Pratite nas

Feljton

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (2)

Objavljeno

na

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

Poveznica na prvi dio teksta

SVJEDOCI

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U istrazi i tijekom Šakićeva suđenja ispitano je 56 svjedoka, od toga 35 bivših logoraša od kojih je samo 12 bilo zatočeno u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i za vrijeme događaja koji mu se stavljaju na teret u optužnici. Od tih 12 potencijalnih svjedoka očevidaca samo njih šest u istrazi izravno optužuje Šakića za zločine u kojima je sudjelovao, naredio ih ili sam učinio. Ukupno ga za konkretne zločine direktno okrivljuje devet bivših logoraša. Među logorašima koji direktno ili indirektno optužuju Šakića za neki zločin i to ne samo za njegovog upravljanja logorom već i izvan tog razdoblja njih čak osam su međusobno povezani na više načina. Zajedničko im je da su bili predratni komunisti ili komunistički simpatizeri, njih šestorica se znaju iz tzv. građevinske grupe iz jasenovačkog logora, a neki od njih bili su istovremeno i u logoru Stara Gradiška. U Staroj Gradiški se s njima upoznao Šimo Klaić. Taj Klaić bio je u isto vrijeme u Staroj Gradiški i Lepoglavi s još jednim svjedokom optužbe Zdenkom Schwartzom. Prema iskazu Derviša Sarača tijekom istrage njemu je prije davanja iskaza telefonirao Šimo Klaić glede svjedočenja protiv Šakića. Zanimljivo je da sud nije reagirao na ove navode i uklonio sa suđenja sivu eminenciju ove vrlo prisne grupe svjedoka izuzimajući iz spisa barem njegova „svjedočenja“, pa je to znakovita indicija da se radilo o procesu pod utjecajem politike. Jedini svjedok koji za neki zločin direktno optužuje Šakića, a ne pripada grupi jasenovačkih (pre)slobodnih zidara, bila je Ana Šimunčić koja je za vrijeme događaja kojem je navodno nazočila bila osmogodišnja djevojčica. Prema iskazima i svjedočenjima većina bivših logoraša bili su pretežni dio svojih logoraških dana u Staroj Gradiški, a tek su nakon raspuštanja tog logora u jesen 1944. prebačeni u Jasenovac što znači da su proveli tek nekoliko dana u logoru za vrijeme upravljanja Dinka Šakića. Neki od svjedoka bili su u Jasenovcu puno prije nego što je Šakić postao zapovjednik, a jedan dio njih je i pušten do 1944. Nekoliko svjedoka pa čak i bivših jasenovačkih logoraša izjavilo je da nikada nisu čuli za Šakića ili ga sreli, neki su izjavili da su za njega čuli na televiziji ili čitajući dnevni i tjedni tisak. Kako je grozničava bila potraga za svjedocima svjedoči i iskaz Željka Salzbergera iz Zagreba koji je u istrazi izjavio da nikada nije bio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Svjedokinja Kata Švraka bila je prema njenoj izjavi ukupno pet dana u logoru u svezi ispitivanja o nekim ljudima iz njenog rodnog sela Uštice koje se nalazi blizu logora, a Milka Žabčić uopće nije bila u logoru već je bila internirana u mjestu Jasenovac.[1]

 Očevidci

Velika većina svjedoka nisu bili očevidci nekog zločina već su prema njihovim izjavama: čuli, pričalo se, poznato je, vjerojatno, smatraju ili nisu nekoga više vidjeli u logoru. Razlozi za „nestanak“ iz logora mogli su biti bijeg, razmjena, pomilovanje, puštanje nakon izdržane kazne ili upućivanje na rad u Njemačku. Primjere za to možemo naći i među svjedocima sa suđenja Šakiću. Primjerice Gabrijel Winter (Jasenovac) je pobjegao iz logora u listopadu 1942., Milka Žabčić (Jasenovac) puštena 1944., Andrija Andrašek (Stara Gradiška) je pomilovan u svibnju 1944., Antun Milković razmijenjen u veljači 1944., Miljenko Bobanac (Jasenovac) pomilovan u kolovozu 1944., Derviš Sarač (Jasenovac) upućen na rad u Njemačku u veljači 1945., Ivo Senjanović (Jasenovac) deportiran u Srbiju s grupom seljaka iz Mlake, a zatim u Austriju itd.

 O uvjerljivosti svjedoka

Miljenko Bobanac je izjavio da je po dolasku u Jasenovac u listopadu 1942. bio smješten u logoru 3C. To je vrlo zanimljivo jer prema nekim drugim svjedocima primjerice prema potpuno oprečnim navodima Tibora Lovrenčića i Ljubomira Šarića iz već spomenite „građevinske grupe“ taj je logor u kojem su navodno pretežno bili zatočeni Romi, a Šarić navodi i Židovi, bio u tom razdoblju 1942. „likvidiran“ tako da su pustili logoraše da umru od gladi i žeđi. Bobanac nije niti Srbin niti Židov, a očito nije umro od gladi i žeđi u logoru 3C. Isti svjedok Bobanac navodi da je čuo za ubojstvo Slobodana Micića, profesora Joška Bogdanovića i Fuada Midžića na graniku. Granik je bila rampa za utovar i istovar robe na obali Save i spominje se kao mjesto masovnih zločina koji prema navodima iz istrage i suđenja nije vidio nitko od svjedoka već su svi tvrdili da su noću čuli krike ili im je netko bezimen, jer nitko od svjedoka nije naveo ime nekog očevidca, pričao da su se tamo dogodili zločini. Uglavnom, na jasenovačkom popisu nalazi se samo Slobodan Mićić navodno stradao 1943.* u Jasenovcu*, ali autori popisa su oba ta podatka označili kao nepouzdane. U napomenama je uočljivo da je prema podacima iz 1964. Mićić ili Micić stradao 1941., dakle prije dolaska Bobanca u logor, a navodi se i podatak da je stradao u Jadovnom 1941. Joze Bogdanovića nema na jasenovačkom popisu već samo dvojica Jova, a Fuad Midžić, navodno inženjer kemije, prema raznim izvorima stradao je kao partizan u borbama oko Sarajeva.[2] U ovom slučaju svjedok je čuo i prepričao logorske legende o graniku, koje se nakon malo ciljanog istraživanja i usporedbe s podacima iz jasenovačkog popisa u ovom slučaju pokazuju kao najobičnija laž.

Svjedok Adolf Friedrich čije se ime nalazi na popisu jasenovačkih žrtava u iskazu na suđenju spominje ubojstvo nekog Kajmakovića. Prema jasenovačkom popisu Milan Kajmaković je navodno ubijen 1943.* u Donjoj Gradini prema podacima koje su autori popisa označili kao nepouzdane, a u napomenama piše da je Kajmaković stradao 1941. u Jadovnom. Ne mogu biti dvije istine pa se postavlja pitanje laže li svjedok ili laže popis. Svjedok Dragutin Škrgatić je u iskazu spomenuo da je vidio Romea Vlaha u Jasenovcu u studenome 1944. godine. Prema jasenovačkom popisu Romeo Vlah je stradao 1945.*, ali taj podatak je od autora popisa označen kao nepouzdan. Osim što je dvojbena većina ostalih identifikacijskih podataka zanimljivo je da u napomenama prema najstarijim podacima iz 1964. Romeo Vlah stradao još 1941., a prema projektu „Dotrščina“ 1943. pa se ponovo postavlja pitanje autentičnosti podataka u jasenovačkom popisu ili vjerodostojnosti svjedoka na suđenju Šakiću. Šimo Klaić je u svom iskazu spomenuo susret iz 1942. s logorašem Đukom Konom iz Županje, a prema jasenovačkom popisu Đuka Kohn iz Vinkovaca stradao je navodno u Jasenovcu* nepouzdano određene 1941.* U napomenama piše da je Kohn iz Zagreba ili Županje, da mu je ime možda Đula, da je stradao 1945. ili 1944., ali ne u Jasenovcu već u Županji. Kao i u prethodnim slučajevima postavlja se isto pitanje. Laže li se u popisu ili lažu svjedoci sa suđenja tj. pada li popis ili pada presuda? Nije čak niti nužna varijanta da laže popis i svjedoci jer ako padne popis indirektno pada i presuda jer je popis temeljen na iskazima istih „svjedoka“ i „znanstvenim“ istraživanjima.

Poseban je slučaj pozivanje Mihajla Marića za svjedoka. Najbolje ga je opisao sam Dinko Šakić u jednom intervjuu nakon suđenja objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji: „Razni tzv. istoričari manipulirali su fantastičnim brojevima kao i neki ‘preživjeli logoraši’. Mihajlo Marić iz Beograda, inače svjedok na mome suđenju, izjavio je 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom da je u Jasenovcu ubijeno 1.400.000 ljudi. Isto je to ponovio i na sramotnom suđenju hrvatskom vitezu dr. Andriji Artukoviću.“.[3] Da je u Jasenovcu ubijeno 1 400 000 Srba u Hrvatskoj ne bi preostao niti jedan, a malo bi ih preostalo u Srijemu, Hercegovini i Bosni. Bivši logoraš Dragutin Škrgatić, svjedok na suđenju Šakiću, izjavio je da je nakon rata bio u Jasenovcu s Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina, iako ne kao njen član i u potpuno razrušenom logoru je u jednoj miniranoj zgradi prepoznao stradalog Borisa Hanžekovića. U mrežnom jasenovačkom popisu se navodi da je Boris Hanžeković stradao 22.04.1945. To bi značilo da je stradao u proboju, ali navodi se i stratište: rijeka Sava. Ako je ubijen na Savi, logično je za pretpostaviti da je pao ili mrtav bačen u Savu, a ne da ga se iz Save izvlači i vraća živog ili mrtvog natrag u logor. U iskazu iz 1945. pred tzv. Zemljskom komisijom za utvrđivanje zločina Dušan Ličina je u kontekstu događaja iz lipnja 1942. u logoru Stara Gradiška spomenuo: „Tako znam, da je jednog dana iznešen mrtav Jugoslavenski ministar Hanžeković“.[4] Prema navodima poznatog odvjetnika i vlasnika nekih medija Marijana Hanžekovića njegov otac je tijekom Drugog svjetskog rata bio u Jasenovcu i Lepoglavi, ali je pušten i potom pobjegao u partizane, a njegov stric Boris Hanžeković je bio domobranski časnik koji je radio za partizane pa je odveden u Jasenovac i tamo strijeljan. Navodi i da je drugi Boris Hanžeković, atletičar, bio u logoru Jasenovac te da je ubijen pri pokušaju bijega. U logoru Stara Gradiška bio je kao mason njegov djed Marijan, ali je pušten nakon političke intervencije.[5] Na temelju navedenoga možemo se zapitati kojeg Borisa Hanžekovića je prepoznao svjedok Škrgatić, kojeg mrtvog ministra je vidio Dušan Ličina i kakva je kvaliteta takvih svjedoka i njihovih iskaza.

Uz Hanžekovića svjedok Škrgatić je prepoznao i nekog doktora Deutza. Tog prezimena nema u jasenovačkom popisu, ali u popisu su četiri navodne žrtve iz Jasenovca prezimena Deutsch svi navodno stradali 1945., a kod nekih se specificira da su stradali u proboju ili 22.04.1945., dakle na dan navodnog proboja. Uz njih su i dva Deutschera od kojih je jedan bez osobnog imena, a također su stradali 1945. To su Adolf Deutsch iz Osijeka tj. iz Tenje, Leo Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je mjesto stradanja nepoznato, Pavao Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je stradao 1942. i NN-muškarac Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je iz Tenje, da je stradao u proboju, ali i da je stradao 1942. U Yad Vashemu nema Adolfa Deutscha kojeg bi se moglo povezati s Hrvatskom ili Jasenovcem. Po godinama su slična dva imenjaka rođena 1913. Jedan je bio iz Miskolca u Mađarskoj, ali stradao je najvjerojatnije u Buchenwaldu, a drugi je bio iz Slovačke te je deportiran u Lublin u Poljsku. Lea Deutscha iz Slatine, Požege ili Slavonije i rođenog oko 1904.* nema u Yad Vashemu. U Yad Vashemu nema niti podatka o Pavlu Deutschu rođenom oko 1916. rodom iz Zagreba. Prema godini rođenja najsličniji je jedan logoraš spomenut u popisima logoraša iz Theresienstadta i takvi slučajevi povezanosti su već opisani u prethodnim tekstovima. Nikola Deutscher se također nalazi na jasenovačkom popisu uz navedenu godinu smrti 1945. (prema istraživanjima Melite Švob), ali u Yad Vashemu je podatak iz srpskog „Spiska žrtava rata“ prema kojem je Nikola Deutscher, sin Davidov stradao u srpnju 1941. u Jadovnom što znači da je stradao na drugom mjestu na početku, a ne u Jasenovcu na kraju rata. Nije poznato da je postojao još neki logoraš Deutz, Deutsch ili nešto slično koji bi odgovarao navodima Dragutina Škrgatića. Na mrežnom portalu kamenjar.com u tekstu se spominje svjedočenje Dragutina Škrgatića pred sudom u Zagrebu, ali davne 1956. o proboju iz Jasenovca 22.4.1945.[6] U tekstu se analiziraju nelogičnosti u iskazu i kontradiktornosti u izjavama sa suđenja Šakiću. Između ostalog se navodi da Škrgatić 1956. nije prepoznao niti jednog od navodno nađenih 400 leševa, a očito da su žrtve bile u još neraspadnutom stanju pa u tekstu zaključuju da se vjerojatno radilo o hrvatskim žrtvama ubijenim od partizana nakon kraja rata. Četiri desetljeća kasnije na suđenju Šakiću svjedok se sjetio da je prepoznao dvojicu gore navedenih logoraša Hanžekovića i misterioznog doktora Deutza među leševima. U obavijesti za CK SKH o radu partijske organizacije u logoru Stara Gradiška od 15.9.1946. Hasan Dolamić je između ostaloga naveo da je Drago Skrgatić u tom trenutku bio na dužnosti u OZN-i u Zagrebu.[7] OZN-a je bila zloglasna komunistička tajna policija, a jedan od glavnih svjedoka protiv Dinka Šakića njen bivši pripadnik.

 Živi ili mrtvi

U jasenovačkom popisu nalaze se i žrtve imena identičnih nekima od svjedoka sa suđenja Šakiću i ne radi se samo o koincidenciji. Primjerice Adolf Friedrich je kao žrtva „otkriven“ tek u 21. stoljeću zahvaljujući „istraživačkom radu“ Melite Švob. O kvaliteti njenog rada već je pisano u nekim prijašnjim tekstovima. Simptomatično je da u jasenovačkom popisu kod Adolfa Friedricha nije navedena godina smrti i to je osim imena i prezimena vjerojatno jedini točan podatak. U jasenovačkom popisu nalazi se i ime Miloša Despota. U podacima nisu navedeni, a moglo bi se reći da su izostavljeni ime oca i mjesto rođenja pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da se radi o jednom od najagilnijih svjedoka protiv Dinka Šakića. Prema podacima sa suđenja Despot je iz Bijeljine, ali u jednom od partizanskih popisa komunista i komunističkih jataka iz Srijema koji se nalaze u logorima 1943. na posljednjem 264. mjestu izvan abecednog reda nalazi se nadopisano ime Miloša Despota.[8] U jasenovačkom popisu nalazi se i ime svjedoka Zdenka Schwartza. Prema podacima Mladena Schwartza, isti je bio rođen 1914. u Vrpolju.[9] Pretpostavka je da se radi o slavonskom Vrpolju između Slavonskog Broda i Vinkovaca. U obližnjim Vinkovcima i susjednoj Velikoj Kopanici je bilo Židova Schwartza, a ne u selu podno Dinare kod Knina kako se navodi u jasenovačkom popisu. Drugi 20 godina mlađi Zdenko Schwartz iz jasenovačkog popisa, rodom iz Suhopolja, sin Dragutina, stradao 1942. također se ne bi trebao nalaziti na popisu jer je prema zapisima iz Yad Vashema koji se temelje na podacima bliske rodbine stradao 1942., ali u Auschwitzu.

Navedena trojica nisu jedini koji su bili u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i koji su preživjeli rat, a ipak se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava. Dobar je primjer 170 zatočenika iz logora Jasenovac puštenih povodom Pavelićevog rođendana 14.7.1944. godine.[10] Na tom popisu pomilovanih nalaze se primjerice svjedok Miljenko Bobanac naveden kao Bobanec ili nesuđeni svjedok Mijo Gec kojih za sada nema na jasenovačkom popisu, ali neki od pomilovanih ipak se nalaze na tom popisu. To je primjerice Mijo Legac iz Klade kod Senja, a u jasenovačkom popisu nisu sigurni je li „ubijen od ustaša“ 1944.* ili, kako piše u napomenama prema već spominjanom projektu „Dotrščina“, 1942. tj. 1945., a nije sigurno je li stradao u Jasenovcu* ili u Staroj Gradiški. Isti kaos vlada i kod godine rođenja pa se navode godine koje se međusobno razlikuju za čak 15. Takvih podataka u jasenovačkom popisu ima na tisuće i dobar su pokazatelj da se radi o manipuliranim podacima kao u navedenom primjeru. Slični slučajevi su Franc Lapuh rođen 1904. u Sloveniji, prema napomenama upisan dva puta, navode se imena Frane i Franjo, prema jasenovačkom popisu stradao 1943., pa zatim pretpostavljeno sestre Julka (1914.) i Vida Nikolić (1915.) sudeći prema istom imenu otca, rodnom mjestu u Srijemskim Karlovcima ili nekada Hrvatskim Karlovcima, a zajedničko im je da su prema jasenovačkom popisu ubijene na stratištu u Uskočkim šumama iste 1944. kad su puštene iz logora. Julka Nikolić ima svoju dvojnicu, također rođenu 1914., koja je prema jasenovačkom popisu Romkinja iz Drenovaca, a u tu grupu spadaju još dvije imenjakinje rođene 1911.*/1912. iz Tenje kod Osijeka i 1912. iz Županje, sve su Romkinje, a podaci o njima u jasenovačkom popisu su vrlo manjkavi. Zatim je tu i preživjeli Pavao Vugrinčić, rođen 1906., prema jasenovačkom popisu umro u logoru Jasenovac 1945., iz Jablanovca kod Zaprešića, a stvarno iz Jablanca kod Donje Stubice. Edhem Midžić, sin Bege, podudaran je s podacima iz popisa iako razlikuje se godina rođenja za 10. U jasenovačkom popisu piše 1905., a radi se o 1915., mjesto rođenja u popisu je Bihać, no radi se o Bosanskoj Krupi, susjednom gradu na Uni. Treba spomenuti još jedan slučaj kod kojeg se vidi moguća tehnika kreiranja žrtava. Radi se o Iliji Bjeliću rođenom 1889. U jasenovačkom popisu nalazi se Ilija Jelić rođen 1888. i mala je vjerojatnost da se radi o pukoj slučajnosti jer proizlazi da je cijeli jasenovački popis sazdan od slučajnosti.

Logorska perspektiva

Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III
Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III

Drago Šćurić izradio je elaborat u kojem je detaljno analizirao tlocrt „radno-popravnog logora“ Jasenovac objavljen od Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Republike Hrvatske u Zagrebu 1946.[11] Analiza je obuhvatila sve detalje od grešaka u mjerilu, mjera logora, površine korisnog prostora, površine jezera, bajera korištenih za kopanje gline za cigle, analize udaljenosti između pojedinih repernih točaka do označavanja vlasništva objekata i analize podrijetla nazivlja za pojedine objekte u logoru. Šćurić je vrlo argumentirano pokazao da je nacrt logora izveden vrlo nestručno i da se mjerilo na istočnom i južnom dijelu znatno razlikuje od onog na zapadu i sjeveru. Simulacija je pokazala da je na tlocrtu logora pogrešno označen smjer sjevera tj. da je tlocrt zarotiran oko 20 stupnjeva u smjeru kazaljke na satu od stvarnog smjera sjevera kao što se može vidjeti u odnosu na satelitsku snimku na superponiranom nacrtu.

Logor 3 je bio naziv za logor koji se je nalazio uz rijeku Savu na istočnom rubu naselja Jasenovac. Bio je podijeljen na logore 3A i 3B unutar zida i na logor 3C – najveći dio logora koji je okruživao dijelove logora 3A i 3B na istoku, sjeveru i zapadu. Sve radionice, ciglana i većina gospodarskih objekata nalazila se u 3A, a dio gospodarskih objekata u 3B. Logor 3C je prema tlocrtu uglavnom bio bez objekata premda svjedoci govore o nadstrešnicama ispod kojih se je spavalo, a u zapadnom dijelu nalazilo se jedno skladište i tzv. rafinerija, odnosno prema Šćuriću skladište goriva i maziva. U središnjem i istočnom dijelu logora 3A nalazilo se jezero, a u zapadnom i jugozapadnom dijelu logora 3A bilo je 25 gospodarskih objekata, uglavnom radionice i ciglana te četiri objekta za logorsku stražu i zapovjedništvo. U sjeveroistočnom dijelu nalazilo se 11 objekata od čega šest nastambi za smještaj muških zatvorenika svaka površine nešto veće od 100 m2. Procjena je da bi u te nastambe u krevete na dva kata moglo biti smješteno oko 120 zatočenika, najviše 150. To znači ukupno oko 700 do 900 u tim nastambama. Prema procjeni komisije Međunarodnog Crvenog križa iz srpnja 1944. bilo je oko 100 zatočenika u svakoj baraci.[12] Južno od zatvoreničkih nastambi uz sjevernu obalu jezera se prema nacrtu nalazilo groblje dimenzija 39x26m, ukupne površine od 1014m2.[13] U izvješću međunarodnog Crvenog križa ne spominje se groblje u logoru prilikom posjete stambenim barakama i logorskoj bolnici.[14] Odvojen jezerom od ostalog dijela logora u jugoistočnom kutu logora 3A nalazio se je ženski logor. Južno je bila vanjska ograda logora, a istočno ograda prema logoru 3B. Do glavnog dijela logora moglo se doći preko drvenog mosta. Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa ženski logor je od ostatka bio odvojen živom ogradom. U ženskom dijelu logora 3A prema tlocrtu su se nalazila četiri objekta – jedna nastamba za zatočenice istih dimenzija kao i u muškom dijelu logora i tri gospodarske zgrade – kuhinja za žensku nastambu, štala te mljekara i mesnica. Nacrt tog dijela logora ne podudara se s opisom iz izvješća Međunarodnog Crvenog križa prema kojem su u ženskom logoru sredinom 1944. bile dvije stambene barake s oko 180 zatočenica, a pokraj se nalazila još jedna baraka koja je služila kao lazaret.[15] U logoru 3B bilo je samo šest objekata, svi u južnom dijelu, grupirani po tri prema zapadnoj i istočnoj ogradi. Na zapadu tj. jugozapadu nalazile su se tri gospodarske zgrade i to nova mesnica, svinjac i ledana, a u istočnom tj. jugoistočnom jedna nastamba zatočenica, kuhinja za tu nastambu i jedna zgrada – „ustaška radionica i nastamba“.

Na superponiranoj karti logora mogu se vidjeti promjene na reljefu terena u odnosu na 1945. godinu. Najuočljivija je promjena oblika i površine nekadašnjeg jezera. Umjesto jednog postoje dva jezerca spojena kanalom preko kojega ide most. Cijeli sjeveroistočni dio nekadašnjeg jezera je zatrpan, a spomenik se nalazi točno uz nekadašnji sjeverni rub jezera na mjestu gdje je bio jugoistočni kut groblja koje se indikativno ne spominje u izvješću Međunarodnog Crvenog križa iz 1944. Zanimljivo je da se današnje veće sjeverno jezerce u svom južnom dijelu nalazi na mjestu nekadašnje „ekonomije“, a dio manjeg južnog jezerca se u svom istočnom dijelu nalazi na mjestu nastambe zatočenica, njihove kuhinje te mljekare i mesnice. Do ovih promjena u reljefu terena svakako nije došlo prirodnim putem već intenzivnim građevinskim radovima. Bara sjeverno od većeg jezerca je ostatak nekadašnjeg iskopa gline za ciglanu. Mjesta logorskih objekata obilježena su zemljanim humcima, a navodne grobnice i mučilišta unutar samog logora plitkim udubljenjima. No, računalna analiza pokazala je da se samo šest takvih objekata nalazi približno na mjestu nekadašnjih objekata i da prostorni raspored prstenastih struktura nije podudaran s rasporedom umjetnih objekata kakav je zabilježen na tlocrtu tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina.

Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora
Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora

Prema Šćurićevoj analizi nemoguće je bilo vidjeti s prozora baraka da Dinko Šakić nekoga ubija na tzv. graniku ili na skeli. Udaljenosti od tih objekata do granika tj. do skele je od 411m do 525m, a između se nalazi bar pet objekata koji zaklanjaju pogled. Objekti najbliži graniku u kojima su se mogli zateći zatvorenici udaljeni su bili oko 150m, a pogled iz njih prema graniku je također bio zaklonjen drugim objektima. Jedina lokacija s koje su zatvorenici mogli nešto vidjeti je južni dio tzv. ekonomije, a krečana i pogon s dimnjakom tj. električna centrala nalazili su se u neposrednoj blizini stražare te se može pretpostaviti da je električna centrala zbog svoje važnosti bila objekt pod posebnom pažnjom i ondje se nije mogao zadržavati nitko bez znanja straže. Tome se može dodati da na takvim udaljenostima nije moguće razaznati lice ni raspoznati glas pogotovo uz šum rijeke i vjetar.

 

La divina comedia[16]

 Među predmetima koji su od strane pripadnika nove vlasti nađeni i popisani u logoru Jasenovac nađen je veliki broj predmeta za održavanje osobne higijene, preko 50 britvi, 20 češljeva, neki i ukrasni, četkice za zube, rašpice za nokte, tuba paste za zube „Chlarodont“. Naravno ne zna se kome su ti predmeti pripadali – stražarima ili zatočenicima, ali primjerice među predmetima iz brijačnice nađena su i dva „brenajzlina“ – uvijača za kosu. Tko je kome radio frizure također se ne može zaključiti na osnovi samih predmeta, ali ukazuje kakva je bila situacija u logoru. Osim toga nađeni su brojni predmeti koji su česti u kućama ili uredima: porculanska kutija za kremu, razne vrste škara primjerice škare za krojenje, ali i škarice, šnale za kosu, brojne tabakere i kutijice za cigarete, upaljači za cigarete, figurice životinja primjerice mačke, psi, konji i magarci. Nađene su ženske taške i njihovi dijelovi. Zanimljiv je nalaz potpuno očuvanog kukastog križa koji može ukazivati na prisustvo njemačke vojske u logoru prije ili možda poslije rata. Uz to vrijedi spomenuti i nađeno smeđe dugme kojem je na poleđini ucrtan tekst „YUGOSLAVIJA“. To bi moglo značiti da se radi o dugmetu zarobljenog partizana ili četnika, a možda i pripadniku KNOJ-a, odnosno komunističkih eskadrona smrti. Među inventarom se nalaze dva bona za hranu Vlade Borote i logorska karta za hranu Ive Kličića iz nepoznate godine. Vlado Borota i Ivo Kličić se trenutno ne nalaze na jasenovačkom popisu, ali na popisu se koincidentno nalazi osamnaestogodišnji Ivica Kličko iz Zagreba, navodno stradao u Jasenovcu 1942.

U popisu inventara nalaze se dva pisma Katice Filipović Hrvojić i to jedno pisano na tkanini nakon Božića 1944. te drugo s početka 1945. Katarina Filipović Hrvojić svjedočila je na suđenju Dinku Šakiću glede „spornih“ događaja u selu Mlaka gdje je radila ne ekonomiji. Kao i u slučaju Ive Kličića spomenutog u inventaru i jasenovačke žrtve Ivice Klička čini se da je i u slučaju Katarine Filipović Hrvojić na djelu ista slučajnost jer se u jasenovačkom popisu nalazi Kata Filipović, Romkinja iz Donjih Andrijevaca, navodno stradala u Jasenovcu 1942. Vrlo je zanimljiv podatak u popisu dopisnica onaj o pronađenoj Danteovoj knjizi „La divina comedia“ (Božanstvena komedija).

 

KONKRETNE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U slučaju optužnice protiv Šakića na teret mu se stavljaju samo četiri slučaja u kojima su žrtve navedene imenom i prezimenom. Radi se o književniku i političaru Mihovilu Pavleku Miškini, zatim poznatom slučaju likvidacije Mile Boškovića i grupe komunističkih i četničkih zavjerenika, zatim o ubojstvu dvojice Židova nakon navodnog bijega Ive Wollnera i o slučaju dvojice obješenih iz Jasenovca Albertu Izraelu i kaparu Nisimu nepoznatog prezimena.

 Mihovil Pavlek Miškina

U jasenovačkom popisu nalazi se Mihovil Pavlek Miškina rođen 1887. u Đelekovcu. Prema navodima stradao je 1942. u Staroj Gradiški, a u komentarima se navodi alternativno ime Mijo. Prema hrvatskoj Wikipediji navodi se da je Mihovil Pavlek stradao 6. lipnja 1942. u Jasenovcu i 30. lipnja 1942, ali nije poznato je li to bilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški[17]. Prema podatcima prikupljenim u projektu „Dotrščina“ navodi se nekoliko datuma navodnog ubojstva.[18] Prvo, to je noć između 8. i 9. lipnja 1942. temeljem podatka iz knjige „Posmrtna počast“ u izdanju Matice hrvatske (1945.). Drugi datum je 11. lipanj 1942. za koji autori navode da je „najvjerojatniji“, a relevantnost je vjerojatno uvjetovana rangom komunističkog aparatčika koji je to izjavio. Također je navedeno da je riječ o navodnoj izjavi Franje Gažija te se uz to navodi usmeno priopćenje Gažija istraživaču s projekta „Dotrščina“ da isto „misli i sin pok. Miškine“. Na ovaj način se od svake glasine može kreirati „relevantan“ podatak. Datum smrti 11. lipanj 1942. navodi i mason Viktor Novak u svom zloglasnom pamfletu protiv Katoličke crkve i Hrvata „Magnum Crimen“.[19] Navodi se i da „Drž. Nikolić u knjizi Jasenovački logor…“ [20] tvrdi da je isti ubijen u travnju 1942. iako je Gaži tvrdio da je u travnju razgovarao s Pavlekom. Nadalje se ističe da se „većina logoraša“ slaže, premda nije navedeno kako je, gdje i kada utvrđena ta većina „da je Miškina strijeljan od 6. do 12. lipnja 1942.“ Iako autor navodi da je to potvrdilo „nekoliko“ logoraša, navedeno je samo jedno ime – „Ivo Filipović, koji je bio u Jasenovcu“. Može se primijetiti da je vrlo znakovito da se nakon navoda da nešto tvrdi većina citira izjava logoraša koji je bio u drugom logoru udaljen desetke kilometara.

 Mihovil Pavlek Miškina
Mihovil Pavlek Miškina

Prema iskazu Dušana Ličine iz 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina on je do konca lipnja 1942. bio zatvoren u jednoj ćeliji logora u Staroj Gradiški i kad je izašao opazio je Pavleka koji je bio smješten u logorskoj bolnici[21]. Taj iskaz iz 1945. svakako je bio pod manjim političkim utjecajem od kasnijih što znači da Pavlek nije ubijen u lipnju 1942. U gore navedenoj inačici Wikipedije citira se navodno pismo ustaškog logornika Mije Uđbinca od 22.2.1943. glede Mihovila Pavleka iz kojeg se može zaključiti da je u trenutku pisanja pisma Pavlek bio živ. Povjesničar Davor Kovačić navodi, temeljem iskaza bivšeg logoraša Šime Klaića, da je Pavlek bio zatočen u Staroj Gradiški[22] te kako Klaić smatra da su Pavleka ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić i to između 5. srpnja 1942. i 10. srpnja 1942. U iskazu danom tijekom istrage protiv Šakića svjedok Klaić navodi da je Pavlek odveden u ćeliju u podrumu ispod „ustaške“ bolnice u logoru Stara Gradiška gdje je „vjerojatno“ ubijen početkom srpnja 1942. U svjedočenju na suđenju Klaić je izjavio da se u logoru „pričalo“ kako su Pavleka između 5. i 10. srpnja 1942. ubili Gagro i Šakić[23]. To su mu po njegovom kazivanju potvrdili ustaše, a grobari su potvrdili da je zakopan na groblju. Šimo Klaić nije nazočio tim događajima, ali kao i u nekim drugim slučajevima zna sve u stilu još jednog famoznog svjedoka za sve prilike Ljubana Jednaka. Iz navedenog se može zaključiti da je tada šesnaestogodišnji Šimo Klaić bio osoba od velikog autoriteta kojem su se svi pa čak i ustaše povjeravali o mračnim detaljima svojih života. Klaićeva važnost kao svjedoka bila je sve veća s protekom vremena i od prvobitno nevažnog pretvorio se u jednog od ključnih svjedoka. Razina ovih „dokaza“ jasna je iz još jednog Kovačićeva navoda iz istog teksta prema kojem „pojedini preživjeli logoraši“ kojima se nikada ne navodi ime „i danas tvrde“, ali nije jasno kada, gdje i kome „da su čuli“ da je „Miškina ubijen u Jasenovcu“, ali ne navodi se tko je, kada i od koga to čuo.

Nadalje prema istom izvoru Pavlek je stradao zajedno sa sarajevskim slikarom Danijelom Ozmom. Prema jasenovačkom mrežnom popisu Daniel Ozmo, sin Haima, rođen je navodno nepouzdano određene 1912.* u Olovu, a navodno je stradao 1942. u Jasenovcu, pa se čak precizno navodi i stratište „zvonara“, jedna od zgrada u logoru Jasenovac. U napomenama stoji da mu se otac zvao Hamo ili možda Hajrija, a rođen je 10 godina kasnije (1922.) i to ne u Olovu već u Sarajevu i nije stradao 1942. već 1943. Prema iskazu Dolores Ivanuše, povjesničarke umjetnosti i nekadašnje kustosice u komunističkom Muzeju revolucije naroda Hrvatske, zabilježenom u digitalnom arhivu Yad Vashema, Daniel Ozmo rođen u Olovu 1912. javno je obješen u Jasenovcu 5.9.1942. Iako se pri tome ne navodi znači li to da je obješen u logoru ili u mjestu Jasenovac, ovaj podatak svakako je u kontradiktornosti s mjestom smrti navedenim u jasenovačkom popisu. U Yad Vashemu dostupno je ukupno sedam zapisa za ime Danijel Ozmo. Čak četiri zapisa su iz srpskog propagandnog pamfleta „Spisak žrtava rata“ i niti jedan nije isti, a svi su vrlo slični. Redom to su: Daniel Ozmo, 1922., Sarajevo, otac Hamo, stradao 1942. u Jasenovcu; Daniel Ozmo, 1911., Sarajevo, otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u prosincu 1941.; Daniel Ozmo 1913., Sarajevom otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u kolovozu 1941.; jedan Daniel Ozmo bez navedene godine rođenja iz Olovske Luke, otac Haim, živio u Sarajevu, stradao u Jasenovcu 1943. Još dva zapisa koji nisu povezani s komunističkom i velikosrpskom propagandom odnose se na Danijela Danka Ozma, 1906., Sarajevo, otac Haim, majka Lenka, a ne Sara kako navodi Dolores Ivanuša, po zanimanju profesor, stradao u Jasenovcu 1942. Ovaj iskaz osobe navedene kao M. Kion potvrđuje da je Daniel Ozmo živio u Sarajevu i da mu se otac zvao Haim, ali od ostalih se znatno razlikuje godina rođenja koja je vrlo slična Danielu Ozmu s Krfa, rođenom 1907., stradalom u Auschwitzu. Ta dva podatka su možda samo nevjerojatna koincidencija u detaljima, ali to je svakako razlog za sumnju u podatke iz jasenovačkog popisa i ukazuje na potrebu detaljnih istraživanja.

Podaci iz Yad Vashema o sudbini Daniela Ozma ne rješavaju misteriju mjesta i vremena smrti Mihovila Pavleke, ali općenito se može reći da su vrlo male šanse da su Pavlek i Ozmo stradali u istom događaju, a potpuno je nejasno gdje je, kada i na koji način stradao hrvatski pisac Mihovil Pavlek Miškina. Iz kaosa podataka može se kao bitno izvući da je Pavlek imao preko 55 godina u trenutku smrti i da je bio u bolnici. Ako je bio smješten u bolnici, moguće je pretpostaviti da ga nisu imali namjeru ubiti nego liječiti. Ako ste čovjek u godinama, eventualno imate nekih kroničnih zdravstvenih problema, a izloženi ste stresu, loše se hranite i ako se zarazite s nekom zaraznom bolesti kakve su uobičajene u prenapučenim prostorima kao što su zatvori ili logori, velike su šanse da sve to organizam neće dugo moći podnijeti, a tada je smrt samo pitanje vremena. Naravno za očekivati je od komunista da svaku situaciju iskoriste za propagandu u svoju korist tj. na štetu drugih.

Nakon bijega Ive Wollnera

Prema podatku iz optužnice protiv Dinka Šakića povodom navodnog bijega zatočenika Ive Vollnera izdvojena je grupa od 20 zatočenika uglavnom Židova glazbenika, odvedena u tzv. „zvonaru“ gdje su likvidirani, a dvojicu – Avrama Montilja i Leona Pereru – Šakić je osobno likvidirao. Nije navedeno kada se je to dogodilo, ali prije toga i nakon toga se u tekstu navode događaji iz 1944. pa se može zaključiti da je i navedena likvidacija bila 1944.

Prema podacima iz jasenovačkog popisa Ivica Wollner, sin Gustava, navodno Židov iz Zagreba rođen je nepouzdano određene 1924.*, a stradao je u Jasenovcu 1944. U napomenama piše da se zvao Ivo ili Ivan, da je rođen 1920, 1921. ili 1922., a i mjesto stradanja se čini nepouzdano jer u napomenama se navodi Bosanska Dubica. Prema zapisu iz Yad Vashema temeljem iskaza sestre Mire brat joj se zvao Ivo Wollner, rođen u Zagrebu 1920., otac Gustav, bio je u logorima Gospić i Stara Gradiška, a stradao je u Jasenovcu 1945. Od svjedoka sa suđenja o ovom slučaju u istrazi je spomenut samo od Tibora Lovrenčića i Ješue Abinuna, a na suđenju od Josipa Erliha, ključnog svjedoka u tom slučaju. Zanimljivo je da nema podatka da je svjedok bivši logoraš Vladimir Cvija s kojim je prema iskazima drugih svjedoka Ivo Wollner često zajedno svirao nešto izjavio o ovom slučaju. Svjedok Ješua Abinun je u istrazi izjavio da je čuo za Wollnera u svezi nekog bijega, ali da se ne sjeća detalja. Prema iskazu Jakoba Danona danom u svibnju 1945. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina početkom lipnja 1944. pobjegao je Ivan Wollner, student iz Zagreba, no ulovljen je kod Dubice, a njegovo mrtvo tijelo dovedeno je u Jasenovac.[24] U iskazu se ne navodi mjesto od kuda je pobjegao, je li to bilo iz logora ili izvan njega, niti kod koje Dubice je ulovljen, Hrvatske ili Bosanske. Prema iskazu nakon bijega održan je „nastup“ u logoru pri čemu je odabrano 20 logoraša uglavnom Židova. Dvojica logoraša, mladići od oko 18 godina, su se pri tome nasmijali, a Dinko Šakić ih je osobno ubio iz revolvera. Nešto kasnije u istom iskazu za isti „nastup“ navodi da se dogodio 4.6.1944. Po toj verziji je Šakić pitao postrojene logoraše tko je “sudjelovao kod bjega studenta Volnera. Na ovo su se u stroju nešto gurnuli dva dječaka zatočenika 16—17 god. našto ih je zlikovac Šakić pozvao iz stroja i odmah na licu omjesta lično ustrijelio.” U ovoj verziji Šakić je “odredio još 25 taoca izmedu zatočenika i to tako što je jednostavno iz prozivnika od reda pročitao 25 imena te ih sve dao likvidirat”. Broj zatočenika je porastao, mladići su postali dječaci i to sve u nekoliko redaka iskaza. Svjedok Josip Erlih, Židov iz Beograda, taj događaj opisao je ovako: “Naredio je da istupe svi logoraši muzičari. U tom momentu se jedan od logoraša, verovatno od straha, usrao, jadnik. U logoru je vladao proliv. Onaj do njega napravio je grimasu, a to je video satnik Mihić, vikne: ‘Šakiću, smeju ti se ova dvojica!’ Šakić se prodere: ‘Izlazi napolje! Klekni!’ Jednog ubije hicem u potiljak, drugog hicem u slepoočnicu. Jedan se zvao Leon Perera, drugi Avram Montiljo.“[25] Prema ovom podatku možemo naslutiti tko bi mogao biti izvor imena dvojice navodno ubijenih u „nastupu“.

Iako je Šakić proglašen krivim za likvidaciju već spomenutih Avrama Montilja i Leona Perere, u jasenovačkom popisu zabilježeni se podaci koji ove navode opovrgavaju. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo ukupno 10 osoba s imenom Avram Montiljo (jedan iz Bijeljine, a ostali iz Sarajeva), no svi su ubijeni 1942. godine osim jednog djeteta koje je stradalo 1941. Yad Vashem navodi 11 osoba s takvim imenom i prezimenom, od kojih je jedna ubijena u logoru Đakovo, a 10 u logoru Jasenovac i to 1941. ili 1942. Dakle, u nijednom izvoru ne spominje se Avram Montiljo ubijen 1944. za čije je ubojstvo Dinko Šakić proglašen krivim. U jasenovačkom popisu naveden je jedan Leon Perera, ali on je navodno stradao 1943. što to znači da A. Montiljo i L. Perera nisu stradali u istom događaju, a svakako ne 1944. Prema jasenovačkom popisu nema niti jedne kombinacije godina smrti po kojoj bi istovremeno stradali Avram Montiljo i Leon Perera. Također treba spomenuti da su osim četverogodišnjeg djeteta sve ostale osobe zvane Avram Montiljo prema jasenovačkom popisu u trenutku smrti bile starije od 30 godina, a u optužbi su žrtve na pragu punoljetnosti. Jedini Leon Perera na jasenovačkom popisu je u trenutku smrti star 29 godina i također je daleko od navoda svjedoka.

Dakle ovi podaci su višestruko opovrgnuti pa možemo zaključiti da ili je iskaz Josipa Erliha u potpunosti uvjerljivo diskreditiran kao činjenično netočan tj. neistinit ili su netočni i neistiniti podaci iz JUSP-a. Prema iskazu Slavka Dobrile danom pred tzv. Komisijom za utvrđivanje zločina u svibnju 1945. nekoliko dana prije Jakoba Danona cijeli slučaj Ive Wollnera opisan je suštinski drugačije od prethodnih.[26] Dobrila navodi da su neki ustaše bez dozvole izvukli iz logora Ivu Wollnera i pozvali ga da svira harmoniku na zabavi u Dubici, iako se ne precizira u kojoj, a sljedeći dan je njegov leš bio izložen u logoru uz objašnjenje da je ubijen tijekom pokušaja bijega. Iskaz sličan Dobrilinom, iako puno šturiji dao je u istrazi svjedok Tibor Lovrenčić, ali u redoslijedu izlaganja nakon slučaja s Boškovićem. U toj verziji događaja Wollnera su navodno nakon dva dana dopremili u logor. U „nastupu“ koji je uslijedio izabrano je 15 logoraša, a zatim još šest. U već spomenutom iskazu pred tzv. Zemaljskom komisijom Slavko Dobrila navodi neke od njih: „prof. Samlajić sa bratom, dr. Goldschmidt Slavko, advokat iz Zagreba, te elektro tehn. ing. iz Zagreba, Eugen, visok mršav postariji čovjek“.

U jasenovačkom popisu nema Eugena ili Egona iz Zagreba stradalog u Jasenovcu 1944. Najbliži opisu je Eugen Steiner navodno stradao 1945., a takvog uopće nema u digitalnom arhivu Yad Vashema. Opis električara Eugena vrlo je sličan opisu Egona Bergera, preživjelog logoraša iz Jasenovca. Egon Berger je u svojoj knjizi o boravku u logoru Jasenovac naveo potpuno drukčiji motiv za navodno ubojstvo grupe od 20 glazbenika. Bergerov brat Hugo je prema popisu Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz 1945. ubijen 7.6.1944. s glazbenom skupinom.[27] U svojoj knjizi Berger navodi isti datum, ali kao razlog navodi da je brata izgubio na sam dan iskrcavanja u Francuskoj i da je invazija bila povod da mu strada brat i još „oveća“ grupa zatvorenika.[28] U mrežnom jasenovačkom popisu nalaze se dvije žrtve koje se zovu Hugo Berger, obojica su iz Nove Gradiške, kod obojice ista dvojba Židov* ili Hrvat, imena očeva Leopold* kod starijeg i Ljudevit kod mlađeg označena su kao nepouzdana, a razlikuju se samo u tome što je jedno hrvatska inačica germanskog imena. Stariji Hugo je prema nepouzdanom podatku rođen 1906.*, a u napomenama se navode još 1901. i 1907. Godina smrti je 1944., čak je navedeno i stratište Donja Gradina, a u napomenama se tri puta navodi precizan datum smrti 7.6.1944. Kod mlađe verzije Huga Bergera navodi se da je rođen 1910., a stradao 1942. Tako se to radi u jasenovačkom popisu. Najstariji podaci o ovoj „dvojici“ su iz komunističkog popisa iz 1964., a kasnije ih je „potvrdila“ i Melita Švob.

Slavko Goldschmidt odvjetnik iz Zagreba je prema jasenovačkom popisu Slavko Goldschmidt, rođen 1905. u Kutini, prema napomenama iz Lipika, a stradao je 1944. U napomenama se navodi i točan datum smrti 21.6.1944. što proturječi iskazu Jakoba Danona danom svega par dana kasnije pred istom Komisijom prema kojem je Wollner ubijen u bijegu početkom lipnja, a „nastup“ u logoru održan je već sljedećeg dana. Osim jednog podatka iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“[29] u kojem se uglavnom recikliraju podaci iz komunističkog popisa iz 1964. još su dva slična zapisa u Yad Vashemu, ali oba se odnose na Slavu Goldschmidt, ženu iz Rumunjske tako da nema neovisne potvrde da je Slavko Goldschmidt stvarna žrtva ili stvarna osoba.

Braća Samlajić bi prema jasenovačkom popisu mogli biti Erih i Hugo Samlaić. Prema podacima iz popisa, Erih Samlaić rođen je prema autorima popisa priznato nepouzdano određene 1913.* u selu Karlovčić u istočnom Srijemu blizu Zemuna (a ne u Karlovcu kako navodi Melita Švob) i to u području koje je tijekom Drugog svjetskog rata bilo pod direktnom njemačkom vojnom upravom, a stradao je navodno 1944.* iako je i taj podatak označen kao nepouzdan. U napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1916. i još dvije alternativne godine smrti 1941. prema najstarijim izvorima te 1942. Podatak o smrti 1941. preuzima Yad Vashem iz srpskog „Spiska žrtava rata“, odnosno komunističkog popisa iz 1964. U zapisu iz Yad Vashema prema iskazu šogorice Erich Samlaić stradao je u Jasenovcu 1944., ali u kolovozu, a ne u lipnju. Prema iskazu rođaka Maxa, Erih Samlaic/Smoleich stradao je u Jasenovcu, ali bez navođenja godine smrti. No, zanimljivo je da je navedeno da je živio u Zemunu, a to znači da je velika vjerojatnost da je mogao stradati u obližnjem logoru Sajmište. Rodbina je mogla samo povjerovati u priče koje su im servirane, a cijela zbrka s podacima ukazuje na tu mogućnost. Njegov brat Hugo Samlaić je prema jasenovačkom popisu rođen 1918. u Karlovčiću blizu Zemuna. Navodno je prema podatku označenom kao nepouzdanom od autora popisa stradao 1942.*, a to je u kontradikciji s navodima da je stradao zajedno s bratom u istom događaju za koji je odgovoran Dinko Šakić. U napomenama piše da je stradao 1944., ali taj podatak je iz četvrte Miletićeve knjige i odnosi se na NN-muškarca. Podaci iz Yad Vashema odgovaraju podacima o bratu Erihu i za njih vrijede iste opaske. Iz navedenih podataka vidljivo je da ne postoje konzistentni dokazi i izjave svjedoka o osobama poimenično navedenim u ovom slučaju koji bi potvrdili navode iz optužnice. To se odnosi i na Ivu Wollnera, žarišnu točku cijelog sustava jer se ne zna točno mjesto, okolnosti i godina smrti.

Navodno ubijanje zatvorenika na „nastupu“ nakon događaja s Wollnerom možda je bilo uzrokovano vanjskim utjecajima tj. odmazdom zbog iskrcavanja u Normandiji, a to znači da je zapovijed za odmazdu morala doći s višeg nivoa zapovijedanja i nije mogla biti ideja upravitelja logora. Prema srbijanskim izvorima u zapisniku sa saslušanja Arse Aleksića 16.6.1945. u Novoj Gradiški kod Okružne komisije za utvrđivanje zločina navedeno je da je Ivo Volner Židov, „pisar građevinske grupe na drugi dan rimokatoličkog Uskrsa 1944. odveden u Gradinu i zaklan“[30] To znači da se to dogodilo 7.4.1944., a ne 7.6.1944. Razlog ovoj diskrepanciji moglo bi biti srpsko nepoznavanje rimskih brojki pa je VI zamijenjeno za IV, a rimokatolički Uskrs samo je zgodan detalj i zoran prikaz mržnje prema katolicima te još jedan pokazatelj „znanstvenog kreiranja podataka“. Osim datuma ova priča razlikuje se od ostalih po detalju da je Ivo Wollner ubijen u logoru tj. na navodnom stratištu Donja Gradina, a ne u bijegu ili na zabavi kod (Bosanske) Dubice.

Prema toj priči Šakić je navodno izabrao 25 zatočenika, a tada su se dvojica iz te grupe nasmijali što je primijetio ustaški satnik Mikić[31] te ih pokazao ustaškom natporučniku Šakiću, koji im je naredio da legnu, a onda ih obojicu ubio iz pištolja. Imena tih Židova su prema tom izvoru Avram Montiljo i Sado Pereza. Osim kod imena Sado Pereza ovi podaci su u nekim detaljima podudarni s iskazima i svjedočenjima Josipa Erliha koji je jedini imenovao dvojicu žrtava, ali u njegovoj priči logoraši moraju kleknuti, a ne leći ne zemlju prije egzekucije. U jasenovačkom popisu se osim Leona Perere nalazi i Sadik-Sado Perera, a Leon se u ovom slučaju zove njegov navodni otac, navodno je rođen 1918.* ili 1919., ali stradao je 1941., a ne 1944. Za razliku od ovih podataka u velikosrpskom pamfletu „Spisak žrtava rata“ Zadik Perera, sin Salamona, rođen je 1919., a stradao 1942. Prema jednom zapisu iz Yad Vashema po većini podataka je sličan Cadok Prere, sin Salomona, rođen 1914., stradao u Jasenovcu nenavedene godine. Prema svemu navedenom niti Sadik-Sado Perera nije stradao za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom Jasenovac.

Nastavlja se…

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

BILJEŠKE:

[1] Suđenje Šakiću: Svjedočila Milka Žabčić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/29/HRT0042.html

[2] Amer Tikveš, Smrt druga Fuada Midžića, http://otvoreni-magazin.net/31/10/2016/amer-tikvesa-druga-smrt-fuada/

[3] Igor Došen, Dinko Šakić: Osuđen sam kao ratni zločinac na temelju lažnih dosjea Udbe!, Slobodna Dalmacija, 10.1.2001., http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010110/novosti2.htm

[4] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, 1987., Dokument br. 225, http://www.znaci.net/00003/512.pdf

[5] http://www.vecernji.hr/biografije/marijan-hanzekovic-569

[6] Anatomija „antifašističkog“ genocida nad Hrvatima, http://kamenjar.com/anatomija-antifasistickog-genocida-nad-hrvatima/

[7] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 250

[8] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 277

[9] Jedan dan u životu Zdenka Schwartza, https://groups.google.com/forum/#!topic/soc.culture.croatia/p6I9x4lN2gw

[10] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 196

[11] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac. Ove materijale ustupio je na korištenje pok. Dinko Šakić koautorici ovog teksta u prvoj fazi istraživanja 2006.-2008.

[12] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[13] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac.

[14] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[15] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[16] Popisi inventara JUSP Jasenovac (2001.), IN-J-P-1-927-A-B-KNJ1, IN-SG-D-A-Ž-KNJ4,5 i IN-J-D-A-KNJ2.

[17] https://hr.wikipedia.org/wiki/Mihovil_Pavlek_Miškina

[18] HDA, Projekt „Dotrščina“, ZM103-010

[19] Viktor Novak, Magnum Crimen, 2. izdanje, Nova Knjiga, Beograd, 1986.

[20] Pretpostavka je da se rad i o knjizi dr. Nikole Nikolića, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1975.

[21] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[22] Hrvoje Petric, Kako je i kada ubijen ugledni HSS-ovac Mihovil Pavlek Miškina?, http://povijest.net/ubojstvo-miskine/

[23] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[24] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[25] http://www.krajinaforce.com/dokumenti/josip_erlih_jasenovacki_svjedok.pdf

[26] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[27] Popis Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku, prema „osobnim kartonima, odnosno, obiteljskim karticama“ iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, iz 1945. godine. HDA, f.306, ZKRZ-GUZ, Z-2943, kut. 11

[28] http://genocid.info/index.php/2013-04-30-11-13-19/knjige-genocid/88-44-mjeseca-u-jasenovcu-egon-berger

[29] Spisak žrtava rata: Jevreji, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.

[30] Glas, Feljton, 24.02.1999., br. 255, http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/1999/02/24/feljton.html

[31] Josip Erlih istog naziva satnik Mihić što upućuje na mogućnost da svjedoci ili nisu točno znali ime osobe ili su zaboravili prethodno naučeni tekst.

 

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati