Rugali se Zagrepčani Hercegovcima

0

ZANIMLJIVO: svi imamo neke veze s Berlinom: i Ivanišev frend, i braća Kovač, i ja, i Buden koji je, evo, upravo o ovom fenomenu napisao znameniti esej:

Agrameri lete u nebo

“A u pizdu materinu,” mrmljao je poluglasno čovjek u tramvaju poprativši svaki puta psovku dubokim uzdahom. Nakon izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: “Dobro koji vam je đavo čovječe, što psujete neprestano?” – “Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca” – Na to će cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: “A u pizdu materinu.”

Hercegovci žrtve hrvatskog antisemitizma

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, štoviše, u najjačem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruženje međutim, ruženje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu brižljivo su odabrane i nepogrešivo se sklapaju u fantom sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od rođenja. Već tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih budućih životnih težnji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje životno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez ostaje u očima velegrađana nepopravljivi primitivac, nedoučeni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlači bijele čarapice pretvarajući sebe u pripadnika plemena white socks, kako ga prekrštava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskočiti drugačije no da u džepu drži magnet – kako bi usprkos svemu bio privlačan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je naš Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se često poantira njegova brutalnost. Što je prvo što će učiniti Hercegovac nakon prometne nesreće koju je prouzročio svojim BMWeom? Zaklopit će mobitel.

Postoji međutim još nešto što je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajedničko. To je mehanizam njihove tvorbe, šovinistička logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore nešto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajedničkoga koliko je i onaj prljavi, egoistični, grabežljivi zelenaš iz antisemitskih viceva imao zajedničkog sa stvarnim Židovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuči, može se reći da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci žrtve hrvatskog antisemitizma, žrtve upravo onog političkog projekta na čijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboračku slavu, projekta etnički čiste hrvatske državnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasističkom ključu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske državnosti. On, koji je bio ispred svih na junačkom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih došljaka, uljeza, tih opančara i šiljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katoličkog, tisućljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oličeno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, našao se u ulozi svoje žrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovršio bosanskohercegovački rat svih protiv sviju, simbolički je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao pročitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam naše Srbe, evo vam natrag vaši Hercegovci. Na mjesto isključenog Srbina, oko čije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije riječ tek o ironiji sudbine, kao što ni u vicevima o Hercegovcima nije riječ o samim Hercegovcima. Riječ je o logici same stvari, o unutarnjoj nužnosti pokrenutih društvenih procesa. Ništa bolje ne svjedoči o tomu od onog na početku citiranog vica.

A što bi htio onaj otac iz vica i zašto plače?

Ondje naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopće i ne izlazi na scenu. Nimalo slučajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije ništa drugo do jedna pomoćna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne građevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, služi samo jednoj svrsi – proizvođenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjećenosti, samosvjesne građanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira.

Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako raspršiti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebačka cura čiju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s čitavim tramvajem sugrađana njen otac, je li dakle ta cura uopće zaslužila išta bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I što je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malograđanske ideologije koja je na vlast dovela tog omraženog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim određenu sudbinu: da slini po raspelu, rađa Hrvate i bude kuš. A ako joj kojim slučajem uspije probiti se na javnu scenu, onda će na njoj odigrati već unaprijed pripremljene uloge. Ili će nastupiti kao glasnogovornik muških želja, od onih političkih do onih intimnih, ili će kao dekorativni privjesak muške moći odšutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se poslužimo paralelom iz životinjskog carstva, kao kreštavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta naša cura i uzjogunila, znamo što bi je čekalo. Nisu malo šminke utrošile zagrebačke dame na prekrivanje masnih šljiva pod očima.

I što bi htio onaj otac iz vica. Bolje partije od Hercegovca svojoj kćeri ionako neće naći. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje kćeri, nego zbog vlastita poniženja i nemoći.

Vic se poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u našem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske težine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije čime ona raspolaže – predmet najvećeg uživanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici čiju otimačinu grupa nemoćno promatra. Vic je dakle scena najvećeg mogućeg poniženja grupe, poniženja koje u našem slučaju primitivni Hercegovac nanosi uljuđenom zagrebačkom građanstvu. Reakcija te grupe na ovo poniženje jest prije svega bespomoćna fascinacija, a sam vic mazohistički je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebački malograđanski mlakonja onaj koji u ovoj priči najviše uživa – u poniženju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovački grubijan.

Hercegovac nije, dakle, nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fačuk naše metropole

Ali, već smo pokazali da je predmet otimačine u svojoj biti oduvijek već bio predodređen za tu svrhu, da su ona fina zagrebačka cura i sirovi hercegovački provincijalac upravo idealan par. No, jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko društvance oplakuju gubitak nečega što nikada nisu posjedovali – samosvijest građanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i političkom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predočenom u Hercegovcu iz vica. Kćerima te građanske samosvijesti, dakle zakonitim kćerima građanske, a time i ženske emancipacije ovog našeg stoljeća, ženama oslobođenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno države, tim više međutim svjesnim socijalnog i političkog značaja svoga spola, tim se ženama nešto takvo kao što je Hercegovac iz vica nikako ne može dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav.

S finom zagrebačkom curom stvar stoji sasvim drugačije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek živjela s njim, jer je on, odnosno ono što on reprezentira, dio njenog najintimnijeg životnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost, sve ono dakle što je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije ništa drugo do naličje njene zagrebačke obiteljske idile, šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njena kršćanskog morala, sirovi svakidašnji sadržaj fiktivne finoće njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu došljak. U svojoj biti i u našoj stvarnosti on je oduvijek bio rođeni, premda nepriznati Zagrepčanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fačuk naše metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teške Matoševe riječi o Zagrebu i Zagrepčanima, “očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet” Sva zla pripisana u vicevima njemu i smještena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentična su zla glavnoga grada. Ovu istinu uostalom ništa tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepčani ti koji u njemu psuju ko kočijaši.

Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograđanina

Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograđanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokušaj da se izdigne iznad društvenih, kulturnih i političkih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponižavaju. Oni su izraz njegove nemoći da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igračka, predmet njihova iživljavanja. U njima on živi svoj fiktivni bolji život, dopuštajući, u dubokom samosažaljenju, da mu se otima i ono što nikada nije uspio izgraditi u sebi – njegov građanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni šovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vječiti nesretnik i polutan na trenutak umišlja sebi da je nešto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane.

Zato, kada ih čujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

piše Romano Bolković

facebook komentari