Rodu o jeziku :Čudo u Trnovoj rupi

2

– Godine su brzo protjecale. Perzefona se naizgled naviknula na mrak Podzemlja, na ritam godišnjih doba koja su za nju stvorena. Palača joj se nalazila u Erebu kojim je protjecala Leta, rijeka zaborava. Koliko se li se puta samo pokušala u njoj okupati ne bi li sebi olakšala? Had je postavio stražare kako joj se ne bi ni približila. Ne iz straha, jer znao je da rijeka zaborava briše sjećanja samo običnim smrtnicima, a njima Perzefona nikako ne pripada, nego da svojoj supruzi ipak ne oduzme posljednju nadu u odlazak ili zaborav. Ono što Had nije znao jest da se Perzefona često uspinjala na stube koje su vodile iz Podzemlja, da je čeznutljivo gledala u obrise svjetla koji su je povezivale sa zavičajem. Katkad bi i sam Haron zažmirio i dopustio joj da barem otpliva Stiksom, rijekom koja je dijelila Kraljevstvo Ljudi od Kraljevstva Sjena. Vidiš, Tješidruže, kad se zimi na nekoliko dana ukaže Sunce, to znači da Perzefona sjedi na stubama jer je Had sa sudcima koji raspoređuju smrtnike u Asfodel, Tartar i Elizejske poljane, a kad se na rijeci pojave kovitlaci, Perzefona žuri s kupanja jer joj se valja vratiti u Podzemlje, jer se Had vraća kući, a dozna li da je na stubama ili u Stiksu, više nikad ne će ugledati svjetlo. Tko zna, dragi moj mladi prijatelju, budući da Stiks na više mjesta ponire, možda se Perzefona kupa nedaleko odavde, na Crnoj rijeci. – zapriča se ponovno Kalojanis. Vidjevši kako se Tješidrugove zjenice šire Svebor dreknu: – Ponovno mi zabavljaš sina umjesto da ga naučiš nečemu korisnom! Od priča se ne živi, a priče su ti pomutile razum pa mi nisi donio vino od Ivana i Pupnajke s Crnoga otoka. A slušao je Svebor pomno Kalojanisovu priču i dirala ga je. Stoga mu je i trebalo crnoga vina. A sad biste vi da vam rečem zašto, zar ne? Svemu ima vrijeme.

 

I dok sam ja polako brački ciklus zamijenio mitomanijom, u regionu se događaju čuda. Uime bratstva i jedinstva te želje da se ponovno nađemo u zajedničkoj naddržavi naš je predsjednik posjetio svojega kolegu iz susjedne države. Srpski predsjednici vlade i države danas nose hrvatska imena (Ivica i Tomislav), ali da se dokažu, moraju pokazati mišice. Tako je imenjak prvoga hrvatskog kralja upozorio na problem dvojezičnih natpisa i etiketa koje se lijepe pripadnicima srpske manjine. Posljednjih se mjeseci u sklopu jednoga od institutskih projekata bavim ojkonimima Vukovarsko-srijemske županije. Nemalo sam se iznenadio kad sam spoznao da ondje postoji naselje Karadžićevo. Ne budi mi lijeno, malo istražih pozadinu te doznah da su u negdašnje mjesto Križevci 1920-ih godina bili naseljeni srpski „solunaši“. Čak se ni Kraljevina Jugoslavija nije usudila promijeniti staro ime sela, ali komunističke su vlasti već tijekom popisa stanovništva 1948. službeno Križevce prekrstile u Karadžićevo kako bi se iskazala počast vodećemu srpskom leksikografu. Sad zamislite što bi se dogodilo da su vojvođanski Hrvati ime Bački Monoštor pokušali promijeniti u Tavelićevo ili Donji Tavankut u, ne daj Bože, Starčevićevo. Ni to nije dovoljno da jedna naša spisateljica iz Vukovara shvati kako nije normalno da je ćirilica pismo na kojemu je pisala svoje prve uratke iako je Hrvatica rođena u Hrvatskoj. Možda je i to posljedica štokholmskoga sindroma. Ima li toga igdje drugdje po svijetu? Postoji li Talijan u Milanu koji se opismenio na glagoljici? Kad su već pomno pratili što piše u hrvatskoj inačici Wikipedije, pitam se kako su naši vodeći mediji previdjeli da su po srpskoj inačici Wikipedije Karaševski Hrvati i Šokci „južnoslovenski narodi“, a Bunjevci „etnička skupina“. Nisu nama toliko problem drugi (iako srpska država potiče uvelike bunjevaštvo i šokaštvo), problem smo si najčešće mi sami, a pljuvanje po svojemu da bi se uzdignulo sebe stara je hrvatska navada.

 

Sad su na redu dugovi od prošli put, tj. nastavak priče o pokrivenome r. U Hrvata, čak kad su i dijalektolozi u pitanje, postoje uvriježena mnijenja. Tako stalno slušam da je aorist u izumiranju, a po terenima koje obilazim perfekta gotovo da i nema, te nema Hrvata ijekavaca, a moj rođeni otac jat izgovara dvosložno (bi-jel). Neki su naši stavotvoritelji (kako Slaven Letica naziva kolumniste) nedavno tvrdili kako su dubrovački pisci iza pokrivenoga r uvijek pisali je. Otvorite djelo bilo kojega dubrovačkog pisca i jamačno ćete naletjeti na srjeću ili brjeme, ali i na riječi brig, grišiti ili strila (posljednje tri riječi s ikavskim izgovorom bilježi i leksikograf Jakov Mikalja). Ako ikad uzmete u ruke Suze Marunkove, pisane mljetskim govorom, primjera će s je iza pokrivenoga r biti znatno više. Na tome su otoku zabilježeni primjeri brjemena, mrježa, srjeća, srjednji, trjeba, vrjeća, vrjemena itd. Nešto je manje sličnih primjera zabilježeno i u Dubrovniku s okolicom, a u obližnjim hrvatskim (i)jekavskim govorima stolačkoga kraja, Zažablja i Popova primjera poput srjeće i vrjeće nema. U kratkome slogu iza pokrivenoga r imamo isključivo ekavske odraze jata, čak i u toponimiji (npr. Bregovi, Brestica, Brežuljak, Dreva < drijevo ‘drvo’, prevorski < Prijevor) u kojoj bi se, da su primjeri poput brjegova nekoć postojali, jamačno okamenili. Da su navedeni krajevi iskonski hrvatski, svjedoče šćakavski toponimi Bobovišća, Gradovišća ili Sačivišća. Naime, čak i ako dopustimo neznatnu mogućnost da ikavci (a ikavicom se negda govorilo u Nevesinju, Ljubinju i Trebinju) u iznimnim slučajevima mogu biti Srbi, o Srbima šćakavcima nisu pisali ni srpski dijalektolozi koji su čak i u pojedinim kajkavskim govorima nalazili srpske značajke. Zašto u Popovu nema srjeće (katkad i doslovno), a na Mljetu ima te ima li brjegova po Slavoniji, doznajte u idućemu broju.

 

Za kraj opet malo o ćirilici. U Hutovu, ubavome mjestašcu u istočnoj Hercegovini u kojemu žive isključivo Hrvati, ispred kuće jednoga kulturnog trudbenika postavljen je natpis na latinici i ćirilici. Zli jezici to smatraju provokacijom separatista iz Trnove rupe koji se žele izdvojiti od ostatka Hutova. Drugi pak drže da je riječ o neviđenu znaku snošljivosti jer se u Hercegovini dvopismeni natpisi postavljaju čak i ako je jedan jedini stanovnik, poput navedenoga kulturnog trudbenika, rođen u većinski srpskome naselju poput Trebinja. Tolikim izrazima snošljivosti unatoč preporučujem uredniku Zvijezde mora, neumskoga žutoga časopisa i izvora podataka,da na neko vrijeme otplovi braći Moližanima. Na koncu, i snošljivost ima svoje granice.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 25. listopada 2013.

facebook komentari

  • peppermintt

    Domagoj lipo piše, zanimljivo, kroz naizgled neobveznu priču nudi nam puno povijesnih istina o jeziku i o našim starinama
    uvik s gušton pročitan njegove tekstove
    🙂

  • peppermintt

    Domagoj lipo piše, zanimljivo, kroz naizgled neobveznu priču nudi nam puno povijesnih istina o jeziku i o našim starinama
    uvik s gušton pročitan njegove tekstove
    🙂