Pratite nas

Rodu o jeziku : Pred kućun su stale i kritikale

Objavljeno

na

Još sam uvijek ispod tvojega prozora i još se premišljam trebam li se vratiti ili zauvijek otići. Previše se loših stvari zbilo u malo vremena, a ćutim da mi izmičeš i to ne mogu gledati. Ni podnijeti. Oproštaj mi se na neki način učinio prirodnim u ovome trenutku. Zbogom, tajanstvena neznanko! Ti sad odlaziš, a ja sam tu gdje jesam i u svemu se tome osjećam kao svojevrsni višak. Ne nužno u pogrdnome smislu, ali uistinu mi se čini da ti više nisam potreban. Mislit ću na tebe. – pisalo je u vrhu druge poruke. Na nju je bila prilijepljena još jedna listina na kojoj je stajalo: – Nemoj me zaboraviti, molim te. Teško mi je to podnijeti. Nemoj nas zaboravljati. Na samu pomisao da ću te izgubiti osjetim kao da dio mene nestaje u provaliji. Uzmi si vremena koliko ti treba da se oporaviš i obrati mi se kad god ti zatrebam. Ja sam tu. Mislim na tebe svaki dan, iako ti možda misliš da nisam s obzirom na naša rijetka i neusklađena javljanja. Ti ćeš mi biti jedan od najtežih rastanaka. Hoću li i dalje saznavati kako si? Nazvao si me svojim nedosanjanim snom i tajanstvenom neznankom. Prekrasno. – Na margini je pak još samo stajalo: I više se nikad nisu vidjeli.

[dropcap color=”#2e2e2e” font=”arial” fontsize=”42″]P[/dropcap]ročita poruku Perzefona, stavi je u bocu i pomisli kako bi rado postala tajanstvenom neznankom jer onda nijedna zapreka ne bi bila nepremostivom. Stizalo je proljeće, veselila se Kreti, ali je znala da je bez Tomrisa i lavandin miris prigušen. Veselila se i majci, no već ju je polako zamaralo hinjenje sreće. Zabavljena vlastitim mislima hitne bocu koja se ponovno vrati u morske dubine. Boca ispliva na površinu te njezino palucanje uoči majstor Radovan: „Borati, a su to i ribe počele bumbit? Gle, gle, pa opeta je ništor unutra i ništor piše.“ Poruka ga nasmije: „Oštija, rebambiškone li žienske i imberlonega čovika! Manje notat, veće lokat!“

U svijetu ambalaže u kojemu živimo, u kojemu i nema previše prostora za lijepa štiva i priče te u kojemu tvarno, ali i materijalno osiromašeni puk životari teško da bi i boca iz vrtijeljke toliko dugo putovala. Vjerojatno bi je netko pokupio odbacivši poruku jer samo neokaljana boca donosi 0,30 lipa. Nije li onda bolje poklanjati štiva nego se prodavati za šaku srebrnjaka? U usporednome pak svijetu politike uzrijeh jednu temu zanimljivu za moju temeljnu struku – imenoslovlje. Naime, dva vodeća hrvatska dnevnika glavnoga tajnika HDZ-a Milijana Brkića najčešće nazivaju po njegovu osobnomu nadimku – Vaso. I sve bi to bilo u redu da se ti isti mediji nisu opravdano zgražali zbog neizravnoga vrijeđanja na narodnosnoj (rekli bi sad nacionalnoj) osnovi ministara koji nose prezime Ostojić (Rajka, Ranka i Veljka). Nitko me ne može uvjeriti da se Milijana Brkića kao tajnika državotvorne stranke ne pokušava obezvjerodostojiti (latinski se reče diskreditirati) potpisujući ga nadimkom (koji je znatno narodnosno obilježeniji od imena trojica ostojića), a znakovito je da to nijedna udruga za ljudska prava ili manjinska organizacija nije označila uvredljivim. Pokušajte nazvati kolumnista Morgenblatta Daca Butković ili Abendblatta Branisav Pofuk, a urednika svenarodne dalekovidnice Goce Radman, pa će se danima raspravljati o buđenju ustaške zmije. S druge strane, Jadranka Kosor postaje sve prihvatljivijom tim istim udrugama te joj danas plješću oni koji su je donedavno nazivali Jacom. Koliko je meni poznato samo Stjepan Šešelj kao osvjedočeni demokrat dopušta da ga balavi kolumnist naziva Šćepom, Šćepuljicom, Ščepuljkom, Šćepšom, Šćeprnjom i Šćepicom ne išćući nikakve zaštite.

Posljednji smo put počeli priču o Novosadskome dogovoru i njegovim potpisnicima, a danas ću vam nastojati dati suštivo (Latini bi rekli kontekst). I dok su Hrvati tijekom potpisivanja Bečkoga dogovora bili u povoljnijemu položaju, pri potpisivanju su Novosadskoga dogovora bili višestruko podređeni. Ne samo zbog novostečene stigme suradnika okupatora, nego i zbog stoljetnoga gospodarskog i demografskog pustošenja hrvatskoga povijesnog prostora. Pomalo se zaboravlja kako su Hrvati sa svakom promjenom valute siromašili, a tek gdjekoji hrvatski demograf ističe podatak kako je po neslužbenim procjenama u Kraljevini Jugoslaviji živjelo oko 28 % Srba i 22 % Hrvata, a 1981. po službenome je popisu u novoj državi, kojoj su pripojeni dijelovi priobalja koji su u međuvremenu pripadali Italiji (a u kojima su Hrvati izrazita većina), živjelo 36 % Srba i 20 % Hrvata. Mislim da nitko od nas ne treba biti Talesom da izvuče poučak. Prisjetimo se sad kako se u 19. st. Matica srpska protivila širenju južnoslavenske ideje čiji su nositelji bili Hrvati. Stotinjak je godina poslije ista ustanova provela „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“. Iako su hrvatski potpisnici postavljali i svoje uvjete (naravno, koliko je to bilo moguće u veoma teškim okolnostima), njihova se bojazan da će ih spomenuti dogovor odvesti u neželjenome smjeru uskoro pokazala točnom. Danas ću vam tek napomenuti da su dvije matice izdale zajednički rječnik i pravopis, a inačica je novosadskoga pravopisa (imena ste njegovih autora i članova pravopisnoga povjerenstva doznali u prošlome broju) za školsku uporabu izdana 1969. (dakle, dvije godine nakon Deklaracije) te je dobila odobrenje za uporabu u hrvatskim, bosanskohercegovačkim, crnogorskim i srpskim školama. Ukratko, Hrvati su se i nakon Bečkoga i Novosadskoga dogovora veoma brzo opametili, no posljedice su jezikoslovnoga mamurluka još dugo ćutjeli. Više o tome u sljedećemu broju!

Za naslov sam pak odabrao stihove iz pjesme Tri nonice koja ponajbolje oslikava suvremeno hrvatsko društvo u kojemu živi poveći broj ministara tuđih poslova, osoba koje znaju što i kako drugi trebaju raditi, a sami ne čine ništa, koji ne čitaju, a znaju što se piše i imaju mišljnje, društva u kojemu mnogi tvrde da ih ne zanima politika dok nikoga nema ni na igralištima, a kamoli na kulturnim zbivanjima te u kojemu se mnogi kroatisti pitaju je li hrvatski uopće jezik i što će nam standard, a lijevi publicisti poput Igora Mandića hvale dosege suvremenih normativnih priručnika. Pa ti, pobre, plivaj u toj močvari!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 21. ožujka 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Račan-Lončarova smrtna presuda Hrvatskoj! Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Objavljeno

na

Dezintegracijski procesi SFRJ uzrokovani su mnoštvom povijesnih, kulturoloških, gospodarskih te inih uzročnika. Rasprave o tom procesu trajati će desetljećima..

Racionalnost, konstruktivnost i umjerenost hrvatskog suverenizma zrcali se iz dokumenta pod nazivom Model konfederacije u Jugoslaviji, koji predsjedništvu Jugoslavije u listopadu 1990., predlažu Hrvatska i Slovenija.  Prijedlog je odbijen.

Nažalost, kao puno puta u povijesti hrvatske pregovaračke i opće pozicije grubo su rušene i unutar Hrvatske.

1. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata, održani su u prvom krugu 27.travnja 1990., te u drugom krugu 6.svibnja 1990.  Na izborima je uvjerljivo pobjedio HDZ. Dotadašnja, komunistička, Račanova, Vlada,SKH-SDP, je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog demokratskog, višestranačkog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom, predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Takva vrsta odluke, tijekom prijelaznog, tehničkog mandata Vlade nije dopuštena i debelo vonja veleizdajom.  Zapovjednik teritorijalne obrane bio je Ivica Račan.

 Hrvatska je tako ostala bez mogućnosti naoružavanja 273000 vojnika, bez lakog topništva minobacača,lakih oklopnih vozila,….. 

Istovremeno, slovensko rukovodstvo,  donosi zdravorazumsku i zakonitu odluku te odbija predati oružje svoje TO u ruke JNA. 

U isti izdajnički kontekst može se svrstati odluka sborskih zastupnika SKH-SDP, koji demonstrativno napuštaju sabornicu tijekom glasovanja o Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske, sukladno volji građana izraženoj na referendumu 19.svibnja 1991.

2.Vijeće sigurnosti UN, 25. rujna 1991., donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.

U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

“Svrgavanje hrvatskih neofašista” je počelo već 1. listopada. Srbija koristi embargo i šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA pokušava zatvoriti obruč smrti oko Vukovara. Žestoki napadi JNA i pobunjenih hrvatskih Srba te četničkih postrojbi iz Srbije istovremeno se odvijaju diljem Hrvatske. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva zrakoplova JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Ž.M. Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

“Antife” izviždale Predsjednicu na spomen uloge katoličkih svećenika u priključenju Istre matici zemlji

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović danas je boravila u Pazinu povodom Dana Istarske županije i i 70. obljetnice Pariške konvencije

Predsjedničin je govor u Pazinu izazvao pljesak prisutnih nakon što je pozdravila ‘antifašiste’ Istre, ali i zvižduke negodovanja kad je spomenula doprinos Katoličke crkve pripajanju Istre Hrvatskoj.

Na njenu izjavu da je poseban doprinos u narodnoj borbi za slobodu dalo katoličko svećenstvo, prisutni su burno reagirali s negodovanjem. Kolindu Grabar Kitarović, međutim, zvižduci nisu smeli, nego je mirno nastavila.

Treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem, objavom spomenice hrvatskog svećenstva u Istri, i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka.

Jednake je zvižduke na spomen utjecaja Katoličke crkve na Istru dobio i saborski zastupnik Anton Kliman, koji se također obratio prisutnima i čestitao obljetnicu.

Bez negodovanja prisutnih nije prošao ni ministar mora, prometa i infrastrukture, Oleg Butković, čiji je govor također bio prekidan povremenim zvižducima.

Prošle su 74 godine od slavnih pazinskih odluka kojima su istarski narodni predstavnici potvrdili već prije izraženu odlučnost Hrvata i domoljuba svih nacionalnosti o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj, izjavila je između ostalog predsjednica Republike Grabar-Kitarović.

Prošle godine imala sam čast posebno odlikovati istaknutog antifašista Ljubu Drndića, autora proglasa o 13. rujna 1943., proglasa kojim je autentično izražena volja naroda o pripadnosti Istre Hrvatskoj i ujedinjenju, kako je istaknuto, s ostalom našom hrvatskom braćom uz poklik “Živjela hrvatska Istra!”. U tom pokliku izražena je sva ljubav istarskih Hrvata prema domovini koji su, iako su od nje kroz većinu svoje prošlosti odvojeni granicama oduvijek pripadali. To domoljublje nisu mogli gušiti fašistički progoni i zločini, nego su naprotiv, potaknuli otpor tijekom kojega su kroz više od dva desetljeća borbe za slobodu i narodna prava život dali mnogi domoljubi, a mnoge su hrvatske obitelji bile prognane. U Istri su pale prve žrtve fašizma u Europi i u njoj se razvio prvi antifašistički pokret. Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, kazala je.

Domoljublje Istrijana istim je žarom došlo do izražaja i u Domovinskom ratu, najvećim mogućim odazivom u postrojbe Hrvatske vojske i policije, kazala je između ostalog predsjednica Republike.

Kako su se Boris Miletić i povijest kao znanost posvađali

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati