RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)

0

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Albert Izrael i kapar Nisim

Dinko Šakić na suđenju

Dinko Šakić na suđenju

U optužnici je mnogo toga stavljeno je Dinku Šakiću na teret, a kao u Kafkinom „Procesu“ neprecizno se spominju neimenovane žrtve neutvrđenog broja da bi se u jednom ipak na kraju nepotpuno navela imena dvojice navodno obješenih u kontekstu koji se može tumačiti kao jedan događaj ili kao dva odvojena s nepoznatim vremenskim razmakom između njih, ali tako da se uopće ne može naslutiti kad se spomenuti događaj mogao dogoditi pa se tako ne zna je li se spomenuto uopće dogodilo za vrijeme Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom. U jednom slučaju poimenično su spomenuta dvojica obješenih logoraša Albert Izrael i kapar Nisim koji su „ostali visjeti na stupovima u logoru po nekoliko dana“. Ne precizira se niti vrijeme pa nije iznenađenje da se za jednu žrtvu navodi samo ime i pridjev imenu nastao kao opis navodne radnje zbog koje je obješen. Kapar nije ime ni prezime već dokaz da sud uzima u obzir nepotpune i neprecizne podatke u suđenju gdje je presuda već donesena na političkom nivou i očito je samo preostalo da je se pravosudno formalno provede. Od trojice svjedoka jedino je Jakov Finci govorio o Albertu Izraelu i Nisimu, svjedok Bednjanec govorio je samo o Nisimu, a Sarač ga nije imenovao. Svjedočenje je bilo kontradiktorno, ali ne i za sud koji je odbio zahtjev obrane za suočavanjem kao neproduktivan.

Prema iskazu svjedoka Vjekoslava Bednjanca koji je radio u logorskoj krojačnici jednom prilikom sazvan je „nastup“ pred kojim je Židov po imenu Nisim obješen i to zato što je navodno bez prethodnog odobrenja jednom ustaši izradio novu kapu, a „nastupu“ je bio prisutan optuženi Šakić kao zapovjednik logora. Nisim, koji je stavljen Šakiću na dušu, navodno je likvidiran u razdoblju kada je Bednjanec po treći put bio zatočen u „logoru smrti“ Jasenovcu, dakle između 23. rujna 1944. i 18. veljače 1945. Nisima je prema toj verziji objesio veliki ustaša i moglo se čuti kako mu pucaju kosti i žile. Prema verziji svjedoka Sarača Nisim je sašio ne jednu već tri kape, a prije vješanja je izbičevan s 30 do 35 udaraca tako da je bio sav krvav. Objesili su ga konopcem na kojem su bili čvorovi pa je omča zapela, on se dugo mučio i, kako kaže svjedok, „tako je to trajalo do 11 sati kada je naišao jedan ustaša koji mu je pomaknuo omču pa se ovaj logoraš ugušio“. Svjedok Sarač se nije mogao sjetiti kada se to dogodilo, ali prema odsustvu snijega smješta događaj prigodno između rujna i studenog 1944. te navodi važan detalj da je on tada već bio u krojačnici. To bi u normalnom svijetu značilo da su se Sarač i Nisim morali bar površno poznavati iz iste krojačke radionice, a prema svjedočenju ispada da se uopće ne poznaju, međutim to pitanje nije postavljeno na sudu. Iskaz svjedoka Bednjanca sud je prihvatio kao uvjerljiv zaključivši da su njegov i Saračev iskaz „donekle sukladni“ te je „našao nedvojbeno utvrđenim i da je optuženi Šakić bio nazočan vješanju kapara Nisima“.

Treći svjedok Jakov Finci je u istrazi bio decidiraniji glede inkriminiranog vremena i prema njemu su početkom listopada 1944. pred postolarima i krojačima postrojena tri zatočenika i zatim obješeni zbog pokušaja bijega. U idućoj rečenici iskaza Finci spominje Remziju Rebca, doktora Marina sa suprugom i Mateja Ladislava, a sve su to zatočenici i slobodnjaci navodno obješeni u tzv. Boškovićevoj grupi. Taj događaj se zbio između 21. i 23. rujna 1944., a Finci je prema vlastitim riječima premješten iz Stare Gradiške u Jasenovac 23.9.1944. i likvidaciji Boškovićeve grupe nije mogao prisustvovati, tako da njegov opis vješanja trojice logoraša podsjeća na priču o vješanju četnika od dva do tjedan dana nakon Boškovićeve grupe. Štoviše, Finci u jednom trenutku navodi da je „zaključio da su trojica obješenih Srbi“ što znači da svjedoči o potpuno drugom događaju, a ne o navodnom vješanju kapara Nisima. U svom iskazu Finci nadalje navodi da se vješanje spomenute trojice dogodilo pet ili šest dana nakon što je vidio obješenog Alberta Izraela. To bi moglo značiti da je Albert Izrael obješen istovremeno ili u približno istom razdoblju s Boškovićevom grupom, ali on nikad nije spomenut u svezi tog poznatog događaja. Sud je odbacio navod svjedoka Jakova Fincija koji je izjavio da Šakić nije prisustvovao vješanju, ali je „uvjeren da je optuženik kao zapovjednik logora o ovom slučaju bio obaviješten“. „Očigledno je da je Finci zaboravio za nazočnost optuženika tom ‘nastupu’, što je moguće objasniti protekom vremena od tog događaja do danas“, ali „okolnost da iz Fincijeva iskaza proizlazi da se vješanje kapara Nisima dogodilo u vrijeme optuženikovog zapovijedanja logora Jasenovac stoga ne proturječi Bednjančevom navodu“, zaključio je sud.

Ništa značajniji sudu ne bi bili ni arhivski dokumenti, a među njima i iskaz Jakoba Danona pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina iz 1945., godine 1944. u kojemu je Danon svjedočio o vješanju trojice zatočenih električara.[1] Oni su prema njegovim navodima obješeni nakon vješanja petorice četnika, a četnici su obješeni drugi dan nakon likvidacije tzv. Boškovićeve grupe 21.9.1944.[2] Navedena su i imena: Avram Altarac iz Zemuna i Izrael iz Fojnice kojem on ne zna ime, a treći je njemu nepoznati električar iz Zagreba. Izrael bi mogao biti Albert Izrael koji se spominje u optužnici zajedno s kaparom Nisimom, a svjedok Finci ga smješta u približno isto vrijeme, ali u obrnutom redoslijedu događanja. Zanimljivo je da Jakob Danon u svom iskazu navodi da je za vješanje električara, a među njima i Izraela odgovoran „ing Pičili Hinko kao zapovjed. Logora” i na kraju, da ne bi bilo zabune, ističe “da je ing Pičili preuzeo funkciju upravitelja koncem IX. 1944.” Prema tome Dinko Šakić nije mogao biti kriv za smrti Alberta Izraela.

U svakom slučaju moguće je bilo u popisu žrtava provjeriti postoji li u jasenovačkom popisu neki Nisim stradao iste godine kao i netko imenom i prezimenom Albert Izrael te tako ustanoviti radi li se o istom ili bliskom događaju. No, očekivati to od hrvatskog pravosuđa bilo bi ipak previše.

U jasenovačkom popisu su dva Alberta Izraela. Stariji je rođen 1900., iz Sarajeva, otac mu je bio David, a stradao u Jasenovcu 1945. Prema podacima iz srpskih i komunističkih izvora u digitalnom arhivu Yad Vashema taj Albert Izrael je stradao u travnju 1945., pa to implicira da je stradao nakon odlaska Dinka Šakića s mjesta zapovjednika jasenovačkog logora. Mlađi Albert Izrael iz jasenovačkog popisa je navodno iz Dervente, rođen je 1921. i prema navodima iz popisa obješen je u Jasenovcu 1942. godine, dakle prije nego što je Dinko Šakić postao zapovjednik. Treba napomenuti da se ovaj Albert Izrael ne spominje u Yad Vashemu. Zanimljivo je da se stariji Albert Izrael podudara u mjesecu i godini smrti s jednom inačicom Nisima Papa, ali iz 1945., a mlađi Albert Izrael, navodno stradao 1942., podudaran je u načinu smrti vješanjem s „kaparom Nisimom“, no niti jedan slučaj se vremenski ne poklapa sa zapovijedanjem Dinka Šakića u jasenovačkom logoru pa samim time se može prema podacima iz jasenovačkog popisa zaključiti da Albert Izrael i kapar Nisim najvjerojatnije nisu stradali u istom događaju, a niti tijekom Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom.

Ono što je sud propustio „nedvojbeno utvrditi“ je bio identitet žrtve čije se prezime ni optužba nije potrudila doznati. Uvidom u poimenični popis jasenovačkih žrtava JUSP Jasenovac, ondje je ubijeno 29 osoba po imenu Nisim, što je inače relativno često ime među sefardskim Židovima. 28 Nisima stradalo je 1941. ili 1942., a jedan navodno 1945. To znači da je prema jasenovačkom popisu 1942. realno jedina godina u kojoj su istovremeno mogli stradati Albert Izrael i neki od 29 Nisima iz jasenovačkog popisa, ali u to vrijeme Šakić nije bio zapovjednik logora u Jasenovcu, a prema drugom dijelu optužnice Šakić je negdje u to vrijeme bio u Staroj Gradiški i ubijao Mihovila Pavleka Miškinu u podrumu bolnice.

Za dalju raščlambu ovog slučaja prema godini smrti zanimljiva su trojica Nisima s jasenovačkog popisa. To su Nisim Pardo (Jozefov), Nisim Pardo (Šebetajev) i Nisim Papo. Sva trojica su iz Sarajeva. Prema podacima iz jasenovačkog popisa Nisim Pardo, navodno rođen 1902.*, stradao je navodno 1942.* ali oba podatka su prema samim autorima popisa nepouzdana, a u napomenama se navode i alternativne godine rođenja 1905. i smrti 1944. Podatak o stradanju 1944. je novijeg datuma i potječe iz projekta „Dotrščina“. U komunističkom popisu iz 1964. navode se Nisim Pardo Jozefov stradao navodno 1941. i Nisim Pardo navodno stradao 1942. Ovo je primjer kako se je umnažao popis jasenovačkih žrtava, a podaci mijenjali prema potrebi. Prema jasenovačkom popisu Nisim Pardo, sin Šebetaja, rođen 1896., stradao je 1942. navodno u Jasenovcu*, ali u taj podatak sumnjaju i sami autori, pa je u napomenama navedena i Lepoglava. U komunističkom popisu iz 1964. su kao i u prethodnom slučaju dvojica Nisima Parda, a jedina razlika je da kod jednoga piše da je stradao 1942. u Jasenovcu, a drugi 1944. u Lepoglavi. Treći potencijalni kandidat za „kapara Nisima“ stradalog za vrijeme Šakićeve uprave je Nisim Papo. Podaci o ovoj osobi preuzeti su iz tri izvora: Popisne liste žrtava fašističkog terora za grad Sarajevo (Židovska općina Sarajevo, SUBNOR BiH), Nepotpunog spiska zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944. godine (Zrenjanin, 1966.) i Popisa žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. Papo je navodno rođen 1911.*, a prema napomenama možda 1912. Isti je slučaj s godinom smrti jer osim nepouzdano određene 1945.* u napomenama se navodi i 1942. Ime oca je također diskutabilno pa se osim nepouzdanog podatka Santo* u napomenama navodi ime Canto. U razdoblju između komunističkog popisa iz 1964. i srpskog Spiska žrtava rata iz 1992. Visun Papo postao je Nisim Papo, samo je ime oca ostalo nepromijenjeno Canto, a to će tek kasnije kao primjerice u jasenovačkom popisu biti pretvoreno u Santo i dodana sitnica da više nije stradao 1942. već se kao točan datum smrti navodi 09.4.1945. Prema napomenama u indeksu paketarnice navodno je stradao 19.4.1944.[3] Oba navedena datuma razlikuju se samo u prvoj i zadnjoj znamenci, a oba su izvan vremena u kojem je Šakić prema sudu bio upravitelj logora. Zanimljiva je koincidencija da se u velikosrpskom pamfletu „Spisak žrtava rata“, novije inačice bunkeriranog tzv. saveznog popisa iz 1964., nalaze i dvojica Nisima Papa, obojica rođeni 1921., okruglih 10 godina mlađi od spomenutih imenjaka. Jedan je navodno stradao 1942. u Jasenovcu, a drugi navodno 1945. u logoru čije se ime ne navodi u digitalnom arhivu Yad Vashema. Obojici je kao ime oca navedeno Avram što je slučajna koincidencija s imenom Avrama Montilja navodno ubijenog istovremeno s „kaparom Nisimom“. Osim u jednom nepouzdanom podatku iz projekta „Dotrščina“ koji podsjeća na usklađivanje rezultata s očekivanjem partijskog komiteta, prema svim starijim podacima niti jedan od trojice Nisima nije stradao za vrijeme Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom. S obzirom na to da su prema sudskim spisima konačnom optužnicom Šakiću stavljene na teret samo radnje počinjene u razdoblju od 1. svibnja 1944. do 28. listopada 1944. kada je, prema zaključku suda obnašao dužnost zapovjednika logora Jasenovac, nije jasno kako je optuženik mogao biti proglašen krivim za događaj koji se prema jugoslavenskim i židovskim izvorima zbio nakon njegovog odlaska s te dužnosti. Osim toga upitno je i samo postojanje ta tri Nisima jer u Yad Vashemu nema podataka iz drugih izvora da se radi o stvarnim žrtvama, a ne o komunističkim propagandnim izmišljotinama.

Kao još jedan način provjere u ovom slučaju može se potražiti ime Nisim među jasenovačkim krojačima.[4] Na popisu se nalaze samo dvojica Nisima i to Nisim J. Albahari i Nisim R. Koen. U jasenovačkom popisu nema Nisima Albaharija pa preostaje Nisim R. Koen. U istom popisu nalazi se samo jedan Nisim Koen kod kojega je inicijal očevog imena na R poput na primjer Rafael kao što je slučaj kod Nisima Koena rođenog 1896. u Sarajevu koji je stradao u Jasenovcu 1942. U napomenama je navedeno ime Misim Kohen pod kojim se nalazi u komunističkom popisu iz 1964. U digitalnom arhivu Yad Vashema nalazi se 54 zapisa o Nisimu Koen/Kohenu. 21 zapis je o osobama s područja nekadašnje Jugoslavije, ali većina ih je iz Makedonije, preciznije iz Skoplja i Bitolja. Sedam zapisa o Nisimima/Misimima odgovaraju ili po lokaciji ili po godinama rođenja navodnoj žrtvi s jasenovačkog popisa, tri su iz Beograda, dva iz Sarajeva i po jedan iz Bitolja iz Zagreba. Samo dva zapisa temelje se na iskazima rodbine, a čak pet ih je iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“. Prema analizi radi se o dvije osobe bazirane na ona dva spomenuta iskaza rodbine. Zagrebački Nisim Koen, rođen je u Bitolju i bio je premlad za traženog jasenovačkog krojača. Stoga preostaje pet zapisa od kojih se jedan temelji na iskazu rodbine, a ostali su iz „Spisaka žrtava rata“.

Prema iskazu rodbine Nisim Koen je rođen 1888. u Beogradu gdje je i živio, a rođak je naveo da je odveden u nepoznati logor. Možemo pretpostaviti da ako je živio u Beogradu i bio Židov velike su šanse bile da ga zatuku u jednom od nekoliko beogradskih logora smrti ili direktno na megastratištu Jajinci. To potvrđuju dva zapisa o Misimu Koenu rođenom 1897. iz Beograda, prema podacima iz srbijanskog „Spiska žrtava rata“ stradalom u Beogradu 1941. Drugi Nisim Koen, rođen je 1879. i nije značajno stariji već se radi o zamjeni dviju znamenki. Prema istom izvoru i ovaj je stradao u Beogradu točnije Zemunu, što vjerojatno znači logor Sajmište, i to 1941. Ostaju još dvojica sarajevskih Misima. Obojica se pod imenom Nisim nalaze u jasenovačkom popisu, a ime Misim se navodi u napomenama. Misimu/Nisimu navodno rođenom 1895., navodno od oca Jude, stradao 1941.*, a prema napomenama 1942. Misimu/Nisimu rođenom 1896. ime oca je Rafael, a stradao je 1942. godine. Nema iskaza rodbine koji bi potvrdili njihovo postojanje ili smrt u Jasenovcu, pa se može sumnjati da se radi o manipuliranim podacima. To bi moglo značiti i da je lista krojača iz Jasenovca lažna ili manipulirana pa je vrlo lako moguće da su živi ili nepostojeći dospjeli na popis žrtava. U svakom slučaju prema dostupnim podacima niti jedan od navedenih krojača nije stradao tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom. Ovdje je na nekoliko načina pokazano da se radi o vrlo šupljoj priči koja u normalnim okolnostima pada na svakom sudu.

Četnici i partizani stari jarani – likvidacija tzv. Boškovićeve zavjereničke grupe

Veliki broj bivših logoraša svjedočio je o likvidaciji tzv Boškovićeve grupe krajem rujna 1944. Tada je prema optužnici obješena jedna zavjerenička grupa od dvadesetak logoraša komunista i njihovih jataka iz redova osoblja logora, a Šakić je navodno osobno iz pištolja ubio Milu Boškovića. Nekoliko dana kasnije obješena je još jedna manja grupa četnika. Cijeli slučaj je od strane tužiteljstva vrlo aljkavo pripremljen. Nije jasno jesu li članovi tih grupa djelovali zajednički i ako nisu koji su onda motivi za likvidaciju grupe četnika. Prema optužnici Šakić je 21.9.1944. naredio vješanje 20 zatočenika, a poimenično se navodi 10 likvidiranih: Remzija Rebac, Ladislav Matej, Musafija Heinrich, ing. Dmitar Bošković, Nikola Pejnović, Branko Vojnović, Stevan Živković, Boro Sekulić, Pero Krajnović te dr. Mile Bošković kojeg je navodno osobno hicima iz pištolja usmrtio upravo Šakić. Prema raznim podacima, Vojnović i Pejnović spadaju u grupu četnika navodno likvidiranih nekoliko dana kasnije. Dvojica svjedoka Ješua Abinun i Derviš Sarač su navodno bili u logoru za vrijeme tog događaja. Za Miloša Despota to se ne može pouzdano reći, ali ionako se čini kao da se on uvijek nalazio na mjestu gdje se pripremao neki zločin. Tri svjedoka Jakov Finci, Tibor Lovrenčić i Ivan Palčec uopće nisu bili u logoru Jasenovac kad je likvidirana združena grupa komunističkih i četničkih zavjerenika pa samo prepričavaju priče koje su tko zna kada i gdje čuli.

Svjedok bivši logoraš Ješua Abinun bio je vraćen u Jasenovac 1943. iz Stare Gradiške. Čuo je da je Bošković ubijen, ali premda je bio u jasenovačkom logoru za vrijeme tih događaja za razliku od onih svjedoka koji tada nisu bili u logoru on nema pojma o tim događajima iako je inače bio vrlo rječit. U svom svjedočenju navodi da se pričalo da je to učinio Šakić i misli da je to bilo 1943. ili 1944. Ne sjeća se je li Šakić, za kojega se pričalo da je zapovjednik logora i da je osobno ubio Milu Boškovića, osobno izdvajao logoraše.[5] Derviš Sarač, drugi svjedok koji je bio u logoru za vrijeme likvidacije zavjereničke grupe, bio je udaljen sedam metara od Šakića i Boškovića. Prema njegovom iskazu Šakić je ispalio tri metka u Boškovića (važan navod je zanemaren u tisku da je Šakić trećim metkom promašio) i precizno je opisao mjesta na glavi gdje ga je pogodio, no već sam opis redoslijeda i mjesta pogodaka čini se nevjerojatan[6]. Ovdje se možemo pozvati na svjedočenje Miloša Despota iz Bijeljine koji je opisujući Boškovićevo pogubljenje u rujnu 1944. rekao kako je bio nedaleko od mjesta na kojem je Šakić metkom u glavu ustrijelio Boškovića.[7] Dakle, Despot spominje samo jedan metak. Još je važniji dio u kojem Despot opisuje da su tom prilikom logoraši stajali uokolo, a optuženi Šakić i Bošković su od logoraša bili udaljeni nekoliko metara. Zavisno od vrste pištolja velika je vjerojatnost da bi metak, krhotine metka ili kosti pogodile nekog iz natiskane gomile u neposrednoj blizini, a svakako bi netko od okupljenih logoraša morao biti pogođen trećim metkom koji je prema svjedoku Saraču promašio Boškovića.

Od svjedoka koji su u logor došli tek nakon likvidacije tzv. Boškovićeve grupe Jakov Finci je naveo da je u logoru bilo napeto jer je par dana prije otkrivena grupa od 19 zatočenika koji su pripremali pobunu, a svi su obješeni osim Crnogorca Mile Boškovića koji je zamolio da ga ne vješaju jer je to za Crnogorca sramota, nego da ga ubiju iz vatrenog oružja. Iz pištolja ga je navodno ubio osobno Dinko Šakić. Likvidacija je prema sudu bila 21.9.1944., Finci stiže nakon raspuštanja logora u Staroj Gradiški dakle najranije 23.9.1944. nakon dugog pješačenja uz Savu. Nakon opisa događaja s kraja rujna 1944. kojima fizički nije mogao prisustvovati nastavlja iskaz s događajima iz listopada 1944. s pričom o trojici zatočenika koji su pokušali pobjeći, ali su uhvaćeni i obješeni, a pretpostavka je da se radi o obješenim četnicima ili električarima. U dosta konfuznom iskazu Finci zatim navodi neka imena obješenih iz tzv. Boškovićeve grupe kao prvog Remziju Rebca, a zatim navodi „doktora Marina sa suprugom“ i Mateja Ladislava. Osim Rebca drugima ne zna imena ili ne zna što je ime, a što prezime.

Iskaz svjedoka Tibora Lovrenčića također je poprilično zbrkan u redoslijedu nabrajanja događaja, a koliko je pouzdan vidi se iz njegovog navoda da je Šakić bio zapovjednik jasenovačkog logora od sredine 1943. do potkraj 1944., premda je Šakić prema većini podataka zapovijedao nekih pola godine od proljeća do jeseni 1944., a prema sudu u ovom slučaju to je bilo u razdoblju od svibnja da kraja listopada 1944. unatoč podacima o kraju rujna.[8] Lovrenčić također spominje likvidaciju dvadesetak zatočenika na prostoru između jedne barake i kuhinje u logoru i ime obješenog zagrebačkog Srbina Pere Krajinovića. To ime se spominje u optužnici u grupi od deset imena među kojima je i Milo Bošković, pa se to čini korektnim podatkom premda je i on premješten iz Stare Gradiške nakon raspuštanja tog logora 23.9.1944. što znači da je u jasenovački logor stigao nakon spomenutog događaja. No, ta činjenica „svjedoka“ Lovrenčića ne sprječava da u iskazu nastavi s opisom događaja kojima nije prisustvovao pa opisuje kako je nakon što je obješen Bošković održan tzv. „nastup“ i da tada nisu vješali već strijeljali desetak ljudi. Prema mrežnom jasenovačkom popisu Petar Krajnović je navodno obješen 1944.*, ali to je od autora popisa označeno kao nepouzdan podatak, a u napomenama se navode još dvije godine smrti 1941. i 1943. Mjesto smrti je također dvojbeno jer se navode Jasenovac i Stara Gradiška. Ne zna se niti pravo ime oca pa se nagađa je li Miladin* ili Marko. To znači da je nepouzdan svjedok ili je nepouzdan jasenovački popis ili oboje. Nakon nekoliko digresija u iskazu svjedok Lovrenčić se vraća na temu o Boškoviću i navodi da je on radio u bolnici u mjestu, a ne u logoru i da je kao komunist vrbovao ljude i pri tom je jedan liječnik, kako ga on naziva „ustaša“, surađivao s njim. Svakako je zanimljiv dio u kojem se navodi da je Bošković bio likvidiran u Jasenovcu i da je bio obješen zajedno s tim neimenovanim doktorom i njegovom ženom ispred katoličke crkve. Iako je sud taj dio Lovrenčićeva iskaza pokušao relativizirati u presudi, ovo se u glavnim elementima podudara s navodima Egona Bergera u njegovoj knjizi iz 1966. o njegovih 44 mjeseca u Jasenovcu.[9] Evo kako je to opisano u Bergerovoj knjizi: „Jednog jutra pohvatani su svi doktori zatočenici i bačeni u zvonaru. U logoru je opet nastala panika. Nitko nije znao što to sada znači, dok se nije doznalo da je postojala veza između liječnika i partizana. Nakon desetog dana istrage dođe u logor Luburić. Te noći čula se u selu snažna pucnjava što nije obećavalo ništa dobra, jer su ustaše priređivali takvu pucnjavu obično onda kad su namjeravali vršiti veliki pokolj. Sutradan ujutro određen sam da čistim ulicu pred zdrugom. Već izdaleka primijetih kako vise ljudi na stupovima. Nas deset, koji smo tamo bili, samo smo se zgledali bez riječi. Došavši bliže prepoznali smo drugove liječnike. Koliko se sjećam, to su bili: Dr. Bošković, Spitzer, Milanović, Leindorfer, Groš, a osim tih liječnika grupnik ekonomije i ustaški poručnik Marin i njegova žena“.

Naslovnica knjige Egona Bergera "44 mjeseca u Jasenovcu"

Naslovnica knjige Egona Bergera “44 mjeseca u Jasenovcu”

Dakle, prema Bergeru i Lovrenčiću Bošković nije ubijen iz pištolja već obješen i to ne u logoru već u mjestu Jasenovac, a to dovodi u sumnju navode da ga je osobno ubio Dinko Šakić. Naravno i u Bergerovoj priči postoje ogromne rupe kao što je i za očekivati od knjiga izdanih u komunizmu. Primjerice, navedeni Spitzer i Milanović su bar prema jasenovačkom popisu jedna osoba Milan Spitzer-Milanović zvan Baja. Naravno, u jasenovačkom popisu ništa nije kako se čini pa tako je Milan možda Emil ili Emanuel, ime oca je također navedeno u nekoliko inačica, godina rođenja i navedene alternative razlikuju se za preko 10 godina, rodno mjesto nije pouzdano, a i način smrti nije siguran, pa tako osim obješen piše i ubijen. Jedino je godina smrti ista 1944., ali navode se dva moguća datuma i to 21.9.1944. što je podudarno s likvidacijom Boškovića i ostalih zavjerenika te 14.11.1944. što znači da je likvidiran nakon Šakićeva premještaja iz jasenovačkog logora. Doktor Leindrofer, kojeg također spominje Berger, prema iskazu Jakoba Danona Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača danom dana 26.5.1945. u Zagrebu likvidiran je zajedno s primjerice doktorima Sattlerom, Siegfriedom Schusterom i drugima 24.10.1944. ili kasnije.[10] U jasenovačkom popisu dr. Leindorfer se kao što je već u jednom tekstu opisano pojavljuje dva puta kao Gustav Drle-Indorfer i Gustav Leimdörfer,[11] a navedeni datumi smrti su u rasponu između 10.9.1941. i 20.11.1944. godine. U jasenovačkom popisu nalazi se Radek Sattler navodno stradao nepouzdano određene 1944.*, a u napomenama se navode još 1942. i 1945. U Yad Vashemu je zabilježen samo jedan podatak iz velikosrpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ prema kojem je stradao u rujnu 1942. U jasenovačkom popisu Siegfried (ili kako ga navode Sigfrid) Schuster je prema navodima stradao 1944., ali u Yad Vashemu ne postoji niti jedan podatak o tome, čak niti iz srpskih ili komunističkih pamfleta pa su ti podaci nepotvrđeni i upitna je njihova vjerodostojnost. Danon je u svom iskazu spomenuo i Tita Weissa kao jednog od likvidiranih u istom događaju. Isti se također nalazi na jasenovačkom popisu, ali navedena je godina smrti 1945., dakle nakon za Šakića inkriminiranog razdoblja. Neuvjerljivost podataka može se vidjeti po dvije vrlo različite godine rođenja s međusobnom razlikom od 13 godina.

Za razliku od Ješue Abinuna, svjedok Ivan Palčec koji u to vrijeme nije bio u Jasenovcu ima preciznija saznanja. Palčec je prema njegovoj priči krajem rujna 1944. premješten iz raspuštenog logora Stara Gradiška, ali to je vrlo upitna priča jer u nalogu Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost od 14.7.1944. spominju se imena 170 logoraša koje će pustiti na slobodu povodom rođendana Poglavnika. Na broju 114. tog popisa nalazi se Ivan Palceg rođen 1922. što odgovara podacima Ivana Palčeca.[12] Palčecova priča o događajima vezanim uz tzv. Boškovićevu grupu pomalo podsjeća na predratne viceve o Bobiju i Rudiju. Nakon premještaja iz Stare Gradiške u Jasenovac Palčec je išao potražiti Remziju Rebca i dok se šetao po zloglasnom logoru smrti tražeći poznanika naišao je na Židova Rudija koji mu je, valjda u dokolici između izbjegavanja klanja srbosjekom ili ubijanja maljem, rekao da su doktor Milo Bošković i društvo uhićeni, ali bez detalja o daljnjim događanjima osim što su u razgovoru spomenuli i inženjera Mitra Boškovića. Tada je kroz ogradu vidio grupu ljudi u odorama vojske Kraljevine Jugoslavije, a Rudi mu je rekao da su to crnogorski četnici. Svjedok Palčec u svjedočenju dalje navodi da su par dana kasnije na „nastupu“ obješena petorica, jedan komunist i četiri četnika. Na tom „nastupu“ je vidio da časnik razgovara s jednim od pet logoraša s omčama oko vrata kojeg je i udario od čega je logoraš klonuo i objesio se. Ova priča je nevjerojatno slična iskazu V. Bednjanca o vješanju kapara Nisima kojeg je objesio veliki ustaša. Na povratku s „nastupa“ sreo je nekog Rukavinu i ovaj mu je rekao „da je zapovjednik Šakić ubio Boškovića“.

Nije zabilježeno je li netko u istrazi ili na sudu pitao svjedoka za ime tog Rukavine, jer postoje bar tri logoraša s tim prezimenom. Jedan je bio u postupku razmjene krajem lipnja 1943. i vjerojatno više nije bio u logoru tijekom likvidacije Boškovićeve grupe zavjerenika. Od vjerojatno trojice Rukavina koji su u to vrijeme mogli biti u logoru jedan je tek netom interniran i navodno je stradao 1945., a drugi koji je bio krojač nije uopće na popisu žrtava. Zanimljivo je da je jedan Franjo Rukavina, inače slobodnjak u logoru, kojeg Jakob Danon u iskazu pred poslijeratnom tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina navodi kao pisara, a srbijanski izvori kao mehaničara, uhićen s Boškovićevom grupom i obješen 1944. godine, a prema nekim podacima stradao je 23.9.1944.[13] Franjo Rukavina je prema podacima iz jasenovačkog popisa stradao 1944.* što je označeno od autora popisa kao nepouzdan podatak, no prema napomenama možda je ubijen i 1943., a nije sigurno je li stradao u Jasenovcu ili možda u Staroj Gradiški. Sudeći prema podacima iz jasenovačkog popisa i „paketarnice“ svjedok je možda kao u snoviđenju razgovarao s već obješenim Franjom Rukavinom, a sud je propustio razjasniti taj događaj. Zanimljivo u toj priči je da je svjedok Ivan Palčec tražio Remziju Rebca (tada prema optužnici već vjerojatno obješenog zajedno s Boškovićevom grupom), pri tome je u logoru prvo sreo i razgovarao sa Židovom Rudijem (jedan od navodno obješenih 1944., prema nekim podacima u istoj grupi je Rafael-Rudi Musafija), zatim je razgovarao s Rukavinom (Franjo Rukavina je također navodno obješen 1944. u istom događaju). Tako cijela ova priča liči na opis iskustva sa spiritističke seanse ili je svjedok samo pobrkao tekst.

Ovaj opis vješanja petorice odgovara događaju koji Danon opisuje kao vješanje petorice četnika drugi dan nakon vješanja Boškovićeve grupe, a poimenično navodi Branka Vojnovića, Jovu Luburu i nekog Hadžiju.[14] Ime Branka Vojnovića navodi se u optužnici među deset imena likvidiranih u tzv. Boškovićevoj grupi prema kojoj se ne odvajaju komunisti od četnika tj. ne odvajaju se dva različita događaja koji se nisu dogodili istog dana. Prema opaski iz „paketarnice“ Jovo Lubura je obješen 22.9.1944. U jasenovačkom popisu za Branka Vojnovića iz Sarajeva zabilježeno je da je stradao 1944.*, ali i 1945. U dopuni svog iskaza nakon dva dana Jakob Danon u istom kontekstu nabraja Jovu Luburu, Hadžija za kojeg navodi da je „jugoslavenski oficir“, Peinovića tehničara građevine te tvrdi da se drugih ne sjeća. Dušan Ličina je u iskazu pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina naveo da je „najvažniji doušnik bio Branko Vojinović, jedan pravoslavac građevni poduzetnik negdje iz Bjeljine ili Brčkog, koji je prošao logore na Rabu, Pagu, Gospiću, Jastrebarskom, te je u St. Gradiški vršio funkciju douškivača i služio ustašama. Za njega sam kasnije čuo da je pao u ruke Oslobodilačke vojske i da je strijeljan. To je bio jedan čovjek 35 godina; dosta visok, krupniji, smeđe boje (…)”.[15] Prema jasenovačkom popisu Branko Vojnović, a u napomenama piše i Vojinović rođen je 1905. pa odgovara Ličininom opisu logorskog doušnika Branka Vojinovića kojeg su strijeljali partizani. Jakob Danon navodi da je prilikom tog vješanja ustaša Silvestar Primorac pitao zatočenika Hadžiju oprašta li mu što ga je tukao, a ovaj je navodno odgovorio da mu nikada neće oprostiti. Primorac je odgovorio “doviđenja na drugome svijetu”. Ovaj opis podsjeća na istu situaciju koja se provlači kroz nekoliko priča od kapara Nisima do Boškovića. Vrlo sličnu situaciju opisao je svjedok Finci kod vješanja trojice zatočenika navodno s početka listopada 1944. kada je jednom od vješanih vodnik Mandić rekao „neka se drži zubima za zrak“. Stječe se dojam da se prepričava logorska legenda ili možda priča nastala u obavještajnom miljeu, a samo se prema potrebi mijenja konkretni događaj i sudionici.

Hadžija, kojeg spominje nekoliko svjedoka, ali nitko mu ne zna ime, mogao bi temeljem priče Jakoba Danona o Hadžiji obješenim s četnicima biti Vlatko Hadži-Stević, rođen 1905. u Gračanici u sjevernoj Bosni, koji je prema jasenovačkom popisu „obješen“ 1944.*. Ovaj podatak je od autora popisa označen kao nepouzdan. U napomenama se navodi da je rođen 1908., a „ubijen“ 1945. Prema opaskama iz „paketarnice“ obješen je 22.9.1944., znači dan nakon „Boškovićeve“ grupe.[16] Međutim, i u ovom slučaju se javljaju slučajnosti koje se obično nazivaju anomalijama jer u jasenovačkom popisu se nalazi i Muharem Hadžimustafić prema navodima ubijen 1944., a prema opaskama iz indeksa paketarnice likvidiran 4.11.1944.[17]. No, prema jasenovačkom popisu to nije bilo u Jasenovcu gdje je dobivao pakete već u Staroj Gradiški. Jedan dodatni „hadži“ podatak ne čini anomaliju, ali u jasenovačkom popisu su još četvorica Hadžijusufovića stradalih 1944. u Staroj Gradiški, pa dva Hadžajlića stradala u Jasenovcu 1944., zatim 11 Hadžića stradalih 1945. i uglavnom svi u Jasenovcu osim trojice navodno iz Stare Gradiške, a i tamo se u napomenama kod nekih navodi Jasenovac. Kod Ibre Hadžića u napomenama piše da je stradao 1944., a trojica Hadžića navodno su stradali 1943. Dvojica Hadžiselimovića navodno stradalih 1944.*, ali kod jednog od njih Arifa u napomenama se navodi da je možda stradao 1945. i to u Linzu u Austriji. Izgleda kao da je 1944. otpočeo lov na sve „hadžije“, premda je taj lov vjerojatno doista počeo tek nakon svibnja 1945. Sličnu priču o vješanju s rašomonskim pomakom spomenuo je svjedok Josip Erlih, Židov iz Beograda, glede vješanja grupe od četiri ili pet četnika, ali nije bio siguran radi li se o 1943. ili 1944. Prema tom svjedočenju ustaša je jednom od četnika stavio omču oko vrata, a ovaj je navodno rekao „….. ću ti nanu na onom svijetu“. Ustaša je potom izmaknuo klupicu i objesio ga. Prema Dervišu Saraču tih pet četnika objesio je zastavnik Zrinušić. Vješanje četnika se navodno dogodilo odmah nakon likvidacije Boškovića i grupe prema raznim svjedočenjima od dan, dva, tjedan dana do najviše desetak dana iako nitko nije siguran je li to bilo 1943. ili 1944., a to potvrđuju i podaci iz jasenovačkog popisa prema kojima su imenovani iz tih događaja stradavali u razdoblju od 1941. do 1945.

Slične dvojbe o godini smrti, ali i o identitetu postoje i kod većine ostalih iz tzv. Boškovićeve grupe pa primjerice inženjer Dmitar Bošković iz optužnice protiv Šakića je u jasenovačkom popisu najvjerojatnije naveden kao Dimitrije Bošković, sin Milutina, rođen 1911. u Mojkovcu na sjeveru Crne Gore, prema napomenama obješen 21.9.1944. Čak četiri izvora ga nazivaju Mitar, a u najstarijem popisu prezime je Bašković. U jasenovačkom popisu spomenut je i Mitar Bošković iz sela Dubnica kod Kalesije stradao 1941. i to čak dva puta jer se na popisu nalaze dvojica s istim podacima, a razlikuju se jedino u navedenoj godini rođenja (1902. i 1913.). „Jedan“ Mitar je „slučajno“ i po godini rođenja vrlo sličan Dimitriju. Kod četnika Nikole Pejnovića u jasenovačkom popisu dvojba je u stvarnom prezimenu jer se navodi i alternativa Pejanović, a u srbijanskim izvorima kao Pojanović. Boru Sekulića i Stevu Živkovića nije spomenuo nitko od svjedoka na suđenju Šakiću pa ih je sud izbacio iz jednadžbe. Prema jasenovačkom popisu Borislav Sekulić iz Uljanika kod Garešnice je navodno obješen* ili ubijen 1944., ali to je jedan od onih dvojbenih podataka koji zahtijevaju dodatnu provjeru. Boru Sekulića iz Vukovara spominje u kontekstu Boškovićeve grupe Jovan Živković u iskazu za tzv. Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina.[18] Primjerice, već spominjani Jakob Danon u svom iskazu navodi da je jedan od ubijenih u predmetnom događaju bio Boro, đak iz Daruvara. To podrazumijeva da je rođen najranije 1923., a Borislav Sekulić prema podacima iz jasenovačkog popisa tome ne odgovara. Osim toga, selo Uljanik je bliže Garešnici i Pakracu nego Daruvaru tako da ne može biti ni riječi o zabuni. Osoba koja odgovara Danonovom opisu, a nalazi se u jasenovačkom popisu, jest Boris Schwarzenberg, sin Ljudevita, rođen 1923. u Daruvaru te, kako piše u jasenovačkom popisu, ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. Ovo odgovara priči svjedoka Ivana Palčeca koji navodi da je stradao jedan komunist i četiri četnika. Doduše, jedini problem mogli bi biti “revizionisti” Yosef Barzilai i Nina Bogichevich, rođaci Borisa Schwarzenberga, koji u svojim iskazima Yad Vashemu tvrde da je Boris Schwarzenberg stradao 17.12.1944. kao partizan odnosno pripadnik Crvene armije. Prema jasenovačkom popisu Remzija Rebac je navodno obješen 1944., no u napomenama je dodan datum 21.9.1944. Stoga bi se moglo reći da je stradao u tzv. Boškovićevoj grupi, iako bi tu grupu bilo bolje nazvati Rebčevom jer se prema dostupnim podacima može zaključiti da je upravo električar Rebac bio glavni vođa komunističke struje zavjerenika. Ladislav Matej, kako ga nazivaju u optužnici, je prema jasenovačkom popisu ustvari Ladislav Mathe, no nije jasno koje je bio nacionalnosti, kada je rođen, niti kako je stradao iako se kao godina smrti navodi 1944.* za koju i sami autori popisa priznaju da je nepouzdana te u napomenama navode i 1943. Kod Musafije Heinricha nije jasno što je ime, a što prezime. Niti jedne kombinacije nema u jasenovačkom popisu, a to vjerojatno nisu niti dvojica Haima Musafija, obojica stradali 1942. U popisu se nalaze petorica Rafaela/Rafa Musafija, a jedan od njih – Rafael-Rudi Musafija – navodno je obješen 1944.*, iako se u napomenama navodi i 1945. Yad Vashem se poziva na podatke iz srpskog „Spiska žrtava rata“ po kojem je stradao 1942. To znači da se radi o pukom nagađanju. Rafaela Musafiju kao žrtvu iz tzv. Boškovićeve grupe spominje Jovan Živković u iskazu iz 1945.[19] Kod ostale četvorice Rafaela/Rafa Musafija s jasenovačkog popisa vlada sličan nesklad u podacima, ali kako prema tim podacima nitko nije stradao 1944. o tome nekom drugom prilikom.

Milo Bošković, najpoznatiji član zavjereničke grupe, čini se da nije bio stvarni vođa, a koliko je bio važan može se vidjeti iz podataka o jednoj razmjeni zarobljenika s kraja listopada 1943. prema kojem je dr. Milo Bošković od strane partizana stavljen u treću grupu za razmjenu s praktično nikakvim šansama za razmjenu daleko iza bravara Broza, iako nije bila riječ o komunističkom diktatoru već jednom Stjepanu i primjerice iza Ivanke Kovačević koja je navodno bila u zagrebačkoj bolnici Rebro. Zanimljivo je da se na jasenovačkom popisu nalazi istoimena jednogodišnja Romkinja navodno stradala 1942.[20] Prema jasenovačkom popisu Milo Bošković, rođen 1911.* iz okolice Nikšića, stradao je 1944., ali u napomenama piše da se zove Miladin, rođen je 1914., a stradao 1941. Dakle Boškoviću, koji je prema Jovanu Živkoviću bio asistent na Medicinskom fakultetu u Beogradu[21], ne zna se niti pravo ime, a upitna je i godina smrti. Jasenovački popis je najbolja potvrda teorije relativnosti. Jedan od onih koji se imenom ne spominju u optužnici jer im ime i nije točno određeno je doktor Marin. Prema raznim podacima, iskazima i svjedočenjima može se reći da se radi o bivšem logorašu koji je nakon puštanja ostao raditi u bolnici u mjestu Jasenovac. Najčešće ga se titulira kao poručnika, rjeđe kao satnika. U svim opisima likvidacije uz njega se navodi i njegova bezimena supruga. U svom iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina Slavko Dobrila navodi dr. Marina Jurčeva,[22] dok Jakob Danon spominje satnika dr. Marina Jurčevića.[23] U izvješću komisije Međunarodnog Crvenog križa naveden je doktor Marin Juričev.[24] U jasenovačkom popisu nalazi se Marin Jurčev, rođen 1911. u Kaštelima, obješen* ili ubijen 1944. u mjestu Jasenovac. To ne bi bilo posebno zanimljivo da u jasenovačkom popisu koincidentno nije i Marko Jurčević, rođen također 1911. i to u Studencima kod Imotskog, navodno strijeljan 1945. kao tifusar. Bezimena supruga „dr. Marina“ bi sudeći po jasenovačkom popisu trebala biti Marija Jurčev-Darbinović rodom iz Dobrote u Boki Kotorskoj. Prezime Darbinović ne postoji u Boki Kotorskoj već u Dobroti, Kotoru i Herceg Novom postoji prezime Dabinović.

Osim prepričavanja logorskih legendi, u navodima svjedoka miješaju se i događaji i navodne žrtve s likvidacije komunista iz tzv. Boškovićeve grupe od navodno 21.9.1944. i likvidacije njihovih suradnika iz četničke grupe koja se dogodila prema različitim kazivanjima najvjerojatnije između 22.9.1944. i 28.9.1944. Također se miješaju podaci o likvidaciji četvorice ili petorice četnika i trojice električara koja se je prema kazivanjima dogodila početkom listopada 1944. Nema konzistentnosti podataka o žrtvama i događajima niti unutar te tri neformalne grupe. Vrlo zanimljivi su navodi Jakoba Danona dani u iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina 1945. u kojem za ubojstvo trojice električara, među kojima je vjerojatno i Albert Izrael koji se u procesu također stavlja na teret Šakiću, a koje se prema njemu dogodilo početkom listopada 1944., bivši logoraš Danon odgovornim smatra upravitelja logora Hinka Pičilija navevši: „Ističem kod tog da je ing Pičili preuzeo funkciju upravitelja koncem IX. 1944.“[25]

Nije utvrđen niti broj navodno likvidiranih. U optužnici se navodi brojka 20, kod svjedoka J. Fincija je to 19, a u iskazima pred tzv. Zemaljskom komisijom J. Danon ih navodi 21[26]. J. Živković navodi 29 zatočenika među kojima i 7 ustaša[27], a u dostupnim poimeničnim popisima ima najviše po 16 imena. I u samoj optužnici se poimenično navodi svega 10 imena, od kojih su dva (Sekulić i Živković) od suda odbačeni jer ih nitko od svjedoka nije spomenuo. Zanimljivo je da se u indeksu paketarnice osim imena petorice svjedoka sa suđenja i jednog nesuđenog svjedoka koji je umro netom prije suđenja nalaze i imena dvojice koji su davali iskaze tzv. Zemaljskoj komisiji za istraživanje zločina te 15 imena navodnih žrtava koje se spominju vezano uz slučaj likvidacije tzv. Boškovićeve grupe zavjerenika. Stječe se dojam da je popis žrtava iz Boškovićeve grupe pripremljen na temelju indeksa paketarnice, a upitno je tko je sastavio popis imena iz paketarnice na kojem su brojne nepodudarnosti s jasenovačkim popisom u kojem se pod kraticom PAK 44 navode i podaci iz paketarnice, no očito samo neki „odabrani“.

Nastavlja se…

BILJEŠKE:

[1] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230.

[2] Svjedok Sarač je izjavio da je tjedan dana nakon događaja s Boškovićevom grupom obješeno pet četnika.

[3] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944. Zrenjanin, 1966.

[4] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 70.

[5] Slučaj Šakić: Svjedočio Ješua Abinun, http://vijesti.hrt.hr/arhiv/99/04/21/HRT0048.html

[6] U postupku protiv Dinka Šakića jučer svjedočio Derviš Sarač  http://www.monitor.hr/jutarnji/1999/04/08/sakic.htm

[7] Slučaj Šakić: Svjedočio Miloš Despot iz Bijeljine, http://www.hrt.hr/arhiv/99/05/11/HRT0037.html

[8] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[9] http://genocid.info/index.php/2013-04-30-11-13-19/knjige-genocid/88-44-mjeseca-u-jasenovcu-egon-berger

[10] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[11] M. Koić i Nikola Banić, Jasenovac.con – Svaka slučajnost isključena, http://narod.hr/kultura/m-koic-i-nikola-banic-jasenovac-con-svaka-slucajnost-iskljucena

[12] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 196

[13] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[14] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[15] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[16] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[17] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[18] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 223

[19] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 223

[20] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, 1986., Dokument br. 291, http://www.znaci.net/00003/513.pdf

[21] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 291

[22] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[23] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[24] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[25] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[26] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[27] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 223

facebook komentari