Connect with us

U potrazi za Istinom

Rušenje mita: JNA nije nikada bila treća sila Europe!

Published

on

Vojna parada održana ovaj četvrtak u Beogradu izazvala je dosta reakcija u regiji. Jedna od tih reakcija bila je zapravo zaključak kako je ovoj paradi još jednom prodefiliralo naoružanje koje je to učinilo i skoro 30 godina prije, na Dan Pobjede u svibnju 1985., s tim da je tog 9. svibnja ulicama Beograda tutnjala JNA, a ne Vojska Srbije.

Komentatori po internet portalima stoga su se, razumljivo, bavili usporedbama one i ove sada vojske, , a opet se čula ili mogla pročitati stara teza da je nekadašnja JNA bila treće vojna sila u Europi!

Eto nam, znači, zgodne prilike da još jednom razbijemo taj stari mit, koji je cirkulirao ovim prostorima devedesetih godina prošlog stoljeća –  i još uvijek cirkulira.

Dakle, dosta je teško uopće odrediti parametre po kojima se treba mjeriti snaga neke vojske, pogotovo ako ćemo praviti populističku top-listu. Neka vojska ne mora biti brojna, a da opet bude ubojita. Neka vojska može imati gomilu tenkova, da bi druga s manjim brojem tenkova bila jača od nje (zahvaljujući sofisticiranijim i modernijim bojnim vozilima).

Stanje postaje zapetljanije ako uzmemo u obzir doktrine vojski, strategije eventualnog ratovanja, razrađene planove uporabe ljudstva i naoružanja u skladu s konfiguracijom terena i snagom neprijatelja, ali i vremenom u kojem se sukob zbiva. Pogotovo ako vojska djeluje u okviru nekog saveza (NATO ili do 1990. Varšavski pakt), što JNA nije bila. Pa onda strateško djelovanje vojske – ima li ona zadatak da pokriva regiju, je li njezini brodovi plove svjetskim morima, ima li ta vojska svoje snage u drugim zemljama i slično.

Da bismo zbilja definirali snagu nekadašnje JNA, moramo odrediti i trenutak u kojem sagledavamo njezinu snagu. Recimo da je pogrešno sagledavati je u trenutku pred izbijanje sukoba na ovim prostorima, jer je tada sama JNA već bila načeta posljedicama neizvjesne političke situacije, disolucije zemlje i partije, jer je, ne zaboravimo, ona bila državna, ali i politička vojska, sa zapovjednim kadrom odanim Partiji, i doktrinom očuvanja i države, ali i tekovina revolucije. Prekomplicirano? Da, to je jedan od osnovnih razloga zašto JNA nije bila u Top 3, jer kompliciranost kod nas uvijek znači i neefikasnost.

Znači, uzmimo JNA na njezinom tehnološkom, tehničkom i ljudskom vrhuncu – baš u vrijeme spomenute parade 1985. Govorimo li, dakle, o trećoj sili Europe? NE!

Pješaka na bacanje

Jednom za svagda – JNA je bila respektabilna vojna sila, ali treća u Europi svakako nije. Upravo zbog raznih parametara, od uvezanosti sa saveznicima do korištenja sofisticiranog naoružanja i modernih tehnika ratovanja, doktrine djelovanja i svojih planova za budućnost.

JNA je imala, to treba priznati, respektabilan broj vojnika koji ju je činio jednom od većih vojski tog doba – oko 275.000 vojnika, od toga 25.000 časnika, ukupno s uposlenicima „kod vojske“ čak 600.000 stalno plaćenih osoba, ogroman broj ročnika u dvije klase godišnje (junska i oktobarska klasa, po mjesecima odlaska u vojsku – broj ročnika 200.000), dva do tri i pol milijuna rezervista u prvoj fazi mobilizacije i čak  osam milijuna vojno sposobnih osoba uvezanih u obrambeni sustav zemlje – takozvani ONO i DSZ, a kojeg nije činila samo JNA, nego i Teritorijalna obrana (TO), koja je djelovala po principu „naoružani narod“, po republikama, pokrajnama i poduzećima.

Ne zaboravimo i policiju i druge organe koji su se naslanjali na ONO i DSZ. Imala je i prateću namjensku industriju, koja je pokrivala većinu konvencionalnog oruđa i oružja. I milijune zaposlenih u njoj.

Dakle, uzmemo li sve ovo u obzir, brojka je zastrašujuća, a dijelom daje odgovor na pitanje gdje je odlazilo toliko novca iz budžeta u ona vremena (što, pak,  postavlja pitanje za današnje vlasti – gdje su tolike pare sada, kada vojsku skoro pa i nemamo? Tko sad vuče novce?)

Obrambena doktrina ne stvara vojnu silu

Brojnost ljudi spremnih na obranu nije jedini parametar po kojem se mjeri snaga neke vojske. Jedno je naoružani narod, a drugo moderna vojska s najsuvremenijom tehnikom. Onda je tu pitanje morala, obrazovanja i standardizacije – i danas traju rasprave o tome je li JNA bila samo zbirka dobro uhljebljenih majora i generala ili zbilja jedna organizirana vojska spremna u svakom trenutku skočiti kao divlja mačka braniti zemlju. Doktrina JNA bila je obrambena, a ne napadačka.

U fazi obrane zemlje postojali su planovi (da ne duljimo – pretpostavljalo se da ako dođe do napada s istoka ili zapada trebati povući glavninu snaga u brda Bosne i Hercegovine, Dalmatinske zagore i Crne gore, te braniti Jadransku obalu, jer ravničarski krajevi nisu pogodni za obranu). Zbog toga su sve raketne baze, svi podzemni tuneli i aerodromi bili orijentirani na taj način.

Gledajući JNA u toj fazi obrane, koja bi nakon što JNA preuzme prvi udar, uslijedio partizanski rat naoružanog naroda s neprijateljem, jasno je da se s JNA nije bilo zezati i da ju je bilo moguće svrstati u najjače vojske na kontinentu.

Uostalom, aerodrom Željava i slični infrastrukturni projekti bili su grandiozni projekti koji su mogli JNA plasirati na to mistko treće mjesto. Ali, stvarno stanje bilo je varljivije i JNA je negdje izgledala veoma dobro, a neki rodovi vojske su kaskali.

http://www.youtube.com/watch?v=5DkQsNyO-g0

Plus, ne zaboravimo da je JNA bila partijska vojska, a naoružani narod višenacionalan i multikonfesionalan. To daje drugu dimenziju čitavoj priči. I odaje slabe karike vojske, koja se baš na osnovu njih kasnije i rastočila kao mjehur od sapunice početkom devedesetih, ponašajući se u ratovima na Balkanu kao slon u staklarskoj radnji i izgubljena vojska bez zemlje, koja očajnički traži novog sponzora i novi državni okvir (našla ga je u Miloševiću). Tko može garantirati da se slično ne bi dogodilo i u slučaju stranog napada 1985.? Da ne bi došlo do nove disolucije po nacionalnim šavovima?

Kompliciranost u svakom pogledu

Jedna od najvećih zamjerki na ustroj JNA u doba najveće snage, osim političke i nacionalne dimenzije, bila je komplicirana struktura vojske, ali i logistike. Zahvaljujući ostavštini iz Drugog svjetskog rata, pa onda političkom šaranju i savezništvu s SAD-om u vrijeme zahlađenih odnosa sa Varšavskim paktom, pa onda povratku na liniju dobrih odnosa sa SSSR-om, JNA je imala u svom naoružanju čak tri osnovna kalibra pješačkog naoružanja i mnogostruko više različitih kalibara naoružanja za topnička i druga oružja.

To je bila prava noćna mora za logistiku i potencijalna velika mana u slučaju rata, gdje je brzina i organiziranost opskrbe jako bitna. JNA je po toj činjenici bila vjerojatno najzamršenija vojna struktura u Europi, koja nije postigla potreban nivo standardizacije i unifikacije da bi se zvala trećom vosjkom Europe.

Zamršenosti je pridonosilo i financijsko podržavanje života vojnih lica. JNA je gradila solitere za svoje uposlenike po čitavoj SFRJ i na to trošila milijarde dolara. Slično je radila i po pitanju naoružanja i vojne opreme. Velika vojska tražila je i gutala velike novce. Stoga je u kriznim vremenima često nedostajalo novca za brzu modernizaciju, pa su pojedini rodovi vojske jako kasnili za modernim trendovima.

Neko naoružanje vuklo se još iz Drugog svjetskog rata, neko je bilo bazirano na sustavima iz tog istog rata (legendarni šarac, „tandžara“, pa PA topovi…). Za primjer, RV i PVO (Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana), kao perjanica i mjerilo snage svake vojske, – i dok je u šezdesetim i sedamdesetim kupnjom MIG-ova 21 zračni prostor bio jako dobro pokriven od upada sa strane, raketni sustav već je zastarjevao.

Već u osamdesetim on je tražio promjenu, a pred kraj osamdesetih su i MIG-ovi  21 već tražili zamjenu. Domaći zrakoplovi pokrivali su jurišni dio zrakoplovstva, ali lovci su morali biti strani, jer Jugoslavija još uvijek nije imala kapacitet za proizvodnju supersoničnog lovca.  Koliko više nije bilo novca za bacanje pokazuje činjenica da je krajem osamdesetih Jugoslavija kupila tek 16  zrakoplova MIG 29. U tom trenutku više su ih imali Poljska, Rumunjska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka. Zrakoplovstvo nam je kaskalo čak i za nekim zrakoplovstvima iz okruženja, makar je za današnje nam domaće standarde bilo nezamislivo moćno.

Zamašnjak industrije

Jugoslavenska namjenska vojna industrija bila je snažna, ali se bazirala uglavnom na najkonvencionalnije naoružanje – pješačko i topničko, te tenkove. Izvozili smo mnogo, ali razvoj je trajao dugo, pogotovo ako se ticao zahtjevnijih vojnih sustava. Zrakoplovna industrija bila je, s današnje distance, prilično razvijena, ali su bolje zrakoplove pravili i Šveđani, a kako ne Britanci, Francuzi, Talijani, Nijemci (opet je u pitanju kooperacija u dosta slučajeva – Tornado nekad, danas Eurofighter).

Jedina domaća kooperacija bila je s Rumunjima na razvoju i produkciji aviona Orao (rumunjski Vultur), koji je baš zahvaljujući kooperaciji i pretrpio neke konstrukcijske i tehnološke nedostatke, odnosno morao imati neke preinake u odnosu na izvorne zamisli.

JNA je imala specijalnu i vrlo zanimljivu pomorsku doktrinu, gdje su otoci pretpostavljeni kao nosači aviona i bojni brodovi, gdje se neprijatelj  uvlači u zamku, tako da su stvarni brodovi bili mali (od razine raketnih čamaca do nekoliko fregata). Na papiru to nije bilo nešto, ali je bilo funkcionalno, no u usporedbi s britanskom, francuskom, talijanskom flotom ipak nedostatno za visok plasman, a sigurno ne Top 3.

Bez nuklearnih glava – jedva u Top 10

Jugoslavija nije imala (srećom!) nuklearno oružje – i samim tim njezina vojska nije mogla biti više plasirana od zemalja koje su ga imale. Logički, svaka je zemlja Varšavskog ugovora raspolagala nuklearnim bojevim glavama, jer je iza njih stajao SSSR, a takav slučaj je bio s bilo kojom članicom NATO saveza.

Da zaključimo, gledajući današnje imitacije vojski na ovim prostorima, JNA je bila veliki, glomazan vojni sustav, s milijunima ljudi i dolara upregnutim u taj isti sustav. U nekim segmentima on je bio respektabilan, u nekim brojkama također.

Ali, sveukupno, JNA je vjerovatno bila, samostalno gledajući svaku europsku vojsku ponaosob, u nekom Top 10. Ali, i sama zemlja je svojom veličinom bila u Top 10, stoga je taj plasman logičan. Top3? Nikako. Čisti mit.

Osim brojnosti JNA je teško mogla parirati većini jačih vojski Europe. Ali, nije niti previše zaostajala.  O stanju vojski i zemalja danas, a pogotovo industrije na ovim prostorima suvišno je pričati.

Galerija fotografija / Bljesak.info

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

U potrazi za Istinom

DOBRO JUTRO HRVATSKA!

Published

on

Ima već gotovo pune četiri godine kako nastojim skrenuti pozornost hrvatske javnosti na krajnje neprimjerene sadržaje srpskih udžbenika na temelju kojih se već 20 ili više godina obrazuju i odgajaju naraštaji školske djece – ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, pa i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu po posebnim programima prilagođenim za njih.

Pokušao sam slati i upite vezano za ovu tematiku (od našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa – još u vrijeme ministrovanja Željka Jovanovića, do Ministarstva vanjskih poslova, pa i Pupovčevog SNV-a i pogađate: ODGOVORA NIOTKUDA!). A pitao sam samo: „Uče li iz tih udžbenika povijest i djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja se obrazuju po posebnim nacionalnim programima?“

I konačno, u posljednje su vrijeme zaredali tekstovi o ovoj zloćudnoj pojavi, pa se (čak) javila i hrvatska eurozastupnica Ruža Tomašić sa svojim komentarom.

Dobro jutro, Hrvatska! Dobro jutro, Ružo! Dobro jutro dudeki kojima nikad ništa nije jasno dok ne dogori do nokata!

Stotine poštenih i časnih intelektualaca u Srbiji desetljećima se grčevito bore za istinu i progovaraju o ovim i svim drugim patološkim i destruktivnim pojavama u srpskom društvu, a Hrvatska po običaju spava dubokim snom. Knjige su o tomu napisali. Mnogi ozbiljni sociolozi bave se već dugo proučavanjem uzroka destrukcije srpskog društva upravo zato što to predstavlja realnu opasnost po susjede i ozbiljan je izvor mogućih nestabilnosti u budućnosti. Ne samo da im ne pružamo potporu – PREŠUĆUJEMO IH!

„Ne bi se štel mešat“, „Što mi imamo s njihovim udžbenicima“ itd., itd.To je taj naš malograđanski dudekovski konformistički stav, sindrom guske u magli.

I onda kad se jednoga dana probudimo s balvanima preko cesta i pruga, čudimo se što nam se to događa.

Podsjećanja radi, draga publiko, evo jednoga teksta iz siječnja 2014. godine (objavljen u tiskanom izdanju 7 dnevno), a tekstove sličnog sadržaja objavio sam posljednjih tjedana  na više portala.

Iskreno mi je drago da se o ovoj temi počelo govoriti u Hrvatskoj. Bilo je i vrijeme. I stoga se možda nije loše podsjetiti što sve sadrže srpski udžbenici.

 

Lice i naličje povijesne istine

 

BESRAMNA REVIZIJA POVIJESTI U SRPSKIM UDŽBENICIMA

  Ne tako davno, na beogradskoj „Marakani“, u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska, zapaljena je naša državna zastava, dok su se kroz svih devedeset minuta iz desetina tisuća grla orili najuvredljiviji šovinistički povici na račun hrvatskog, bošnjačkog i albanskog naroda. Našem ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, koji je cijelo vrijeme sjedio u počasnoj loži (kao gost predsjednika Srbije, inače, zakletog četničkog „vojvode“, Tomislava Nikolića), nije bilo niti na kraj pameti staviti ikakvu primjedbu na ovo vandalsko ponašanje rulje i izljeve bolesne, primitivne mržnje – a kamo li ustati i napustiti ložu. Nikakve reakcije nije bilo ni poslije njegovog povratka u Zagreb. Umjesto diplomatske note Srbiji (makar reda radi i zaštite digniteta države), uskoro je uslijedilo slanje paketa hrvatskih udžbenika povijesti na „reviziju“ u Beograd, kako bi se opovrgle Nikolićeve tvrdnje da se u njima „Srbi nazivaju četnicima i agresorima“?!

No, pita li se tko, što piše u srpskim udžbenicima – ili to nama u Hrvatskoj doista nije bitno? Znaju li hrvatski građani, da je u zadnjih dvadesetak u Srbiji na djelu temeljita i kontinuirana revizija recentne povijesti koja je potpuno usklađena s velikosrpskom ideologijom i praksom čiji su krvavi tragovi na ovim prostorima još uvijek itekako vidljivi?

  Danima uoči kvalifikacijske nogometne utakmice za SP između reprezentacija Srbije i Hrvatske (odigrane 6. rujna 2013. godine), za koju se unaprijed znalo da je javna priredba visokog rizika, novinske stupce najtiražnijih tiskovina u Srbiji, pune naslovi koji govore o „paklenim planovima hrvatskih ekstremista bliskih HDZ-u“, čije su nakane u Beogradu izazvati nerede, napasti policiju i stvoriti „opšti haos“. Objavljuju se i slike naših navijača od kojih neki (slučajno ili ne), dižu u zrak desnu ruku. Asocijacija je više nego očita. I, dakako, sve skupa stavlja se u kontekst „ugrožene“ ćirilice u Vukovaru i ponovne „obespravljenosti“ Srba u Hrvatskoj.

Ide se čak tako daleko, da se tvrdi kako „ustaše planiraju srušiti Beograd“, no, na sreću, ovaj plan je (prema pisanju vrlo utjecajnog tabloida Kurir) na vrijeme otkriven od „bezbednjaka“. Cijela akcija „hrvatskih ekstremista“ osmišljena je, navodno, ni manje ni više, nego u savezu s unutarnjim neprijateljima u Srbiji, kojima bi također odgovarala destabilizacija političkih prilika. Hrvatski ekstremisti to će pokušati da urade preko struktura u Srbiji kojima bi odgovarao takav incident“ – kaže Kurir u svome članku objavljenom na sam dan utakmice, pod naslovom: „PAKLENI PLAN HRVATSKIH EKSTREMISTA: Neredi na Marakani“.

Cilj ovakvih propagandnih konstrukcija kojima je tih dana preplavljen javni prostor u Srbiji nije bio samo dodatno zagrijati ionako uzavrelu situaciju, nego i pribaviti kakav-takav„alibi“ za ono što se sasvim izvjesno očekivalo, i što se, na kraju i dogodilo. Za „tradicionalne neprijatelje“ Hrvate je, po običaju, uloga negativaca bila unaprijed rezervirana. Naši istočni susjedi dokazali su još jednom da su velemajstori kad je riječ o metodama specijalnog rata.

Svi znamo što se događalo na samoj utakmici – počevši od uočljivog provokativnog ćiriličnog transparenta s natpisom „VUKOVAR“, koji je naše nogometaše, vodstvo reprezentacije i malobrojne navijače dočekao na istaknutom mjestu, do parola: „KAD ZAGRMI IZ BOROVA SELA“, „VUKOVAR JE SRBIJA“ i sl., i složnih zvižduka ostrašćene mase u vrijeme izvođenja hrvatske himne, do šovinističkih skandiranja s otrovnim porukama mržnje i sadističkim podsjećanjima na masovne srpske ratne zločine iz devedesetih, koji, čini se, još uvijek mnogima u Srbiji služe kao mjerilo „patriotizma“ i izraz su nacionalnog ponosa. Usput je na tribinama pompozno spaljena i hrvatska državna zastava – što je inače u Beogradu postalo već uobičajeno, neovisno o tomu radi li se o proglašenju samostalnosti Kosova, protestima protiv SAD-a, ili o nekom događaju koji je vezan izravno za Republiku Hrvatsku. Naravno, nigdje „ustaša“ koje su trebale „srušiti Beograd“, tući policiju, „napraviti haos“. Oni su, vjerojatno, ipak  na vrijeme „sprečeni“, zahvaljujući sposobnim agentima iz srbijanske službe „bezbednosti“.

Deblji kraj izvukli su snimatelji (koje su huligani gađali stolicama), ali su zato malobrojne skupine hrvatskih navijača prošle mnogo bolje nego u siječnju mjesecu 2012. godine, kada su vraćajući se s rukometne utakmice koja se igrala u okviru EP (u novosadskoj športskoj dvorani SPENS-a), divljački napadani u „sačekušama“ diljem Vojvodine (u Novom Sadu, kod Veternika, u Rumi i drugim mjestima), i to sjekirama, toljagama,  željeznim polugama, kamenjem. Bilo je ozlijeđenih, mnoga su vozila uništena, zapaljena…a „ustaše“ su jedva čekale da izvuku žive glave i dokopaju se hrvatske granice.

Mnogi od nas se još uvijek sjećaju događaja iz ne tako davne prošlosti, u kojima je srpska propaganda u vrijeme rata, na sličan način – ali sa daleko tragičnijim učincima – tukla iz svih raspoloživih oruđa, i uvelike doprinijela homogenizaciji srpskog naroda i stvaranju ozračja mržnje čije su izravne posljedice bili masovni zločini, razaranja i patnje milijuna ljudi. Danas, dvadeset i više godina nakon toga, može se nažalost konstatirati, da je u svojim temeljnim odrednicama srpska propaganda zadržala sve značajke i osobitosti koje je imala tijekom ratova. Prateći sa strane sve što se tih dana objavljivalo u srbijanskim medijima, nedovoljno upućeni promatrač zacijelo bi pomislio kako je riječ o skoroj agresiji na Srbiju.

I, zanimljivo, kao i toliko puta ranije, tamošnjoj javnosti to nije smetalo. Gotovo nikakvih javnih osuda ovih izljeva mržnje i šovinizma u Srbiji nije bilo.

Zbog teških izgreda srbijanskih navijača na „Marakani“ (paljenja pirotehnike, lomljenja stolica, bacanja predmeta na teren – posebice na našeg reprezentativca Josipa Šimunića), Fudbalski savez Srbije je kažnjen od FIFA-e novčanom kaznom od 50.000 švicarskih franaka. Dakako, sve ono što je bilo vezano za ispoljavanje nacionalne mržnje i nesnošljivosti, nije sankcionirano od svjetske nogometne federacije.

No, ono što je još žalosnije, nisu reagirala niti državna tijela Republike Hrvatske, uključujući Predsjednika, Vladu, pa i već spomenutog ministra Jovanovića.

Iza svega ostaju pitanja: Otkuda toliki naboj šovinizma kod mladih ljudi, od kojih većina nije niti bila rođena u vrijeme rata? Radi li se samo o utjecaju propagande, ili su posrijedi neki dublji razlozi? Tko i na koji način odgaja mladiće spremne bez ikakvoga povoda i razloga sijati mržnju i isključivost, marširati slaveći Hitlera i Himmlera, razbijati zgrade stranih veleposlanstava i paliti zastave „neprijateljskih“ nacija, praviti nerede na ulicama, prebijati ljude druge nacije i vjere ili neistomišljenike, pljačkati, pa i ubijati po narudžbi …? Može li se za sve okriviti samo ekonomsko stanje, ili je dio odgovornosti i na sustavu obrazovanja i odgoju u okviru škole i obitelji?

Kako se naš ministar znanosti obrazovanja i sporta osjećao u vrijeme spomenute utakmice, može se samo pretpostavljati – jer, koliko je poznato, javno se o tomu nije očitovao (osim što je izjavio da „nije video“ sporno paljenje hrvatske državne zastave), ali, činjenica je da je samo mjesec i pol dana poslije, zbog kritika upućenih na račun sadržaja hrvatskih udžbenika iz povijesti (izrečenih u vrijeme posjeta predsjednika Republike Hrvatske dr Ive Josipovića Srbiji), požurio opravdati se svom domaćinu Nikoliću.

Nova lekcija četničkog „vojvode“

„Reformirani“ radikal Toma (nekoć pulen Vojislava Šešelja i njegov suborac u ratovima, a danas lider tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije), iskoristio je obraćanje javnosti na tiskovnoj konferenciji (nakon susreta s našim predsjednikom), za još jedan propagandni napad, uz oštre kritike Republici Hrvatskoj zbog „kršenja manjinskih prava Srba“, pa je, među ostalim, spomenuo i udžbenike povijesti koji se koriste u našem sustavu obrazovanja, jer oni (prema onome što je ustvrdio), Srbe prikazuju kao četnike i agresore.

Teško je povjerovati da se zakleti četnički „vojvoda“ Tomislav Nikolić (koji se tog naslova stečenog zbog  „ratnih zasluga“ za srpstvo i dodijeljenog mu na Romaniji 1993. godine od strane tadašnjeg šefa Vojislava Šešelja još uvijek ne odriče), može uvrijediti kad netko Srbe koji su napadali i razarali Hrvatsku i masovno ubijali njezine građane eventualno nazove „četnicima“. Bilo bi to pomalo apsurdno, i to iz više razloga – pogotovu uzme li se u obzir da se većina srpskih „patriota“ i danas (poput Nikolića, Vučića i sličnih njima) ponosi upravo time – četničkim imenom, tradicijom i znakovljem. S te točke gledišta, konstatacija koja se tiče Srba kao  „agresora“ može biti jedini pravi problem, i to bi Nikolić zasigurno rado ispravio, jer, po njemu, Hrvatska je okupirala „SAO Krajinu“, pa je stoga isključena svaka mogućnost da se Srbe okrivi za izazivanje rata i agresiju.

No, da se vratimo na udžbenike.

Jovanović se, koliko smo mogli čuti, ipak uspio opravdati, i dokazati kako Nikolićeve tvrdnje ne stoje. Istini za volju, nakon što su u Beogradu pregledani hrvatski udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole (njih ukupno 17), nije se oglasio Toma, nego ministar prosvete nauke i tehnološkog razvoja u vladi Republike Srbije, i na sveopće veselje naše Vlade i resornog ministra, potvrdio da „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“. Ako su u Srbiji već izrekli takvu ocjenu, onda to među ostalim znači, da se još uvijek ne zna tko je bio agresor 1991. godine – a upravo ovo, sa stajališta povijesne istine i činjenica jeste itekako sporno.

Ako smo već javno prozvani zbog udžbenika, i ako je utvrđeno da u njima nema ničega što bi moglo smetati našim istočnim susjedima, možemo li se malo pozabaviti udžbenicima druge strane, i makar letimično pogledati na koji način se u njima obrađuju povijesne teme? Ima li, dakle,  ičega spornog u srbijanskim školskim udžbenicima, i iz kojih već više od 20 godina uče povijest ne samo srpska djeca, nego i pripadnici svih nacionalnih manjina, uključujući i Hvate koji žive u Srbiji i Vojvodini?

Tko sije sjeme mržnje i sprema nove ratove?

Za razliku od ekstremne velikosrpske struje – koja je, nažalost, još uvijek odlučujući čimbenik na javnoj i političkoj sceni – u Srbiji postoje ljudi koji promišljaju na sasvim drugačiji način, i u stanju su pogledati istini u oči; i ne samo to, nego pokušavaju osvijestiti vlastiti narod i suočiti ga s realnošću. No, taj krug intelektualaca i demokratski opredijeljenih ljudi građansko-liberalne orijentacije još uvijek je u najvećoj mjeri marginaliziran, izvrgnut oštrim javnim osudama i prozivkama (ne rijetko čak i fizičkim napadima) i medijskoj blokadi.

Takvo stanje stvari, naravno, ne smije biti razlogom da se ovi glasovi razuma zanemare i ne uzmu u obzir, nego naprotiv, zaslužuju potporu svih dobronamjernih ljudi, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Srbijanska povjesničarka dr Dubravka Stojanović, jedna je od rijetkih osoba s prostora bivše SFRJ, koja uvijek javno, jasno i otvoreno iskazuje svoj stavove, ma koliko to mnogima u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine ne odgovaralo, pa i kad su u pitanju i sustav obrazovanja i školski udžbenici na kojima se u posljednjih 20-ak godina odgajaju naraštaji srpske djece.

U jednoj od svojih knjiga (Ulje na vodi, Beograd, 2010.), na str. 85-124., ona analizira neke od udžbenika Poznavanja prirode i društva i Istorije koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih njezinih razmišljanja na tu temu, prema citatima iz spomenute knjige.

Na str.106., dr Stojanović govori o „ideologizaciji nacionalne svesti“, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na druge:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

O posljedicama ovakvog diskursa, u kojemu se sve mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline, autorica na str.111/112., piše:

Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

 —————————————

84 Dimitrije Đorđević, Ogledi o balkanskoj istoriji, Beograd 1989, str. 36.

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

—————————————————————————————————————–

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.“

Na str. 114., autorica donosi jedan od svojih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci ratova iz devedesetih, prilike su prikazane ovako:

Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se ‘srpski narod naoružao’,108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. ‘Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.’109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. ‘Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.‘110  Tako su ‘i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.’ 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: ‘Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: ‘Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne’.113

———————————————

 108 Poznavanje prirode…, str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografi ja za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

————————————————————————————————————————————————————————–

… Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.’fanatizovanih vernika’  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(…) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (isto, str.122-124.)

Iz nekoliko navedenih citata svakako nije moguće sagledati sve dimenzije ovog problema, ali je sasvim sigurno da nije riječ o bezazlenoj pojavi.

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu, i to je ono o čemu ne može biti spora, jer to je djelatnost koja u krajnjoj instanci odlučujuće utječe na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim utjecajem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

Pouke uz prošlosti

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), utor kaže: Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci zasigurno bitno doprinijelo nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su, dakle, nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput spomenutog Slobodana Jovanovića), shvaćajući njegovu važnost u konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprijeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Ove tendencije bile su najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države, i to je bio cilj ka kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju i odnose s drugim narodima, pa i onima s kojima su se spletom povijesnih okolnosti našli u zajedničkim granicama.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, i na koji način su se raspale, dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti, i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji udžbenika povijesti gotovo u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Nikolića i njegovog ministra obrazovanja, trebalo bi prije svega pitati: Jesu li to udžbenici iz kojih već više od dva desetljeća u Srbiji i Vojvodini povijest uče i oni koji nisu Srbi – mali Slovaci, Mađari, Hrvati, Česi i pripadnici brojnih drugih manjina?

Naš ministar Željko Jovanović, također bi morao konačno odgovoriti na pitanje: Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj povijest uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori dr Dubravka Stojanović?

 Imaju li pravo oni koji su razarali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i vršili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, nakon svega sijati novo sjeme mržnje, i u isto vrijeme za to prozivati žrtve – a da sve to skupa ostane bez ikakve reakcije s naše strane?

 Bilo bi vrlo zanimljivo dobiti konkretne odgovore…i, konačno, izvući neke pouke iz prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Continue Reading

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Published

on

By

Foto: Bruno Bušić u Švedskoj 1976.
Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

facebook komentari

Continue Reading