Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

Poveznica na prvi dio teksta

SVJEDOCI

Dinko Šakić na suđenju

Dinko Šakić na suđenju

U istrazi i tijekom Šakićeva suđenja ispitano je 56 svjedoka, od toga 35 bivših logoraša od kojih je samo 12 bilo zatočeno u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i za vrijeme događaja koji mu se stavljaju na teret u optužnici. Od tih 12 potencijalnih svjedoka očevidaca samo njih šest u istrazi izravno optužuje Šakića za zločine u kojima je sudjelovao, naredio ih ili sam učinio. Ukupno ga za konkretne zločine direktno okrivljuje devet bivših logoraša. Među logorašima koji direktno ili indirektno optužuju Šakića za neki zločin i to ne samo za njegovog upravljanja logorom već i izvan tog razdoblja njih čak osam su međusobno povezani na više načina. Zajedničko im je da su bili predratni komunisti ili komunistički simpatizeri, njih šestorica se znaju iz tzv. građevinske grupe iz jasenovačkog logora, a neki od njih bili su istovremeno i u logoru Stara Gradiška. U Staroj Gradiški se s njima upoznao Šimo Klaić. Taj Klaić bio je u isto vrijeme u Staroj Gradiški i Lepoglavi s još jednim svjedokom optužbe Zdenkom Schwartzom. Prema iskazu Derviša Sarača tijekom istrage njemu je prije davanja iskaza telefonirao Šimo Klaić glede svjedočenja protiv Šakića. Zanimljivo je da sud nije reagirao na ove navode i uklonio sa suđenja sivu eminenciju ove vrlo prisne grupe svjedoka izuzimajući iz spisa barem njegova „svjedočenja“, pa je to znakovita indicija da se radilo o procesu pod utjecajem politike. Jedini svjedok koji za neki zločin direktno optužuje Šakića, a ne pripada grupi jasenovačkih (pre)slobodnih zidara, bila je Ana Šimunčić koja je za vrijeme događaja kojem je navodno nazočila bila osmogodišnja djevojčica. Prema iskazima i svjedočenjima većina bivših logoraša bili su pretežni dio svojih logoraških dana u Staroj Gradiški, a tek su nakon raspuštanja tog logora u jesen 1944. prebačeni u Jasenovac što znači da su proveli tek nekoliko dana u logoru za vrijeme upravljanja Dinka Šakića. Neki od svjedoka bili su u Jasenovcu puno prije nego što je Šakić postao zapovjednik, a jedan dio njih je i pušten do 1944. Nekoliko svjedoka pa čak i bivših jasenovačkih logoraša izjavilo je da nikada nisu čuli za Šakića ili ga sreli, neki su izjavili da su za njega čuli na televiziji ili čitajući dnevni i tjedni tisak. Kako je grozničava bila potraga za svjedocima svjedoči i iskaz Željka Salzbergera iz Zagreba koji je u istrazi izjavio da nikada nije bio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Svjedokinja Kata Švraka bila je prema njenoj izjavi ukupno pet dana u logoru u svezi ispitivanja o nekim ljudima iz njenog rodnog sela Uštice koje se nalazi blizu logora, a Milka Žabčić uopće nije bila u logoru već je bila internirana u mjestu Jasenovac.[1]

 Očevidci

Velika većina svjedoka nisu bili očevidci nekog zločina već su prema njihovim izjavama: čuli, pričalo se, poznato je, vjerojatno, smatraju ili nisu nekoga više vidjeli u logoru. Razlozi za „nestanak“ iz logora mogli su biti bijeg, razmjena, pomilovanje, puštanje nakon izdržane kazne ili upućivanje na rad u Njemačku. Primjere za to možemo naći i među svjedocima sa suđenja Šakiću. Primjerice Gabrijel Winter (Jasenovac) je pobjegao iz logora u listopadu 1942., Milka Žabčić (Jasenovac) puštena 1944., Andrija Andrašek (Stara Gradiška) je pomilovan u svibnju 1944., Antun Milković razmijenjen u veljači 1944., Miljenko Bobanac (Jasenovac) pomilovan u kolovozu 1944., Derviš Sarač (Jasenovac) upućen na rad u Njemačku u veljači 1945., Ivo Senjanović (Jasenovac) deportiran u Srbiju s grupom seljaka iz Mlake, a zatim u Austriju itd.

 O uvjerljivosti svjedoka

Miljenko Bobanac je izjavio da je po dolasku u Jasenovac u listopadu 1942. bio smješten u logoru 3C. To je vrlo zanimljivo jer prema nekim drugim svjedocima primjerice prema potpuno oprečnim navodima Tibora Lovrenčića i Ljubomira Šarića iz već spomenite „građevinske grupe“ taj je logor u kojem su navodno pretežno bili zatočeni Romi, a Šarić navodi i Židovi, bio u tom razdoblju 1942. „likvidiran“ tako da su pustili logoraše da umru od gladi i žeđi. Bobanac nije niti Srbin niti Židov, a očito nije umro od gladi i žeđi u logoru 3C. Isti svjedok Bobanac navodi da je čuo za ubojstvo Slobodana Micića, profesora Joška Bogdanovića i Fuada Midžića na graniku. Granik je bila rampa za utovar i istovar robe na obali Save i spominje se kao mjesto masovnih zločina koji prema navodima iz istrage i suđenja nije vidio nitko od svjedoka već su svi tvrdili da su noću čuli krike ili im je netko bezimen, jer nitko od svjedoka nije naveo ime nekog očevidca, pričao da su se tamo dogodili zločini. Uglavnom, na jasenovačkom popisu nalazi se samo Slobodan Mićić navodno stradao 1943.* u Jasenovcu*, ali autori popisa su oba ta podatka označili kao nepouzdane. U napomenama je uočljivo da je prema podacima iz 1964. Mićić ili Micić stradao 1941., dakle prije dolaska Bobanca u logor, a navodi se i podatak da je stradao u Jadovnom 1941. Joze Bogdanovića nema na jasenovačkom popisu već samo dvojica Jova, a Fuad Midžić, navodno inženjer kemije, prema raznim izvorima stradao je kao partizan u borbama oko Sarajeva.[2] U ovom slučaju svjedok je čuo i prepričao logorske legende o graniku, koje se nakon malo ciljanog istraživanja i usporedbe s podacima iz jasenovačkog popisa u ovom slučaju pokazuju kao najobičnija laž.

Svjedok Adolf Friedrich čije se ime nalazi na popisu jasenovačkih žrtava u iskazu na suđenju spominje ubojstvo nekog Kajmakovića. Prema jasenovačkom popisu Milan Kajmaković je navodno ubijen 1943.* u Donjoj Gradini prema podacima koje su autori popisa označili kao nepouzdane, a u napomenama piše da je Kajmaković stradao 1941. u Jadovnom. Ne mogu biti dvije istine pa se postavlja pitanje laže li svjedok ili laže popis. Svjedok Dragutin Škrgatić je u iskazu spomenuo da je vidio Romea Vlaha u Jasenovcu u studenome 1944. godine. Prema jasenovačkom popisu Romeo Vlah je stradao 1945.*, ali taj podatak je od autora popisa označen kao nepouzdan. Osim što je dvojbena većina ostalih identifikacijskih podataka zanimljivo je da u napomenama prema najstarijim podacima iz 1964. Romeo Vlah stradao još 1941., a prema projektu „Dotrščina“ 1943. pa se ponovo postavlja pitanje autentičnosti podataka u jasenovačkom popisu ili vjerodostojnosti svjedoka na suđenju Šakiću. Šimo Klaić je u svom iskazu spomenuo susret iz 1942. s logorašem Đukom Konom iz Županje, a prema jasenovačkom popisu Đuka Kohn iz Vinkovaca stradao je navodno u Jasenovcu* nepouzdano određene 1941.* U napomenama piše da je Kohn iz Zagreba ili Županje, da mu je ime možda Đula, da je stradao 1945. ili 1944., ali ne u Jasenovcu već u Županji. Kao i u prethodnim slučajevima postavlja se isto pitanje. Laže li se u popisu ili lažu svjedoci sa suđenja tj. pada li popis ili pada presuda? Nije čak niti nužna varijanta da laže popis i svjedoci jer ako padne popis indirektno pada i presuda jer je popis temeljen na iskazima istih „svjedoka“ i „znanstvenim“ istraživanjima.

Poseban je slučaj pozivanje Mihajla Marića za svjedoka. Najbolje ga je opisao sam Dinko Šakić u jednom intervjuu nakon suđenja objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji: „Razni tzv. istoričari manipulirali su fantastičnim brojevima kao i neki ‘preživjeli logoraši’. Mihajlo Marić iz Beograda, inače svjedok na mome suđenju, izjavio je 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom da je u Jasenovcu ubijeno 1.400.000 ljudi. Isto je to ponovio i na sramotnom suđenju hrvatskom vitezu dr. Andriji Artukoviću.“.[3] Da je u Jasenovcu ubijeno 1 400 000 Srba u Hrvatskoj ne bi preostao niti jedan, a malo bi ih preostalo u Srijemu, Hercegovini i Bosni. Bivši logoraš Dragutin Škrgatić, svjedok na suđenju Šakiću, izjavio je da je nakon rata bio u Jasenovcu s Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina, iako ne kao njen član i u potpuno razrušenom logoru je u jednoj miniranoj zgradi prepoznao stradalog Borisa Hanžekovića. U mrežnom jasenovačkom popisu se navodi da je Boris Hanžeković stradao 22.04.1945. To bi značilo da je stradao u proboju, ali navodi se i stratište: rijeka Sava. Ako je ubijen na Savi, logično je za pretpostaviti da je pao ili mrtav bačen u Savu, a ne da ga se iz Save izvlači i vraća živog ili mrtvog natrag u logor. U iskazu iz 1945. pred tzv. Zemljskom komisijom za utvrđivanje zločina Dušan Ličina je u kontekstu događaja iz lipnja 1942. u logoru Stara Gradiška spomenuo: „Tako znam, da je jednog dana iznešen mrtav Jugoslavenski ministar Hanžeković“.[4] Prema navodima poznatog odvjetnika i vlasnika nekih medija Marijana Hanžekovića njegov otac je tijekom Drugog svjetskog rata bio u Jasenovcu i Lepoglavi, ali je pušten i potom pobjegao u partizane, a njegov stric Boris Hanžeković je bio domobranski časnik koji je radio za partizane pa je odveden u Jasenovac i tamo strijeljan. Navodi i da je drugi Boris Hanžeković, atletičar, bio u logoru Jasenovac te da je ubijen pri pokušaju bijega. U logoru Stara Gradiška bio je kao mason njegov djed Marijan, ali je pušten nakon političke intervencije.[5] Na temelju navedenoga možemo se zapitati kojeg Borisa Hanžekovića je prepoznao svjedok Škrgatić, kojeg mrtvog ministra je vidio Dušan Ličina i kakva je kvaliteta takvih svjedoka i njihovih iskaza.

Uz Hanžekovića svjedok Škrgatić je prepoznao i nekog doktora Deutza. Tog prezimena nema u jasenovačkom popisu, ali u popisu su četiri navodne žrtve iz Jasenovca prezimena Deutsch svi navodno stradali 1945., a kod nekih se specificira da su stradali u proboju ili 22.04.1945., dakle na dan navodnog proboja. Uz njih su i dva Deutschera od kojih je jedan bez osobnog imena, a također su stradali 1945. To su Adolf Deutsch iz Osijeka tj. iz Tenje, Leo Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je mjesto stradanja nepoznato, Pavao Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je stradao 1942. i NN-muškarac Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je iz Tenje, da je stradao u proboju, ali i da je stradao 1942. U Yad Vashemu nema Adolfa Deutscha kojeg bi se moglo povezati s Hrvatskom ili Jasenovcem. Po godinama su slična dva imenjaka rođena 1913. Jedan je bio iz Miskolca u Mađarskoj, ali stradao je najvjerojatnije u Buchenwaldu, a drugi je bio iz Slovačke te je deportiran u Lublin u Poljsku. Lea Deutscha iz Slatine, Požege ili Slavonije i rođenog oko 1904.* nema u Yad Vashemu. U Yad Vashemu nema niti podatka o Pavlu Deutschu rođenom oko 1916. rodom iz Zagreba. Prema godini rođenja najsličniji je jedan logoraš spomenut u popisima logoraša iz Theresienstadta i takvi slučajevi povezanosti su već opisani u prethodnim tekstovima. Nikola Deutscher se također nalazi na jasenovačkom popisu uz navedenu godinu smrti 1945. (prema istraživanjima Melite Švob), ali u Yad Vashemu je podatak iz srpskog „Spiska žrtava rata“ prema kojem je Nikola Deutscher, sin Davidov stradao u srpnju 1941. u Jadovnom što znači da je stradao na drugom mjestu na početku, a ne u Jasenovcu na kraju rata. Nije poznato da je postojao još neki logoraš Deutz, Deutsch ili nešto slično koji bi odgovarao navodima Dragutina Škrgatića. Na mrežnom portalu kamenjar.com u tekstu se spominje svjedočenje Dragutina Škrgatića pred sudom u Zagrebu, ali davne 1956. o proboju iz Jasenovca 22.4.1945.[6] U tekstu se analiziraju nelogičnosti u iskazu i kontradiktornosti u izjavama sa suđenja Šakiću. Između ostalog se navodi da Škrgatić 1956. nije prepoznao niti jednog od navodno nađenih 400 leševa, a očito da su žrtve bile u još neraspadnutom stanju pa u tekstu zaključuju da se vjerojatno radilo o hrvatskim žrtvama ubijenim od partizana nakon kraja rata. Četiri desetljeća kasnije na suđenju Šakiću svjedok se sjetio da je prepoznao dvojicu gore navedenih logoraša Hanžekovića i misterioznog doktora Deutza među leševima. U obavijesti za CK SKH o radu partijske organizacije u logoru Stara Gradiška od 15.9.1946. Hasan Dolamić je između ostaloga naveo da je Drago Skrgatić u tom trenutku bio na dužnosti u OZN-i u Zagrebu.[7] OZN-a je bila zloglasna komunistička tajna policija, a jedan od glavnih svjedoka protiv Dinka Šakića njen bivši pripadnik.

 Živi ili mrtvi

U jasenovačkom popisu nalaze se i žrtve imena identičnih nekima od svjedoka sa suđenja Šakiću i ne radi se samo o koincidenciji. Primjerice Adolf Friedrich je kao žrtva „otkriven“ tek u 21. stoljeću zahvaljujući „istraživačkom radu“ Melite Švob. O kvaliteti njenog rada već je pisano u nekim prijašnjim tekstovima. Simptomatično je da u jasenovačkom popisu kod Adolfa Friedricha nije navedena godina smrti i to je osim imena i prezimena vjerojatno jedini točan podatak. U jasenovačkom popisu nalazi se i ime Miloša Despota. U podacima nisu navedeni, a moglo bi se reći da su izostavljeni ime oca i mjesto rođenja pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da se radi o jednom od najagilnijih svjedoka protiv Dinka Šakića. Prema podacima sa suđenja Despot je iz Bijeljine, ali u jednom od partizanskih popisa komunista i komunističkih jataka iz Srijema koji se nalaze u logorima 1943. na posljednjem 264. mjestu izvan abecednog reda nalazi se nadopisano ime Miloša Despota.[8] U jasenovačkom popisu nalazi se i ime svjedoka Zdenka Schwartza. Prema podacima Mladena Schwartza, isti je bio rođen 1914. u Vrpolju.[9] Pretpostavka je da se radi o slavonskom Vrpolju između Slavonskog Broda i Vinkovaca. U obližnjim Vinkovcima i susjednoj Velikoj Kopanici je bilo Židova Schwartza, a ne u selu podno Dinare kod Knina kako se navodi u jasenovačkom popisu. Drugi 20 godina mlađi Zdenko Schwartz iz jasenovačkog popisa, rodom iz Suhopolja, sin Dragutina, stradao 1942. također se ne bi trebao nalaziti na popisu jer je prema zapisima iz Yad Vashema koji se temelje na podacima bliske rodbine stradao 1942., ali u Auschwitzu.

Navedena trojica nisu jedini koji su bili u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i koji su preživjeli rat, a ipak se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava. Dobar je primjer 170 zatočenika iz logora Jasenovac puštenih povodom Pavelićevog rođendana 14.7.1944. godine.[10] Na tom popisu pomilovanih nalaze se primjerice svjedok Miljenko Bobanac naveden kao Bobanec ili nesuđeni svjedok Mijo Gec kojih za sada nema na jasenovačkom popisu, ali neki od pomilovanih ipak se nalaze na tom popisu. To je primjerice Mijo Legac iz Klade kod Senja, a u jasenovačkom popisu nisu sigurni je li „ubijen od ustaša“ 1944.* ili, kako piše u napomenama prema već spominjanom projektu „Dotrščina“, 1942. tj. 1945., a nije sigurno je li stradao u Jasenovcu* ili u Staroj Gradiški. Isti kaos vlada i kod godine rođenja pa se navode godine koje se međusobno razlikuju za čak 15. Takvih podataka u jasenovačkom popisu ima na tisuće i dobar su pokazatelj da se radi o manipuliranim podacima kao u navedenom primjeru. Slični slučajevi su Franc Lapuh rođen 1904. u Sloveniji, prema napomenama upisan dva puta, navode se imena Frane i Franjo, prema jasenovačkom popisu stradao 1943., pa zatim pretpostavljeno sestre Julka (1914.) i Vida Nikolić (1915.) sudeći prema istom imenu otca, rodnom mjestu u Srijemskim Karlovcima ili nekada Hrvatskim Karlovcima, a zajedničko im je da su prema jasenovačkom popisu ubijene na stratištu u Uskočkim šumama iste 1944. kad su puštene iz logora. Julka Nikolić ima svoju dvojnicu, također rođenu 1914., koja je prema jasenovačkom popisu Romkinja iz Drenovaca, a u tu grupu spadaju još dvije imenjakinje rođene 1911.*/1912. iz Tenje kod Osijeka i 1912. iz Županje, sve su Romkinje, a podaci o njima u jasenovačkom popisu su vrlo manjkavi. Zatim je tu i preživjeli Pavao Vugrinčić, rođen 1906., prema jasenovačkom popisu umro u logoru Jasenovac 1945., iz Jablanovca kod Zaprešića, a stvarno iz Jablanca kod Donje Stubice. Edhem Midžić, sin Bege, podudaran je s podacima iz popisa iako razlikuje se godina rođenja za 10. U jasenovačkom popisu piše 1905., a radi se o 1915., mjesto rođenja u popisu je Bihać, no radi se o Bosanskoj Krupi, susjednom gradu na Uni. Treba spomenuti još jedan slučaj kod kojeg se vidi moguća tehnika kreiranja žrtava. Radi se o Iliji Bjeliću rođenom 1889. U jasenovačkom popisu nalazi se Ilija Jelić rođen 1888. i mala je vjerojatnost da se radi o pukoj slučajnosti jer proizlazi da je cijeli jasenovački popis sazdan od slučajnosti.

Logorska perspektiva

Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III

Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III

Drago Šćurić izradio je elaborat u kojem je detaljno analizirao tlocrt „radno-popravnog logora“ Jasenovac objavljen od Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Republike Hrvatske u Zagrebu 1946.[11] Analiza je obuhvatila sve detalje od grešaka u mjerilu, mjera logora, površine korisnog prostora, površine jezera, bajera korištenih za kopanje gline za cigle, analize udaljenosti između pojedinih repernih točaka do označavanja vlasništva objekata i analize podrijetla nazivlja za pojedine objekte u logoru. Šćurić je vrlo argumentirano pokazao da je nacrt logora izveden vrlo nestručno i da se mjerilo na istočnom i južnom dijelu znatno razlikuje od onog na zapadu i sjeveru. Simulacija je pokazala da je na tlocrtu logora pogrešno označen smjer sjevera tj. da je tlocrt zarotiran oko 20 stupnjeva u smjeru kazaljke na satu od stvarnog smjera sjevera kao što se može vidjeti u odnosu na satelitsku snimku na superponiranom nacrtu.

Logor 3 je bio naziv za logor koji se je nalazio uz rijeku Savu na istočnom rubu naselja Jasenovac. Bio je podijeljen na logore 3A i 3B unutar zida i na logor 3C – najveći dio logora koji je okruživao dijelove logora 3A i 3B na istoku, sjeveru i zapadu. Sve radionice, ciglana i većina gospodarskih objekata nalazila se u 3A, a dio gospodarskih objekata u 3B. Logor 3C je prema tlocrtu uglavnom bio bez objekata premda svjedoci govore o nadstrešnicama ispod kojih se je spavalo, a u zapadnom dijelu nalazilo se jedno skladište i tzv. rafinerija, odnosno prema Šćuriću skladište goriva i maziva. U središnjem i istočnom dijelu logora 3A nalazilo se jezero, a u zapadnom i jugozapadnom dijelu logora 3A bilo je 25 gospodarskih objekata, uglavnom radionice i ciglana te četiri objekta za logorsku stražu i zapovjedništvo. U sjeveroistočnom dijelu nalazilo se 11 objekata od čega šest nastambi za smještaj muških zatvorenika svaka površine nešto veće od 100 m2. Procjena je da bi u te nastambe u krevete na dva kata moglo biti smješteno oko 120 zatočenika, najviše 150. To znači ukupno oko 700 do 900 u tim nastambama. Prema procjeni komisije Međunarodnog Crvenog križa iz srpnja 1944. bilo je oko 100 zatočenika u svakoj baraci.[12] Južno od zatvoreničkih nastambi uz sjevernu obalu jezera se prema nacrtu nalazilo groblje dimenzija 39x26m, ukupne površine od 1014m2.[13] U izvješću međunarodnog Crvenog križa ne spominje se groblje u logoru prilikom posjete stambenim barakama i logorskoj bolnici.[14] Odvojen jezerom od ostalog dijela logora u jugoistočnom kutu logora 3A nalazio se je ženski logor. Južno je bila vanjska ograda logora, a istočno ograda prema logoru 3B. Do glavnog dijela logora moglo se doći preko drvenog mosta. Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa ženski logor je od ostatka bio odvojen živom ogradom. U ženskom dijelu logora 3A prema tlocrtu su se nalazila četiri objekta – jedna nastamba za zatočenice istih dimenzija kao i u muškom dijelu logora i tri gospodarske zgrade – kuhinja za žensku nastambu, štala te mljekara i mesnica. Nacrt tog dijela logora ne podudara se s opisom iz izvješća Međunarodnog Crvenog križa prema kojem su u ženskom logoru sredinom 1944. bile dvije stambene barake s oko 180 zatočenica, a pokraj se nalazila još jedna baraka koja je služila kao lazaret.[15] U logoru 3B bilo je samo šest objekata, svi u južnom dijelu, grupirani po tri prema zapadnoj i istočnoj ogradi. Na zapadu tj. jugozapadu nalazile su se tri gospodarske zgrade i to nova mesnica, svinjac i ledana, a u istočnom tj. jugoistočnom jedna nastamba zatočenica, kuhinja za tu nastambu i jedna zgrada – „ustaška radionica i nastamba“.

Na superponiranoj karti logora mogu se vidjeti promjene na reljefu terena u odnosu na 1945. godinu. Najuočljivija je promjena oblika i površine nekadašnjeg jezera. Umjesto jednog postoje dva jezerca spojena kanalom preko kojega ide most. Cijeli sjeveroistočni dio nekadašnjeg jezera je zatrpan, a spomenik se nalazi točno uz nekadašnji sjeverni rub jezera na mjestu gdje je bio jugoistočni kut groblja koje se indikativno ne spominje u izvješću Međunarodnog Crvenog križa iz 1944. Zanimljivo je da se današnje veće sjeverno jezerce u svom južnom dijelu nalazi na mjestu nekadašnje „ekonomije“, a dio manjeg južnog jezerca se u svom istočnom dijelu nalazi na mjestu nastambe zatočenica, njihove kuhinje te mljekare i mesnice. Do ovih promjena u reljefu terena svakako nije došlo prirodnim putem već intenzivnim građevinskim radovima. Bara sjeverno od većeg jezerca je ostatak nekadašnjeg iskopa gline za ciglanu. Mjesta logorskih objekata obilježena su zemljanim humcima, a navodne grobnice i mučilišta unutar samog logora plitkim udubljenjima. No, računalna analiza pokazala je da se samo šest takvih objekata nalazi približno na mjestu nekadašnjih objekata i da prostorni raspored prstenastih struktura nije podudaran s rasporedom umjetnih objekata kakav je zabilježen na tlocrtu tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina.

Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora

Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora

Prema Šćurićevoj analizi nemoguće je bilo vidjeti s prozora baraka da Dinko Šakić nekoga ubija na tzv. graniku ili na skeli. Udaljenosti od tih objekata do granika tj. do skele je od 411m do 525m, a između se nalazi bar pet objekata koji zaklanjaju pogled. Objekti najbliži graniku u kojima su se mogli zateći zatvorenici udaljeni su bili oko 150m, a pogled iz njih prema graniku je također bio zaklonjen drugim objektima. Jedina lokacija s koje su zatvorenici mogli nešto vidjeti je južni dio tzv. ekonomije, a krečana i pogon s dimnjakom tj. električna centrala nalazili su se u neposrednoj blizini stražare te se može pretpostaviti da je električna centrala zbog svoje važnosti bila objekt pod posebnom pažnjom i ondje se nije mogao zadržavati nitko bez znanja straže. Tome se može dodati da na takvim udaljenostima nije moguće razaznati lice ni raspoznati glas pogotovo uz šum rijeke i vjetar.

 

La divina comedia[16]

 Među predmetima koji su od strane pripadnika nove vlasti nađeni i popisani u logoru Jasenovac nađen je veliki broj predmeta za održavanje osobne higijene, preko 50 britvi, 20 češljeva, neki i ukrasni, četkice za zube, rašpice za nokte, tuba paste za zube „Chlarodont“. Naravno ne zna se kome su ti predmeti pripadali – stražarima ili zatočenicima, ali primjerice među predmetima iz brijačnice nađena su i dva „brenajzlina“ – uvijača za kosu. Tko je kome radio frizure također se ne može zaključiti na osnovi samih predmeta, ali ukazuje kakva je bila situacija u logoru. Osim toga nađeni su brojni predmeti koji su česti u kućama ili uredima: porculanska kutija za kremu, razne vrste škara primjerice škare za krojenje, ali i škarice, šnale za kosu, brojne tabakere i kutijice za cigarete, upaljači za cigarete, figurice životinja primjerice mačke, psi, konji i magarci. Nađene su ženske taške i njihovi dijelovi. Zanimljiv je nalaz potpuno očuvanog kukastog križa koji može ukazivati na prisustvo njemačke vojske u logoru prije ili možda poslije rata. Uz to vrijedi spomenuti i nađeno smeđe dugme kojem je na poleđini ucrtan tekst „YUGOSLAVIJA“. To bi moglo značiti da se radi o dugmetu zarobljenog partizana ili četnika, a možda i pripadniku KNOJ-a, odnosno komunističkih eskadrona smrti. Među inventarom se nalaze dva bona za hranu Vlade Borote i logorska karta za hranu Ive Kličića iz nepoznate godine. Vlado Borota i Ivo Kličić se trenutno ne nalaze na jasenovačkom popisu, ali na popisu se koincidentno nalazi osamnaestogodišnji Ivica Kličko iz Zagreba, navodno stradao u Jasenovcu 1942.

U popisu inventara nalaze se dva pisma Katice Filipović Hrvojić i to jedno pisano na tkanini nakon Božića 1944. te drugo s početka 1945. Katarina Filipović Hrvojić svjedočila je na suđenju Dinku Šakiću glede „spornih“ događaja u selu Mlaka gdje je radila ne ekonomiji. Kao i u slučaju Ive Kličića spomenutog u inventaru i jasenovačke žrtve Ivice Klička čini se da je i u slučaju Katarine Filipović Hrvojić na djelu ista slučajnost jer se u jasenovačkom popisu nalazi Kata Filipović, Romkinja iz Donjih Andrijevaca, navodno stradala u Jasenovcu 1942. Vrlo je zanimljiv podatak u popisu dopisnica onaj o pronađenoj Danteovoj knjizi „La divina comedia“ (Božanstvena komedija).

 

KONKRETNE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju

Dinko Šakić na suđenju

U slučaju optužnice protiv Šakića na teret mu se stavljaju samo četiri slučaja u kojima su žrtve navedene imenom i prezimenom. Radi se o književniku i političaru Mihovilu Pavleku Miškini, zatim poznatom slučaju likvidacije Mile Boškovića i grupe komunističkih i četničkih zavjerenika, zatim o ubojstvu dvojice Židova nakon navodnog bijega Ive Wollnera i o slučaju dvojice obješenih iz Jasenovca Albertu Izraelu i kaparu Nisimu nepoznatog prezimena.

 Mihovil Pavlek Miškina

U jasenovačkom popisu nalazi se Mihovil Pavlek Miškina rođen 1887. u Đelekovcu. Prema navodima stradao je 1942. u Staroj Gradiški, a u komentarima se navodi alternativno ime Mijo. Prema hrvatskoj Wikipediji navodi se da je Mihovil Pavlek stradao 6. lipnja 1942. u Jasenovcu i 30. lipnja 1942, ali nije poznato je li to bilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški[17]. Prema podatcima prikupljenim u projektu „Dotrščina“ navodi se nekoliko datuma navodnog ubojstva.[18] Prvo, to je noć između 8. i 9. lipnja 1942. temeljem podatka iz knjige „Posmrtna počast“ u izdanju Matice hrvatske (1945.). Drugi datum je 11. lipanj 1942. za koji autori navode da je „najvjerojatniji“, a relevantnost je vjerojatno uvjetovana rangom komunističkog aparatčika koji je to izjavio. Također je navedeno da je riječ o navodnoj izjavi Franje Gažija te se uz to navodi usmeno priopćenje Gažija istraživaču s projekta „Dotrščina“ da isto „misli i sin pok. Miškine“. Na ovaj način se od svake glasine može kreirati „relevantan“ podatak. Datum smrti 11. lipanj 1942. navodi i mason Viktor Novak u svom zloglasnom pamfletu protiv Katoličke crkve i Hrvata „Magnum Crimen“.[19] Navodi se i da „Drž. Nikolić u knjizi Jasenovački logor…“ [20] tvrdi da je isti ubijen u travnju 1942. iako je Gaži tvrdio da je u travnju razgovarao s Pavlekom. Nadalje se ističe da se „većina logoraša“ slaže, premda nije navedeno kako je, gdje i kada utvrđena ta većina „da je Miškina strijeljan od 6. do 12. lipnja 1942.“ Iako autor navodi da je to potvrdilo „nekoliko“ logoraša, navedeno je samo jedno ime – „Ivo Filipović, koji je bio u Jasenovcu“. Može se primijetiti da je vrlo znakovito da se nakon navoda da nešto tvrdi većina citira izjava logoraša koji je bio u drugom logoru udaljen desetke kilometara.

 Mihovil Pavlek Miškina

Mihovil Pavlek Miškina

Prema iskazu Dušana Ličine iz 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina on je do konca lipnja 1942. bio zatvoren u jednoj ćeliji logora u Staroj Gradiški i kad je izašao opazio je Pavleka koji je bio smješten u logorskoj bolnici[21]. Taj iskaz iz 1945. svakako je bio pod manjim političkim utjecajem od kasnijih što znači da Pavlek nije ubijen u lipnju 1942. U gore navedenoj inačici Wikipedije citira se navodno pismo ustaškog logornika Mije Uđbinca od 22.2.1943. glede Mihovila Pavleka iz kojeg se može zaključiti da je u trenutku pisanja pisma Pavlek bio živ. Povjesničar Davor Kovačić navodi, temeljem iskaza bivšeg logoraša Šime Klaića, da je Pavlek bio zatočen u Staroj Gradiški[22] te kako Klaić smatra da su Pavleka ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić i to između 5. srpnja 1942. i 10. srpnja 1942. U iskazu danom tijekom istrage protiv Šakića svjedok Klaić navodi da je Pavlek odveden u ćeliju u podrumu ispod „ustaške“ bolnice u logoru Stara Gradiška gdje je „vjerojatno“ ubijen početkom srpnja 1942. U svjedočenju na suđenju Klaić je izjavio da se u logoru „pričalo“ kako su Pavleka između 5. i 10. srpnja 1942. ubili Gagro i Šakić[23]. To su mu po njegovom kazivanju potvrdili ustaše, a grobari su potvrdili da je zakopan na groblju. Šimo Klaić nije nazočio tim događajima, ali kao i u nekim drugim slučajevima zna sve u stilu još jednog famoznog svjedoka za sve prilike Ljubana Jednaka. Iz navedenog se može zaključiti da je tada šesnaestogodišnji Šimo Klaić bio osoba od velikog autoriteta kojem su se svi pa čak i ustaše povjeravali o mračnim detaljima svojih života. Klaićeva važnost kao svjedoka bila je sve veća s protekom vremena i od prvobitno nevažnog pretvorio se u jednog od ključnih svjedoka. Razina ovih „dokaza“ jasna je iz još jednog Kovačićeva navoda iz istog teksta prema kojem „pojedini preživjeli logoraši“ kojima se nikada ne navodi ime „i danas tvrde“, ali nije jasno kada, gdje i kome „da su čuli“ da je „Miškina ubijen u Jasenovcu“, ali ne navodi se tko je, kada i od koga to čuo.

Nadalje prema istom izvoru Pavlek je stradao zajedno sa sarajevskim slikarom Danijelom Ozmom. Prema jasenovačkom mrežnom popisu Daniel Ozmo, sin Haima, rođen je navodno nepouzdano određene 1912.* u Olovu, a navodno je stradao 1942. u Jasenovcu, pa se čak precizno navodi i stratište „zvonara“, jedna od zgrada u logoru Jasenovac. U napomenama stoji da mu se otac zvao Hamo ili možda Hajrija, a rođen je 10 godina kasnije (1922.) i to ne u Olovu već u Sarajevu i nije stradao 1942. već 1943. Prema iskazu Dolores Ivanuše, povjesničarke umjetnosti i nekadašnje kustosice u komunističkom Muzeju revolucije naroda Hrvatske, zabilježenom u digitalnom arhivu Yad Vashema, Daniel Ozmo rođen u Olovu 1912. javno je obješen u Jasenovcu 5.9.1942. Iako se pri tome ne navodi znači li to da je obješen u logoru ili u mjestu Jasenovac, ovaj podatak svakako je u kontradiktornosti s mjestom smrti navedenim u jasenovačkom popisu. U Yad Vashemu dostupno je ukupno sedam zapisa za ime Danijel Ozmo. Čak četiri zapisa su iz srpskog propagandnog pamfleta „Spisak žrtava rata“ i niti jedan nije isti, a svi su vrlo slični. Redom to su: Daniel Ozmo, 1922., Sarajevo, otac Hamo, stradao 1942. u Jasenovcu; Daniel Ozmo, 1911., Sarajevo, otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u prosincu 1941.; Daniel Ozmo 1913., Sarajevom otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u kolovozu 1941.; jedan Daniel Ozmo bez navedene godine rođenja iz Olovske Luke, otac Haim, živio u Sarajevu, stradao u Jasenovcu 1943. Još dva zapisa koji nisu povezani s komunističkom i velikosrpskom propagandom odnose se na Danijela Danka Ozma, 1906., Sarajevo, otac Haim, majka Lenka, a ne Sara kako navodi Dolores Ivanuša, po zanimanju profesor, stradao u Jasenovcu 1942. Ovaj iskaz osobe navedene kao M. Kion potvrđuje da je Daniel Ozmo živio u Sarajevu i da mu se otac zvao Haim, ali od ostalih se znatno razlikuje godina rođenja koja je vrlo slična Danielu Ozmu s Krfa, rođenom 1907., stradalom u Auschwitzu. Ta dva podatka su možda samo nevjerojatna koincidencija u detaljima, ali to je svakako razlog za sumnju u podatke iz jasenovačkog popisa i ukazuje na potrebu detaljnih istraživanja.

Podaci iz Yad Vashema o sudbini Daniela Ozma ne rješavaju misteriju mjesta i vremena smrti Mihovila Pavleke, ali općenito se može reći da su vrlo male šanse da su Pavlek i Ozmo stradali u istom događaju, a potpuno je nejasno gdje je, kada i na koji način stradao hrvatski pisac Mihovil Pavlek Miškina. Iz kaosa podataka može se kao bitno izvući da je Pavlek imao preko 55 godina u trenutku smrti i da je bio u bolnici. Ako je bio smješten u bolnici, moguće je pretpostaviti da ga nisu imali namjeru ubiti nego liječiti. Ako ste čovjek u godinama, eventualno imate nekih kroničnih zdravstvenih problema, a izloženi ste stresu, loše se hranite i ako se zarazite s nekom zaraznom bolesti kakve su uobičajene u prenapučenim prostorima kao što su zatvori ili logori, velike su šanse da sve to organizam neće dugo moći podnijeti, a tada je smrt samo pitanje vremena. Naravno za očekivati je od komunista da svaku situaciju iskoriste za propagandu u svoju korist tj. na štetu drugih.

Nakon bijega Ive Wollnera

Prema podatku iz optužnice protiv Dinka Šakića povodom navodnog bijega zatočenika Ive Vollnera izdvojena je grupa od 20 zatočenika uglavnom Židova glazbenika, odvedena u tzv. „zvonaru“ gdje su likvidirani, a dvojicu – Avrama Montilja i Leona Pereru – Šakić je osobno likvidirao. Nije navedeno kada se je to dogodilo, ali prije toga i nakon toga se u tekstu navode događaji iz 1944. pa se može zaključiti da je i navedena likvidacija bila 1944.

Prema podacima iz jasenovačkog popisa Ivica Wollner, sin Gustava, navodno Židov iz Zagreba rođen je nepouzdano određene 1924.*, a stradao je u Jasenovcu 1944. U napomenama piše da se zvao Ivo ili Ivan, da je rođen 1920, 1921. ili 1922., a i mjesto stradanja se čini nepouzdano jer u napomenama se navodi Bosanska Dubica. Prema zapisu iz Yad Vashema temeljem iskaza sestre Mire brat joj se zvao Ivo Wollner, rođen u Zagrebu 1920., otac Gustav, bio je u logorima Gospić i Stara Gradiška, a stradao je u Jasenovcu 1945. Od svjedoka sa suđenja o ovom slučaju u istrazi je spomenut samo od Tibora Lovrenčića i Ješue Abinuna, a na suđenju od Josipa Erliha, ključnog svjedoka u tom slučaju. Zanimljivo je da nema podatka da je svjedok bivši logoraš Vladimir Cvija s kojim je prema iskazima drugih svjedoka Ivo Wollner često zajedno svirao nešto izjavio o ovom slučaju. Svjedok Ješua Abinun je u istrazi izjavio da je čuo za Wollnera u svezi nekog bijega, ali da se ne sjeća detalja. Prema iskazu Jakoba Danona danom u svibnju 1945. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina početkom lipnja 1944. pobjegao je Ivan Wollner, student iz Zagreba, no ulovljen je kod Dubice, a njegovo mrtvo tijelo dovedeno je u Jasenovac.[24] U iskazu se ne navodi mjesto od kuda je pobjegao, je li to bilo iz logora ili izvan njega, niti kod koje Dubice je ulovljen, Hrvatske ili Bosanske. Prema iskazu nakon bijega održan je „nastup“ u logoru pri čemu je odabrano 20 logoraša uglavnom Židova. Dvojica logoraša, mladići od oko 18 godina, su se pri tome nasmijali, a Dinko Šakić ih je osobno ubio iz revolvera. Nešto kasnije u istom iskazu za isti „nastup“ navodi da se dogodio 4.6.1944. Po toj verziji je Šakić pitao postrojene logoraše tko je “sudjelovao kod bjega studenta Volnera. Na ovo su se u stroju nešto gurnuli dva dječaka zatočenika 16—17 god. našto ih je zlikovac Šakić pozvao iz stroja i odmah na licu omjesta lično ustrijelio.” U ovoj verziji Šakić je “odredio još 25 taoca izmedu zatočenika i to tako što je jednostavno iz prozivnika od reda pročitao 25 imena te ih sve dao likvidirat”. Broj zatočenika je porastao, mladići su postali dječaci i to sve u nekoliko redaka iskaza. Svjedok Josip Erlih, Židov iz Beograda, taj događaj opisao je ovako: “Naredio je da istupe svi logoraši muzičari. U tom momentu se jedan od logoraša, verovatno od straha, usrao, jadnik. U logoru je vladao proliv. Onaj do njega napravio je grimasu, a to je video satnik Mihić, vikne: ‘Šakiću, smeju ti se ova dvojica!’ Šakić se prodere: ‘Izlazi napolje! Klekni!’ Jednog ubije hicem u potiljak, drugog hicem u slepoočnicu. Jedan se zvao Leon Perera, drugi Avram Montiljo.“[25] Prema ovom podatku možemo naslutiti tko bi mogao biti izvor imena dvojice navodno ubijenih u „nastupu“.

Iako je Šakić proglašen krivim za likvidaciju već spomenutih Avrama Montilja i Leona Perere, u jasenovačkom popisu zabilježeni se podaci koji ove navode opovrgavaju. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo ukupno 10 osoba s imenom Avram Montiljo (jedan iz Bijeljine, a ostali iz Sarajeva), no svi su ubijeni 1942. godine osim jednog djeteta koje je stradalo 1941. Yad Vashem navodi 11 osoba s takvim imenom i prezimenom, od kojih je jedna ubijena u logoru Đakovo, a 10 u logoru Jasenovac i to 1941. ili 1942. Dakle, u nijednom izvoru ne spominje se Avram Montiljo ubijen 1944. za čije je ubojstvo Dinko Šakić proglašen krivim. U jasenovačkom popisu naveden je jedan Leon Perera, ali on je navodno stradao 1943. što to znači da A. Montiljo i L. Perera nisu stradali u istom događaju, a svakako ne 1944. Prema jasenovačkom popisu nema niti jedne kombinacije godina smrti po kojoj bi istovremeno stradali Avram Montiljo i Leon Perera. Također treba spomenuti da su osim četverogodišnjeg djeteta sve ostale osobe zvane Avram Montiljo prema jasenovačkom popisu u trenutku smrti bile starije od 30 godina, a u optužbi su žrtve na pragu punoljetnosti. Jedini Leon Perera na jasenovačkom popisu je u trenutku smrti star 29 godina i također je daleko od navoda svjedoka.

Dakle ovi podaci su višestruko opovrgnuti pa možemo zaključiti da ili je iskaz Josipa Erliha u potpunosti uvjerljivo diskreditiran kao činjenično netočan tj. neistinit ili su netočni i neistiniti podaci iz JUSP-a. Prema iskazu Slavka Dobrile danom pred tzv. Komisijom za utvrđivanje zločina u svibnju 1945. nekoliko dana prije Jakoba Danona cijeli slučaj Ive Wollnera opisan je suštinski drugačije od prethodnih.[26] Dobrila navodi da su neki ustaše bez dozvole izvukli iz logora Ivu Wollnera i pozvali ga da svira harmoniku na zabavi u Dubici, iako se ne precizira u kojoj, a sljedeći dan je njegov leš bio izložen u logoru uz objašnjenje da je ubijen tijekom pokušaja bijega. Iskaz sličan Dobrilinom, iako puno šturiji dao je u istrazi svjedok Tibor Lovrenčić, ali u redoslijedu izlaganja nakon slučaja s Boškovićem. U toj verziji događaja Wollnera su navodno nakon dva dana dopremili u logor. U „nastupu“ koji je uslijedio izabrano je 15 logoraša, a zatim još šest. U već spomenutom iskazu pred tzv. Zemaljskom komisijom Slavko Dobrila navodi neke od njih: „prof. Samlajić sa bratom, dr. Goldschmidt Slavko, advokat iz Zagreba, te elektro tehn. ing. iz Zagreba, Eugen, visok mršav postariji čovjek“.

U jasenovačkom popisu nema Eugena ili Egona iz Zagreba stradalog u Jasenovcu 1944. Najbliži opisu je Eugen Steiner navodno stradao 1945., a takvog uopće nema u digitalnom arhivu Yad Vashema. Opis električara Eugena vrlo je sličan opisu Egona Bergera, preživjelog logoraša iz Jasenovca. Egon Berger je u svojoj knjizi o boravku u logoru Jasenovac naveo potpuno drukčiji motiv za navodno ubojstvo grupe od 20 glazbenika. Bergerov brat Hugo je prema popisu Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz 1945. ubijen 7.6.1944. s glazbenom skupinom.[27] U svojoj knjizi Berger navodi isti datum, ali kao razlog navodi da je brata izgubio na sam dan iskrcavanja u Francuskoj i da je invazija bila povod da mu strada brat i još „oveća“ grupa zatvorenika.[28] U mrežnom jasenovačkom popisu nalaze se dvije žrtve koje se zovu Hugo Berger, obojica su iz Nove Gradiške, kod obojice ista dvojba Židov* ili Hrvat, imena očeva Leopold* kod starijeg i Ljudevit kod mlađeg označena su kao nepouzdana, a razlikuju se samo u tome što je jedno hrvatska inačica germanskog imena. Stariji Hugo je prema nepouzdanom podatku rođen 1906.*, a u napomenama se navode još 1901. i 1907. Godina smrti je 1944., čak je navedeno i stratište Donja Gradina, a u napomenama se tri puta navodi precizan datum smrti 7.6.1944. Kod mlađe verzije Huga Bergera navodi se da je rođen 1910., a stradao 1942. Tako se to radi u jasenovačkom popisu. Najstariji podaci o ovoj „dvojici“ su iz komunističkog popisa iz 1964., a kasnije ih je „potvrdila“ i Melita Švob.

Slavko Goldschmidt odvjetnik iz Zagreba je prema jasenovačkom popisu Slavko Goldschmidt, rođen 1905. u Kutini, prema napomenama iz Lipika, a stradao je 1944. U napomenama se navodi i točan datum smrti 21.6.1944. što proturječi iskazu Jakoba Danona danom svega par dana kasnije pred istom Komisijom prema kojem je Wollner ubijen u bijegu početkom lipnja, a „nastup“ u logoru održan je već sljedećeg dana. Osim jednog podatka iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“[29] u kojem se uglavnom recikliraju podaci iz komunističkog popisa iz 1964. još su dva slična zapisa u Yad Vashemu, ali oba se odnose na Slavu Goldschmidt, ženu iz Rumunjske tako da nema neovisne potvrde da je Slavko Goldschmidt stvarna žrtva ili stvarna osoba.

Braća Samlajić bi prema jasenovačkom popisu mogli biti Erih i Hugo Samlaić. Prema podacima iz popisa, Erih Samlaić rođen je prema autorima popisa priznato nepouzdano određene 1913.* u selu Karlovčić u istočnom Srijemu blizu Zemuna (a ne u Karlovcu kako navodi Melita Švob) i to u području koje je tijekom Drugog svjetskog rata bilo pod direktnom njemačkom vojnom upravom, a stradao je navodno 1944.* iako je i taj podatak označen kao nepouzdan. U napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1916. i još dvije alternativne godine smrti 1941. prema najstarijim izvorima te 1942. Podatak o smrti 1941. preuzima Yad Vashem iz srpskog „Spiska žrtava rata“, odnosno komunističkog popisa iz 1964. U zapisu iz Yad Vashema prema iskazu šogorice Erich Samlaić stradao je u Jasenovcu 1944., ali u kolovozu, a ne u lipnju. Prema iskazu rođaka Maxa, Erih Samlaic/Smoleich stradao je u Jasenovcu, ali bez navođenja godine smrti. No, zanimljivo je da je navedeno da je živio u Zemunu, a to znači da je velika vjerojatnost da je mogao stradati u obližnjem logoru Sajmište. Rodbina je mogla samo povjerovati u priče koje su im servirane, a cijela zbrka s podacima ukazuje na tu mogućnost. Njegov brat Hugo Samlaić je prema jasenovačkom popisu rođen 1918. u Karlovčiću blizu Zemuna. Navodno je prema podatku označenom kao nepouzdanom od autora popisa stradao 1942.*, a to je u kontradikciji s navodima da je stradao zajedno s bratom u istom događaju za koji je odgovoran Dinko Šakić. U napomenama piše da je stradao 1944., ali taj podatak je iz četvrte Miletićeve knjige i odnosi se na NN-muškarca. Podaci iz Yad Vashema odgovaraju podacima o bratu Erihu i za njih vrijede iste opaske. Iz navedenih podataka vidljivo je da ne postoje konzistentni dokazi i izjave svjedoka o osobama poimenično navedenim u ovom slučaju koji bi potvrdili navode iz optužnice. To se odnosi i na Ivu Wollnera, žarišnu točku cijelog sustava jer se ne zna točno mjesto, okolnosti i godina smrti.

Navodno ubijanje zatvorenika na „nastupu“ nakon događaja s Wollnerom možda je bilo uzrokovano vanjskim utjecajima tj. odmazdom zbog iskrcavanja u Normandiji, a to znači da je zapovijed za odmazdu morala doći s višeg nivoa zapovijedanja i nije mogla biti ideja upravitelja logora. Prema srbijanskim izvorima u zapisniku sa saslušanja Arse Aleksića 16.6.1945. u Novoj Gradiški kod Okružne komisije za utvrđivanje zločina navedeno je da je Ivo Volner Židov, „pisar građevinske grupe na drugi dan rimokatoličkog Uskrsa 1944. odveden u Gradinu i zaklan“[30] To znači da se to dogodilo 7.4.1944., a ne 7.6.1944. Razlog ovoj diskrepanciji moglo bi biti srpsko nepoznavanje rimskih brojki pa je VI zamijenjeno za IV, a rimokatolički Uskrs samo je zgodan detalj i zoran prikaz mržnje prema katolicima te još jedan pokazatelj „znanstvenog kreiranja podataka“. Osim datuma ova priča razlikuje se od ostalih po detalju da je Ivo Wollner ubijen u logoru tj. na navodnom stratištu Donja Gradina, a ne u bijegu ili na zabavi kod (Bosanske) Dubice.

Prema toj priči Šakić je navodno izabrao 25 zatočenika, a tada su se dvojica iz te grupe nasmijali što je primijetio ustaški satnik Mikić[31] te ih pokazao ustaškom natporučniku Šakiću, koji im je naredio da legnu, a onda ih obojicu ubio iz pištolja. Imena tih Židova su prema tom izvoru Avram Montiljo i Sado Pereza. Osim kod imena Sado Pereza ovi podaci su u nekim detaljima podudarni s iskazima i svjedočenjima Josipa Erliha koji je jedini imenovao dvojicu žrtava, ali u njegovoj priči logoraši moraju kleknuti, a ne leći ne zemlju prije egzekucije. U jasenovačkom popisu se osim Leona Perere nalazi i Sadik-Sado Perera, a Leon se u ovom slučaju zove njegov navodni otac, navodno je rođen 1918.* ili 1919., ali stradao je 1941., a ne 1944. Za razliku od ovih podataka u velikosrpskom pamfletu „Spisak žrtava rata“ Zadik Perera, sin Salamona, rođen je 1919., a stradao 1942. Prema jednom zapisu iz Yad Vashema po većini podataka je sličan Cadok Prere, sin Salomona, rođen 1914., stradao u Jasenovcu nenavedene godine. Prema svemu navedenom niti Sadik-Sado Perera nije stradao za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom Jasenovac.

Nastavlja se…

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

BILJEŠKE:

[1] Suđenje Šakiću: Svjedočila Milka Žabčić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/29/HRT0042.html

[2] Amer Tikveš, Smrt druga Fuada Midžića, http://otvoreni-magazin.net/31/10/2016/amer-tikvesa-druga-smrt-fuada/

[3] Igor Došen, Dinko Šakić: Osuđen sam kao ratni zločinac na temelju lažnih dosjea Udbe!, Slobodna Dalmacija, 10.1.2001., http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010110/novosti2.htm

[4] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, 1987., Dokument br. 225, http://www.znaci.net/00003/512.pdf

[5] http://www.vecernji.hr/biografije/marijan-hanzekovic-569

[6] Anatomija „antifašističkog“ genocida nad Hrvatima, http://kamenjar.com/anatomija-antifasistickog-genocida-nad-hrvatima/

[7] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 250

[8] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 277

[9] Jedan dan u životu Zdenka Schwartza, https://groups.google.com/forum/#!topic/soc.culture.croatia/p6I9x4lN2gw

[10] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 196

[11] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac. Ove materijale ustupio je na korištenje pok. Dinko Šakić koautorici ovog teksta u prvoj fazi istraživanja 2006.-2008.

[12] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[13] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac.

[14] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[15] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[16] Popisi inventara JUSP Jasenovac (2001.), IN-J-P-1-927-A-B-KNJ1, IN-SG-D-A-Ž-KNJ4,5 i IN-J-D-A-KNJ2.

[17] https://hr.wikipedia.org/wiki/Mihovil_Pavlek_Miškina

[18] HDA, Projekt „Dotrščina“, ZM103-010

[19] Viktor Novak, Magnum Crimen, 2. izdanje, Nova Knjiga, Beograd, 1986.

[20] Pretpostavka je da se rad i o knjizi dr. Nikole Nikolića, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1975.

[21] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[22] Hrvoje Petric, Kako je i kada ubijen ugledni HSS-ovac Mihovil Pavlek Miškina?, http://povijest.net/ubojstvo-miskine/

[23] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[24] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[25] http://www.krajinaforce.com/dokumenti/josip_erlih_jasenovacki_svjedok.pdf

[26] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[27] Popis Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku, prema „osobnim kartonima, odnosno, obiteljskim karticama“ iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, iz 1945. godine. HDA, f.306, ZKRZ-GUZ, Z-2943, kut. 11

[28] http://genocid.info/index.php/2013-04-30-11-13-19/knjige-genocid/88-44-mjeseca-u-jasenovcu-egon-berger

[29] Spisak žrtava rata: Jevreji, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.

[30] Glas, Feljton, 24.02.1999., br. 255, http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/1999/02/24/feljton.html

[31] Josip Erlih istog naziva satnik Mihić što upućuje na mogućnost da svjedoci ili nisu točno znali ime osobe ili su zaboravili prethodno naučeni tekst.

 

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)

facebook komentari