Posljednji dio feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju

Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti.

Kukuruzni klipovi

Jedna od točaka optužnice odnosi se na optuženikovo usmrćenje zatočenika zbog krađe klipa kukuruza. Glavni i jedini svjedok u tom slučaju bio je Miloš Despot. On je na sudu tvrdio da je radeći na tzv. graniku vidio zaprežna kola natovarena kukuruzom koja idu pokraj logora cestom za Košutaricu i logoraša koji je s kola uzeo jedan klip. Navodno ga je vidio Dinko Šakić, koji se, kako pretpostavlja svjedok, nalazio kod zgrade straže na ulazu u logor i koji je dotrčao do kradljivca te ga ustrijelio iz pištolja. Sud je odbio zahtjev obrane da ponovno ispita svjedoka Despota kao nevažan, premda se radi o jedinom svjedoku tog navodnog događaja. To nije jedini put da je Miloš Despot vidio što drugi nisu i ovo nije jedina priča s tog suđenja u kojoj se spominje ubijanje logoraša zbog klipa kukuruza. Svjedok Ivan Vuk navodi da je ustaša Gačić iz lovačke puške na sam Božić 1942 ubio jednog Židova nasred logora jer je isti ukrao jedan klip kukuruza. Zanimljiv je veliki broj navodnih ubojstava za koja se tvrdi da su se dogodila baš na Božić, a često su žrtve opisane kao Židovi što poprilično podsjeća na propagandu šprancu.

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ova priča o ubojstvu logoraša zbog kukuruza podsjeća i na iskaz Vilima Kornhausera danog 9.11.1944. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali s malo pobrkanim sudionicima i mjestom radnje.[1] Prema toj izjavi ustaški poručnik Ante Vrban je strijeljao zatočenike na licu mjesta zbog dva klipa kukuruza ili dva krumpira, zatim je u istom iskazu spomenut ustaša Nikola Gađić, a nakon toga u iskazu slijedi jedna priča o ustaši Koreničkom koji je u kolovozu 1942. u Staroj Gradiški uhvatio jednog zatočenika koji od nekuda donio dva ili tri klipa kukuruza. Svjedok Ljubomir Šarić je u istrazi izjavio da su u jednom tzv. „nastupu“ ustaše ubili dvojicu njemu nepoznatih logoraša u ljeto 1942. jer su ukrali kukuruz. Morali su kleknuti i ubijeni su iz pištolja. To samo po sebi ne bi bilo sumnjivo, ali nešto manje od godinu dana kasnije tijekom glavne rasprave na suđenju Šakiću taj isti svjedok Ljubomir Šarić izjavljuje da je već prvi dan dolaska u logor prisustvovao strijeljanju jednog logoraša koji je ukrao malo kukuruza. Morao je leći na zemlju i tada je ubijen metkom iz puške u potiljak. Nije naveo godinu kada se to dogodilo, ali u nastavku svjedočenja govori o dolasku seljaka s Kozare pa se može pretpostaviti da se to zbilo u ljeto 1942. baš kao i u prvoj priči iz iskaza tijekom istrage prema kojoj su ubijena dvojica. Nitko od sudaca ili branitelja nije reagirao na ove očite kontradikcije u priči.

Još jedan svjedok Ivan Palčec ispričao je svoje iskustvo s krađom kukuruza, ali ni izbliza s tako dramatičnim završetkom kao kod ostalih priča. On je uhvaćen u krađi kukuruza ili kako je to on objasnio na sudu uhvaćen je kad je u mlinu jednom logorašu zamijenio kukuruz za brašno. Odveden je u zapovjedništvo i nisu ga ubili metkom u potiljak već ga je jedan ustaša tukao volovskom žilom po ruci da mu je krv tekla, a zatim su ga odveli, ali ne na strijeljanje već u samicu gdje je proveo jedan jedini dan. To pokazuje da je s obzirom na ekstremno velike razlike u postupanju kod istovrsnog prekršaja vrlo krhka priča ostalih svjedoka. Treba napomenuti da su svi svjedoci predratni komunisti, a osim Ivana Vuka svi su iz već spomenute građevinske grupe. Može se pretpostaviti da se priča o ubijanju zbog klipa kukuruza razvila iz prepričanog iskustva Ivana Palčeca kasnijim miješanjem s iskazom bivšeg logoraša Vilima za ovaj slučaj sasvim prigodnog prezimena Kornhauser, a imena izvršitelja su dodana prema afinitetu pripovjedača. Kao u igri pokvarenog telefona koja je poprimila razmjere epidemije. Da je sud dopustio ispitivanje svjedoka Despota bilo bi puno toga jasnije, ali istina je za sud vjerojatno bila nevažan detalj.

Mlaka

Prema svjedočenju Miloša Despota on je 1944. godine s grupom logoraša čija imena ne navodi s broda na Savi promatrao likvidaciju žena koje su radile u Mlaki, selu blizu Jasenovca. U svom svjedočenju je izrazio čuđenje da ih ustaše nisu poubijali nakon povratka u logor već su ih pustili na spavanje. Od strane svjedoka nije precizirano u kojem razdoblju 1944. se to dogodilo pa se ne može znati je li to bilo za vrijeme Šakićeva upravljanja jasenovačkim logorom ili ne. Međutim, iskazi dviju svjedokinja sa suđenja diskreditiraju Despotovo svjedočenje. Primjerice svjedokinja Mara Cvetko rođ. Simić izjavila je u istrazi da je tijekom lipnja ili srpnja 1943. na ekonomiji u selu Mlaka od ustaša izdvojena grupa od 50-tak žena, pretežno pravoslavki i Židovki te da su odvedene na skelu i tamo ubijene. Svjedokinja Mara Cvetko nije bila očevidac tih događaja već je čula priče koje su kružile među logorašicama. Druga svjedokinja Katarina Hrvojić rođ. Filipović je u proljeće 1944. premještena iz Stare Gradiške i Jasenovac, a u ljeto 1944. radila je na ekonomiji Mlaka. O svojem iskustvu iz logora napisala je članak objavljen u Vjesniku iz 1945. Dakle, jedna svjedokinja je čula priču o ubijanju žena kod Mlake, ali smješta to u 1943. godinu prije Šakićeva upravljanja logorom, a druga svjedokinja koja je 1944. u vrijeme poljskih radova, berbe i žetve bila na ekonomiji Mlaka prema dostupnim podacima sa suđenja uopće ne spominje nekakvo ubijanje veće grupe žena.

Autoportret Tine Morpurgo

Autoportret Tine Morpurgo

U srpskim izvorima može se naći podatak da je „početkom godine 1944. bila likvidirana jedna grupa žena iz Splita, njih 64 te s njima jedna grupa žena iz odeljenja ekonomije i 17 muškaraca iz istog odeljenja u Jasenovcu. Svi su ubijeni u šumi kod Mlake“.[2] Prema jasenovačkom popisu iz Splita su 84 navodne žrtve, a od toga je 25 Hrvata, 1 Srbin i 58 Židova. Ukupno je 48 žena, od toga samo dvije Hrvatice, a sve ostalo Židovke. Kod velikog dijela navodnih žrtava postoji dvojba u podacima jesu li stradali 1943. ili 1944. te je li se to dogodilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a to je naročito izraženo kod Židovki iz Splita kod kojih je preko 50% takvih podataka. Među ženama iz jasenovačkog popisa je i više puta u tekstovima spominjana slikarica Tina Morpurgo, ubijena u Beogradu, kao i još neki članovi njene obitelji.[3] Prema navedenim podacima iz jasenovačkog popisa nemoguće je da su kod sela Mlaka u blizini Jasenovca likvidirane 64 žene iz Splita. Može se pretpostaviti da je cijela priča nastala kao prebacivanje krivice sa Srba ili kako oni tvrde Nijemaca koji su poubijali splitske Židove u Beogradu nakon kapitulacije Italije i njemačkog zauzimanja Splita na Hrvate, a kasnije na suđenju se ukazala odlična prilika da se navodni bezimeni krvnici personificiraju u liku Dinka Šakića i tako dodatno osnaži ta protuhrvatska propagandna konstrukcija. Onaj jedan spomenuti Srbin iz Splita navodno stradao u Jasenovcu je Petar Grubor i prema poznatim podacima uopće nije stradao u Jasenovcu.[4]

Skela na Savi

Skela na Savi

Skela na Savi

Tijekom istrage Ana Šimunčić rođ. Jurić dala je iskaz o događaju iz travnja 1943. koji se dogodio na savskoj skeli između Jasenovca i Uštice. Tada osmogodišnja Ana Šimunčić rođena 1934. bila je s ocem i bratom na skeli. Njen otac je često u suradnji sa svojom majkom, svjedokinjinom bakom, švercao robu za jasenovačke logoraše, najvjerojatnije za komuniste. Tog dana je nju i njenog brata poveo sa sobom da ne bi bio sumnjiv stražarima, a njih dvoje su mu pomagali u švercu. Ona i brat nalazili su se iza zaprežnih kola kad su začuli nekoliko pucnjeva iz vatrenog oružja. Svjedokinja navodi njištanje konja i vrisak ljudi, ali ona je unatoč tome otrčala na drugu stranu i ugledala osobu za koju su joj kasnije baka Marija i sestrična Kata Švraka rođ. Jurić, koje uopće nisu nazočile tom događaju, rekle da se radi o Dinku Šakiću. Ta osoba je u ruci držala kratko oružje, pušku, a na površini vode je plutao leš jednog logoraša. Sreća za sud da je hrabra djevojčica unatoč kaosu koji je nastao na skeli nakon pucnjave iz pretpostavljeno šmajsera bila toliko sabrana da je odmah otrčala prema mjestu pucnjave i nakon skoro 60 godina od tog događaja zapamtila sve detalje. Sreća je i da hladnokrvno ubijeni logoraš nije odmah kao kamen potonuo u hirovitoj rijeci kako to obično biva ako biste obučeni u rano proljeće izrešetani pali ili skočili u hladnu vodu jer leševi obično plutaju na površini tek kad se u tijelu stvore plinovi. Svjedokinja je u iskazu navela da bi o Šakićevim zlodjelima više mogla reći njena sestrična Kata Švraka koja je češće kontaktirala sa Šakićem jer joj se on udvarao, a čak bi mogla znati i imena logoraša koji su ubijeni od njegove ruke. U istrazi je iskaz dala i spomenuta Kata Švraka koja uopće ne spominje ubojstvo na skeli. Umjesto navodnog zločina, Švraka se uopće nije mogla sjetiti imena glavnih ljudi u logoru pa tako niti svog navodnog udvarača Dinka Šakića. Inače Kata Švraka nalazila se u logoru Jasenovac četiri ili pet dana 1944. kad su je ispitivali o nekim ljudima iz njenog rodnog sela iz okolice Jasenovca glede protudržavne aktivnosti.

Ante-ciklona

Zyklon B

Zyklon B

Šime Klaić izjavio je da pouzdano zna i tvrdi da je tijekom lipnja i srpnja 1942. ustaški poručnik Ante Vrban u logoru Stara Gradiška izvodio eksperimente s plinom pa je djecu starosti od 2 do 7 godina, mahom Židove zatvorio u jednu prostoriju gdje je zatim puštao plin ciklon. Prema njegovoj procjeni na taj je način u logoru otrovano oko 200 djece, a za sve je morao znati zamjenik zapovjednika Dinko Šakić. U svjedočenju tijekom rasprave na suđenju Šakiću svjedok Šimo Klaić je dijelom promijenio priču pa navodi da je „najstrašniji događaj za njega bilo ubojstvo 600 do 700 djece. Kad su djecu vodili blizu ekonomije prema Kuli, strašno su plakala, jer su ih prije toga odvajali od majka. Bili su svi goli i na leđima su imali nekom bojom ucrtane križeve, rekao je Klaić te dodao kako ih je u nekoj maloj zgradi kod Kule Ante Vrban u tri navrata ugušio ciklonom“.[5]

U hrvatskom izdanju mrežne enciklopedije – Wikipedije navodi se da su zatvorenici u logoru Stara Gradiška ubijani plinom. Isprva su provedeni pokusi sumpornim dioksidom i ciklonom B na životinjama. Prema procjenama tisuće djece s Kozare ubijeno je plinom u svibnju 1942., a potom još 2 000 u lipnju 1942. Nakon ove komunističke propagande autor teksta reterira s tvrdnjom da se kasnije broj ubijene djece smanjio na 400 do 600. Te zadnje navedene brojke uglavnom podudarne s podacima iz mrežne enciklopedije u svom svjedočenju navodi i Šimo Klaić.[6] Svjedok Škrgatić je u svom iskazu spomenuo da su bolesne od svraba u Staroj Gradiški i Jasenovcu vodili na tuširanje te mazali sumporom protiv svraba. Kako se liječi šuga ili svrab može se vidjeti primjerice na mrežnoj stranici MSD priručnika dijagnostike i terapije koji je pod pokroviteljstvom Hrvatskog liječničkog zbora.[7] Kao efikasno sredstvo za liječenje svraba su preparati na bazi sumpora, a u konkretnom slučaju navodi se sumporna krema ili precipitat sumpora u vazelinu. Za lindan se navodi da ga treba izbjegavati kod djece mlađe od dvije godine i trudnica jer je potencijalno neurotoksičan. Iz navedenog se može zaključiti da najvjerojatnije nije bilo namjernog trovanja sumpornim dioksidom već se radilo o mjerama suzbijanja svraba, a posljedično se kod nekih metoda liječenja u osjetljivijih javljaju nuspojave.

Što se tiče tzv. ciklonizacije tj. masovnog trovanja logoraša ciklonom iskazi Dragana Rollera, Ješue Abinuna, Dragutina Škrgatića, Mare Cvetko i Jakova Fincija se u značajnim detaljima razlikuju od iskaza Šime Klaića. Tako svjedok Roller navodi da se tzv. ciklonizacija provodila u zgradi zvanoj kula tako da su u velike sobe kapaciteta 100 do 120 ljudi zatvarani zatvorenici te je unutra puštan plin. Kao i u slučaju Klaića i ovaj svjedok ne navodi na koji način je „puštan“ plin s obzirom na to da je Ciklon B kao pesticid obično u prahu. Prema njegovim navodima plin je najviše korišten kad su u logor dovedeni zatvorenici podrijetlom s Kozare. Svjedok Ješua Abinun također navodi da je plin korišten protiv djece s Kozare, a ne protiv židovske djece kako je svjedočio Šimo Klaić, a za pretpostaviti je da bi to Abinun i sam Židov sigurno u svom iskazu istaknuo. Svjedok Škrgatić je kao i Klaić kao izvršitelja „ciklonizacije“ identificirao Antu Vrbana, ali i prema njemu stradali su djeca s Kozare, a ne Židovi. Mara Cvetko rođ. Simić je također čula za priče da je u ljeto 1942. u Staroj Gradiški otrovano stotinjak djece Židova i Srba, ali nije bila očevidac navodnog zločina. Jakov Finci u svom iskazu navodi da je u ljeto 1942. u kulu odvedena jedna grupa od oko 400 osoba, većinom stari i bolesni i više se nisu vratili, a on je čuo da su poubijani. Ne navodi da su otrovani plinom, ali priča ima puno sličnosti. Iz iskaza i svjedočenja se može zaključiti da su „svjedoci“ čuli za događaj koji nisu vidjeli pa ga kasnije rašomonski prepričavaju. Zanimljivo je da nitko ne navodi da je vidio iznošenje stotina leševa iz kule.

Na mrežnoj stranici Simon Wiesenthal Center Multimedia Learning Center nalazi se i dio gdje se nalaze odgovori na neka neugodna pitanja Responses to Revisionist Arguments.[8] Između ostaloga tamo se navodi da je Ciklon B insekticid baziran na cijanovodiku i vrlo otrovan za ljude čak 20 sati nakon raspršivanja. Druga osobina Ciklona B je da je vrlo zapaljiv i eksplozivan. Navodi se da je za eksploziju potrebna koncentracija od 60.000 ppm, a za ubiti jednu osobu potrebno je 300 ppm Ciklona B. To znači da je koncentracija za eksploziju dosegnuta kad se u zatvorenom prostoru pokuša otrovati 200 osoba. Nije poznato da je u Staroj Gradiški postojao sustav ventilacije koji bi efikasno smanjio koncentraciju plina ispod razine trovanja ili eksplozije. U kuli logora Stara Gradiška je, što se može vidjeti prema izvješćima navedenim u Miletićevim knjigama o Jasenovcu i Staroj Gradiški, uvijek bilo smješteno više od 300 žena i djece. Pri trovanju plinom svi bi u toj zgradi bili mrtvi ako ne odmah, a onda sigurno u sljedećih par dana od posljedica trovanja jer Ciklon B je u zatvorenom prostoru kako je već navedeno smrtno opasan 20 sati nakon uporabe. No, to bi im bila najmanja briga jer sudeći prema svjedočenju Šime Klaića u kuli ili kako on navodi u maloj pokrajnjoj zgradi je bar tri puta dosegnuta kritična masa Ciklona B potrebna za eksploziju. Kao što je već prije navedeno smrtonosna doza po osobi je 300 ppm, eksplozivna 60.000 ppm. Ustaša Vrban je prema iskazima svjedoka morao bar tri puta ciklonizirati grupe da bi poubijao 600 do 700 osoba, a počinitelj sigurno ne bi štedio na plinu. Kao što je već prije navedeno Ciklon B je otrovan 20 sati nakon uporabe što znači da bi realno bilo potrebno bar pet dana da se poubijaju sve grupe, iznesu leševi, prostorija raščisti i tako tri puta usred logora. Može se zamisliti do kakve bi to psihoze dovelo među ostalim logorašima i vjerojatno njihovih očajničkih reakcija. Svi u logoru bi znali što se dogodilo, a ne samo pokoji svjedok za svaku priliku sve pametniji s protokom vremena.

Inače prvi pokušaj ubijanja ljudi pomoću cijanovodika izveli su 1917. Francuzi u Prvom svjetskom ratu, ali pokušaj je bio neuspješan jer je plin prebrzo ispario i nije se mogla postići smrtonosna koncentracija. U Njemačkoj se cijanovodik koristio nakon Prvog svjetskog rata kao insekticid u mlinovima i silosima. Naziv Zyklon koristio se od 1920., a od 1922. kao agens za skladištenje cijanovodika koristi se dijatomejska zemlja, sitni silikatni praškasti materijal od algi kremenjašica velike moći apsorpcije i tako je 1924. nastao pesticid nazvan Zyklon B.[9] Iz navedenog se vidi da ciklon nije u plinovitom stanju već pohranjen u praškastom obliku i potrebna je tehnologija da bi se njime efikasno mogli trovati ljudi, a svako improvizirano korištenje najopasnije je za samog počinitelja.

Zeleni Tomaš

Dragan Roller je prema njegovom iskazu premješten u Jasenovac iz Stare Gradiške 23.9.1944. godine. Navodi primjere pogubljenja u kamionu kojeg su logoraši nazivali „zeleni tomaš“. Prema njegovom opisu to je bio zatvoreni kamion, bez prozora i otvora, a prerađen je tako da su ispušni plinovi preusmjereni u unutrašnjost vozila i tako su ugušeni zatvorenici. U iskazu nije precizirano odnosi li se to na Jasenovac ili na neki drugi logor. Primjerice Rollerov poznanik iz Stare Gradiške Šimo Klaić u svom iskazu navodi da je početkom lipnja 1942. uprava logora Stara Gradiška iz Zagreba naručila kombi popularno zvan „zeleni tomaš“ koji se kasnije koristio za smaknuća logoraša tako da su u „gotovo hermetički zatvoreni“ dio kombija doveli ispušnu cijev, a vozilo je potom nakrcano ljudima i onda su se vozili po logoru sve dok se svi nisu pogušili. Tvrdi da su tako likvidirani žene i djeca iz logora Đakovo koji se je u to vrijeme ukidao. Iz ta dva iskaza moglo bi se zaključiti da su i oba logora imali kamione za ubijanje i to u Jasenovcu prigodno u vrijeme dok je logorom upravljao Šakić.

No, krenimo redom. Zeleni Tomaš je samo stari žargon za policijsko vozilo ekvivalentan nazivu Crna Marica.[10] Naziv zeleni Tomaš dolazi iz njemačkog govornog područja i istovjetan je primjerice pojmu Grüner Heinrich ili Grüne Minna jer su sve do 21. stoljeća policijska vozila u Njemačkoj bila prevladavajuće u kombinaciji zelene boje. Naziv Crna Marica dolazi iz engleskog (primjerice Black Maria) jer su tamo policijska vozila bila crna. Može se pretpostaviti da se i u slučaju Stare Gradiške i Jasenovca u originalu radi o običnim policijskim vozilima. Kamioni za ubijanje ljudi tzv. dušegupke nastali su u nekadašnjem SSSR-u. Prva poznata dušegupka bila je prerađeni kamion za prijevoz kruha, a ironično je da je arhitekt tog stroja za ubijanje bio jedan Židov. Dušegupke su se za vrijeme Drugog svjetskog rata intenzivno upotrebljavale u Srbiji na liniji smrti od beogradskih logora do stratišta Jajinci.[11] Logoraši su u beogradskim logorima bez otpora ulazili u ta vozila jer im je rečeno da idu u premještaj. Prema pričama preživjelih logoraša koji su imali sreću da se nisu vozili tom besplatnom vožnjom po beogradskim ulicama na putu u smrt među logorašima je bio dogovor da u unutrašnjosti urežu poruke i odredište na koje su upućeni. Naravno poruka nikada nije bilo. Dakle, uspješnost egzekucija ovisila je o tajnosti postupka, a to je nemoguće ako se s putujućom plinskom komorom vozikate po krugu logora. Osim toga, to je nepotreban i neefikasan način ubijanja u navodnom logoru smrti. Zašto bi trošili gorivo kad su ustaše prema komunističkoj interpretaciji povijesti masovno koristili malj ili srbosjek. Treba i naglasiti da zelenog Tomaša spominju samo dvojica poznanika povezani s već prije spomenutom građevinskom grupom.

Srbosjek

Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.

Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.

U svjedočenju na suđenju Dinku Šakiću svjedok Ljubomir Šarić izjavio je da su „u lančari bili izrađivani noževi srpastog oblika specijalno za klanje, i to s kožnom navlakom pomoću koje bi se pričvrstili za ruku“. Ovo je opis mitskog srbosjeka, noža za klanje. Da se radi o specijalno dizajniranom nožu za klanje je najobičnija srpska i komunistička propagandna laž, a to se najbolje može vidjeti na mrežnoj usluzi Youtube.[12] U tom videu na tom mrežnom servisu uz demonstraciju je prikazano da se radi o seljačkom alatu korištenom za vrijeme žetve kojim se razvezuju povezani snopovi pokošene pšenice tako da se seljak ne povrijedi dok reže trake. Njemački naziv je Garbenmesser što u prijevodu znači nož za snoplje. Taj alat se koristio do 1950-tih prije masovne upotrebe kombajna. Koliko je Šarić uvjerljiv svjedok vidi se i po njegovom navodu iz iskaza prema kojem je „bio raspoređen u građevinsku grupu jer je po struci bio inžinjer građevinarstva“. Možda je bio vrlo napredan student, ali u tom spomenutom trenutku imao je 19 godina.

Logor 3C

Ulaz u jasenovački logor

Ulaz u jasenovački logor

O stanju u jasenovačkom logoru 3C u istrazi su govorili Tibor Lovrenčić i Ljubomir Šarić, a ovaj potonji i na suđenju. Lovrenčić je u iskazu naveo da je tzv. logor 3C bio logor u logoru. Logoraši su spavali pod niskim nadstrešnicama, a taj logor je prema njegovim riječima likvidiran tako da su im prestali davati hranu i vodu. Svjedok Šarić je naveo da je u jasenovačkom logoru naročita okrutnost bila prema zatvorenicima iz tzv. logora 3C u kojem su uglavnom bili zatvoreni Romi i Židovi. I on spominje nadstrešnice i da logoraši nisu dobivali hranu i vodu te da je bilo pojava kanibalizma. Prema podacima sa suđenja Tibor Lovrenčić je bio u logoru Jasenovac otprilike od Božića 1942., a Ljubomir Šarić je izjavio da je 3C likvidiran krajem 1942. To znači da je logor 3C već vjerojatno bio likvidiran kad je Lovrenčić doveden u Jasenovac, a on samo prepričava priče koje je tko zna gdje i kada čuo. Zanimljivo je da oba svjedoka, inače članovi tzv. građevinske grupe, koriste izraz takozvani za taj dio logora. Prema tim iskazima svjedoka logor 3C ne da liči na pakao već pakao liči na raj u usporedbi s tim logorom.

Međutim, prema izjavama nekih drugih svjedoka sa suđenja i temeljem iskaza iz 1945. danim pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina tzv. logor 3C se nije značajno razlikovao od ostalih dijelova logora Jasenovac. Primjerice svjedok Miljenko Bobanac je na suđenju izjavio da je u jasenovački logor odveden 7.10.1942. i najprije je bio smješten u odjeljenje 3C, a kasnije je prebačen u 3A. Amnestiran je i pušten 30.8.1944. godine[13]. To znači da je preživio pakao koji u njegovom iskazu liči na ulazni i tranzitni dio logora u koji su smještani novopridošli logoraši. Suprotno tome Jakob Danon je pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina izjavio da je u kasnu jesen likvidiran logor 3C tako da su na ulaz stavili ploču s natpisom „pjegavi tifus“ i da je 50 preostalih zatočenika likvidirano glađu te da se pričalo i o kanibalizmu.[14] Informacije radi, bez vode se može preživjeti samo nekoliko dana, a bez hrane puno više. Primjerice jedan od irskih junaka Lawrence McKeown preživo je 70 dana štrajka glađu u engleskom kazamatu.[15]

Dušan Ličina je sredinom svibnja 1945. dao iskaz pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina. Tom prilikom je izjavio da je u Staroj Gradiški bio do konca lipnja 1942., a od 24.6.1942. u Jasenovcu. Ličina između ostaloga navodi za novopridošle da su „svi sposobni za rad odvedeni su u grupu 3c“ te su trebali raditi na nasipu kod željezničke pruge. logor opisuje ovim riječima: „Logor 3c bio je na kraju cijelog logora prema pruzi, ograđen žicom bez krova, a stanovalo i ležalo se dolje na zemlji. Hranu smo dobivali u jutro i to: na vodi kuhano kukuruzno brašno, zvano ‘kukuruzni čaj’, te smo odmah bili vođeni na nasip na radove. Radili smo cijeli dan sa odmorom od 12 do 1, kroz koje vrijeme smo dobijali ručak koji se sastojao od nešto graha te crknutih konja, prasetine, kad što smrdljivi kupus. Radili smo do 7 tj. do mraka kad smo išli natrag u logor i primili jednako lošu hranu kao u jutro”.

Prema tom iskazu odjeljenje ili grupa 3C je bio radni logor gdje su tri puta na dan dobivali hranu s mesom. Osim što su zatočenici spavali na otvorenom 3C nije se bitno razlikovao od ostalog dijela logora. Prema Ličini u tom dijelu logora bilo je oko 800 logoraša iz „raznih krajeva“, dakle nisu bili isključivo Romi koji bi bili određeni za likvidaciju ili Židovi s istim motivom već je kako vidimo prema svjedocima bilo Hrvata, Srba i ostalih iz “raznih krajeva”. Nakon mjesec dana Ličina je kao i Bobanac bio premješten u drugi dio logora i primjerice navodi znakovitu usporedbu: „Život u svim ostalim barakama bio je jednak kao i onaj život koji sam ja prošao u logoru 3c“[16].

Lov na ljude

Ljubo Miloš

Ljubo Miloš

Prema optužnici Šakić je optužen i za tzv. igru lova u kojoj su ustaše prema navodima jednog jedinog svjedoka Zdenka Schwartza postrojili stotinjak zatočenika i naredili im da bježe. Zatim su ustaše pucali na njih, a Šakić je prema svjedoku pucao s krajnjeg lijevog prozora zapovjedništva. Već su prije u tekstu navedeni primjeri prepričavanja vrlo sličnih priča iz tko zna kojih izvora u kojima se samo mijenjaju detalji. Obično je to ime počinitelja i ponekad ime žrtve ako je navedeno, a najčešće se radi o bezimenim žrtvama. Postoji nekoliko sličnih priča koje podsjećaju na igru lova, u većini glavnu ulogu igra Ljubo Miloš, ali spominju se i druga imena. Prema rekonstrukciji čini se da bi izvorna priča mogla potjecati iz zapisnika od 12.6.1942. Prema izjavi bivšeg logoraša Sime Đurkovića danoj Komesarijatu za izbjeglice i preseljene Nedićeve vlade u Beogradu, u Jasenovac je dovedena grupa od 12 mlađih Srba, kod, kako se naziva, kancelarije logora, a to je zapovjedništvo logora. Slučajno kao i obično u tim pričama naiđe Ljubo Miloš i pita ih jesu li vlasi, svi šute, on dođe do prvoga i ponovi pitanje, on šuti, Ljubo vadi revolver i „spraši mu metak u grudi“.[17] I tako redom 12 puta hrvatski sotona ubije 12 srpskih mučenika. Slična je već navedena priča u kojoj Šakić ubija dvojicu iz postrojene grupe mladića/dječaka. Ta priča je mogla kasnije kao u teledirigiranoj igri pokvarenog telefona postati inačica u kojoj Dinko Šakić ubija zatočenike u igri lova. Slična priča postoji i o Hinku Pičiliju, nestalom poslije rata, za svaki slučaj neka se nađe ako bude potrebe. Ne znamo je li točna priča o Ljubi Milošu i dvanaestorici Srba, ali poznavajući čuvenu srpsku istinoljubivost kojoj je Dobrica Ćosić dao mitske dimenzije nehotice je razotkrivajući kao neku vrstu srbijanske atomske bombe – šumadinke koja je efikasna dok se širi, a potpuno bezopasna kad pukne, može se naslutiti što je istina.

Kad se prouči tlocrt logora Jasenovac primjetno je što se može dogoditi ako pucate oko zapovjedništva logora koje se nalazi zapadno od pruge i ceste u logoru. Zapadnije od zapovjedništva moglo se pogoditi stražare, glavno skladište i tzv. rafineriju odnosno skladište goriva i maziva, dakle vrlo lako zapaljivog materijala što baš ne bi bila dobra ideja. Svjedok Schwartz je spomenuo da se je sakrio iza hrpe cigle. Na stranu sad da je morao biti brz kao profesionalni sprinter da bi u tom slučaju stigao do zaklona brže od metka, ali pucanjem prema ciglani i radionicama sjeverno i sjeveroistočno od zapovjedništva samo se moglo poubijati majstore, oštetiti strojeve i radionice koje se tamo nalaze. Pucanjem prema jugu i jugoistoku moglo se poubijati vlastitu stražu i časnike čije su zgrade u tom smjeru. Ostaje vam najviše tridesetak metara širok koridor od zapovjedništva otprilike prema istoku tj. prema jezeru gdje se eventualno moglo pucati bez posljedica za ostale koji ne sudjeluju u „igri“ iako bi se pri tom moralo paziti da se ne poubijaju pekari jer tada ne biste imali kruha za okrjepu nakon „lova“. Pucanjem s lijevog prozora zapovjedništva što je navodno radio Šakić koridor „sigurnog“ pucanja je još uži i time besmisleniji za zabavu opasniju od paintballa. Sud je odbacio ove optužbe, ali ne zbog njihovih apsurdnosti već zato što je utvrdio da Šakić nije mogao zapovijedati logorom u inkriminiranom razdoblju za ovo nedjelo.

Glad

Prema optužnici zatočenici su bili podvrgnuti prekomjerno teškom radu i izgladnjivanju. Zatočenici su naravno morali raditi, ali sama definicija prekomjerno teškog rada je nejasna. Među zatočenicima je bilo puno stanovnika iz gradova, trgovaca, studenata i malo njih je naviklo na svakodnevan fizički rad i naravno da im je bilo teško, dok je seljacima i radnicima takav rad predstavljao puno manje problema. Ima primjera da su zatočenici nakon bolesti pošteđeni teškog fizičkog rada i s poljskih radova prebačeni na rad u kućanstvima časnika kao u slučaju svjedokinje Mare Cvetko. Za zatočenike je postojalo radno vrijeme, dakle vladala su neka formalna pravila, a jesu li se ona poštivala ovisilo je o upravitelju i kontrolama koje su dolazile u logor. Nema primjera da je za vrijeme kratkotrajnog Šakićeva upravljanja logorom dolazilo do negativnih pojava namjernog iscrpljivanja zatočenika, ali ima primjera da su i nakon bijega zatočenika kazne nošenja okova bile vrlo kratkotrajne jer su u upravi logora morali biti svjesni da bi tako samo nepotrebno iscrpljivali za radni logor neophodnu radnu snagu. Kvaliteta hrane sigurno nije bila po volji zatočenika i oni se žale na jednoličnost prehrane i posebno na nedostatak soli i masnoća u hrani, ali to je razumljivi nedostatak s obzirom na rat, a ne posebna smišljena zla namjera. U Staroj Gradiški su primjerice krajem 1941. dobivali pola litre juhe od zelja ili grah, a kasnije početkom 1942. počeli su dobivati tri obroka na dan, pri čemu je postojala „pozitivna diskriminacija“ pa su oni koji su radili kao primjerice krojačice dobivali jaču hranu, a prigodno i slaninu.[18] Tri obroka dnevno uglavnom žgance i kuhani krumpir, ali i obroke s mesom dobivali su čak i radnici logoraši u navodno najgorem logoru 3C. Prema izvješću Centralnom komitetu iz 1944. bivša logorašica Ljubica Jančić Buba navodi da su od ožujka 1942. u Staroj Gradiški mogli dobivati pakete, žene su u logoru dobivale mlijeko, a imali su vlastitu kuhinju.[19] Zatočenici na boljim pozicijama koji su bili u stalnom kontaktu s časnicima straže dobivali su više hrane i higijenskih potrepština.[20]

Čini se da je glad koja se javljala u početnoj fazi rada logora bila vjerojatnije posljedica neznanja i loše organizacije nego neke posebne namjere. U suprotnom bi uvjeti ostali isti, a u slučaju da je postojala namjera izgladnjivanja ne bi se počela dijeliti po tri obroka. U kasnijoj fazi rata oskudicu su trpjeli svi pa i vojska koja je bila prioritet. U izvješću Međunarodnog Crvenog križa komisija za hranu navodi da je oskudna i da su zatočenici vrlo zavisni od pošiljaka hrane izvana, pa spominju da ponekad stigne i 600 paketa. Navode da vlasti priznaju oskudicu u hrani i odjeći, ali i to da su vlastite trupe vrlo loše obučene i hranjene.[21] Prema tzv. indeksu paketarnice zadnji redni broj upisa je 3502. To naravno ne znači da je bilo toliko imena ili upisa jer je u komunizmu sve relativno pa uslijed šlampavosti ili kronične komunističke bolesti zvane manipulacija neki redni brojevi nedostaju. No, to svakako pokazuje približni red veličine podataka tj. broj pošiljaka koje su prispjele zatočenicima sabirnog logora Jasenovac „prijestupne“ 1944. godine.[22] To znači da je svakog dana prispjelo oko 10 pošiljaka. Prema linearnom rasporedu i uzimajući u obzir razne parametre to bi značilo između 1 700 i 2 000 pošiljaka za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom. Sigurno je u velikom broju prispjelih pošiljki bila hrana. Dozvola primanja pošiljki s hranom najbolji je dokaz da nije bila riječ o namjernom i planiranom izgladnjivanju zatočenika. Uostalom, svjedok Vladimir Cvija je izjavio da su uvjeti života u Jasenovcu 1944. bili puno bolji nego primjerice 1942., redovno su stizali paketi, bolja je bila hrana i higijenski uvjeti, bilo je puno manje bolesti i cijela atmosfera u logoru je bila bolja. Kako je Šakić bio upravitelj logora u 1944. sigurno su značajne i njegove zasluge za poboljšanje uvjeta u logoru, što indirektno priznaju i svjedoci.

Bolesti

Tri jahača apokalipse glad, rat i bolesti uvijek dolaze skupa. Prema optužnici, bez da se specificira kada, navodi se da su namjerno likvidirani bolesni i radno nesposobni zatočenici. Suprotno tome primjerice svjedok Ivo Senjanović u iskazu spominje da je primio lijek za sniženje temperature dok je bio bolestan od tifusa. Prema navodima iz optužnice vjerojatno bi bio primio metak u potiljak. Svjedok Drago Škrgatić naveo je da su bolesne od svraba vodili na tuširanje i mazali ih sumporom protiv svraba. U jasenovačkom popisu u napomenama kod Silvija Alkalaja piše da se ubio prilikom proboja 22.4.1945. jer kao invalid nije mogao bježati. To znači da je do kraja ratnog logora u Jasenovcu bilo i invalida, a u optužnici se suprotno tome tvrdi da su svi nekorisni i slabi poubijani. Do pojave zaraznih bolesti dolazilo je i zbog različitih higijenskih navika logoraša iz raznih krajeva i društvenih grupa, ali neki su konstantno održavali higijenu u stambenim i sanitarnim prostorima logora.[23] Svjedok Ivan Palčec je u iskazu naveo da je među logorašima bilo apatičnih koji su se prepustili bolestima. On se redovno tuširao, a također navodi da su premazivali namještaj s vapnom i na proljeće kuhali drvene dijelove kako bi uništili stjenice. Dodaje i to da drugi logoraši uglavnom tako nisu činili i na kraju svog iskaza ističe: „Ja sve ovo vrijeme nisam bio bolestan“.

Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa od 2.kolovoza 1944. u razdoblju od 13. do 17. srpnja 1944. komisija je posjetila logore Jasenovac, Stara Gradiška i njihove podružnice. 13.7.1944. poslije podne posjetili su Jasenovac i tu su se sreli s upraviteljem sabirnog i radnog logora u Jasenovcu natporučnikom Dinkom Šakićem i potpukovnikom Markom Pavlovićem, zapovjednikom 1. Obrambenog Sdruga zaduženog za osiguranje. Posjetili su bolnicu u mjestu Jasenovac. Starješina bolnice s kojim su razgovarali bio je nekadašnji zatočenik satnik dr. Marin Juričev, a upoznali su i ostale liječnike, sve zatočenike, među njima i dva Židova kirurga i internista. Prema opisu sama bolnica je bila dobro opremljena, posebno kirurgija, postojala je i moderno opremljena zubarska ordinacija, a bolnica je imala i dva rentgenska aparata. Većina pacijenata bolnice su vojnici, ali tu se liječe i teža oboljenja zatočenika koja se ne mogu liječiti u logoru.[24] U sklopu bolnice je i središnja ljekarna za logore Jasenovac i Stara Gradiška koji vode trojica židovskih zatočenika. Za posjete logoru Stara Gradiška uočili su da su higijenske prilike u logoru dobre, u spavaonicama nema gamadi, bolnica, zubarska ordinacija i ambulanta su bile skromnije od onih u Jasenovcu, a zatekli su tri liječnika zatočenika Židova i dvije liječnice zatočenice. Bolnica u logoru Jasenovac ili kako se u izvješću naziva lazareti sastoji se od dvije barake. U njoj je radilo sedam liječnika predvođenih interniranim dr. Milom Boškovićem. Procijenjeno je da je u bolnici skoro 100 bolesnika. Glavne bolesti u logoru su bile malarija, TBC i reuma, a uvjetovane su bile okolinom zbog vlažnog i močvarnog okoliša. U bolnici se nalazilo i dezinfekcijsko postrojenje tj. naprava za filtraciju vode. Pokraj jedne od stambenih baraka za zatočenike nalazio se povrtnjak. Znakovito je da komisija u izvješću ne spominje logoraško groblje koje se nalazi na tlocrtu logora koji je objavila tzv. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina. U ženskom dijelu logora također je jedna manja baraka koja služi kao lazaret. Ovo nije bila jedina komisija koja je posjetila logore. Spominje se i to da je jedna komisija posjetila logore 6. veljače 1942., dakle u godini kada je prema jasenovačkom popisu ubijeno najviše logoraša.[25]

Zaključak

Dinko Šakić

Dinko Šakić

U izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981., u tekst pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“, general JNA Kosta Nađ osvrnuo se na „opasna iskrivljavanja povijesti „ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustaša.“ „Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena“, zaključuje Nađ.[26] Je li drug Nađ slučajno ispustio tri slova (sto) ili je znao nešto što mi još uvijek ne znamo utvrdit će revizija povijesti.

Očito da je tužiteljstvo imalo problema s nalaženjem relevantnih svjedoka, ali to je nadoknađeno njihovim entuzijazmom. Problem je bio da su im iskazi uvelike međusobno kontradiktorni i pogotovo kad se usporede s podacima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Kakvi su bili svjedoci najbolje se može opisati s izjavom Jakoba Danona u iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina kad navede dvojicu imenom i prezimenom, jednog nadimkom i onda kaže da se imena petog ne sjeća. To su tipične izjave komunističkih svjedoka – dva i pol znam, a petog ne znam. Ako pitate što je s četvrtim, onda ste ustaša.[27] Takvi su i iskazi svjedoka na suđenju. Svi uglavnom svjedoče što su čuli od drugih, a kad su navodno prisustvovali nekom zločinu svjedočenje više liče na snoviđenje nego na stvarnost.

Takva virtualna stvarnost naslijeđena je iz doba komunističkih pseudoznanstvenih istraživanja o Jasenovcu kad se na temelju nekoliko stotina iskopanih leševa nonšalantno tvrdilo da je bilo  700 000 žrtava. Ništa uvjerljivija nije ni brojka od preko 83 000 žrtava s jasenovačkog popisa „usklađena“ sa Žerjavićevim kalkulacijama temeljenim na znanstveno bezvrijednim partizanskim monografijama.

Najvažniji dio u cijeloj priči o suđenju Dinku Ljubomiru Šakiću je da se podaci iz mrežnog jasenovačkog popisa i svjedočenje svjedoka međusobno pobijaju. Ne mogu biti dvije istine, a to znači da ili je problematično svjedočenje svjedoka i Šakić je morao biti oslobođen ili su problematični podaci iz jasenovačkog popisa. Dvojba je jednostavna ili pada presuda Šakiću zbog svjedoka koji su kontradiktorni podacima iz jasenovačkog popisa ili pada popis jer je kontradiktoran iskazima svjedoka. U tom slučaju posljedično opet pada presuda Šakiću jer se popis velikim dijelom temelji na iskazima svjedoka.

Šakićevi odvjetnici po službenoj dužnosti uložili su žalbe koje su očekivano odbijene i od Vrhovnog suda između ostalog uz nevjerojatno obrazloženje da je novinski intervju sa Šakićem uzet kao dokaz na sudu.[28] Presuda u stilu gluhe i slijepe, nažalost ne i nijeme božice političke pravde.

Presuda Šakiću donesena je u ime politike, a ne zakona, svakako ne pravde. I nije se sudilo samo Šakiću već Hrvatskoj i Hrvatima.

Kraj feljtona

NAPOMENA:

Nakon objave prvog dijela našeg tekst o suđenju Dinku Šakiću pojedinci i određene interesne skupine započele su s pritiskom na našu udrugu motivirano ponajviše činjenicom da smo u našem radu objavili punu istinu, odnosno sve ono što nam je u ovom trenutku bilo poznato o ovom slučaju, pa tako i dio koji se odnosi na ulogu bivšeg jugoslavenskog suca Zvonimira Šeparovića čije je Jugoslavensko viktimološko društvo 1989. objavilo knjigu Vladimira Žerjavića, jednog od krunskih svjedoka protiv Šakića. No,  ono što u našem tekstu nije rečeno su detalji o Šeparovićevoj ulozi u slučaju Šakić. Godine 1999. Šeparović je obnašao dužnost ministra pravosuđa. U to vrijeme zalagao se za obnovu postupka protiv Šakićeve supruge Nade unatoč činjenici da je državno odvjetništvo ustanovilo da ne raspolaže s dovoljno dokaza za podizanje optužnice te o tome čak razgovarao s Efraimom Zuroffom (poveznica). Osvrnuvši se na suđenje Dinku Šakiću, Šeparović je istaknuo da su “ispunjeni svi uvjeti za korektno i zakonito vođenje postupka” (poveznica). U našem radu dokazali smo da Šakićeve suđenje nije bilo ni pošteno ni pravedno ni korektno već najobičniji politički igrokaz. Možda se u ovim činjenicama krije odgovor na pitanje zbog čega su se Šeparovićevi simpatizeri propeli na sve četiri nakon objave prvog dijela našeg teksta. Takvima poručujemo: uzalud vam trud, svirači!

Poveznica na prvi, drugi i treći dio teksta

croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 207

[2] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[3] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture, Hrvatski tjednik, 21.4.2016.

[4] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačko omalovažavanje Vukovara, Hrvatski tjednik, 1.12.2016.

[5] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[6] https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logor_Stara_Gradi%C5%A1ka

[7] http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/dermatologija/parazitoze-koze/svrab

[8] http://motlc.wiesenthal.com/site/pp.asp?c=gvKVLcMVIuG&b=394667

[9] Zyklon B: An Insecticide Becomes a Means for Mass Murder, http://www.wollheim-memorial.de/en/zyklon_b_en_2

[10] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f15lXBR%2B

[11] https://sh.wikipedia.org/wiki/Dušegupka

[12] https://www.youtube.com/watch?v=P3OOq5l_Hzw, http://www.dhm.de/datenbank/dhm.php?seite=5&fld_0=A3621579

[13] Slučaj Šakić: Svjedočio Miljenko Bobanac, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/24/HRT0041.html

[14] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[15] https://en.wikipedia.org/wiki/1981_Irish_hunger_strike

[16] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[17] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 116, http://www.znaci.net/00003/510.pdf

[18] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[19] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[20] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[21] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[22] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[23] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[24] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[25] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 44

[26] Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije, Vjesnik, 6.5.1981., str. 3.

[27] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[28] V. Bobinec, Vrhovni sud potvrdio kaznu Šakiću, 9.10.2000., http://www.monitor.hr/clanci/vrhovni-sud-potvrdio-kaznu-sakicu/9517/

facebook komentari

  • EMINƎM

    Klip kukuruza u ljeto? Zar kukuruz ne dozrijeva u jesen. Jes ta NDH bila napredna u agraru.

    • Sivooki

      Vidiš, izgleda u svemu…

  • Mnogima Jasenovac neda spanati. To je jedna noćna mora za sve one koji su mnogo i previše lagali o žrtvama u Jasenovcu.