Rodu o jeziku : Što me hrđa svjetovaše (III. dio) – Hljeba, hljeba, gospodaru

8

Da je Hrvatska siromašna država (novohrvatski zemlja bez resursa), pokazuje i podatak da u njoj više nitko ne jede i ne pije, ali zato svi štošta konzumiraju. Kako ne volim tuđe riječi, iz otpora se prema njima sve rjeđe služim ugostiteljskim kanalima za odgođenu ili neposrednu konzumaciju. Da se, dragi čitatelji, ne izgubite u prijevodu, objasnit ću vam kako nije riječ o kopanju prokopa, talijanski se reče kanal, nego o sporogrizima (ako se jede) i sporogutim (ako se guca, loče ili pije), što se na novohrvatskome reče slow food, i brzogrizima i brzogutima (sad ste već shvatili), što se na novohrvatskome reče fast food. Kako mi Šćepo mjesto honorara nudi samo brzogut i sporogut, bušta je sve tanja, a kako je i mjera pisanije dvostruka, sve se više sušim i nema mi druge nego da se prerušim u Jeđupku te mu priđem s leđa i uzviknem: „Hoćeš da ti gatam?“

Da se jezikom počesto mađija (hrvatski čarobira, a učenonovohrvatski mistificira), vrapci na grani poodavno znaju. Primjera za to ima koliko hoćete i ne samo u hrvatskome. Neki me je dan kolegica podsjetila kako vodeći jezik današnjice – engleski – za mnoge pojmove ima usporedne riječi: jedna je tuđa (romanska, tj. normanska) te time biranija i učenija, a druga domaća (anglosaska) te time manje vrijedna. Hrvatski ni po čemu ne želi zaostajati za velikim jezicima te nas se tako poučava kako su bibliotekari natknjižničari, geografi su se izborili da ne budu zemljopisci, a i jezikoslovci se, u nastojanju da se izdignu iz učmale hrvatske ili regionske sredine, radije nazivaju lingvistima. Puk pak kad želi zvučati gordo, radije pretendira nego što teži, prejudicira umjesto da predviđa, više voli stage od pozornice i slično. Jedino u čemu nadmašujemo velike jest u političkoj korektnosti. Predsjednici vlade i države uvijek se obraćaju hrvatskim građanima ili građanima Hrvatske, ali je zanimljivo da se kad odlaze, primjerice, u Njemačku, obično obraćaju njemačkomu narodu zaboravljajući pritom onih nekoličak milijuna Turaka te pripadnika drugih njemačkih naroda i narodnosti. Zašto stanovnike SAD-a uvijek zovemo Amerikancima? Nije li ih bolje nazivati građanima SAD-a jer su Amerikanci i moji rođaci na Ognjenoj zemlji koji ne žive u toj državi, a i američki su starosjedioci Indijanci, koje je bijela čeljad nagrdila skupnim imenom koje se temelji na krivoj procjeni prvih putnika u Vrli Novi Svijet iako su među mnogim indijanskim plemenima razlike veće nego između Hrvata i Šveđana. Zar se već na temelju etnonima Indijanci ne izdvajaju od, primjerice, Afroamerikanaca ili Hispanoamerikanaca? Nadalje, prvenstvo Hrvatske u futsalu i dalje se naziva Hrvatskom malonogometnom ligom (iako naziv futsal navodno nameću krovne malonogometne udruge), pa bi neupućenik mogao pomisliti da se utakmice u jednome športu boduju za prvenstvo u drugome. Naravno, navedene životne činjenice, tj. svakodnevna borba s velikim jezicima, nisu u žarištu zanimanja domaćih i inozemnih kroatista. Nije njih briga što će se, ako budemo pokorni UNGEGN-ima koliko i FIFA-i, dvojba između likova Harkiv i Harkov razriješiti pisanjem po engleskome uzoru Kharkiv. (Uzgred, Katedra za ukrajinski jezik jest sudjelovala u javnoj raspravi, ali to je, kao i mnoge činjenice koje ne idu u prilog „znanstvenomu argumentiranju“, promaklo uvaženomu inozemnom kroatistu. S druge je strane prilično dobrohotan prema onima koji pišu preci. Zanimljivo!)

Vratimo se sad uzrocima nenadane gladi. U Hrvata, naime, do Bratoljuba Klaića ne bijaše gladi nego Hrvati uvijek obilato jeđahu i pijahu. Upravo je u Klaićevu rječniku prvi put zabilježen glagol konzumirati u značenju trošiti i pojesti te imenica konzumacija u značenju potrošnja. Zabilježena je i imenica konzum sa značenjem potrošnja i potrošačka zadruga. U Hrvatskome enciklopedijskom rječniku (HER)za glagol konzumirati zabilježene su isključivo hrvatske zamjene (po)trošiti, (po)jesti i (po)piti. Za riječ konzumacija isti rječnik donosi znatno opsežniju definiciju: 1. narudžba u ugostiteljstvu i cijena te narudžbe; 2. cijena koja se plaća na ulazu u restoran, diskoteku i sl., čime se unaprijed plaća piće i hrana ili samo piće; 3. potrošnja, trošenje, konzum, a za riječ konzum Klaićevim određajima dodaje i razgovornu odrednicu: trgovina u kojoj je moguće kupovati u nekim oblicima zadrugarstva (plaćanje na kredit i sl.). U prvome bismo značenju navedenu riječ mirne duše mogli zamijeniti riječju narudžba, a u drugome ulaznica. Treće značenje (konzum) ište duže objašnjenje. Naime,kako je nomen počesto omen, možda je upravo činjenica da se u Hrvatskoj veliki trgovački lanci ponašaju poput potrošačkih zadruga iz Klaićeva vremena koje su kreditirali kupci. Danas ih pak najčešće kreditiraju proizvođači koji naplatu svojega truda čekaju od Poncija do Pilata i sretni su ako je dočekaju. Vjerojatno su strpljivi jer velike tvrtke poput kršćanskih vjerovjesnika (latinski misionara) imaju misiju (dalo bi se to prevesti na zdravorazumski hrvatski starim germanizmom cilj ili čistim hrvatskim svrha), a poput Tundala i starozavjetnih proroka i viziju (plan ili naum).Osim toga, bolje stoje s resursima (o tome što su oni uskoro). Treba spomenuti kako Klaićev rječnik donosi svezu konzumirani brak sa značenjem pravovaljanibrak, tj. onakav u kom je izvršena obljuba, a HER konzumirati brak, tj. izvršenjem obljube učiniti brak pravovaljanim (potrošiti brak). Tko onda može reći da su Hrvati zatucani tradicionalisti? Već je od komunističkoga razdoblja brak za njih potrošena kategorija. Ostali rječnici ne donose ništa novo. Podatci iz jezičnih savjetnika upućuju na to da su riječi konzumacija i konzumirati počele širiti svoja značenja tek u novoj državi. Jezični savjetnik iz 1971.donosi tek glagol konzumirati s napomenom bolje trošiti, jesti, a Hrvatski jezični savjetnik iz 1999. za glagol konzumirati nudi zamjene potrošiti, trošiti, pojesti i jesti, a za imenicu konzumacija zamjene potrošnja, potrošak, jelo. Valja napomenuti i kako se danas često govori kako treba konzumirati vlastita prava, što hoće reći da ih treba iskoristiti. Međutim, da se neke stvari odčarobiraju, postali bismo svjesni njihova istinskoga značenja s tim da bi poziv na zajedničku konzumaciju osobu svjesnu njezinih pravnih posljedica mogao nagnati na odgovor u obliku pljuske, a ona manje svjesna možda bi ipak prihvatila poziv (novohrvatski konzumirala svoje pravo) na piće ili doručak/užinu/objed/večeru. Ljudi, jedite i pijte, trošite, iskoristite što možete, samo ne konzumirajte!

Kako me je Mate Kovačević nedavno nazvao začinjavcem, začinit ćemo i kraj ovoga priloga. Dok se danas Hrvati drže Englezima i uporabu tuđih riječi drže biranijom (da ne rečem prestižnijom), u starih je Dubrovčana, koji državu imahu znatno duže od ostalih Hrvata, uporaba čistoga hrvatskog jezika (čak i među plemenitašima stranoga podrijetla) bila na višoj cijeni, a tek kad je Dubrovačka Republika počela propadati, pučki je jezik pun stranih riječi i izraza počeo ulaziti i u birani stil. Poučeni tim iskustvom ako i poželite čarobirati jezikom, činite to na hrvatskome, da ne propadnemo. Ako pak idućih dana Matu Kovačevića, Benjamina Tolića, Damira Pešordu i mene (Humanistički sindikat Hrvatskoga slova – HSHS) ugledate u dronjcima, znači da se pripremamo za napad na Šćepu Jeđupkom: „Mi smo ođe pokucali jerbo nijesmo večerali. Udijeli nami svježa jiva da dobiješ nova štiva. Dosta nam je sporoguta, trbuh boli od skorbuta. Izvadi bar galetine da trbobolja nami mine. Nije mrska nam ni patka, nek je i kitajka, nam je slatka. Lele, lele, Šćepo, gladi vele!“

P. S. Kad već dovrših i ovaj jezični savjet i kolumnu, spoznah kako je poplava na javnu dalekovidnicu izbacila staru nam znanicu Snježanu Kordić čiji nastupi obično sablazne našu javnost koja se na trenutak zgrane, kroatisti se uzbune, a onda svi utihnemo i vratimo se uobičajenim hrvatskim svađama. Nije li žalosno da se s toliko žuči svađamo oko Armenca i armenca, Kijeva i Kijiva, da ugledne znanstvenice nazivamo gospođama jer ne mislimo poput njih, donedavne prijatelje i suradnike nazivamo novosađanima i jovanovićevcima, a nikad ustrajno ne prosvjedujemo zbog toga što hrvatska država izdašno novčano podupire jezikoslovke poput Snježane Kordić dok je nekoliko tisuća kuna za istraživanje govora Hrvata u inozemstvu ministarstvima nemoguće izdvojiti? U istupima Snježane Kordić nema ničega novog, vrte se prežvakale žalopojke o „našemu“ jeziku koje nikako da usvoje zatucani kroatisti. Mene tek čudi kako takvu međunarodnu veličinu, koja je odavno nadišla majušnu regionsku žabokrečinu, novčano ne podupiru moćnije države. Spominje Snježana Kordić primjer kako Švicarci, Austrijanci i Nijemci govore zajedničkim njemačkim jezikom iako Austrijanci i Švicarci u njemačkim županijama („švicarski“ kantonima) sebe ne drže Nijemcima. Da nisu svjesni vlastita njemačkoga podrijetla bi li i dalje svoj jezik nazivali njemačkim? U to nekako sumnjam jer postoji i suprotan primjer. Nizozemci su, naime, Flamanci i sjeverni Nijemci svoj jezično jedinstven prostor od Amsterdama do Hamburga razbili na nizozemski, flamanski i njemački. Zašto svoj jezik ne nazovu nizozemsko-sjevernonjemačkim? Ako su Nijemci „naš jezik“ prvi prozvali srpskohrvatskim, neka im „naša“ jezikoslovka vrati uslugu. Drugo, kad već tupi o znanstvenim kriterijima, ne znam zašto jezično čistunstvo drži izvorom zla. Jesu li Francuzi, Islanđani i Slovenci loši ljudi jer njihovi jezikoslovci, koji su čistunstvu nemjerljivo skloniji od hrvatskih, drže da strane jezične čimbenike treba svesti na najmanju moguću mjeru? Čistunstvo je jedan od pristupa, pa tko voli neka izvoli, a osoba koja tvrdi da je jezično propisivanje (njoj za dušu preskriptivizam) u jezikoslovlju nepoželjno, nema moralno pravo govoriti o „zlu jezičnoga čistunstva“. Ona ga kao jezična opisivačica (deskriptivistica) treba tek uočiti kao pojavu i opisati. Na kraju je emisije i ne hoteći priznala kako su hrvatski i srpski dva jezika jer joj je na spomen kako se u JNA govorilo samo srpskim, izletjelo: „Normalno jer je razumijevanje nužno.“ Dakle, hrvatski i srpski nisu međusobno razumljivi. Hvala Snježani i HRT-u na tome lijepom poklonu hrvatskomu narodu za Dan mladosti 2014.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 30. svibnja 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    Kako guštam čitati Domagoja , on uvik na zanimljiv vrckav način piše o jeziku ono što se zaboravlja
    A Snježa Kordić ta će ona dobro su je nazvali “Jugoslavenska narikača” :))

  • peppermintt

    Kako guštam čitati Domagoja , on uvik na zanimljiv vrckav način piše o jeziku ono što se zaboravlja
    A Snježa Kordić ta će ona dobro su je nazvali “Jugoslavenska narikača” :))

  • peppermintt

    Na
    kraju je emisije i ne hoteći priznala kako su hrvatski i srpski dva
    jezika jer joj je na spomen kako se u JNA govorilo samo srpskim,
    izletjelo: „Normalno jer je razumijevanje nužno.“ Dakle, hrvatski i
    srpski nisu međusobno razumljivi. Hvala Snježani i HRT-u na tome lijepom
    poklonu hrvatskomu narodu za Dan mladosti 2014.”

    :))))

    • HRSmoock

      Znaš kako u JNA su upotrebljavali hibrid, tj srpskohrvatski-hrvtskosrpski, ali samo kao osnovu. Recimo, tekstovi u priručnicima su nekad bili na srpskom, nekad na hrvatskom, ovisno od autora. Razlike su male, ali postoje. Znaš onu čuvenu, dom-kućanica i kuća-domaćica .)) Bitno je da se razumjemo i samo lud ćovjek bi “brisao” različitosti jezika, običaja, nošnje…

      • peppermintt

        pa u JNA je bila ekavica čista tu nema spora
        e sad razumijem ja i pingvine ponekad :)))

  • peppermintt

    Na
    kraju je emisije i ne hoteći priznala kako su hrvatski i srpski dva
    jezika jer joj je na spomen kako se u JNA govorilo samo srpskim,
    izletjelo: „Normalno jer je razumijevanje nužno.“ Dakle, hrvatski i
    srpski nisu međusobno razumljivi. Hvala Snježani i HRT-u na tome lijepom
    poklonu hrvatskomu narodu za Dan mladosti 2014.”

    :))))

    • HRSmoock

      Znaš kako u JNA su upotrebljavali hibrid, tj srpskohrvatski-hrvtskosrpski, ali samo kao osnovu. Recimo, tekstovi u priručnicima su nekad bili na srpskom, nekad na hrvatskom, ovisno od autora. Razlike su male, ali postoje. Znaš onu čuvenu, dom-kućanica i kuća-domaćica .)) Bitno je da se razumjemo i samo lud ćovjek bi “brisao” različitosti jezika, običaja, nošnje…

      • peppermintt

        pa u JNA je bila ekavica čista tu nema spora
        e sad razumijem ja i pingvine ponekad :)))