Pratite nas

Feljton

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

Objavljeno

na

Posljednji dio feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti.

Kukuruzni klipovi

Jedna od točaka optužnice odnosi se na optuženikovo usmrćenje zatočenika zbog krađe klipa kukuruza. Glavni i jedini svjedok u tom slučaju bio je Miloš Despot. On je na sudu tvrdio da je radeći na tzv. graniku vidio zaprežna kola natovarena kukuruzom koja idu pokraj logora cestom za Košutaricu i logoraša koji je s kola uzeo jedan klip. Navodno ga je vidio Dinko Šakić, koji se, kako pretpostavlja svjedok, nalazio kod zgrade straže na ulazu u logor i koji je dotrčao do kradljivca te ga ustrijelio iz pištolja. Sud je odbio zahtjev obrane da ponovno ispita svjedoka Despota kao nevažan, premda se radi o jedinom svjedoku tog navodnog događaja. To nije jedini put da je Miloš Despot vidio što drugi nisu i ovo nije jedina priča s tog suđenja u kojoj se spominje ubijanje logoraša zbog klipa kukuruza. Svjedok Ivan Vuk navodi da je ustaša Gačić iz lovačke puške na sam Božić 1942 ubio jednog Židova nasred logora jer je isti ukrao jedan klip kukuruza. Zanimljiv je veliki broj navodnih ubojstava za koja se tvrdi da su se dogodila baš na Božić, a često su žrtve opisane kao Židovi što poprilično podsjeća na propagandu šprancu.

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ova priča o ubojstvu logoraša zbog kukuruza podsjeća i na iskaz Vilima Kornhausera danog 9.11.1944. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali s malo pobrkanim sudionicima i mjestom radnje.[1] Prema toj izjavi ustaški poručnik Ante Vrban je strijeljao zatočenike na licu mjesta zbog dva klipa kukuruza ili dva krumpira, zatim je u istom iskazu spomenut ustaša Nikola Gađić, a nakon toga u iskazu slijedi jedna priča o ustaši Koreničkom koji je u kolovozu 1942. u Staroj Gradiški uhvatio jednog zatočenika koji od nekuda donio dva ili tri klipa kukuruza. Svjedok Ljubomir Šarić je u istrazi izjavio da su u jednom tzv. „nastupu“ ustaše ubili dvojicu njemu nepoznatih logoraša u ljeto 1942. jer su ukrali kukuruz. Morali su kleknuti i ubijeni su iz pištolja. To samo po sebi ne bi bilo sumnjivo, ali nešto manje od godinu dana kasnije tijekom glavne rasprave na suđenju Šakiću taj isti svjedok Ljubomir Šarić izjavljuje da je već prvi dan dolaska u logor prisustvovao strijeljanju jednog logoraša koji je ukrao malo kukuruza. Morao je leći na zemlju i tada je ubijen metkom iz puške u potiljak. Nije naveo godinu kada se to dogodilo, ali u nastavku svjedočenja govori o dolasku seljaka s Kozare pa se može pretpostaviti da se to zbilo u ljeto 1942. baš kao i u prvoj priči iz iskaza tijekom istrage prema kojoj su ubijena dvojica. Nitko od sudaca ili branitelja nije reagirao na ove očite kontradikcije u priči.

Još jedan svjedok Ivan Palčec ispričao je svoje iskustvo s krađom kukuruza, ali ni izbliza s tako dramatičnim završetkom kao kod ostalih priča. On je uhvaćen u krađi kukuruza ili kako je to on objasnio na sudu uhvaćen je kad je u mlinu jednom logorašu zamijenio kukuruz za brašno. Odveden je u zapovjedništvo i nisu ga ubili metkom u potiljak već ga je jedan ustaša tukao volovskom žilom po ruci da mu je krv tekla, a zatim su ga odveli, ali ne na strijeljanje već u samicu gdje je proveo jedan jedini dan. To pokazuje da je s obzirom na ekstremno velike razlike u postupanju kod istovrsnog prekršaja vrlo krhka priča ostalih svjedoka. Treba napomenuti da su svi svjedoci predratni komunisti, a osim Ivana Vuka svi su iz već spomenute građevinske grupe. Može se pretpostaviti da se priča o ubijanju zbog klipa kukuruza razvila iz prepričanog iskustva Ivana Palčeca kasnijim miješanjem s iskazom bivšeg logoraša Vilima za ovaj slučaj sasvim prigodnog prezimena Kornhauser, a imena izvršitelja su dodana prema afinitetu pripovjedača. Kao u igri pokvarenog telefona koja je poprimila razmjere epidemije. Da je sud dopustio ispitivanje svjedoka Despota bilo bi puno toga jasnije, ali istina je za sud vjerojatno bila nevažan detalj.

Mlaka

Prema svjedočenju Miloša Despota on je 1944. godine s grupom logoraša čija imena ne navodi s broda na Savi promatrao likvidaciju žena koje su radile u Mlaki, selu blizu Jasenovca. U svom svjedočenju je izrazio čuđenje da ih ustaše nisu poubijali nakon povratka u logor već su ih pustili na spavanje. Od strane svjedoka nije precizirano u kojem razdoblju 1944. se to dogodilo pa se ne može znati je li to bilo za vrijeme Šakićeva upravljanja jasenovačkim logorom ili ne. Međutim, iskazi dviju svjedokinja sa suđenja diskreditiraju Despotovo svjedočenje. Primjerice svjedokinja Mara Cvetko rođ. Simić izjavila je u istrazi da je tijekom lipnja ili srpnja 1943. na ekonomiji u selu Mlaka od ustaša izdvojena grupa od 50-tak žena, pretežno pravoslavki i Židovki te da su odvedene na skelu i tamo ubijene. Svjedokinja Mara Cvetko nije bila očevidac tih događaja već je čula priče koje su kružile među logorašicama. Druga svjedokinja Katarina Hrvojić rođ. Filipović je u proljeće 1944. premještena iz Stare Gradiške i Jasenovac, a u ljeto 1944. radila je na ekonomiji Mlaka. O svojem iskustvu iz logora napisala je članak objavljen u Vjesniku iz 1945. Dakle, jedna svjedokinja je čula priču o ubijanju žena kod Mlake, ali smješta to u 1943. godinu prije Šakićeva upravljanja logorom, a druga svjedokinja koja je 1944. u vrijeme poljskih radova, berbe i žetve bila na ekonomiji Mlaka prema dostupnim podacima sa suđenja uopće ne spominje nekakvo ubijanje veće grupe žena.

Autoportret Tine Morpurgo
Autoportret Tine Morpurgo

U srpskim izvorima može se naći podatak da je „početkom godine 1944. bila likvidirana jedna grupa žena iz Splita, njih 64 te s njima jedna grupa žena iz odeljenja ekonomije i 17 muškaraca iz istog odeljenja u Jasenovcu. Svi su ubijeni u šumi kod Mlake“.[2] Prema jasenovačkom popisu iz Splita su 84 navodne žrtve, a od toga je 25 Hrvata, 1 Srbin i 58 Židova. Ukupno je 48 žena, od toga samo dvije Hrvatice, a sve ostalo Židovke. Kod velikog dijela navodnih žrtava postoji dvojba u podacima jesu li stradali 1943. ili 1944. te je li se to dogodilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a to je naročito izraženo kod Židovki iz Splita kod kojih je preko 50% takvih podataka. Među ženama iz jasenovačkog popisa je i više puta u tekstovima spominjana slikarica Tina Morpurgo, ubijena u Beogradu, kao i još neki članovi njene obitelji.[3] Prema navedenim podacima iz jasenovačkog popisa nemoguće je da su kod sela Mlaka u blizini Jasenovca likvidirane 64 žene iz Splita. Može se pretpostaviti da je cijela priča nastala kao prebacivanje krivice sa Srba ili kako oni tvrde Nijemaca koji su poubijali splitske Židove u Beogradu nakon kapitulacije Italije i njemačkog zauzimanja Splita na Hrvate, a kasnije na suđenju se ukazala odlična prilika da se navodni bezimeni krvnici personificiraju u liku Dinka Šakića i tako dodatno osnaži ta protuhrvatska propagandna konstrukcija. Onaj jedan spomenuti Srbin iz Splita navodno stradao u Jasenovcu je Petar Grubor i prema poznatim podacima uopće nije stradao u Jasenovcu.[4]

Skela na Savi

Skela na Savi
Skela na Savi

Tijekom istrage Ana Šimunčić rođ. Jurić dala je iskaz o događaju iz travnja 1943. koji se dogodio na savskoj skeli između Jasenovca i Uštice. Tada osmogodišnja Ana Šimunčić rođena 1934. bila je s ocem i bratom na skeli. Njen otac je često u suradnji sa svojom majkom, svjedokinjinom bakom, švercao robu za jasenovačke logoraše, najvjerojatnije za komuniste. Tog dana je nju i njenog brata poveo sa sobom da ne bi bio sumnjiv stražarima, a njih dvoje su mu pomagali u švercu. Ona i brat nalazili su se iza zaprežnih kola kad su začuli nekoliko pucnjeva iz vatrenog oružja. Svjedokinja navodi njištanje konja i vrisak ljudi, ali ona je unatoč tome otrčala na drugu stranu i ugledala osobu za koju su joj kasnije baka Marija i sestrična Kata Švraka rođ. Jurić, koje uopće nisu nazočile tom događaju, rekle da se radi o Dinku Šakiću. Ta osoba je u ruci držala kratko oružje, pušku, a na površini vode je plutao leš jednog logoraša. Sreća za sud da je hrabra djevojčica unatoč kaosu koji je nastao na skeli nakon pucnjave iz pretpostavljeno šmajsera bila toliko sabrana da je odmah otrčala prema mjestu pucnjave i nakon skoro 60 godina od tog događaja zapamtila sve detalje. Sreća je i da hladnokrvno ubijeni logoraš nije odmah kao kamen potonuo u hirovitoj rijeci kako to obično biva ako biste obučeni u rano proljeće izrešetani pali ili skočili u hladnu vodu jer leševi obično plutaju na površini tek kad se u tijelu stvore plinovi. Svjedokinja je u iskazu navela da bi o Šakićevim zlodjelima više mogla reći njena sestrična Kata Švraka koja je češće kontaktirala sa Šakićem jer joj se on udvarao, a čak bi mogla znati i imena logoraša koji su ubijeni od njegove ruke. U istrazi je iskaz dala i spomenuta Kata Švraka koja uopće ne spominje ubojstvo na skeli. Umjesto navodnog zločina, Švraka se uopće nije mogla sjetiti imena glavnih ljudi u logoru pa tako niti svog navodnog udvarača Dinka Šakića. Inače Kata Švraka nalazila se u logoru Jasenovac četiri ili pet dana 1944. kad su je ispitivali o nekim ljudima iz njenog rodnog sela iz okolice Jasenovca glede protudržavne aktivnosti.

Ante-ciklona

Zyklon B
Zyklon B

Šime Klaić izjavio je da pouzdano zna i tvrdi da je tijekom lipnja i srpnja 1942. ustaški poručnik Ante Vrban u logoru Stara Gradiška izvodio eksperimente s plinom pa je djecu starosti od 2 do 7 godina, mahom Židove zatvorio u jednu prostoriju gdje je zatim puštao plin ciklon. Prema njegovoj procjeni na taj je način u logoru otrovano oko 200 djece, a za sve je morao znati zamjenik zapovjednika Dinko Šakić. U svjedočenju tijekom rasprave na suđenju Šakiću svjedok Šimo Klaić je dijelom promijenio priču pa navodi da je „najstrašniji događaj za njega bilo ubojstvo 600 do 700 djece. Kad su djecu vodili blizu ekonomije prema Kuli, strašno su plakala, jer su ih prije toga odvajali od majka. Bili su svi goli i na leđima su imali nekom bojom ucrtane križeve, rekao je Klaić te dodao kako ih je u nekoj maloj zgradi kod Kule Ante Vrban u tri navrata ugušio ciklonom“.[5]

U hrvatskom izdanju mrežne enciklopedije – Wikipedije navodi se da su zatvorenici u logoru Stara Gradiška ubijani plinom. Isprva su provedeni pokusi sumpornim dioksidom i ciklonom B na životinjama. Prema procjenama tisuće djece s Kozare ubijeno je plinom u svibnju 1942., a potom još 2 000 u lipnju 1942. Nakon ove komunističke propagande autor teksta reterira s tvrdnjom da se kasnije broj ubijene djece smanjio na 400 do 600. Te zadnje navedene brojke uglavnom podudarne s podacima iz mrežne enciklopedije u svom svjedočenju navodi i Šimo Klaić.[6] Svjedok Škrgatić je u svom iskazu spomenuo da su bolesne od svraba u Staroj Gradiški i Jasenovcu vodili na tuširanje te mazali sumporom protiv svraba. Kako se liječi šuga ili svrab može se vidjeti primjerice na mrežnoj stranici MSD priručnika dijagnostike i terapije koji je pod pokroviteljstvom Hrvatskog liječničkog zbora.[7] Kao efikasno sredstvo za liječenje svraba su preparati na bazi sumpora, a u konkretnom slučaju navodi se sumporna krema ili precipitat sumpora u vazelinu. Za lindan se navodi da ga treba izbjegavati kod djece mlađe od dvije godine i trudnica jer je potencijalno neurotoksičan. Iz navedenog se može zaključiti da najvjerojatnije nije bilo namjernog trovanja sumpornim dioksidom već se radilo o mjerama suzbijanja svraba, a posljedično se kod nekih metoda liječenja u osjetljivijih javljaju nuspojave.

Što se tiče tzv. ciklonizacije tj. masovnog trovanja logoraša ciklonom iskazi Dragana Rollera, Ješue Abinuna, Dragutina Škrgatića, Mare Cvetko i Jakova Fincija se u značajnim detaljima razlikuju od iskaza Šime Klaića. Tako svjedok Roller navodi da se tzv. ciklonizacija provodila u zgradi zvanoj kula tako da su u velike sobe kapaciteta 100 do 120 ljudi zatvarani zatvorenici te je unutra puštan plin. Kao i u slučaju Klaića i ovaj svjedok ne navodi na koji način je „puštan“ plin s obzirom na to da je Ciklon B kao pesticid obično u prahu. Prema njegovim navodima plin je najviše korišten kad su u logor dovedeni zatvorenici podrijetlom s Kozare. Svjedok Ješua Abinun također navodi da je plin korišten protiv djece s Kozare, a ne protiv židovske djece kako je svjedočio Šimo Klaić, a za pretpostaviti je da bi to Abinun i sam Židov sigurno u svom iskazu istaknuo. Svjedok Škrgatić je kao i Klaić kao izvršitelja „ciklonizacije“ identificirao Antu Vrbana, ali i prema njemu stradali su djeca s Kozare, a ne Židovi. Mara Cvetko rođ. Simić je također čula za priče da je u ljeto 1942. u Staroj Gradiški otrovano stotinjak djece Židova i Srba, ali nije bila očevidac navodnog zločina. Jakov Finci u svom iskazu navodi da je u ljeto 1942. u kulu odvedena jedna grupa od oko 400 osoba, većinom stari i bolesni i više se nisu vratili, a on je čuo da su poubijani. Ne navodi da su otrovani plinom, ali priča ima puno sličnosti. Iz iskaza i svjedočenja se može zaključiti da su „svjedoci“ čuli za događaj koji nisu vidjeli pa ga kasnije rašomonski prepričavaju. Zanimljivo je da nitko ne navodi da je vidio iznošenje stotina leševa iz kule.

Na mrežnoj stranici Simon Wiesenthal Center Multimedia Learning Center nalazi se i dio gdje se nalaze odgovori na neka neugodna pitanja Responses to Revisionist Arguments.[8] Između ostaloga tamo se navodi da je Ciklon B insekticid baziran na cijanovodiku i vrlo otrovan za ljude čak 20 sati nakon raspršivanja. Druga osobina Ciklona B je da je vrlo zapaljiv i eksplozivan. Navodi se da je za eksploziju potrebna koncentracija od 60.000 ppm, a za ubiti jednu osobu potrebno je 300 ppm Ciklona B. To znači da je koncentracija za eksploziju dosegnuta kad se u zatvorenom prostoru pokuša otrovati 200 osoba. Nije poznato da je u Staroj Gradiški postojao sustav ventilacije koji bi efikasno smanjio koncentraciju plina ispod razine trovanja ili eksplozije. U kuli logora Stara Gradiška je, što se može vidjeti prema izvješćima navedenim u Miletićevim knjigama o Jasenovcu i Staroj Gradiški, uvijek bilo smješteno više od 300 žena i djece. Pri trovanju plinom svi bi u toj zgradi bili mrtvi ako ne odmah, a onda sigurno u sljedećih par dana od posljedica trovanja jer Ciklon B je u zatvorenom prostoru kako je već navedeno smrtno opasan 20 sati nakon uporabe. No, to bi im bila najmanja briga jer sudeći prema svjedočenju Šime Klaića u kuli ili kako on navodi u maloj pokrajnjoj zgradi je bar tri puta dosegnuta kritična masa Ciklona B potrebna za eksploziju. Kao što je već prije navedeno smrtonosna doza po osobi je 300 ppm, eksplozivna 60.000 ppm. Ustaša Vrban je prema iskazima svjedoka morao bar tri puta ciklonizirati grupe da bi poubijao 600 do 700 osoba, a počinitelj sigurno ne bi štedio na plinu. Kao što je već prije navedeno Ciklon B je otrovan 20 sati nakon uporabe što znači da bi realno bilo potrebno bar pet dana da se poubijaju sve grupe, iznesu leševi, prostorija raščisti i tako tri puta usred logora. Može se zamisliti do kakve bi to psihoze dovelo među ostalim logorašima i vjerojatno njihovih očajničkih reakcija. Svi u logoru bi znali što se dogodilo, a ne samo pokoji svjedok za svaku priliku sve pametniji s protokom vremena.

Inače prvi pokušaj ubijanja ljudi pomoću cijanovodika izveli su 1917. Francuzi u Prvom svjetskom ratu, ali pokušaj je bio neuspješan jer je plin prebrzo ispario i nije se mogla postići smrtonosna koncentracija. U Njemačkoj se cijanovodik koristio nakon Prvog svjetskog rata kao insekticid u mlinovima i silosima. Naziv Zyklon koristio se od 1920., a od 1922. kao agens za skladištenje cijanovodika koristi se dijatomejska zemlja, sitni silikatni praškasti materijal od algi kremenjašica velike moći apsorpcije i tako je 1924. nastao pesticid nazvan Zyklon B.[9] Iz navedenog se vidi da ciklon nije u plinovitom stanju već pohranjen u praškastom obliku i potrebna je tehnologija da bi se njime efikasno mogli trovati ljudi, a svako improvizirano korištenje najopasnije je za samog počinitelja.

Zeleni Tomaš

Dragan Roller je prema njegovom iskazu premješten u Jasenovac iz Stare Gradiške 23.9.1944. godine. Navodi primjere pogubljenja u kamionu kojeg su logoraši nazivali „zeleni tomaš“. Prema njegovom opisu to je bio zatvoreni kamion, bez prozora i otvora, a prerađen je tako da su ispušni plinovi preusmjereni u unutrašnjost vozila i tako su ugušeni zatvorenici. U iskazu nije precizirano odnosi li se to na Jasenovac ili na neki drugi logor. Primjerice Rollerov poznanik iz Stare Gradiške Šimo Klaić u svom iskazu navodi da je početkom lipnja 1942. uprava logora Stara Gradiška iz Zagreba naručila kombi popularno zvan „zeleni tomaš“ koji se kasnije koristio za smaknuća logoraša tako da su u „gotovo hermetički zatvoreni“ dio kombija doveli ispušnu cijev, a vozilo je potom nakrcano ljudima i onda su se vozili po logoru sve dok se svi nisu pogušili. Tvrdi da su tako likvidirani žene i djeca iz logora Đakovo koji se je u to vrijeme ukidao. Iz ta dva iskaza moglo bi se zaključiti da su i oba logora imali kamione za ubijanje i to u Jasenovcu prigodno u vrijeme dok je logorom upravljao Šakić.

No, krenimo redom. Zeleni Tomaš je samo stari žargon za policijsko vozilo ekvivalentan nazivu Crna Marica.[10] Naziv zeleni Tomaš dolazi iz njemačkog govornog područja i istovjetan je primjerice pojmu Grüner Heinrich ili Grüne Minna jer su sve do 21. stoljeća policijska vozila u Njemačkoj bila prevladavajuće u kombinaciji zelene boje. Naziv Crna Marica dolazi iz engleskog (primjerice Black Maria) jer su tamo policijska vozila bila crna. Može se pretpostaviti da se i u slučaju Stare Gradiške i Jasenovca u originalu radi o običnim policijskim vozilima. Kamioni za ubijanje ljudi tzv. dušegupke nastali su u nekadašnjem SSSR-u. Prva poznata dušegupka bila je prerađeni kamion za prijevoz kruha, a ironično je da je arhitekt tog stroja za ubijanje bio jedan Židov. Dušegupke su se za vrijeme Drugog svjetskog rata intenzivno upotrebljavale u Srbiji na liniji smrti od beogradskih logora do stratišta Jajinci.[11] Logoraši su u beogradskim logorima bez otpora ulazili u ta vozila jer im je rečeno da idu u premještaj. Prema pričama preživjelih logoraša koji su imali sreću da se nisu vozili tom besplatnom vožnjom po beogradskim ulicama na putu u smrt među logorašima je bio dogovor da u unutrašnjosti urežu poruke i odredište na koje su upućeni. Naravno poruka nikada nije bilo. Dakle, uspješnost egzekucija ovisila je o tajnosti postupka, a to je nemoguće ako se s putujućom plinskom komorom vozikate po krugu logora. Osim toga, to je nepotreban i neefikasan način ubijanja u navodnom logoru smrti. Zašto bi trošili gorivo kad su ustaše prema komunističkoj interpretaciji povijesti masovno koristili malj ili srbosjek. Treba i naglasiti da zelenog Tomaša spominju samo dvojica poznanika povezani s već prije spomenutom građevinskom grupom.

Srbosjek

Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.
Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.

U svjedočenju na suđenju Dinku Šakiću svjedok Ljubomir Šarić izjavio je da su „u lančari bili izrađivani noževi srpastog oblika specijalno za klanje, i to s kožnom navlakom pomoću koje bi se pričvrstili za ruku“. Ovo je opis mitskog srbosjeka, noža za klanje. Da se radi o specijalno dizajniranom nožu za klanje je najobičnija srpska i komunistička propagandna laž, a to se najbolje može vidjeti na mrežnoj usluzi Youtube.[12] U tom videu na tom mrežnom servisu uz demonstraciju je prikazano da se radi o seljačkom alatu korištenom za vrijeme žetve kojim se razvezuju povezani snopovi pokošene pšenice tako da se seljak ne povrijedi dok reže trake. Njemački naziv je Garbenmesser što u prijevodu znači nož za snoplje. Taj alat se koristio do 1950-tih prije masovne upotrebe kombajna. Koliko je Šarić uvjerljiv svjedok vidi se i po njegovom navodu iz iskaza prema kojem je „bio raspoređen u građevinsku grupu jer je po struci bio inžinjer građevinarstva“. Možda je bio vrlo napredan student, ali u tom spomenutom trenutku imao je 19 godina.

Logor 3C

Ulaz u jasenovački logor
Ulaz u jasenovački logor

O stanju u jasenovačkom logoru 3C u istrazi su govorili Tibor Lovrenčić i Ljubomir Šarić, a ovaj potonji i na suđenju. Lovrenčić je u iskazu naveo da je tzv. logor 3C bio logor u logoru. Logoraši su spavali pod niskim nadstrešnicama, a taj logor je prema njegovim riječima likvidiran tako da su im prestali davati hranu i vodu. Svjedok Šarić je naveo da je u jasenovačkom logoru naročita okrutnost bila prema zatvorenicima iz tzv. logora 3C u kojem su uglavnom bili zatvoreni Romi i Židovi. I on spominje nadstrešnice i da logoraši nisu dobivali hranu i vodu te da je bilo pojava kanibalizma. Prema podacima sa suđenja Tibor Lovrenčić je bio u logoru Jasenovac otprilike od Božića 1942., a Ljubomir Šarić je izjavio da je 3C likvidiran krajem 1942. To znači da je logor 3C već vjerojatno bio likvidiran kad je Lovrenčić doveden u Jasenovac, a on samo prepričava priče koje je tko zna gdje i kada čuo. Zanimljivo je da oba svjedoka, inače članovi tzv. građevinske grupe, koriste izraz takozvani za taj dio logora. Prema tim iskazima svjedoka logor 3C ne da liči na pakao već pakao liči na raj u usporedbi s tim logorom.

Međutim, prema izjavama nekih drugih svjedoka sa suđenja i temeljem iskaza iz 1945. danim pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina tzv. logor 3C se nije značajno razlikovao od ostalih dijelova logora Jasenovac. Primjerice svjedok Miljenko Bobanac je na suđenju izjavio da je u jasenovački logor odveden 7.10.1942. i najprije je bio smješten u odjeljenje 3C, a kasnije je prebačen u 3A. Amnestiran je i pušten 30.8.1944. godine[13]. To znači da je preživio pakao koji u njegovom iskazu liči na ulazni i tranzitni dio logora u koji su smještani novopridošli logoraši. Suprotno tome Jakob Danon je pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina izjavio da je u kasnu jesen likvidiran logor 3C tako da su na ulaz stavili ploču s natpisom „pjegavi tifus“ i da je 50 preostalih zatočenika likvidirano glađu te da se pričalo i o kanibalizmu.[14] Informacije radi, bez vode se može preživjeti samo nekoliko dana, a bez hrane puno više. Primjerice jedan od irskih junaka Lawrence McKeown preživo je 70 dana štrajka glađu u engleskom kazamatu.[15]

Dušan Ličina je sredinom svibnja 1945. dao iskaz pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina. Tom prilikom je izjavio da je u Staroj Gradiški bio do konca lipnja 1942., a od 24.6.1942. u Jasenovcu. Ličina između ostaloga navodi za novopridošle da su „svi sposobni za rad odvedeni su u grupu 3c“ te su trebali raditi na nasipu kod željezničke pruge. logor opisuje ovim riječima: „Logor 3c bio je na kraju cijelog logora prema pruzi, ograđen žicom bez krova, a stanovalo i ležalo se dolje na zemlji. Hranu smo dobivali u jutro i to: na vodi kuhano kukuruzno brašno, zvano ‘kukuruzni čaj’, te smo odmah bili vođeni na nasip na radove. Radili smo cijeli dan sa odmorom od 12 do 1, kroz koje vrijeme smo dobijali ručak koji se sastojao od nešto graha te crknutih konja, prasetine, kad što smrdljivi kupus. Radili smo do 7 tj. do mraka kad smo išli natrag u logor i primili jednako lošu hranu kao u jutro”.

Prema tom iskazu odjeljenje ili grupa 3C je bio radni logor gdje su tri puta na dan dobivali hranu s mesom. Osim što su zatočenici spavali na otvorenom 3C nije se bitno razlikovao od ostalog dijela logora. Prema Ličini u tom dijelu logora bilo je oko 800 logoraša iz „raznih krajeva“, dakle nisu bili isključivo Romi koji bi bili određeni za likvidaciju ili Židovi s istim motivom već je kako vidimo prema svjedocima bilo Hrvata, Srba i ostalih iz “raznih krajeva”. Nakon mjesec dana Ličina je kao i Bobanac bio premješten u drugi dio logora i primjerice navodi znakovitu usporedbu: „Život u svim ostalim barakama bio je jednak kao i onaj život koji sam ja prošao u logoru 3c“[16].

Lov na ljude

Ljubo Miloš
Ljubo Miloš

Prema optužnici Šakić je optužen i za tzv. igru lova u kojoj su ustaše prema navodima jednog jedinog svjedoka Zdenka Schwartza postrojili stotinjak zatočenika i naredili im da bježe. Zatim su ustaše pucali na njih, a Šakić je prema svjedoku pucao s krajnjeg lijevog prozora zapovjedništva. Već su prije u tekstu navedeni primjeri prepričavanja vrlo sličnih priča iz tko zna kojih izvora u kojima se samo mijenjaju detalji. Obično je to ime počinitelja i ponekad ime žrtve ako je navedeno, a najčešće se radi o bezimenim žrtvama. Postoji nekoliko sličnih priča koje podsjećaju na igru lova, u većini glavnu ulogu igra Ljubo Miloš, ali spominju se i druga imena. Prema rekonstrukciji čini se da bi izvorna priča mogla potjecati iz zapisnika od 12.6.1942. Prema izjavi bivšeg logoraša Sime Đurkovića danoj Komesarijatu za izbjeglice i preseljene Nedićeve vlade u Beogradu, u Jasenovac je dovedena grupa od 12 mlađih Srba, kod, kako se naziva, kancelarije logora, a to je zapovjedništvo logora. Slučajno kao i obično u tim pričama naiđe Ljubo Miloš i pita ih jesu li vlasi, svi šute, on dođe do prvoga i ponovi pitanje, on šuti, Ljubo vadi revolver i „spraši mu metak u grudi“.[17] I tako redom 12 puta hrvatski sotona ubije 12 srpskih mučenika. Slična je već navedena priča u kojoj Šakić ubija dvojicu iz postrojene grupe mladića/dječaka. Ta priča je mogla kasnije kao u teledirigiranoj igri pokvarenog telefona postati inačica u kojoj Dinko Šakić ubija zatočenike u igri lova. Slična priča postoji i o Hinku Pičiliju, nestalom poslije rata, za svaki slučaj neka se nađe ako bude potrebe. Ne znamo je li točna priča o Ljubi Milošu i dvanaestorici Srba, ali poznavajući čuvenu srpsku istinoljubivost kojoj je Dobrica Ćosić dao mitske dimenzije nehotice je razotkrivajući kao neku vrstu srbijanske atomske bombe – šumadinke koja je efikasna dok se širi, a potpuno bezopasna kad pukne, može se naslutiti što je istina.

Kad se prouči tlocrt logora Jasenovac primjetno je što se može dogoditi ako pucate oko zapovjedništva logora koje se nalazi zapadno od pruge i ceste u logoru. Zapadnije od zapovjedništva moglo se pogoditi stražare, glavno skladište i tzv. rafineriju odnosno skladište goriva i maziva, dakle vrlo lako zapaljivog materijala što baš ne bi bila dobra ideja. Svjedok Schwartz je spomenuo da se je sakrio iza hrpe cigle. Na stranu sad da je morao biti brz kao profesionalni sprinter da bi u tom slučaju stigao do zaklona brže od metka, ali pucanjem prema ciglani i radionicama sjeverno i sjeveroistočno od zapovjedništva samo se moglo poubijati majstore, oštetiti strojeve i radionice koje se tamo nalaze. Pucanjem prema jugu i jugoistoku moglo se poubijati vlastitu stražu i časnike čije su zgrade u tom smjeru. Ostaje vam najviše tridesetak metara širok koridor od zapovjedništva otprilike prema istoku tj. prema jezeru gdje se eventualno moglo pucati bez posljedica za ostale koji ne sudjeluju u „igri“ iako bi se pri tom moralo paziti da se ne poubijaju pekari jer tada ne biste imali kruha za okrjepu nakon „lova“. Pucanjem s lijevog prozora zapovjedništva što je navodno radio Šakić koridor „sigurnog“ pucanja je još uži i time besmisleniji za zabavu opasniju od paintballa. Sud je odbacio ove optužbe, ali ne zbog njihovih apsurdnosti već zato što je utvrdio da Šakić nije mogao zapovijedati logorom u inkriminiranom razdoblju za ovo nedjelo.

Glad

Prema optužnici zatočenici su bili podvrgnuti prekomjerno teškom radu i izgladnjivanju. Zatočenici su naravno morali raditi, ali sama definicija prekomjerno teškog rada je nejasna. Među zatočenicima je bilo puno stanovnika iz gradova, trgovaca, studenata i malo njih je naviklo na svakodnevan fizički rad i naravno da im je bilo teško, dok je seljacima i radnicima takav rad predstavljao puno manje problema. Ima primjera da su zatočenici nakon bolesti pošteđeni teškog fizičkog rada i s poljskih radova prebačeni na rad u kućanstvima časnika kao u slučaju svjedokinje Mare Cvetko. Za zatočenike je postojalo radno vrijeme, dakle vladala su neka formalna pravila, a jesu li se ona poštivala ovisilo je o upravitelju i kontrolama koje su dolazile u logor. Nema primjera da je za vrijeme kratkotrajnog Šakićeva upravljanja logorom dolazilo do negativnih pojava namjernog iscrpljivanja zatočenika, ali ima primjera da su i nakon bijega zatočenika kazne nošenja okova bile vrlo kratkotrajne jer su u upravi logora morali biti svjesni da bi tako samo nepotrebno iscrpljivali za radni logor neophodnu radnu snagu. Kvaliteta hrane sigurno nije bila po volji zatočenika i oni se žale na jednoličnost prehrane i posebno na nedostatak soli i masnoća u hrani, ali to je razumljivi nedostatak s obzirom na rat, a ne posebna smišljena zla namjera. U Staroj Gradiški su primjerice krajem 1941. dobivali pola litre juhe od zelja ili grah, a kasnije početkom 1942. počeli su dobivati tri obroka na dan, pri čemu je postojala „pozitivna diskriminacija“ pa su oni koji su radili kao primjerice krojačice dobivali jaču hranu, a prigodno i slaninu.[18] Tri obroka dnevno uglavnom žgance i kuhani krumpir, ali i obroke s mesom dobivali su čak i radnici logoraši u navodno najgorem logoru 3C. Prema izvješću Centralnom komitetu iz 1944. bivša logorašica Ljubica Jančić Buba navodi da su od ožujka 1942. u Staroj Gradiški mogli dobivati pakete, žene su u logoru dobivale mlijeko, a imali su vlastitu kuhinju.[19] Zatočenici na boljim pozicijama koji su bili u stalnom kontaktu s časnicima straže dobivali su više hrane i higijenskih potrepština.[20]

Čini se da je glad koja se javljala u početnoj fazi rada logora bila vjerojatnije posljedica neznanja i loše organizacije nego neke posebne namjere. U suprotnom bi uvjeti ostali isti, a u slučaju da je postojala namjera izgladnjivanja ne bi se počela dijeliti po tri obroka. U kasnijoj fazi rata oskudicu su trpjeli svi pa i vojska koja je bila prioritet. U izvješću Međunarodnog Crvenog križa komisija za hranu navodi da je oskudna i da su zatočenici vrlo zavisni od pošiljaka hrane izvana, pa spominju da ponekad stigne i 600 paketa. Navode da vlasti priznaju oskudicu u hrani i odjeći, ali i to da su vlastite trupe vrlo loše obučene i hranjene.[21] Prema tzv. indeksu paketarnice zadnji redni broj upisa je 3502. To naravno ne znači da je bilo toliko imena ili upisa jer je u komunizmu sve relativno pa uslijed šlampavosti ili kronične komunističke bolesti zvane manipulacija neki redni brojevi nedostaju. No, to svakako pokazuje približni red veličine podataka tj. broj pošiljaka koje su prispjele zatočenicima sabirnog logora Jasenovac „prijestupne“ 1944. godine.[22] To znači da je svakog dana prispjelo oko 10 pošiljaka. Prema linearnom rasporedu i uzimajući u obzir razne parametre to bi značilo između 1 700 i 2 000 pošiljaka za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom. Sigurno je u velikom broju prispjelih pošiljki bila hrana. Dozvola primanja pošiljki s hranom najbolji je dokaz da nije bila riječ o namjernom i planiranom izgladnjivanju zatočenika. Uostalom, svjedok Vladimir Cvija je izjavio da su uvjeti života u Jasenovcu 1944. bili puno bolji nego primjerice 1942., redovno su stizali paketi, bolja je bila hrana i higijenski uvjeti, bilo je puno manje bolesti i cijela atmosfera u logoru je bila bolja. Kako je Šakić bio upravitelj logora u 1944. sigurno su značajne i njegove zasluge za poboljšanje uvjeta u logoru, što indirektno priznaju i svjedoci.

Bolesti

Tri jahača apokalipse glad, rat i bolesti uvijek dolaze skupa. Prema optužnici, bez da se specificira kada, navodi se da su namjerno likvidirani bolesni i radno nesposobni zatočenici. Suprotno tome primjerice svjedok Ivo Senjanović u iskazu spominje da je primio lijek za sniženje temperature dok je bio bolestan od tifusa. Prema navodima iz optužnice vjerojatno bi bio primio metak u potiljak. Svjedok Drago Škrgatić naveo je da su bolesne od svraba vodili na tuširanje i mazali ih sumporom protiv svraba. U jasenovačkom popisu u napomenama kod Silvija Alkalaja piše da se ubio prilikom proboja 22.4.1945. jer kao invalid nije mogao bježati. To znači da je do kraja ratnog logora u Jasenovcu bilo i invalida, a u optužnici se suprotno tome tvrdi da su svi nekorisni i slabi poubijani. Do pojave zaraznih bolesti dolazilo je i zbog različitih higijenskih navika logoraša iz raznih krajeva i društvenih grupa, ali neki su konstantno održavali higijenu u stambenim i sanitarnim prostorima logora.[23] Svjedok Ivan Palčec je u iskazu naveo da je među logorašima bilo apatičnih koji su se prepustili bolestima. On se redovno tuširao, a također navodi da su premazivali namještaj s vapnom i na proljeće kuhali drvene dijelove kako bi uništili stjenice. Dodaje i to da drugi logoraši uglavnom tako nisu činili i na kraju svog iskaza ističe: „Ja sve ovo vrijeme nisam bio bolestan“.

Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa od 2.kolovoza 1944. u razdoblju od 13. do 17. srpnja 1944. komisija je posjetila logore Jasenovac, Stara Gradiška i njihove podružnice. 13.7.1944. poslije podne posjetili su Jasenovac i tu su se sreli s upraviteljem sabirnog i radnog logora u Jasenovcu natporučnikom Dinkom Šakićem i potpukovnikom Markom Pavlovićem, zapovjednikom 1. Obrambenog Sdruga zaduženog za osiguranje. Posjetili su bolnicu u mjestu Jasenovac. Starješina bolnice s kojim su razgovarali bio je nekadašnji zatočenik satnik dr. Marin Juričev, a upoznali su i ostale liječnike, sve zatočenike, među njima i dva Židova kirurga i internista. Prema opisu sama bolnica je bila dobro opremljena, posebno kirurgija, postojala je i moderno opremljena zubarska ordinacija, a bolnica je imala i dva rentgenska aparata. Većina pacijenata bolnice su vojnici, ali tu se liječe i teža oboljenja zatočenika koja se ne mogu liječiti u logoru.[24] U sklopu bolnice je i središnja ljekarna za logore Jasenovac i Stara Gradiška koji vode trojica židovskih zatočenika. Za posjete logoru Stara Gradiška uočili su da su higijenske prilike u logoru dobre, u spavaonicama nema gamadi, bolnica, zubarska ordinacija i ambulanta su bile skromnije od onih u Jasenovcu, a zatekli su tri liječnika zatočenika Židova i dvije liječnice zatočenice. Bolnica u logoru Jasenovac ili kako se u izvješću naziva lazareti sastoji se od dvije barake. U njoj je radilo sedam liječnika predvođenih interniranim dr. Milom Boškovićem. Procijenjeno je da je u bolnici skoro 100 bolesnika. Glavne bolesti u logoru su bile malarija, TBC i reuma, a uvjetovane su bile okolinom zbog vlažnog i močvarnog okoliša. U bolnici se nalazilo i dezinfekcijsko postrojenje tj. naprava za filtraciju vode. Pokraj jedne od stambenih baraka za zatočenike nalazio se povrtnjak. Znakovito je da komisija u izvješću ne spominje logoraško groblje koje se nalazi na tlocrtu logora koji je objavila tzv. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina. U ženskom dijelu logora također je jedna manja baraka koja služi kao lazaret. Ovo nije bila jedina komisija koja je posjetila logore. Spominje se i to da je jedna komisija posjetila logore 6. veljače 1942., dakle u godini kada je prema jasenovačkom popisu ubijeno najviše logoraša.[25]

Zaključak

Dinko Šakić
Dinko Šakić

U izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981., u tekst pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“, general JNA Kosta Nađ osvrnuo se na „opasna iskrivljavanja povijesti „ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustaša.“ „Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena“, zaključuje Nađ.[26] Je li drug Nađ slučajno ispustio tri slova (sto) ili je znao nešto što mi još uvijek ne znamo utvrdit će revizija povijesti.

Očito da je tužiteljstvo imalo problema s nalaženjem relevantnih svjedoka, ali to je nadoknađeno njihovim entuzijazmom. Problem je bio da su im iskazi uvelike međusobno kontradiktorni i pogotovo kad se usporede s podacima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Kakvi su bili svjedoci najbolje se može opisati s izjavom Jakoba Danona u iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina kad navede dvojicu imenom i prezimenom, jednog nadimkom i onda kaže da se imena petog ne sjeća. To su tipične izjave komunističkih svjedoka – dva i pol znam, a petog ne znam. Ako pitate što je s četvrtim, onda ste ustaša.[27] Takvi su i iskazi svjedoka na suđenju. Svi uglavnom svjedoče što su čuli od drugih, a kad su navodno prisustvovali nekom zločinu svjedočenje više liče na snoviđenje nego na stvarnost.

Takva virtualna stvarnost naslijeđena je iz doba komunističkih pseudoznanstvenih istraživanja o Jasenovcu kad se na temelju nekoliko stotina iskopanih leševa nonšalantno tvrdilo da je bilo  700 000 žrtava. Ništa uvjerljivija nije ni brojka od preko 83 000 žrtava s jasenovačkog popisa „usklađena“ sa Žerjavićevim kalkulacijama temeljenim na znanstveno bezvrijednim partizanskim monografijama.

Najvažniji dio u cijeloj priči o suđenju Dinku Ljubomiru Šakiću je da se podaci iz mrežnog jasenovačkog popisa i svjedočenje svjedoka međusobno pobijaju. Ne mogu biti dvije istine, a to znači da ili je problematično svjedočenje svjedoka i Šakić je morao biti oslobođen ili su problematični podaci iz jasenovačkog popisa. Dvojba je jednostavna ili pada presuda Šakiću zbog svjedoka koji su kontradiktorni podacima iz jasenovačkog popisa ili pada popis jer je kontradiktoran iskazima svjedoka. U tom slučaju posljedično opet pada presuda Šakiću jer se popis velikim dijelom temelji na iskazima svjedoka.

Šakićevi odvjetnici po službenoj dužnosti uložili su žalbe koje su očekivano odbijene i od Vrhovnog suda između ostalog uz nevjerojatno obrazloženje da je novinski intervju sa Šakićem uzet kao dokaz na sudu.[28] Presuda u stilu gluhe i slijepe, nažalost ne i nijeme božice političke pravde.

Presuda Šakiću donesena je u ime politike, a ne zakona, svakako ne pravde. I nije se sudilo samo Šakiću već Hrvatskoj i Hrvatima.

Kraj feljtona

NAPOMENA:

Nakon objave prvog dijela našeg tekst o suđenju Dinku Šakiću pojedinci i određene interesne skupine započele su s pritiskom na našu udrugu motivirano ponajviše činjenicom da smo u našem radu objavili punu istinu, odnosno sve ono što nam je u ovom trenutku bilo poznato o ovom slučaju, pa tako i dio koji se odnosi na ulogu bivšeg jugoslavenskog suca Zvonimira Šeparovića čije je Jugoslavensko viktimološko društvo 1989. objavilo knjigu Vladimira Žerjavića, jednog od krunskih svjedoka protiv Šakića. No,  ono što u našem tekstu nije rečeno su detalji o Šeparovićevoj ulozi u slučaju Šakić. Godine 1999. Šeparović je obnašao dužnost ministra pravosuđa. U to vrijeme zalagao se za obnovu postupka protiv Šakićeve supruge Nade unatoč činjenici da je državno odvjetništvo ustanovilo da ne raspolaže s dovoljno dokaza za podizanje optužnice te o tome čak razgovarao s Efraimom Zuroffom (poveznica). Osvrnuvši se na suđenje Dinku Šakiću, Šeparović je istaknuo da su “ispunjeni svi uvjeti za korektno i zakonito vođenje postupka” (poveznica). U našem radu dokazali smo da Šakićeve suđenje nije bilo ni pošteno ni pravedno ni korektno već najobičniji politički igrokaz. Možda se u ovim činjenicama krije odgovor na pitanje zbog čega su se Šeparovićevi simpatizeri propeli na sve četiri nakon objave prvog dijela našeg teksta. Takvima poručujemo: uzalud vam trud, svirači!

Poveznica na prvi, drugi i treći dio teksta

croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 207

[2] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[3] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture, Hrvatski tjednik, 21.4.2016.

[4] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačko omalovažavanje Vukovara, Hrvatski tjednik, 1.12.2016.

[5] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[6] https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logor_Stara_Gradi%C5%A1ka

[7] http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/dermatologija/parazitoze-koze/svrab

[8] http://motlc.wiesenthal.com/site/pp.asp?c=gvKVLcMVIuG&b=394667

[9] Zyklon B: An Insecticide Becomes a Means for Mass Murder, http://www.wollheim-memorial.de/en/zyklon_b_en_2

[10] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f15lXBR%2B

[11] https://sh.wikipedia.org/wiki/Dušegupka

[12] https://www.youtube.com/watch?v=P3OOq5l_Hzw, http://www.dhm.de/datenbank/dhm.php?seite=5&fld_0=A3621579

[13] Slučaj Šakić: Svjedočio Miljenko Bobanac, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/24/HRT0041.html

[14] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[15] https://en.wikipedia.org/wiki/1981_Irish_hunger_strike

[16] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[17] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 116, http://www.znaci.net/00003/510.pdf

[18] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[19] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[20] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[21] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[22] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[23] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[24] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[25] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 44

[26] Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije, Vjesnik, 6.5.1981., str. 3.

[27] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[28] V. Bobinec, Vrhovni sud potvrdio kaznu Šakiću, 9.10.2000., http://www.monitor.hr/clanci/vrhovni-sud-potvrdio-kaznu-sakicu/9517/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati