Ruža i Bundaš

0

Kasna jesen me podsjetila na dane mog ranog djetinjstva kad su se još poneka, preostala stada ovaca izgonila na ljetnu ispašu u planinu, ono što je meni ostalo u pamćenju da je to zadnje radila moja pokojna susjeda Ruža Šušnjar, slušajući priče žena iz sela koje su za jutarnjih ili podnevnih kava raspredale priče o svemu, svačemu i svakome, tako sam saznao da je Ruža bila jedna od ljepših cura u kraju, imala je svog dragog koji je bio u domovinskoj vojsci 2.ww, nakon rata su po njega došli “osloboditelji” kao i po svakog najzdravijeg muškog u svakoj našoj obitelji koja se nije priklonila srbokomunistima i strjeljali.

Ruža je od tada drugovala s ovcama, nikada nije poželjela niti imala drugog muškarca, njena je ljubav otišla u grob sa njenim voljenim i Ruža je niječno odgovarala na sve upite brojnih prosaca, utjeha su joj bila ovce i stoka njene obitelji i bratova djeca. Njen vjerni pratitelj i pomagač u zadnje vrjeme njenog pastirovanja bio je tornjak Bundaš u ta vremena na Vučipolje je vodila samo uska kozja staza i pristup planinskim pašnjacima nije bio baš lak.

Bundaš je bio krupan, najveći i najjači pas u selu i za razliku od ostalih seoskih pasa Bundaš je izazivao poštovanje kod seljana, njega nisu tjerali ispred kuća a i nije ulazio u tuđe, seoske vrtove i njive poput ostalih pasa, Bundaš je bio poseban. Ruži je bio veliki pomagač, kad bi istjerala ovce u planinu Bundaš bi čuvao stado, kada bi se neka ovca ojanjila u nekom šumarku ili visokoj travi Bundaš bi ostajao uz nju kao zaštita sve dok je Ruža ne bi pronašla i janje i ovcu dotjerala do trošne starinske slamnate štale, zabavljeni poslom u lokalnoj tvornici, školom i obradom zemlje na selu njena obitelj se rijetko upućivala do tada teško dostupnog više od deset kilometara udaljenog Vučipolja.

Kada bi joj nešto zafalilo Ruža bi na komadu papira od kartene vreće stočnog brašna napisala stvari koje joj nedostaju, zatakla i svezala Bundašu za ogrlicu i poslala ga na selo, pas je nikada nije iznevjerio, svaka njena poruka je stigla u njenu obitelj i stvari koje bi falile dopremljene su u planinu na crvenkastom konju i njeno bi se pastirovanje nastavilo, tek bi kasna jesen sa u to vrijeme svojom hladnoćom natjerala Ružu i stado na povratak u selo. Ruža je silazila kući tek sa prvim snijegovima, prolazila su godine i Ruža i Bundaš su već bili stari.

Te godine jesen je bila neobično lijepa i “mijaljdansko”ljeto se oteglo, poneka kiša koja je pala i ugodno vrijeme istjerali su sočnu planinsku travu i stado je uživalo, bio je već kraj studenog kad je Bundaš starim već umornim korakom dokaskao u selo pred kuću Ružine obitelji, pregledajući ogrlicu nisu našli zataknute poruke i njen brat nakon radnog vremena u tvornici odluči uzjašiti konja i otići u planinu u staroj planinskoj kući našao je zauvijek usnulu sestru, presvučenu u čistu robu ležala je na starinskoj “sećiji” kraj nje. Na trošnoj komodi gorjela je svijeća, a stare usahle ruke su čvrsto držale molitvenik naslonjen na mrtve grudi.

Umrla je Ruža, obitelj je dotjerala stado na selo. Stari Bundaš je bio s ovcama. Jedne noći nakon nove godine Bundaša je nestalo, dozivali su psa i tražili ali ga nigdje nisu našli, njen brat je nakon nekog vremena otisao na Vučipolje po neke stvari koje nisu uspjeli dotjerati kad je umrla Ruža, pred kućom na kamenitom pragu ležalo je smrznuto mrtvo tijelo Bundaša.

Vjeko Zavracki

facebook komentari