Rodu o jeziku : Na rubu napuštenog mora

4

Između dubokoga kopna i mora najveće su razlike upravo u ovome razdoblju. I dok se duboko kopno nalazi već u dubokoj jeseni i polako se sprema za zimu, dolje te često, barem popodnevima, zapljusne ćuh ljeta. Dani su, doduše, kraći, jutra te podsjećaju na ono čega se najviše bojiš, na zimu, ali masti su (ili kako ih turski nazivljemo – boje) jarke kao da se ljetu ne umire ili stoga što se Perzefoni, koja potječe iz meni bliskoga podneblja, ne hita u Had, u mračno mjesto u kojemu se sve masti slijevaju u nemast, u obično sivilo. S Perzefoninim odlaskom u podzemlje i ja se konačno opraštam od juga. Nekad imam osjećaj da se međusobno promatramo, da se zajednički opraštamo, svatko na svojoj plaži, između pokojega zaostalog stranca. Odlazak je neizbježan jer Posejdon sve više huči u potrazi za Atinom, pa su i plandovanja uz more sve kraća, Nebo je sve crvenije jer mu Vjetar puše u modre oči, a obveze sve više stežu. Stoga su i trenutci pred odlazak posebni i jako intimni, stoga nam oboma ljudi (čak i najbliži katkad) smetaju, smetaju jer ne razumiju. Katkad ni sami ne razumijemo zašto smo stvoreni takvima kakvi jesmo i zašto su nam bozi dopustili da pojedemo ono zrnce šipka zbog kojega smo ovisni o plavetnilu mora i crvenilu Sunca, zašto smo nesretni svatko u svojemu podzemlju. No, ploviti se mora i u podzemnim vodama kako bismo uščuvali misao na vječnost. Samo mi se čini da smo sve umorniji.

U razdoblju u kojemu plandovah drugi bijahu vrijedni. Ističem dva veoma bitna jezikoslovna događaja. Prvi je izlazak Hrvatsko-ruskoga rječnika Artura Bagdasarova koji je razmjerno slabo popraćen u vodećim hrvatskim priopćajnicama. Danas u HTV-ove Vijesti iz kulture upadaju samo gostovanja stranih umjetnika, estradnjaci i projekti u režiji regiona poput zajedničke hrvatsko-bošnjačko-srpsko-crnogorske izvedbe Kozaračkoga kola (ne znam hoće li nam koje od ministarstava uložiti prosvjednu notu jer su hrvatske košarkaške momčadi u Eurokupu svrstane u zapadnu skupinu, a ostale momčadi iz regiona u istočnu), a za sitnice poput izlaska rječnika s pomoću kojega se otvaramo govornicima najrasprostranjenijega slavenskog jezika nema medijskoga prostora. Druga je zanimljiva novost Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije. Potreba za tim rječnikom, koliko god vas oni drugi uvjeravali da nije tako (zanimljivo je kako su se oni koji su se smijali podslovljivanju srpskih filmova jer se bre, razumemo, ne smiju postavljanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru iako podunavski Srbi lako čitaju latinicu), uistinu postoji. Otkako su se izmaknula iz bratskoga zagrljaja prije dvadesetak godina, susjedna su dva južnoslavenska jezika otišla posve drukčijim smjerovima. Iako hrvatska čistunska tradicija nije ni izbliza toliko snažna kao nekoć, mnogo je snažnija od srpske i u trenutku kad se hrvatski jezik izmigoljio iz zagrljaja, to je moralo doći do izražaja. Leksičke razlike postoje oduvijek. Reče mi tako poznanik da mu je nećakinja otišla studirati u Beograd te je već u prvim danima naletjela na jezičnu prepreku jer su je upitali trebaju li joj čaršafi i peškiri. Srpski pak turistički vodiči u Firenci, koji vode hrvatske turiste jer hrvatskih vodiča navodno nema, zbore o kućama od mermera, pa bi se možda koji srpskomu jeziku nevični hrvatski obožavatelj Branka Kockice mogao zaputiti ondje misleći da su upravo tamo kuće od čokolade i prozori od marmelade.  Moja me pak mlađa sestra (koja je, srećom, u Jugoslaviji živjela samo četiri godine) često zapitkuje što je šargarepa ili docnije. Rječnik će svakako poslužiti i novinarima HTV-a koji se nađu u Beogradu. Tako je Sandra Križanec usred bijela Dnevnika neki dan izjavila kako „nikoga nije bilo sem nas novinara“. Pa kad ljudi kažu da nam zakon o jeziku nije potreban! (O jeziku na HTV-u jednom ću napisati čitavu kolumnu jer mi količina neznanja udara u možđane. Poglavito je narušen standardnojezični naglasni sustav, pa si čak i urednici informativnoga programa dopuštaju naglašivanje program, napraviti, obiteljski, uživo i sl. Naša javnost nikako da shvati da je i prozodija dio hrvatskoga standarda te da su gore navedeni naglasci dijalektni. Zamislite da nam se Konavljanin Đurica Drobac obrati svojim dijalektom: Dobar veče, dragi gledatelji! Evo smo se inkontrali pred malin ekranima da počujemo novitade iz Grada, domovine i svijeta!) Marko Samardžija izrekao je i mišljenje da u hrvatski jezik ulazi strahovito mnogo anglizama te kako se od njih sve teže braniti. Neki je dan tako pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa ustvrdio kako športski inspektori moraju djelovati imedijalno. Valjda čovjek u svojih sedamdesetak godina života nikad nije čuo za riječ odmah ili frazem na licu mjesta. U osvrtu na stanje u hrvatskome pravopisanju Samardžija je valjano zaključio kako se na pravopisne prijepore bezrazložno troši energija i da bi ju bolje bilo usmjeriti u nešto korisnije. Štono bi rekli Dukljani: Ne mogu drugo do da se složim. Nažalost, često se međusobno etiketiramo, u čemu prednjače novinari poput večernjakovca čiji tjedni pregled nedjeljom katkad pročitam. Navedeni novinar novi pravopis naziva novosadskim na temelju dobro nam znanih rješenja. Istodobno on sam i svi novinari Večernjaka pišu neću, pogreška (kako preporučuje novi pravopis, ali dopušta i ne ću i pogrješka) i podaci (novi pravopis preporučuje podatci), dakle zapravo je on osobno najveći zagovornici rješenja utemeljenih na Novosadskome dogovoru. Stoga si mogu samo postaviti niz pitanja. Prvo, koji se to uzor-novinar kojega od vodećih hrvatskih medija založio za pravopisna rješenja koja na papiru zagovara? Koji je to kolumnist u Jutarnjemu ili Večernjemu javno postavio ultimatum kako ne želi da mu se tekst objavi pravopisom koji ne podržava? Naravno da nije nijedan. U tome i jest problem jer smo, davno je to ustvrdio Petar Šegedin, svi mi odgovorni. Hrvatsko slovo ima svoja javno obznanjena pravopisna stajališta pa onda ima i pravo na kritiku drukčijih. Oni pak koji sami ne provode ono za što se navodno zalažu ni nemaju neku vjerodostojnost. No vjerodostojnost nije jedna od temeljnih hrvatskih vrjednota. Prisjetimo se samo nekih bivših predsjednika.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 11. listopada 2013.

facebook komentari

  • peppermintt

    Domagoj vrckavo i oštro ubada u sridu
    🙂

  • peppermintt

    Domagoj vrckavo i oštro ubada u sridu
    🙂

  • Matan

    Još smo uvjek neuki .
    Ne znamo što jezik uistinu predstavlja za jedan narod.Jedan smo od rijetkih naroda koji ga ne štiti.

  • Matan

    Još smo uvjek neuki .
    Ne znamo što jezik uistinu predstavlja za jedan narod.Jedan smo od rijetkih naroda koji ga ne štiti.