Rodu o jeziku : Pred kućun su stale i kritikale

    4

    Još sam uvijek ispod tvojega prozora i još se premišljam trebam li se vratiti ili zauvijek otići. Previše se loših stvari zbilo u malo vremena, a ćutim da mi izmičeš i to ne mogu gledati. Ni podnijeti. Oproštaj mi se na neki način učinio prirodnim u ovome trenutku. Zbogom, tajanstvena neznanko! Ti sad odlaziš, a ja sam tu gdje jesam i u svemu se tome osjećam kao svojevrsni višak. Ne nužno u pogrdnome smislu, ali uistinu mi se čini da ti više nisam potreban. Mislit ću na tebe. – pisalo je u vrhu druge poruke. Na nju je bila prilijepljena još jedna listina na kojoj je stajalo: – Nemoj me zaboraviti, molim te. Teško mi je to podnijeti. Nemoj nas zaboravljati. Na samu pomisao da ću te izgubiti osjetim kao da dio mene nestaje u provaliji. Uzmi si vremena koliko ti treba da se oporaviš i obrati mi se kad god ti zatrebam. Ja sam tu. Mislim na tebe svaki dan, iako ti možda misliš da nisam s obzirom na naša rijetka i neusklađena javljanja. Ti ćeš mi biti jedan od najtežih rastanaka. Hoću li i dalje saznavati kako si? Nazvao si me svojim nedosanjanim snom i tajanstvenom neznankom. Prekrasno. – Na margini je pak još samo stajalo: I više se nikad nisu vidjeli.

    [dropcap color=”#2e2e2e” font=”arial” fontsize=”42″]P[/dropcap]ročita poruku Perzefona, stavi je u bocu i pomisli kako bi rado postala tajanstvenom neznankom jer onda nijedna zapreka ne bi bila nepremostivom. Stizalo je proljeće, veselila se Kreti, ali je znala da je bez Tomrisa i lavandin miris prigušen. Veselila se i majci, no već ju je polako zamaralo hinjenje sreće. Zabavljena vlastitim mislima hitne bocu koja se ponovno vrati u morske dubine. Boca ispliva na površinu te njezino palucanje uoči majstor Radovan: „Borati, a su to i ribe počele bumbit? Gle, gle, pa opeta je ništor unutra i ništor piše.“ Poruka ga nasmije: „Oštija, rebambiškone li žienske i imberlonega čovika! Manje notat, veće lokat!“

    U svijetu ambalaže u kojemu živimo, u kojemu i nema previše prostora za lijepa štiva i priče te u kojemu tvarno, ali i materijalno osiromašeni puk životari teško da bi i boca iz vrtijeljke toliko dugo putovala. Vjerojatno bi je netko pokupio odbacivši poruku jer samo neokaljana boca donosi 0,30 lipa. Nije li onda bolje poklanjati štiva nego se prodavati za šaku srebrnjaka? U usporednome pak svijetu politike uzrijeh jednu temu zanimljivu za moju temeljnu struku – imenoslovlje. Naime, dva vodeća hrvatska dnevnika glavnoga tajnika HDZ-a Milijana Brkića najčešće nazivaju po njegovu osobnomu nadimku – Vaso. I sve bi to bilo u redu da se ti isti mediji nisu opravdano zgražali zbog neizravnoga vrijeđanja na narodnosnoj (rekli bi sad nacionalnoj) osnovi ministara koji nose prezime Ostojić (Rajka, Ranka i Veljka). Nitko me ne može uvjeriti da se Milijana Brkića kao tajnika državotvorne stranke ne pokušava obezvjerodostojiti (latinski se reče diskreditirati) potpisujući ga nadimkom (koji je znatno narodnosno obilježeniji od imena trojica ostojića), a znakovito je da to nijedna udruga za ljudska prava ili manjinska organizacija nije označila uvredljivim. Pokušajte nazvati kolumnista Morgenblatta Daca Butković ili Abendblatta Branisav Pofuk, a urednika svenarodne dalekovidnice Goce Radman, pa će se danima raspravljati o buđenju ustaške zmije. S druge strane, Jadranka Kosor postaje sve prihvatljivijom tim istim udrugama te joj danas plješću oni koji su je donedavno nazivali Jacom. Koliko je meni poznato samo Stjepan Šešelj kao osvjedočeni demokrat dopušta da ga balavi kolumnist naziva Šćepom, Šćepuljicom, Ščepuljkom, Šćepšom, Šćeprnjom i Šćepicom ne išćući nikakve zaštite.

    Posljednji smo put počeli priču o Novosadskome dogovoru i njegovim potpisnicima, a danas ću vam nastojati dati suštivo (Latini bi rekli kontekst). I dok su Hrvati tijekom potpisivanja Bečkoga dogovora bili u povoljnijemu položaju, pri potpisivanju su Novosadskoga dogovora bili višestruko podređeni. Ne samo zbog novostečene stigme suradnika okupatora, nego i zbog stoljetnoga gospodarskog i demografskog pustošenja hrvatskoga povijesnog prostora. Pomalo se zaboravlja kako su Hrvati sa svakom promjenom valute siromašili, a tek gdjekoji hrvatski demograf ističe podatak kako je po neslužbenim procjenama u Kraljevini Jugoslaviji živjelo oko 28 % Srba i 22 % Hrvata, a 1981. po službenome je popisu u novoj državi, kojoj su pripojeni dijelovi priobalja koji su u međuvremenu pripadali Italiji (a u kojima su Hrvati izrazita većina), živjelo 36 % Srba i 20 % Hrvata. Mislim da nitko od nas ne treba biti Talesom da izvuče poučak. Prisjetimo se sad kako se u 19. st. Matica srpska protivila širenju južnoslavenske ideje čiji su nositelji bili Hrvati. Stotinjak je godina poslije ista ustanova provela „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa“. Iako su hrvatski potpisnici postavljali i svoje uvjete (naravno, koliko je to bilo moguće u veoma teškim okolnostima), njihova se bojazan da će ih spomenuti dogovor odvesti u neželjenome smjeru uskoro pokazala točnom. Danas ću vam tek napomenuti da su dvije matice izdale zajednički rječnik i pravopis, a inačica je novosadskoga pravopisa (imena ste njegovih autora i članova pravopisnoga povjerenstva doznali u prošlome broju) za školsku uporabu izdana 1969. (dakle, dvije godine nakon Deklaracije) te je dobila odobrenje za uporabu u hrvatskim, bosanskohercegovačkim, crnogorskim i srpskim školama. Ukratko, Hrvati su se i nakon Bečkoga i Novosadskoga dogovora veoma brzo opametili, no posljedice su jezikoslovnoga mamurluka još dugo ćutjeli. Više o tome u sljedećemu broju!

    Za naslov sam pak odabrao stihove iz pjesme Tri nonice koja ponajbolje oslikava suvremeno hrvatsko društvo u kojemu živi poveći broj ministara tuđih poslova, osoba koje znaju što i kako drugi trebaju raditi, a sami ne čine ništa, koji ne čitaju, a znaju što se piše i imaju mišljnje, društva u kojemu mnogi tvrde da ih ne zanima politika dok nikoga nema ni na igralištima, a kamoli na kulturnim zbivanjima te u kojemu se mnogi kroatisti pitaju je li hrvatski uopće jezik i što će nam standard, a lijevi publicisti poput Igora Mandića hvale dosege suvremenih normativnih priručnika. Pa ti, pobre, plivaj u toj močvari!

    Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 21. ožujka 2014.

    facebook komentari

    • Stvarno kad Domagoja pročitam, odmah mi je dan bolji! A plus toga danas je prvi dan proljeća! :)) Sretan Vam prvi dan proljeća!

      • peppermintt

        Domagoj je izvrstan mladi znanstvenik, jezikoslovac-onomatist (stručnjak za prezimena ) a koji kroz svoj rad skida slojeve zabluda i neistina nametnute službene prošlosti Hrvata. I to tako fino uplete kroz pitke vrckave riječi
        Meni je zakon.

    • Stvarno kad Domagoja pročitam, odmah mi je dan bolji! A plus toga danas je prvi dan proljeća! :)) Sretan Vam prvi dan proljeća!

      • peppermintt

        Domagoj je izvrstan mladi znanstvenik, jezikoslovac-onomatist (stručnjak za prezimena ) a koji kroz svoj rad skida slojeve zabluda i neistina nametnute službene prošlosti Hrvata. I to tako fino uplete kroz pitke vrckave riječi
        Meni je zakon.