Pratite nas

Povijesnice

Roman Leljak: Na Kočevskom Rogu partizani su proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom

Objavljeno

na

Na Kočevskom Rogu su koncem svibnja i početkom lipnja 1945. godine, partizani proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom.

Likvidacije nisu bile nužno zlo, greška ili likvidacije suradnika okupatora, bio je to planiran genocid protiv čovječanstva u ime ideologije, u ime komunističke revolucije. Žrtve su dovedene iz Bleiburga…

Tito je 13. svibnja izrazio žaljenje britanskom ambasadoru, što od saveznika, osim Sovjetskog Saveza, nije do tada dobio odgovor za uspostavljanje jugoslavenske okupacijske zone u Austriji, prema noti Jugoslavije od 2. travnja 1945. godine.

Britanska vlada je ostala kod svog zahtjeva od 12. svibnja 1945., kojim je tražila Tita da izda naređenje o trenutnom povlačenju partizana s teritorija Austrije na jugoslavensku stranu, podrazumijevajući granicu s Austrijom od 1937. godine.

Tito i predsjednik slovenske Vlade, Boris Kidrič, dobili su 17. svibnja depešu iz Klagenfurta – izvještaj o održanoj antifašističkoj konferenciji koja je izabrala Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Korušku. U izboru je sudjelovalo 280 delegata, a za predsjednika je izabran dr. France Petek.

Konferencija je obznanila deklaraciju kojom je odbacila Landesregierung – vladu koju su nazvali pronacističke obojenosti (Vlada Koruške) i pozvali narod na borbu protiv ostataka nacizma i priključivanje Koruške,Titovoj Jugoslaviji.

Izvlačenje ratnog materijala i zarobljenika

Tito tu deklaraciju nije komentirao, a još manje uvažio, pa je donio svoju odluku 19. svibnja 1945. godine. Tog dana je odgovorio na notu britanske Vlade od 17. svibja 1945. godine, da je Vlada Demokratske federativne Jugoslavije izdala naredbu jedinicama Jugoslavenske armije da se povuku iz Koruške na predratnu graničnu liniju. Dalje je Tito u tom odgovoru naveo, da je na taj način udovoljeno savezničkim željama.

Posebno je naglasio da povlačenje jugoslavenske vojske ovisi o prebacivanju ratnoga plijena. U 8,30 sati toga dana kada je predana Titova depeša Britancima, iz štaba 26. partizanske divizije je u štab odreda na Koruškoj, stigla vojna depeša u kojoj je stajalo: »Naša vlada odlučila je da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim, da se izvuku ratni materijal i zarobljenici.« Engleska vojska je pristala na predaju zarobljenika i ratnog materiala, a time je započeo – križni put hrvatskog naroda.

Prema svjedočenjima, na Kočevskom Rogu likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5000 slovenskih domobrana, te nekoliko tisuća pripadnika srpske i drugih narodnosti. Doveli su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstali bi ih prema narodnostima u posebne A, B i C kategorije. Raspored u B i C značio bi – smrt.

Poslije razvrstavanja, vlakovima bi ih dovezli u Kočevje, po nekim saznanjima i oko 8000 dnevno. Sa železničke stanice odveli bi ih u područje Kočevskog Roga. Likvidacije su obavljajli noću, sve do sredine lipnja 1945. godine.

Kočevski Rog su izabrali zbog poznavanja terena. Na tom području u ratu je bilo sjedište Glavnog štaba NOV-a Slovenije, rukovodstvo Osvobodilne fronte i vrh CK KP Slovenije. Sjedište je bilo u Bazi 20.

Likvidacije su obavljali dragovoljci 11. dalmatinske brigade, 26. dalmatinske divizije Jugoslvenske armije. U drugoj polovini svibnja 1945., u tu jedinicu došla je komesarka Milja (Milka Planinc) i tražila dragovoljce za likvidacije »bandita«. Obećala im je velike nagrade, ordenje i potom odvela u Kočevski Rog. Danas znamo, da joj je desna ruka bio Simo Dubajić. U Kočevju su pripadnike dragovoljaca 11. dalmatinske brigade dočekali slovenski partizani koji su ih razvozili u teško dostupna područja puna prirodnih jama.

Miljino ‘kanibalsko’ ubijanje…

O tome je mnogo u Hrvatskom slovu pisao istraživač, Zoran Božić. Posebno o Milki Planinc kao – đavoljoj komesarki: »Ona je bila obdarena maštom sotonskog stručnjaka za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je masovne likvidacije pretvorila u kanibalsko ubijanje“, pisao je Zoran Božić.

Komesarka Milja, napisao je Zoran Božić, prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, živim je žrtvama zabijala čavao u lubanju i pritom govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezaviznu hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao – »slano hrvatsko srce«. Nakon četiri jakih udaraca sjekirom u području prsa, u obliku četverokuta, izvukla bi žrtvi srce i vukla ga po podu.

Rekorder likvidator na Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske. On je likvidirao 3800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika, dok je treće mjesto zauzeo Ado Dragić, likvidiravši 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i komesarka Milja (Milka Planinc) našli su se na četvrtom i petom mjestu.

Inače, Ljubo Periša svoj je životni put završio u Novom Sadu – pobio je svoju djecu, ženu i sebe. Svi likvidatori ubojice 11. dalmatinske brigade su poslije zločina, za nagradu dva tjedna boravili na Bledu.

Slovensko Društvo za obilježavanje stratišta, koje je tada vodio g. Janez Perme, 1992. godine je na stratištima na Kočevskom Rogu postavilo 14 skulptura, spomenika stradanju žrtava na Kočevskom Rogu. Društvo je 2015. godine svom nazivu dodalo i naziv Huda jama, i kao samostalna pravna osoba registrirano je i u Hrvatskoj. Predsjednik Društva Huda jama u Zagrebu je Roman Leljak.

IMG_20170410_114747DSC_0017

Obnova spomenika na Kočevskom Rogu

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom

Danas su spomenici u slabom stanju, pa je Društvo Huda jama, posjetom Kočevskom Rogu, 9. travnja ove godine, počelo s realizacijom programa, da se do kraja godine obnove svi spomenici. Početak radova predviđen je za drugi tjedan u svibnju.

Svi koji žele financijski pomoći obnovi spomenika, mogu to učiniti uplatom sredstava na račun Društva Huda jama: Privredna banka Zagreb. Društvo Huda jama, HR4623400091170014856, za Kočevski Rog.

Misa za žrtve na Kočevskom Rogu upriličit će se 3. lipnja 2017. u 11 sati, kod najvećeg stratišta – jame pod Krenom. Misa će biti na slovenskom jeziku. Informacije za dolazak na misu, telefon 099/68-80-366.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati