RUŽICA ANDRIĆ – CVJETOVI ZLA, specijalni rat protiv hrvatskog političkog iseljeništva, dokumenti i analize.

    0

    RUŽICA ANDRIĆ – posljednja preživjela članica Bugojanske grupe djevojački Martinović, rođena je 29. lipnja 1944. pokraj Inđije u Vojvodini, gdje su joj se roditelji, otac Josip i majka Jela, djevojački Šarić, doselili iz okolice Konjica, BiH.

    Iz Jugoslavije je, pod nerazjašnjenim okolnostima, još kao maloljetnica 1961. pobjegla u Italiju. U dopisu državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske 22. lipnja 1996. sama je napisala:

    “Kako sam bila premlada da dobijem politički azil, da me se ne izruči Jugoslaviji i da bi dobila politički azil, mene privremeno ženi obiteljski prijatelj. Na račun te ženidbe ja dobivam politički azil”.

    Jugoslavenske tajne službe i njihove medijske produžene ruke, kao i određeni centri moći u svijetu koji nisu bili skloni borbi hrvatskog naroda za svojom neovisnom državom, neprestano su vodili specijalni psihološko promidžbeni rat protiv hrvatskog iseljeništva. Cijelu kronologiju tog rata nije moguće opisati u jednom prikazu na našem portalu, ali ćemo ga pokušat približiti detaljnim opisom jednoga primjera – subverzivnim dezinformacijskim ratom nakon Akcije Fenix 72 (odnosno, kako je bila poznatija u narodu, “Bugojanske akcije”) kojega je protiv hrvatskog iseljeništva vodila stanovita Ružica Andrićudovica vođe Skupine Fenix 72 Ambroza Andrića, kao vrlo pogodan medij za takvu djelatnost u rukama neprijateljskih centara moći.
    Neposredno nakon početka, dakle još u tijeku Akcije Fenix 72Udba je u lipnju i srpnju 1972. započela specijalni,

    Skupina Fenix 72 neposredno prije prelaska austrijsko-slovenske granice

    Skupina Fenix 72 neposredno prije prelaska austrijsko-slovenske granice

    dezinformacijski rat koji je na samom početku trebao unijeti pomutnju među hrvatskim pučanstvom, prvenstveno na područjima gdje se akcija odvijala. Dezinformacije, popraćene masovnim represivnim mjerama, širene su s ciljem odvraćanja Hrvata od priključenja akciji, bilo kroz logističku pomoć hrvatskim gerilcima, bilo na način izravnog priključivanja njihovoj skupini.
    Osim toga, dezinformiranje je trebalo u krugovima hrvatskog iseljeništva koji su simpatizirali revolucionarne akcije protiv Jugoslavije, proširiti sumnje u pozadinu i cilj akcije te izazvati defetizam koji bi umanjio ili u potpunosti spriječio podršku iseljeništva Akciji Fenix 72 – a koja se, kako je bilo zamišljeno, trebala nastaviti dolaskom novih borbenih skupina iz inozemstva u Jugoslaviju – ili je općenito trebalo umanjiti ili spriječiti moguće buduće oružane akcije protiv Jugoslavije.

    ( Braća Ambroz i Adolf Andrić )

    ( Braća Ambroz i Adolf Andrić )

    Ostvarenje trećeg cilja dezinformacijske akcije, nekoliko dana nakon što su jugoslavenske vlasti obznanile informaciju o upadu feniksovaca u Jugoslaviju, na sebe su bile preuzele neke strane tajne službe čije su vlade štitile jugoslavensku državu i Titov režim. One su željele kompromitirati Akciju Fenix 72 na međunarodnoj razini te zastrašiti moguće simpatizere hrvatske borbe za slobodu u svijetu koji bi na aktivan ili pasivan način pomagali hrvatske domoljube.
    Naravno, jedni i drugi, i Udba i strane tajne službe, sljedećih mjeseci i godina obilno su računali na agente-provokatore u hrvatskim redovima koji će širiti njihovu propagandu. Očigledno je da su, u sklopu primjene klasičnoga, školskoga subverzivno-psihološkog djelovanja, kao na važan oslonac, računali i na tzv. korisne budale u hrvatskim redovima koji će za njih, već tradicionalno, odraditi dobar dio posla.
    Najzloćudnije dezinformacije u hrvatskom iseljeništvu o Akciji Fenix 72. pokrenulo je glasilo Hrvatske seljačke stranke (HSS) Hrvatski glas (Croatian Voice) iz Kanade. Tamo je u broju 41 od 25. listopada 1972. objavljen članak s nadnaslovom “Vođe ‘Akcije Bugojno’ izvježbani agenti Udbe, te naslovom “Tko su braća Andrić?” i podnaslovom “Apsolvent visoke Udbine terorističke škole je Srbin iz okolice Tuzle, a pravo ime mu je Đoko”. Pod “Đoko”, kako se vidi iz članka, mislili su na Adolfa Andrića. Članak je potpisan inicijalima “mg”, a završava pitanjem:
    “Da li su prevareni hrvatski mladići likvidirali braću Andriće u času otkrivanja zamke ili su to učinili udbaši, ili su uspjeli spasiti glave pa žive negdje u Jugoslaviji pod svojim pravim imenom, budućnost će otkriti”.

    Općepoznato je kako je HSS nakon Drugoga svjetskog rata u iseljeništvu bio pod snažnim utjecajem britanske obavještajne službe. To je posebno bilo izraženo u Kanadi u vrijeme Akcije Fenix 72, gdje je glavni čovjek HSS-sa bio Mladen Guino Zorkin, što ukazuje na opravdanu pretpostavku da je upravo on bio autor članka potpisana inicijalima “mg”
     Članak iz “Hrvatskog glasa”
    Međutim, najuporniji širitelj dezinformacija o Akciji Fenix 72 u hrvatskom iseljeništvubila je i ostala do dana današnjega Ružica Andrićudovica vođe Skupine Fenix 72 Ambroza Andića.
    Kad je svojedobno (početkom 2009.) objelodanjeno da se u Hrvatskoj pripremaju istraživački feljton, knjiga i dokumentarni film o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu i Akciji Fenix 72, javila se Ružica Andrić s već nebrojeno puta ponovljenim neistinama i dezinformacijama iz arsenala specijalnoga rata o toj tajnoj emigrantskoj organizaciji, njenim vođama, članovima i akcijama. Njene izjave i objašnjenja prenijeli su neki marginalni mediji u iseljeništvu, poput jednog hrvatskog radio sata u Chicagu kojega vodi neki samozvani “ustaša” Anđelko Galić, ali su joj podršku pružili i određeni hrvatski iseljenici već odavno osumnjičeni zbog špijunske djelatnosti među Hrvatima – poput emigranata Fabijana Lovokovića iz Australije. U Hrvatskoj je Ružica Andrić, dobila podršku urednika portala “nezavisno.com” Domagoja MargetićaZauzvrat je Ružica Andrić podržala Margetića u parlamentarnim izborima 2009. godine. Također, premda općepoznata kao “žena slabog morala”, podržao ju je novinar katoličkog radija “Radio Marija” Damir Boravčak, ali nije poznato je li kakvu protuuslugu njemu obećala.
    Vijest o podršci Ružice Andrić Domagoju Margetiću Ovaj put, predstavljajući se kao “posljednja preživjela sudionica” te akcije i supruga njezina vođe Ambroza Andrića, Ružica Andrić jasno je izrekla namjeru kompromitiranja spomenutih projekata. Detaljna provjera tvrdnji i namjera Ružice Andrić, s druge strane, jasno govori da ona nije nikakav vjerodostojan svjedok o toj temi – već konfliktna i kontradiktorna osoba, zapravo, vrlo nepouzdan svjedok. Analizom njena pisanja, i putem svjedočanstava živućih članova HRB-a i onih najizravnije upućenih u okolnosti i tijek zbivanja može utvrditi, Ružica Andrić nikada nije ni raspolagala detaljnijim ili sustavnijim informacijama kako o organizaciji, tako ni o planovima, pripremama, posebice o samoj izvedbi akcije.
    Najbolji primjer za to jest reakcija dvadesetak članova rodbine i suradnika feniksovaca, koji su, kao odgovor na njezine tvrdnje, sročili javno priopćenjekoje je  početkom 2009. objavljeno na web-portalu “Hrvatskoga kulturnog vijeća” u Zagrebu te u dva nastavka u tjedniku pod imenom “CroExpress” u Melbourneu.
    Priopćenje su, među ostalima, potpisali: Marija Mikacsestra braće Ambroza i Adolfa Andrića, Poreč; Nediljko Vegar, brat Pave Vegara, Zagreb; Iko Pavlović, brat Ludviga Pavlovića, Ljubuški; Hasan Keškić, nećak Vejsila Keškića, Bihać; kao i povratnici iz Australije u Hrvatsku Marjan Bošnjak, Drago Ljubić i Ljubo Dragoja te umirovljenik Hrvatske ratne mornarice (HRM) Ante Butković, svojedobni stožernik HRB-a za Europu (Povjerenstvo br. 2) i član Glavnog revolucionarnog stana HRB-a koji je na tom mjestu naslijedio brutalno ubijenoga Josipa Senića: 
    Ružica Andrić, djevojački Martinović, rođena je 29. lipnja 1944. pokraj Inđije u Vojvodini, gdje su joj se roditelji, otac Josip i majka Jela, djevojački Šarić, doselili iz okolice Konjica, BiH. Iz Jugoslavije je, pod nerazjašnjenim okolnostima, još kao maloljetnica 1961. pobjegla u Italiju. U dopisu državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske 22. lipnja 1996. sama je napisala:
    “Kako sam bila premlada da dobijem politički azil, da me se ne izruči Jugoslaviji i da bi dobila politički azil, mene privremeno ženi obiteljski prijatelj. Na račun te ženidbe ja dobivam politički azil”.
    Kako se zove taj “obiteljski prijatelj” za kojega se prvi put udala, kada i gdje ga je upoznala, kako su se zajedno zatekli u talijanskom logoru za izbjeglice i kako joj je brak s njim mogao osigurati politički azil – Ružica nije navela u ovome svojemu dopisu?! Posebno je nejasno, ako se radilo o fiktivnom braku s “obiteljskim prijateljem” 1961., kako je onda potkraj sljedeće godine s njim dobila dijete – kćer?!
    Prema objavljenoj dokumentaciji australske tajne službe “Australian Security Intelligence Organisation” (ASIO), Ružica je 9. travnja 1963. doplovila u Australiju u društvu supruga Mirka Buzuka, rođenoga 8. siječnja 1941. pokraj Konjica, BiH, za kojega se udala 1961. godine u Italiji, i kćeri Elisabete Buzuk, rođene 22. listopada 1962. u Italiji.
    U Australiji su živjeti neupadljivim obiteljskim životom sve dok Ružica nije ponovno zatrudnjela. Jednog dana kratko prije poroda ona je jednostavno pobjegla iz kuće – k Ambrozu Andriću, koga je upoznala još u izbjegličkom logoru u Italiji. Sina Stjepana je rodila 3. rujna 1964. Iako je tvrdila da se je između nje i Ambroza Andrić “rodila ljubav na prvi pogled” još na brodu iz Italije u Australiju, prema dokumentima australske tajne službe ASIO to nije bilo moguće, jer  je Ambroz Andrić doplovio u Australiju godinu dana ranije, odnosno 13. svibnja 1962. Isto tako Ružica Andrić tvrdi da je Ambroz Andrić otac njenog sina Stjepanadok u službenim australskim dokumentima piše da mu je otac Mirko Buzuk.
    Bijeg Ružice od supruga Mirka Buzuka k Ambrozu Andriću, nije izazvao samo osobne probleme među njima, nego i u dijelu tamošnje hrvatske zajednice. Naime, Mirko Buzuk i Ambroz Andrić bili su članovi HRB-a, zbog čega je šef HRB-a Geza Pašti razmišljao o isključenju Ambroza Andrića iz organizacije, ali je od toga odustao nakon što mu je Ambroz uputio posebno pismo sa zamolbom da to ne učini.

     Jozo Orečkrsni kum Elizabete, kćeri Mirka i Ružice Buzuk, kao i mnogi drugi njegovi poznanici i suborci, zamjerio je Ambrozu Andriću “nemoralan” odnos s RužicomTražio je od njega da, barem što se tiče male Elizabete, o očinstvu razgovara s Mirkom Buzukom. Međutim, to je bio razlog što je Ružica proglasila Oreča “udbašem” te izazvala žestoku svađu između njega i Ambroza.
    ***  Izvješće australske policije o sukobu Ambroza Andrića i Josipa Oreča zbog Ružice Buzuk  ***

    Da bi se naknadno opravdala, Ružica Andrić je – nakon niza pamfleta koje je objavila u sydneyskoj “Spremnosti” pod uredništvom Fabijana Lovokovića – 13. kolovoza 2002. napisala:
    “Kad sam saznala da je Mirko (Buzuk) bio član HRB-a, shvatila sam da je moj život tekao onako kako je isplanirala jugoslavenska Udba”.
    Kad bi povjerovali u tu tvrdnju, značilo bi da je Udba “namjestila” ljubavnika Ružici Andrić kao maloljetnici u talijanskom logoru, za kojega je ona vjerovala da se radi o “obiteljskom prijatelju”, koji će odrediti cijeli njezin život tako što će ga ostaviti i udati se za Ambroza Andrića koji će desetak godina kasnije postati vođa Skupine Fenix 72?!
    Vezi Ambroza Andrića s Ružicom Buzuk protivili su se i njegov brat Adolf i sestra Marija, udana Mikac, koja je tada živjela u Australiji. Adolf – Ado Andrić, koji je u to vrijeme već bio stožernik HRB-a u australskoj državi Victorijipisao je 12. svibnja 1965. trećemu bratu Petru u Nicu:
    “Njezina (Ružičina) je ludost sa Orečom i bacanje kleveta i sofističkog tumačenja da je Oreč špijun. Da je Oreč špijun – ja bih već do sada bio s druge strane brave”.
    ***  Pismo Adolfa Andića bratu Petru Andriću u Nicu  ***

    Slučaj je riješen unutar HRB-a tako da je Mirko Buzuk pristao na razvod od Ružice te se odrekao žene i djece. A na kraju je odselio na Tasmaniju gdje živi i danas. Ambroz Andrić se obvezao oženiti Ružicu i skrbiti o djeci. Ambroz i Ružica su se vjenčali 29. kolovoza 1967. u Melbourneu, a svjedoci kod općinskog matičara bili su im kasniji pripadnik Skupine Fenix 72 Vejsil Keškić i Lucija Peričić, supruga Frane Peričića, koji je tada bio pobočnik stožernika HRB-a u Victoriji Adolfa Andrića.
    ***  Izvješće australske policije o vjenčanju Ambroza Andrića i Ružice Buzuk  ***

    Jozo Oreč je, prema naputku Glavnog stana HRB-a, najprije preselio iz Melbournea u Sydney, a potom je otputovao u Europu gdje je sudjelovao u raznim akcijama HRB-a protiv Jugoslavije. Kad je saznao da ga je Beograd osudio na smrt, Oreč se sklonio u Južnoafričku Republiku (JAR). Međutim, agenti Udbe su ga pronašli u Johannesburgu i ubili 18. prosinca 1978.
    ***  Potpoglavlje iz knjige Bože Vukušića o likvidaciji Josipa Oreča  ***

    ***  Prijevod presude Zemaljskog suda u Stuttgartu protiv Josipa Oreča i drugih  ***

    Otprilike u vrijeme vjenčanja Ambroza Andrića i Ružice Buzuk, krajem 1967. godine, victorijska skupina HRB-a preuzimala je operativni primat u cijeloj organizaciji. Stožernik HRB-a u Victoriji Adolf Andrić zatražio je od Glavnog stana HRB-a dozvolu za organiziranje nove diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji. Nakon dobivanja odobrenja, započele su pripreme za prebacivanje vođa victorijskog stožera HRB-a u Europu. Zapravo, Ambroz Andrić s cijelom obitelji (Ružica, Elizabeta i Stjepan – u međuvremenu su oboje male djece promijenila prezimena iz Buzuk u Andrić) podnio je već 19. listopada 1967. zahtjev australskim vlastima za izdavanjem potrebnih putnih isprava za iseljavanje iz Australije u Europu. Ružica je, prema podacima ASIO-a, u pratnji djece, s jugoslavenskom putovnicom izdanom 8. srpnja 1969. u jugoslavenskom Generalnom konzulatu u Sydneyu, sredinom 1969. otputovala u Europu.
    Točno je da je vodstvo Akcije Fenix 72 povremeno koristilo Ružicu Andrić kao kurirku za prijenos nekih informacija i dokumenata, ali nipošto nije točno da je ona u bilo kojem trenutku bila planirana da bude stvarna pripadnica Skupine Fenix 72, niti je to u ijednom trenutku stvarno bila. Ona sama nigdje ne navodi u čemu bi se sastojalo njeno članstvo u Skupini Fenix 72, ali je više puta ponovila da je čak i vlastitog muža nagovarala da napusti skupinu i odustane od akcije. U tome, međutim, nije uspjela – pa je kasnije više puta isticala u zamjeravajućem tonu da je Ambrozu bila važnija Hrvatska od vlastite obitelji.
    Dovoljno je živih svjedoka pomoću kojih se, uz brojne dokumente, mogu rekonstruirati istina i dokazati laži i manipulacije Ružice Andrić (i njenih “mentora” koji joj – zbog iznimno skromne naobrazbe, posebno pismenosti – pomažu kako pisati, tako i u javnost plasirati neistinite, netočne i redovito kontradiktorne informacije).
    Prema tome, sukladno čak i njenim vlastitim navodima, Ružica Andrić nije mogla biti “posljednji preživjeli član Skupine Fenix 72”, jer uopće nije bila nikakav član te skupine.
    Ružica Andrić je u vrijeme Akcije Fenix 72 živjela u Njemačkoj. Saznanje o pogibiji supruga Ambroza nije ju spriječilo da započne “veseli život”. U to je vrijeme, prema vlastitoj izjavi, najviše kontaktirala s Ivicom Šimunovićem za kojega se kasnije nedvojbeno pokazalo da je bio suradnik Udbe (pseudonimi “Tivar” i “Oskar”). Na pitanje njemačke kriminalističke policije u Kehlu 3. svibnja 1972. o Ružici, Šimunović je među ostalim izjavio: “Riječ je o ženi vrlo slabog morala”. Ako je Šimunović, sam izdajica i podmukao čovjek, o Ružici imao takvo mišljenje, postavlja se pitanje kakva je tek ona bila. Uskoro je ona sama dala odgovor.
    ***  Službena zabilješka njemačke policije o razgovoru s Ivanom Šimunovićem  ***

    Nakon Akcije Fenix 72, zbog njena stalnog isticanja da je ugrožena u Europi, hrvatski emigranti su Ružicu Andrić pozvali u SAD. U Chicago je stigla 15. prosinca 1972. Malo pomalo, Ružica je postajala nezadovoljnija domaćinima, a oni prema njoj sve sumnjičaviji. Vrhunac je bio kad su jednome od njih, Anti Ljubasu, nestali dokumenti iz stana, a on je otvoreno posumnjao u Ružicu. Tada se ona odlučila na “povratak” u Australiju iz koje je otputovala još 1969. godine.Napuštajući 1975. godine SAD Ružica Andrić je tamošnjoj hrvatskoj emigrantskoj javnosti uputila “ispovijed” u kojoj je objasnila svoju odluku:
    “Odlazim iz Chicaga, jer ne mogu podnijeti teror mog hrvatskog naroda. Nazvaše me droljom, kurvom, njuškalom, udbinim agentom, te da sam zavadila Hrvate itd.”
    ***  “Ispovijed” Ružice Andrić   ***

    ***  Dokument o suradnji Ružice Andrić sa ASIO-m  ***

    Što je Australce ponukalo na ponovno “gostoprimstvo” prema Ružici, poznato je onima koji su proučavali suradnju CIA-e i ASIO-a u borbi protiv hrvatske emigracije. Sama Ružica Andrić je to pojasnila 30. listopada 2000. u sydneyskoj Spremnosti:
    “Dok sam živila u Chicagu (USA) zatražila sam (1974.) od australskog konzula da obavijesti Australsku Federalnu Policiju (AFP) da sam spremna otkriti im detalje o terorističkim aktivnostima HRB-a. Sa mojom djecom sam se vratila u Australiju uz pomoć AFP da budem na sudu krunski svjedok protiv vođa HRB-a.”
    S obzirom na delikatnost situacije, jer se radilo o supruzi vođe Skupine Fenix 72, nakon dolaska Ružice Andrić u Australiju 1975. godine, Glavni stan HRB-a je odredio da s njom pokuša razgovarati Frane Peričić, suprug njene vjenčane kume Lucije. Peričiću je za svaki slučaj određena “tajna pratnja” za koju ni on sam nije znao, koja je prisluškivala razgovor između njega i Ružice. Peričić je Ružici u ime vodstva HRB-a ponudio egzistencijalnu sigurnost – stan i mjesečnu apanažuRužica je odbila sve ponude i dogovore. Bilo je konačno jasno kako ona smatra da iza nje stoje jače snage od HRB-a, koje joj mogu više ponuditi.
    Upravo tih dana počinje njena intenzivna klevetnička kampanja protiv HRB-a i Akcije Fenix 72, koja će kulminirati njenim svjedočenjem u svojstvu glavnog svjedoka protiv vođa HRB-a i Hrvatske mladeži Uzdanica 1979. godine u tzv. “Slučaju Bega” (“Bega Case”).
    ***  Izjava Ružice Andrić australskoj policiji u “Slučaju Bega  ***

    O čemu je tu bila riječ? Bruno Bušić je namjeravao snimiti nastavak emisije “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu” koja je nešto ranije emitirana na švedskoj televiziji. Dodatne snimke hrvatskih gerilaca, pored onih već napravljenih u Njemačkoj, trebalo je snimiti u SAD-u i Australiji. U SAD-u su to trebali napraviti članovi Hrvatskog narodnog otpora (HNO), a u Australiji članovi Hrvatske mladeži Uzdanica i HRB-a. HNO je svoj dio posla obavio, ali se za njega nije saznalo. Bruno Bušić je ubijen 16. listopada 1978. – prije nego što su snimke stigle do njega. U Australiji je tamošnja policija otkrila i prekinula snimanje,a sudionike optužila zbog tzv. urote (“conspiracy”). Od devetnaestorice optuženih njih osamnaest je oslobođeno optužbi, a samo je organizator “snimanja” Jure Marić suđen na kraću zatvorsku kaznu.
    Ružica Andrić, međutim, i dan-danas tvrdi da iza takvog raspleta tog suđenja stoji “neka nevidljiva sila”, ali ne navodi da se zapravo radi o “sili” u vidu njene osobne psihijatrice dr. Anne Cooper iz Marrickville Specialist Centre u Sydneyu, koja ju je proglasila neuračunljivom i tako diskvalificirala kao “krunskoga svjedoka”.
    ***  Psihijatarski nalaz o Ružici Andrić  ***

    ***  Glava osamnaesta knjige Bože Vukušića “HRB – Rat prije rata”  ***

    Ružica Andrić je u Australiji nastavila vrlo slobodan život. Ulazila je u različite ljubavničke veze i živjela u izvanbračnim zajednicama (što je, po australskim zakonima, poznato pod terminom “de facto marriage”), ali je zadržala prominentno prezime Andrić. Ovdje je važno osvrnuti se na neistinu koju Ružica Andrić stalno ponavlja – da je Udba osnovala HRB.
    Kako međutim u stvarnosti izgledaju činjenice o kojima Ružica Andrić nikada nije imala nikakvih saznanja, niti je mogla imati, govori i to da o osnivanju HRB-a postoji svojevrstan Dnevnik osnivanja, a navodi u njemu se podudaraju s navodima iz raznih drugih dokumenata HRB-a i ASIO-a. Iz toga dnevnika proizlazi da je ideju za osnivanje HRB-a dao Jure Marić početkom 1961. godine u Australiji, te da je HRB formalno osnovan u rujnu iste godineIz osnivačkih akata HRB-a vidljivo je da je prvi šef HRB-a, odnosno Glavni tajnik, i sastavljač svih osnivačkih akata HRB-a (Statut, Program i sl.), bio Geza PaštiJure Marić je bio drugi čovjek HRB-a, odnosno Postrojbeni tajnik. Suosnivači HRB-a bili su Ilija Tolić i Josip Oblak. Oni su, zajedno s Paštijem i Marićem, činili prvo vodstvo HRB-a, odnosno Glavni revolucionarni stan.
    ***  Osnivački dokumenti HRB-a  ***

    Ružica Andrić tvrdi da je Jure Marić 1963. godine poslao Tolić-Oblakovu skupinu u Jugoslaviju, što također ne odgovara istini. Tolić-Oblakova skupina formirana je pak na zahtjev Ilije Tolića i Josipa Oblaka kao trećega i četvrtoga čovjeka u vodstvu HRB-a, čak uz protivljenje Jure Marića koji je smatrao da se nisu stekli svi potrebni uvjeti za predloženu borbenu akciju. Tolića i Oblaka je podržao Geza Pašti i uz njegovu je suglasnost započeta ta akcija. Kratko nakon toga je Geza Pašti osobno otputovao u Europu, s ciljem da tamo prebaci cjelokupno vodstvo HRB-a. Jure Marić mu u to vrijeme nije mogao naređivati jer mu je bio podređen. Tolić i Oblak su bili uhićeni u Jugoslaviji i osuđeni na dugogodišnje kazne, a Udba je Paštija krajem srpnja 1965. otela u Francuskoj, dovela u Jugoslaviju, ispitivala i likvidirala.
    Prema dokumentaciji Udbe, KOS-a, ASIO-a i drugih tajnih službi, jasno proizlazi ne samo da Udba nije osnovala HRB, nego da su jugoslavenske i strane tajne službe smatrale HRB najopasnijom organizacijom u hrvatskom iseljeništvu. To potvrđuje i činjenica da su najmanje polovica hrvatskih emigranata na koje je Udba izvršila atentat bili članovi ili vrlo bliski suradnici HRB-a.
    ***  Elaborat Udbe o HRB-u  ***

    Vezano uz Akciju Fenix 72, Ružica Andrić tvrdi da je nju 1968. godine zapovjedio Jure Marić, odnosno da je on tada “zaveo” nekolicinu mladih članova HRB-a i poslao ih u Jugoslaviju. Iz dokumenata HRB-a, ASIO-a i Udbe vidljivo je, međutim, da je prijedlog za takvu akciju iznio Ambroz Andrić još krajem 1965. godine, ali za nju nije dobio odobrenje Glavnog stana HRB-a.
    Stožernik HRB-a u Victoriji Adolf Andrić postavio je krajem 1967. novi zahtjev Glavnom stanu HRB-a za odobrenje diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji, koja bi se u cijelosti organizirala i provela pod vodstvom njegova stožera. I prije nego što je Glavni stan HRB-a donio odluku, braća Andrići su podnijeli zahtjeve mjerodavnim australskim vlastima za izdavanje putnih isprava uz pomoć kojih bi otputovali u Europu.
    ***  Dokumenti ASIO-a o zahtjevima braće Andrić za odobrenjem iseljavanja iz Australije  ***

    Jure Marić je bio jedan od pet članova Glavnog stana HRB-a, koji je početkom 1968. odobrio akciju (koja se u arhivima HRB-a vodi pod nazivom “Planinske lisice”). Prilikom odobrenja akcije Glavni stan HRB-a dao je victorijskom stožeru slobodne ruke u pripremi akcije i odabiru njenih sudionika. Za razliku od akcije Tolić-Oblakove skupine koju je u cijelosti organizirao i izveo sydneyski stožer HRB-a, od devet pripadnika Skupine Fenix 72 iz Australije, osmorica su bili članovi victorijskog stožera HRB-a: braća Adolf i Ambroz Andrić, Pavo Vegar, Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Ilija Lovrić i Mirko Vlasnović. Jedino je Filip Bešlić živio izvan tog područja, u Canberri. I sva petorica ostalih članova HRB-a iz Australije (Ante Miličević, Blaž Kraljević, Ante Šuto, Šimun Šarić i Zdenko Marinčić), koji su se trebali – ali to nisu uspjeli iz različitih razloga – priključiti grupi, kao i Frane Peričić i Marko Mudronja koji su neko vrijeme proveli na pripremama u Europi, pripadali su victorijskom stožeru HRB-a. Sa sydneyskog područja HRB-a kojim je u to vrijeme rukovodio Jure Marić, nije bilo nikoga u skupini!
    ***  Dokument ASIO-a o Ambrozu Andriću i njegovim suradnicima  ***

    Vođe Akcije Fenix 72, braća Andrići i Vegar, te njihovi najbliži suradnici Glavaš, Horvat i Keškić proveli su u Europi više od dvije godine prije same akcije. Osim toga, od desetorice članova Skupine Fenix 72 iz Europe, samo su dvojica bili politički emigranti (Vidak Buntić i Vlado Miletić). Osmorica su bili tzv. pasošari (Ludvig Pavlović, Viktor Kancijanić, Ivan Prlić, Vili Eršeg, Nikola Antunac, Vinko Knez, Stipe Ljubas i Petar Bakula) i redovito su posjećivali domovinu. Svi su oni, nekoliko mjeseca prije početka akcije, bili u domovini – na izviđačkim zadacima.

    Pavo Vegar jedan od vođa "Akcije Fenix 72"

    Pavo Vegar jedan od vođa “Akcije Fenix 72”

    Iz prije navedenoga je potpuno razvidno da su vođe Akcije Fenix 72  braća Andrići i Vegar, u suradnji s najužim suradnicima iz victorijskog stožera HRB-a, akciju predložili, organizirali i izabrali njene pripadnike te potpuno autonomno donosili sve relevantne procjene u pogledu njene svrsishodnosti i izglednosti.
    Ovdje je potrebno iznijeti, na znanje i ravnanje svima koje ova tema zanima, da pretežni broj članova obitelji, suboraca i simpatizera Skupine Fenix 72 zastupa sljedeći stav:
    “Naša braća, suborci, prijatelji i uzori nisu bili maloumni ni labilni. Oni su krenuli u akciju potpuno svjesni opasnosti kojima se izlažu. To su radili ciljano kako bi hrvatskom narodu i cijelom svijetu pokazali da hrvatska državotvorna ideja nikada neće nestati – i da će uvijek biti hrvatskih domoljuba, ustanika i revolucionaraca koji su spremni za nju i život žrtvovati”.
    U elaboratu saveznog SDB-a o Akciji Fenix 72 spominju se dva najvažnija suradnika Udbe u širem krugu pripadnika članova vodstva Skupine Fenix 72.: “Suradnik A” i “Suradnik B”“Suradnik B” je već spominjani Ivica Šimunović, dok je “Suradnik A” bio Marko Mijić. Međutim, nijedan od njih bio u posjedu ključnih informacija o pripremama, početku i ciljevima Akcije Fenix 72.
    ***  Elaborat Udbe o “Akciji Fenix 72”  ***

    ***  Dokument Udbe o vrbovanju Ivice Šimunovića  ***

    ***  Dokumenti o suradnji Marka Mijića s dobojskom Udbom  ***

    Organizacija Hrvatsko revolucionarno bratstvo bila je jedna od najznačajnijih tajnih organizacija hrvatskih revolucionaraca u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, koji su se odlučili ustaničkim, pobunjeničkim ili revolucionarnim metodama boriti za slobodu hrvatskog naroda. Isto tako, Akcija Fenix 72 spada među najznačajnije akcije hrvatskih ustanika, pobunjenika ili revolucionaraca u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti – poput Bune hvarskih puntara, Seljačke bune, Ustanka Husein kapetana Gradaščevića, Rakovačke bune, Velebitskog ustanka, Labinske bune, Cazinske bune .

    ***  Uvodno poglavlje knjige Bože Vukušića “HRB – Rat prije rata”  ***

    Događaji iz hrvatske povijesti koji imaju izrazit nacionalno-identitetski značaj, stalno su na udaru neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatskih kvislinga (uz tradicionalno sekundiranje “hrvatskih korisnih budala”, na žalost, nekih i s akademskim titulama). Na primjeru Hrvatskog revolucionarnog bratstva i Akcije Fenix 72 možemo vidjeti, praktički po istoj shemi kao i u slučaju pokušaja kompromitacije Domovinskog rata, kako se bez ikakvih dokaza, samo uz pomoć lažnih svjedoka, dovode u pitanje program, ciljevi, akcije i rodoljubni integritet ovih hrvatskih revolucionaraca u hrvatskom iseljeništvu, koji su bili jedni od preteča hrvatskih dragovoljaca i branitelja iz 1992. godine. Kao i u slučaju Haaga, slučaj s Ružicom Andrić je s jedne strane vrlo važan, nacionalno-identitetski, a s druge strane bizaran – jer se vrti oko opskurne osobe, upitna morala i nepouzdana svjedoka.
    Portal “Hrvatskog kulturnog vijeća” i “CroExpress” prenose žalopojke Ružice Andrić da je “prošle godine bez njenog znanja i odobrenja podignut spomenik njenom suprugu”. Koliko Ružica Andrić i urednici spomenutih javnih glasila drže do uspomene na Ambroza Andrića i ostale pripadnike Skupine Fenix 72, govori sama činjenica da oni ne znaju da je taj spomenik, uz suglasnost braće i sestara Ambroza Andrića i Pave Vegara, podignut još u srpnju 1996. godine i da ga je podigla Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR) općina Šestanovac i Dugi Rat te Grada Omiša, o čemu su podaci uklesani na samom spomeniku. Braća i sestre Ambroza Andrića nisu samo smatrali nepotrebnim o tom projektu obavijestiti Ružicu Andrić, nego su štoviše imali stav da je ona u njemu nepoželjna.

    Braća i sestre Ambroza Andrića i Pave Vegara pored spomenika u Trnbusima
    Braća i sestre Ambroza Andrića i Pave Vegara pored spomenika u Trnbusima
    Spomenik u Trnbusima nakon komemoracije u srpnju 2009
    Spomenik u Trnbusima nakon komemoracije u srpnju 2009
    Kad je prije nekoliko godina, 15. lipnja 2007., u Zagrebu organiziran sastanak predstavnika svih obitelji pripadnika Skupine Fenix 72, tri sestre (Vera Han, Mila Sović i Marija Mikac) i jedan brat (Petar) Adolfa i Ambroza Andrića postavili su uvjet: ako na sastanak bude pozvana Ružica Andrić, oni neće u tome sudjelovati. Iz dva razloga: prvog, formalnog, jer je Ružica u međuvremenu ulazila u brojne ljubavne i izvanbračne zajednice pa se zbog toga više ne može smatrati članom njihove obitelji; i drugo, jer je svojim osobnim životom i javnim djelovanjem, posebice lažno svjedočeći protiv hrvatskih domoljuba, okaljala njihovo prezime i uspomenu na njihovu braću.”

    Sastanak rodbine pripadnika Skupine Fenix 72 u Zagrebu

    Bože Vukušić je u svojoj knjizi “Hrvatsko revolucionarno bratstvo – Rat prije rata” detaljno i argumentirano opisao taj specijalni psihološko promidžbeni rat Udbe i njenih saveznika protiv hrvatskog iseljeništva, pa i ulogu nekih “hrvatskih korisnih budala” u prošlosti i dan-danas u tim događanjima.

    Ružica Andrić – OTROVNA KNJIGA BOŽE VUKUŠIĆA

    Nema tako dugo kako je hrvatska javnost bila bombardirana sa knjigom “HRB – Rat prije rata” Bože Vukušića. Hrvatska javnost ponovno je bombardirana sa promocijom filma “Akcija Feniks 1972”, načinjenom po toj knjizi.

    Glasnogovorniku HRB Boži Vukušiću bilo je 10 godina kada se 1972. dogodila Bugojanska akcija. On nema nikakvog znanja iz prve ruke o ljudima i događajima povezanim sa akcijom i Bugojanskom grupom. Međutim, Vukušić nije napisao ovu knjigu sam. Sa Vukušićem ovu knjigu pisali su sociolozi i povjesničari bez morala, rekla bih s dozom intelektualnog ciganluka. Da uvjere javnost da su Bugojansku akciju (Vukušić je naziva Akcija Fenix 1972) isplanirali i u stvarnosti proveli braća Adolf i Ambroz Andrić. Pisci knjige naoružali su se fabriciranim dokumentima i informacijama Udbe, suradnicima Udbe iz stranih tajnih službi i sa izjavama udbaša koji su izravno odgovorni za likvidaciju grupe. Knjiga “HRB – Rat prije rata” puna je dezinformacija i kontradikcija. U knjizi je napisano pet verzija o Bugojanskoj akciji.

    Jedna verzija na strani knjige 287: “Na inzistiranje Ambroza Andrića victoriski stožer zatražio je od Glavnog stana HRB odobrenje za planiranje Bugojanske akcije”. Druga verzija, na stranici 153: “Vodstvo victoriskog stožera HRB postavilo je početkom 1968. godine zahtjev Glavnom Stanu Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva (HRB) za odobrenjem organiziranja nove gerilske akcije”. Treća verzija, na stranici 387: “Adolf Andrić postavio je 1967. godine novi zahtjev Glavnom stanu HRB za odobrenje diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji” Četvrta verzija, na stranicama knjige 153 i 387: “Prijedlog za Bugojansku akciju iznio je Ambroz Andrić krajem 1965.” U petoj verziji o Bugojanskoj akciji 1972. na stranici 218 piše: “1965. Adolf Andrić formalno je predložio Glavnom Revolucionarnom stanu HRB da se organizira Bugojanska akcija 1972. Adolf je bio najviši dužnosnik prilikom formiranja Bugojanske grupe. U te svrhe priredio je priručnik Osvetnici Bleiburga”

    U svih ovih pet verzija nema istine. Što se tiče priručnika “Osvetnici Bleiburga”, u njemu je stručno demonstrirano kako se prave bombe, postavlja eksploziv, i tome slično. Adolf Andrić nije imao znanja da to napiše. Adolf je stigao u Australiju u njegovoj devetnaestoj godini. On nije služio u jugoslavenskoj vojsci, nije imao nikakva znanja o pravljenu bombe, ili postavljanju eksploziva, ili o oružju. Ukratko, ovo je istina o priručniku “Osvetnici Bleiburga”: Jure Marić je 1965. dao Adolfu knjigu 150 pitanja gerilskog ratovanja, te mu dao zadatak da po toj knjizi napiše priručnik “Osvetnici Bleiburga”. Marić je rekao Adolfu, da je takav priručnik potreban za članove Bratstva. Jure Marić također je tražio od Adolfa da u knjizi napiše način kemijskog ratovanja. Adolf to nije učinio. On je pismenim putem skrenuo pažnju Juri Mariću da je pisanje o kemijskom ratovanju štetno za hrvatsku naciju. Dok je Adolf radio na priručniku “Osvetnici Bleiburga”, iznenada je došla policija, pretresla njegovu sobu gdje je živio. Policija je našla sve što je Adolf prepisao o pravljenju bombi i eksplozivu iz knjige 150 pitanja gerilskog ratovanja.

    Po zakonu Adolf je trebao biti uhićen i izveden na sud. To se nije dogodilo. Adolf zabrinut da će ga policija izvesti na sud, odmah je došao kod nas i ispričao Ambrozu što se dogodilo. Da budem kratka, na kraju je Marić odlučio da priručnik “Osvetnici Bleiburga” urede Pave Vegar i braća Andrić. Njih trojica jesu uredili priručnik Osvetnici Bleiburga, koristeći knjigu 150 pitanja gerilskog ratovanja i savjete Jure Marića. Važno je napomenuti, ni Pave Vegar, niti Ambroz Andrić nisu bili u jugoslavenskoj vojsci: Nisu imali nikakva znanja o pravljenu bombi, eksplozivu ili oružju. Kao i Adolf Andrić, pobjegli su iz bivše Jugoslavije vrlo mladi.

    Povijesno je prihvaćeno za Bugojansku akciju da je vodstvo Bratstva formiralo Bugojansku grupu i poslalo je u Akciju 1972. To je dva puta vodstvo Bratstva javno priznalo. Prvi puta u posebnim proglasu Bratstva, objavljenom 1974. u Hrvatskoj Borbi iz USA. Ovaj proglas Bratstva objavljen je i u knjizi “HRB – Rat prije rata” na stranici 406. U posebnom proglasu Bratstvo je između ostalog napisalo: “HRB je isključivi organizator akcije kod Bugojna. Bugojansku akciju izveli su neiskvareni revolucionari, odgojeni i istreniranim u redovima Bratstva. Bugojanska akcija nije bila dio sovjetskog plana Polarka, u njoj nije bilo prstiju zapadnih stranih službi.” Bratstvo je lagalo. Dali je Bugojanska akcija bila dio sovjetskog plana Polarka, ne znam. Ali što sigurno znam, u Bugojanskoj akciji 1972. duboko su imali prste određeni službenici tajnih službi sa istoka i zapada. Djelomično to potvrđuje i knjiga “HRB – Rat prije rata”. Na stranici 565. piše: “Neke strane službe, koliko su god surađivale sa Beogradom, nisu jugoslavenskom vodstvu prenijele sve raspoložive obavijesti o Bugojanskoj skupini. Sigurno je da su one mogle spriječiti njen ulazak u Jugoslaviju, ali to nisu htjele”. Pošteni hrvatski rodoljubi indoktrinirani od Bratstva i istrenirani vojničkim vježbama Bratstva, poslani su u Bugojansku akciju 1972.

    Drugi puta Bratstvo je priznalo da je poslalo Bugojanku grupu u akciju u javnom priopćenju objavljenom u Hrvatskom Vjesniku iz Melbournea od 13. prosinca 1996. “Kao vrhunac poduhvata HRB ući će u povijest Akcija Bugojno, razrađena u operativnom odjelu Bratstva, a pod kodom PL izvršila ju je postrojba koja nosi ime Planinska Lisica”. Još jedno priznanje o Bugojanskoj akciji došlo je od Marijana Kraljevića Kinga, bivšeg jugoslavenskog konzula u Njemačkoj. On je na HTV u emisiji Latinica od 15. studenog 2008. izjavio: “Imao sam uvid u akciju, Udba je imala akciju na oku i pratila ju je od prvog dana, od prvih razgovora sa članovima grupe. Neki članovi jugoslavenske diplomacije u Evropi čuli su 1972. da se sprema neka grupa napasti Jugoslaviju. Mi smo javili u Beograd, a dobili odgovor da se ne miješamo u to. Beogradske vlasti pustile su Bugojansku grupu da dođe do Bugojna.” Nikada se neće saznati gdje je isplanirana Bugojanska akcija, dali u Beogradu, ili u moćnom centru tradicionalnih srpskih saveznika. Ali se sigurno zna, Vodstvo takozvanog HRB ostvarilo je plan Bugojanske akcije.

    U knjizi se Vukušić poziva ne neke strane novinare i pisce knjiga o Hrvatima. Iza tih novinara i pisaca stoji nešto drugo. Svaki puta kada je za Udbine teroriste iz Bratstva postalo vruće, kao slučajno u javnosti se pojavi neki strani novinar ili pisac, i obrani ih. Primjerice, nakon što sam iznijela u javnost da je Bratstvo srušilo jugoslavenski putnički avion nad Češkom, objavljen je članak češkog novinara sa drukčijom pričom o rušenju tog aviona. Isti je slučaj i sa knjigom “Trail by slender”, koju je napisao Irac Les Shaw, a objavljena je za potrebe Udbe, nakon Bugojanske akcije. Iako je u knjizi napisano pozitivno o Hrvatima, na kraju knjige postaje jasno koji je bio cilj pisca te knjige. Na zadnjoj stranici on brani Juru Marića, Zdenka Marinčića, Srečka Rovera i opravdava kriminalnu prošlost nekih od ove trojice.

    Dezinformacija o formiranju HRB

    O formiranju takozvanog HRB, na stranici 153 piše: “Ambroz Andrić formirao je Bratstvo sa još dvojicom svoje braće u Australiji”. Ovo je fabricirana laž, potpuno prozirna. U Australiji je Bratstvo formirano u gradu Sydneyu 1961. Godinu dana kasnije Ambroz Andrić došao je u Australiju i nastanio se u Melbourneu. Nije imao dva brata u Australiji, već samo jednoga, Adolfa. Drugi brat Petar napustio je Jugoslaviju 1962. i nastanio se u Nici, Francuska, gdje je živio do kraja života. Treći brat Ambroza živio je i živi stalno u Zagrebu. Tajni arhivi Bratstva, koji su došli u moje ruke 1994. otkrili su istinu o Bratstvu – formirano je u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi ogranak Bratstva van Jugoslavije formiran je u Sydney-u 1961. Glavni akteri bili su Jure Marić i Srećko Rover.

    Navest ću još jedan primjer kako su udbaši stvarali fabricirane dokumente o svojim žrtvama. U tajnim arhivima Bratstva našla sam izvještaj iz vodstva victoriskog ogranka Bratstva, iz godine 1965. U njemu je pisalo, “Onaj ludi Andrić bacio je bombu na jugoslavenskom skupu u Gellongu”. Istina o toj bombi je ova: Vodstvo Bratstva dalo je 1965. Ambrozu bombu i poslalo ga da je baci na skup Jugoslavena u Geelongu. N stranici 155 piše: “Ambroz Andrić je osuđen na dvije godine uvjetno zbog nezakonitog posjedovanja eksploziva, s kojim je prouzročio eksploziju opasnu po život, kada je ubacio suzavac u Gradsku vjećnicu u Gellongu gdje se održavala nekakva jugoslavenska proslava, 19 veljače 1965.” S druge strane, u izjavi Franje Šimića objavljenoj na stranici 515 piše: “Sjećam se, Andrići su mi govorili kako im nedostaje eksploziva za vježbe”. I ovo je idiotska laž. Vodstvo Bratstva snabdijevalo je svoje članove sa bombama, eksplozivom i svim drugim što su trebali kada su slani u akcije. Sa ovakvim dezinformacijama udbaši podlo optužuju braću Andrić da su bili teroristi. Meni je davno postalo jasno: svaki zadatak koji smo izvršili po naredbi vodstva Bratstva, bio je pažljivo isplaniran, da se u budućnosti može koristiti protiv nas. I to je što se događa.

    Na stranici 377 piše: “Evo istine o Bugojanskoj akciji 1972 godine. U Australiji je postojala mala skupina s revolucionarnim duhom. Jednomu su im se približili članovi Australske nacističke partije, koji su hrvatskoj skupini ponudili punu podršku i suradnju. Međutim umjesto da prihvate tu ponudu, Hrvati su se užasnuli. Bez rasprave druga dvojica prekinula su svaki razgovor s tom osobom. Ta dvojica bili su braća Andrić”. Tko su bili ti nacisti? Jedan je bio Mađar. Godine 1965. Jure Marić poslao je Adolfa Andrića kod tog Mađara. Marić je rekao Adolfu da ćemo u ovome Mađaru imati dobrog saveznika i da se on bori protiv Komunista. Sudjelovao je u mađarskoj revoluciji 1956. Čim je Adolf ušao u kuću tog Mađara, primijetio je na zidu sliku Hitlera i nekoliko slika Hitlerovih generala. Adolf je bio zgranut time što je video, brzo se podigao i otišao kući. Danas je meni jasno, susret Adolfa i spomenutog Mađara bio je namješten po Mariću, samo iz jednog razloga: da mogu povezati braću Andrić sa nacistima, a preko njih optužiti Hrvatsku naciju. Adolfa Andrića povezala je s nacistima i njegova sestra Marija Mikac, sa njezinom izjavom zagrebačkom Globusu 1994. Izjavila je da je moj brat Adolf dobio ime po Hitleru.

    Razne priče o istim ljudima

    Na stranici 169 piše: “Marinčić je trebao otputovati iz Frankfurta u Offenbach”. Na stranici 161 drugačija priča: “10. lipnja 1972. u Strasbourg su trebali doći Zdenko Marinčić i Šimun Šarić, kod Ambroza Andrića”. Činjenica je da Marinčić i Šarić nisu nikada trebali biti u Bugojanskoj grupi. Stigli su u Evropu prekasno da bi se pridružili Bugojanskoj grupi. Svi članovi grupe morali su biti i bili su u kampu u Austriji do 9. lipnja 1972. po naredbi Franje Peričića i vođe njemačkog ogranka Bratstva, koji su postavili mine oko kampa. Njihovo objašnjenje bilo je da su mine postavljene da nitko ne može iznenada ući u kamp. Danas sam mišljenja da su mine postavljene da nitko iz grupe ne može napustiti kamp.

    I opet drukčije priče o istima ljudima. Na stranici 167 piše; “Nakon dolaska u Njemačku, Ante Miličević nije uspio uspostaviti kontakt s vođama, te je na svoju ruku otputovao u Jugoslaviju”. Onda drukčija priča na stranici 161: “10 lipnja Ambroz i Adolf Andrić trebali su dočekati Antu Miličevića iz Australije”. Ni ovo nije istina. Braća Andrić nisu trebali a nisu ni mogli dočekati Miličevića 10. lipnja, zato što su već bili u kampu u Austriji. Istina o Miličeviću je ova: Vodstvo Bratstva poslalo je nekoliko svojih članova da se vrate u Jugoslaviju kao povratnici. Prema planu vodstva Bratstva, trebali su se priključiti Bugojanskoj grupi u Jugoslaviji. U toj grupi bili su Ante Miličević, Nikola Raspudić i Marko Mijić. Po dolasku u Jugoslaviju, samo su Miličević i Raspudić uhićeni i ubijeni u zatvoru. Marko Mijić odnio je u Jugoslaviju veliku količinu otrova cijankalija, spakiranog u kući Franje Peričića. Na osnovu tog otrova Bugojanska grupa bila je krivo optužena, da su imali namjeru otrovati rezervoar vode u Beogradu. Mijić je ostao komotno živjeti u Jugoslaviji. Marko Mijić bio je član Bratstva i radio je za Udbu. Za svaki njihov zločin Bratstvo ima izgovor. Za ubojstvo Raspudića, Bratstvo krivi njega. Na stranici 328 piše: “Raspudić se odlučio pridružiti Bugojanskoj grupi, premda mu to nije dozvolilo vodstvo Bratstva”. I ovo je laž.

    Izrugivanje s likvidiranim članovima grupe

    Knjiga ismijava likvidirane članove Bugojanske grupe. Na stranici 242 piše: “Viktor Koncijančić bio je istarski sanjar”. I braću Andrić javno je nazvao sanjarima službenik jedne strane tajne službe, za vrijeme Domovinskog rata. Za Adolfa Andrić na stranici 218 piše: “Adolf je poginuo u oružanim okršajima jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka, makar bio i neprijatelj”. Da ovo izrugivanje bude uvjerljivije, Vukušić se poziva na izjavu Boška, desetara bivše jugoslavenske vojske. Na stranici 308 piše: “Kada su Mirka Vlasnovića vodili na strjeljane, Vlasnović je jecao i govorio jao majko moja”.

    Na stranici 218 stoji: “Članovi grupe 12. lipnja 1972. u kampu u Austriji na čelo borbenog vodstva izabrali su Ambroza Andrića”. Članovi grupe podmuklo se ismijavaju, jer će čitatelj dobiti dojam da su mladi članovi grupe bili idioti koji su pošli u akciju bez da su imali vođu, te su u zadnjem trenutku prije ulaska u bivšu Jugoslaviju, izabrali Ambroza Andrića za vođu. Istina je ovo: Dok smo bili u Australiji, Jure Marić nam je rekao, grupu će po planu vodstva Bratstva u akciju predvoditi zajedno sa Franjom Peričićem i Markom Mudronjom. Peričić i Mudronja dezertirali su iz grupe na jugoslavensko-austrijskoj granici. Peričić sa izgovorom da je star, Mudronja da je bolestan, a Jure Marić nikada nije došao u Europu. Po zapovijedi Peričića, članovi grupe izabrali su među sobom vođe grupe.

    Na stranici 388 piše: “Bugojanci su otišli u akciju kako bi hrvatskom narodu i cijelom svijetu pokazali da će uvijek biti hrvatskih rodoljuba koji su spremni umrijeti za hrvatsku državotvornu ideju”. Ovu istu dezinformaciju izjavio je za Hrvatski Vjesnik 1994. Z. Marinčić, član Glavnog stana Bratstva. Sa ovim dezinformacijama od članova grupe prave se idioti, koji su otišli izginuti uzaludno. Da bude uvjerljiviji, Vukušić se poziva na navodne suborce i simpatizere Bugojanske akcije 1972, te na neke članove obitelji Bugojanaca. Ustvari on se poziva na udbaše, članove obitelji Bugojanaca koji su radili za Udbu. I one članove obitelji su pali po utjecaj udbaških laži. U prošlosti sam pisala i o nekim članovima moje obitelji koji su povjerovali lažima udbaša, koji su iz Australije odlazili u Jugoslaviju kao turisti i kao slučajno sretali moju obitelj. Neki od članova moje obitelji zauvijek će vjerovati da sam ja kriva što su mučeni u zatvoru 1972. Udbaši su isto radili i drugim udovicama oženjenih Bugojanaca. Na primjer, u jednom pismu udovice Ilije Glavaša, ona mi je napisala, “Babić je bio kod moje svekrve pa je njoj rekao da sam ja “slaba žena” i da nisam zaslužila da mi pošten čovjek pomogne”. Dotični Babić, suradnik udbaša iz Bratstva, bio je član Hrvatske Seljačke Stranke. On je danas vrlo utjecajna osoba u hrvatskoj diplomaciji.

    Clanovi grupe otišli su u akciju puni poleta, uvjereni od vodstva takozvanog HRB da je hrvatski narod spreman za ustanak. Bratstvo je organiziralo u Hrvatskoj i u BiH koordiniranje hrvatskog ustanka. Hrvatski narod dočekaće Bozic 1972 u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj! Sve je bilo prevara i laz. Pored toga, veze Bratstva koje su nam vođe Bratstva predstavili kao prijatelje Hrvata, uvjerljivo su obećale da će hrvatski narod dobiti pomoć izvana, čim započne ustanak. Povijesna je činjenica da je HRB sa njihovim stranim suradnicima uvelo Bugojansku grupu u zamku.

    Svoje zločine udbaši pripisuju svojim žrtvama

    Na stranici 295 piše: “Mirko Vlasnović je dobio poruku od Ambroza Andrića da je određen za člana Bugojanske grupe”. To nije istina. Hrvati Sydneya, kao i drugi Hrvati širom svijeta koji su vidjeli dokumentarni film sa suđenja četvorici Bugojanaca u Sarajevu 1972. jasno su čuli Mirka Vlasnovića da je rekao; Meni je Franje Peričić u Gellongu rekao ako ne odem u Evropu (u Bugojansku akciju), jer ću biti skraćen za glavu.

    Na stranici 385 piše: “Točno je da je vodstvo Bugojanske akcije povremeno koristilo Ružicu Andrić kao kurirku za prijenos nekih informacija i dokumenata”. Po odluci vodstva Bratstva, prva sam otputovala za Evropu sa zadatkom da prenesem neke dokumente Bratstva, nađem stan u Nici, koji je služio kao prihvatilište za druge članove grupe iz Australskog ogranka Bratstva, kada stignu u Evropu. Kada se za Bugojansku grupu prebacivalo oružje u Austriju, svaki puta sam sa malom djecom bila u kolima, zato što su to zahtijevale vođe Bratstva. Njihovo objašnjenje bilo je: nitko neće posumnjati na mladu majku sa malom djecom. Kako u Australiji tako i u Evropi, stajala sam rame uz rame s Bugojancima sve do odlaska grupe u Jugoslaviju. Sašila sam hrvatsku zastavu koju su Bugojanci odnijeli sa sobom. Bila je izložena na vojnom sudu u Sarajevu, kada se sudilo četvorici članova grupe. Činjenica je, Udbino Bratstvo iskoristilo je sve nas članove Bugojanske grupe i tisuće i tisuće hrvatskih izbjeglica.

    Udbaši štite jedni druge

    Na stranici 159 piše: “U ranim jutarnjim satima 9. lipnja 1972. eksplodirala je podmetnuta minska naprava u ulazu zgrade u kojoj je ranije stanovao Ambroz Andrić”. Istina je ova: Te je noći postavljena tempirana bomba na bicikl našeg sedmogodišnjeg sina. Oko bicikla postavljeno je sedam starih pištolja korištenih u Prvom svjetskom ratu. Bicikl se nalazilo u podrumu zgrade, gdje su sva djeca stanara zgrade ostavljala svoja bicikla. Tu večer uoči eksplozije bombe, neočekivano je došla u moj i Ambrozov stan tajna suradnica Bratstva, udovica Adolfa Andrića. Zamolila me da prenoći kod mene. Ja sam pristala. Dvije su mogućnosti. Ili je ona donijela bombu sa sobom i postavila je u noći na bicikl moga sina, ili se ona noću digla, uzela moja ključeve i počiniocima ovog zločina otključala ulazna vrata i vrata podruma. Nema sumnje, Bratstvo je postavilo bombu. U knjizi nije napisana niti jedna riječ o udovici Adolfa Andrića i njezinom dolasku u moj i Ambrozov stan, uoči eksplozije bombe.

    Idući dan 10. lipnja 1972. strasbourške novine “Dernieres Nouvelles D’Alsace” donijele su članak o bombi sa slikom našeg sina. “Braća Ambroz i Adolf Andrić, članovi su Ustaške terorističke organizacije HRB. Njihov stariji brat Petar Andrić živi u Nici. On je dobar jugoslavenski izbjeglica. Katarina Andrić, žena Adolfa Andrića došla je u Strasbourg po zadatku, ona živi u Njemačkoj”. Iako nisam bila osumnjičena ni za što, policija me pritvorila, a moju i Ambrozovu djecu odvela u nepoznato. Važno je naglasiti, veze Udbe u stranim policijama i tajnim službama uvijek su bili oni koji su uhićivali, zatvarali i ispitivali hrvatske izbjeglice, one koji su bili na crnoj listi jugoslavenskih vlasti.

    Otrovne laži o braći Andrić

    HRB je imalo jake ogranke i u Kanadi. O članku “Tko su braća Andrić” na stranic 381 piše: “Dezinformacije o Bugojanskoj grupi u hrvatskom iseljeništvu pokrenulo je glasilo Hrvatske Seljačke Stranke, Hrvatski glas iz Canade 25. listopada 1972”. Vukušić je spomenuo ovaj članak da može lažno optužiti HOP. Na strani 382 piše: “Članak iz Hrvatskog glasa, prenijela su sva glasila HOP-a u Evropi, Južnoj Americi i Australiji” To je laž. Članak “Tko su braća Andrić” iz Hrvatskog glasa prenijele su samo dvije novine, “Hrvatska Država” braće Jelić i hrvatski tjednik “Osvit” iz Melbournea. Urednik “Osvita” Marko B. bio je utjecajan član Bratstva i hrvatske zajednice u Melbourneu. On je dobro poznavao braću Andrić. Znao je da je Bugojansku grupu formiralo vodstvo Bratstva i poslalo u Jugoslaviju. Prema ovim činjenicama, slika je jasna – iza članka o braći Andrić stajalo je Bratstvo. Pisalo je: “Po dolasku u Australiju braća Andrić infiltrirali su se u HRB. Braća Andrić, Đuro i Đoko, Srbi i istrenirani Udbaši, uveli su hrvatske mladiće u zamku”. Činjenica je da je HRB uvelo Bugojansku grupu u zamku.

    Demantirala sam laži o braći Andrić sa objavljenim dokumentima i izjavom HRB da je ono poslalo Bugojansku grupu u akciju. Ni Petar Andrić, najstariji brat braće Andrić, nije rekao niti jednu riječ da odbrani njegovu ubijenu braću. U normalnim prilikama svaki čovjek branio bi njegovu mrtvu braću od ovakvih groznih, otrovnih laži. Pero Andrić nije živio u normalnim uvjetima. Prema priznanju Petra Andrića, on je bio ucijenjen. Dok smo živjeli u Nici, Adolf je uhvatio Perinu ženu Šteficu kako prenosi jednoj Francuskinji što su on, Ambroz i Pave Vegar na samo razgovarali sa Petrom. Ta Francuskinja zvala se Matju i bila je prevodilac za Hrvate u Nici i okolici. Petar je zaplako se i priznao braći da radi za Udbu. Dok je bio u zatvoru Udba je petru dala ultimatum: ili će raditi za Udbu ili će biti ubijen. Pero nam je priznao da ga Udba prisilila da oženi Šteficu. “Ako bi Udba otkrila da sam nešto zatajio od nje, ubili bi me.” Poslije Petrovog priznanja, napustili smo Nicu. O našem odlasku iz Nice u spornoj knjizi napisana je laž: “Poslije što je Ambroz razgledao situaciju u Evropi on se preselio u Strasbourg”. I jedna sestra braće Andrić udata je za ljubitelja Josipa Broza Tita iz Istre, koji je jedno vrijeme živio u Melbourneu. Njegovi mentori bili su srpski plaćenik Srećko Rover i udbaš-svećenik Josip Kasić. Cinkao je australskoj policiji Ambroza Andrića kao teroristu. Saznali smo to od njegove žene, sestre braće Andrić.

    Petar Andrić nije jedini član obitelji Bugojanaca, koji je radio za Udbu. I brat Pave Vegara, Nediljko Vegar, javno je priznao da je radio za UDBU. Do danas, Nediljko Vegar vjerno služi udbašima iz Bratstva. Udovica Adolfa Andrića radila je za Udbu! I Marija Mikac, sestra braće Andrić, podržava udbaše iz Bratstva i sa njima širi dezinformacije.

    Atentat na Ambroza Andrića

    U knjizi su napisane laži o atentatu na Ambroza Andrić. Oreč i Ambroz nisu su se sreli ispred Hrvatskog kluba u Melbourne. Toga dana kada je Jozo Oreč pucao na Ambroza, njih dvojica nisu ni riječi izmijenili, niti je Ambroz fizički napao Oreča. Jozo Oreč dočekao je Ambroza u sjevernom Melbourneu, ispred kafića Hrvata Kadre, gdje je Ambroz svaki dan oko 11 sati ujutro svraćao da popije kavu, prije nego što počne raditi. Toga dana, dok je parkirao kola, Ambroz je video Oreča gdje stoji na drugoj strani ulice, ispred kafića Kadre. Ne sluteći ništa, Ambroz je izašao iz kola i zatvorio vrata kola. U istom trenutku Oreč je pucao i ranio Ambroza u ruku. Pokret da zaključa vrata kola spasio ga je od pogotka u trbuh. Ranjeni Ambroz bacio se iza kola. Oreč je nastavio pucati, hodajući prema Ambrozu. Poslije nekoliko ispaljenih zrna, Orečov pištolj se zaglavio i to je spasilo Ambroza da ne bude ubijen. To znaju svi Hrvati koji su tada živili u Melbourne, jer su australski mediji izvjestili o tome događaju. To sve zna i Ambrozova sestra Marija Mikac, jer je u to vrijeme živjela u Melbourneu.

    Zidari koji su zidali zgradu do Kadrinog kafića i vidjeli što se događa, pozvali su policiju i hitnu pomoć. Istoga jutra kada je Oreč pucao na Ambroza nepoznat čovjek došao je na vrata naše kuće i rekao mi d ame Ambroz ostavio i otišao drugoj ženi. Kojoj ženi, pitala sam. On je odgovorio: čut ćeš.

    Tjedan dana ranije došlo je do nesuglasica između Oreča i Ambroza. Oreč je imao namjeru otvoriti javnu kuću u Melbourneu, planirao je da u javnoj kući rade hrvatske samice. On je tražio od Ambroza da s njime vodi poslove u javnoj kući. Ambroz je odbio. Oreč je nazvao Ambroza kukavicom i slabićem. Policija je optužila Oreča za pokušaj ubojstva i izvela ga na sud. Oreč je izašao kao slobodan čovjek, nije bio kažnjen niti za pokušaj ubojstva, niti za posjedovanje pištolja bez dozvole. Na sudu je Ambroz opomenut da će biti prvi optužen ako se Oreču nešto dogodi.

    Ishod suđenja i opomena Ambrozu bacili su sumnju da Oreč radi za Udbu. Ambroz je tražio od vodstva Bratstva da Oreča izvede pred sud Bratstva. Vodstvo je odgovorilo da mora najprije istražiti čitav slučaj. U međuvremenu je pokojni Vejsil Keskić otišao živiti kod Oreča, s namjerom da sazna što više o Oreču. Keskić je pronašao da je na Orečovu bankovnu knjižicu svaki mjesec stizala svota novca u vrijednosti jedne prosječne kuće. Kod Oreča je Keskić pronašao i jedno vrlo interesantno pismo jugoslavenskog konsula. Keskić i Ambroz poslali su izvještaj Juri Mariću, najmoćnijem vođi Bratstva. Marić je dao naputak da se pravimo da ništa ne znamo, jer će u protivnom Udba poslati nekog drugog. Par mjeseci nakon suđenja, Oreč je nestao iz Melbournea.

    Na stranici 443 piše: “Tri dana poslije ubojstva Josipa Senića uhićen je Oreč”. To je istina. Ali, zašto u knjizi ne piše da je Jozo Oreč bio uhićen zbog ubojstva Senića. Da li je osuđen na zatvor ili je sa suda opet izašao slobodan, nije mi poznato. Što zasigurno znam, Oreča je vodstvo Bratstva iz Sydneya poslalo u Južnu Afriku i obećalo mu visoku poziciju. Ljut na vodstvo Bratstva, Oreć je zaprijetio da će razotkriti neke od njih, da rade za Udbu. Poslije toga Oreč je bio ubijen. O ubistvu Oreča pisao je i gospodin Stjepan Crnički u svojoj knjizi “Moje Uspomene”. Napisao je: “Bratstvo je ubijalo svoje članove: Stjepana Ševu, njegovu suprugu i kćerku, zatim Jozu Oreča.” Crnički je bio dobro upoznat sa internacionalnim političkim događajima toga vremena. On je bio prijatelj bivšeg američkog Predsjednika Ronalda Reagana i od njega dobio više nagrada.

    Napadi sa otrovnim lažima

    U spornoj knjizi napadnuti su Anđelko Mijatović, Drago Šćurić, Fabijan Lovoković, autori knjige “Vilim Cecelja”. Na stranici 389 piše; “Vrlo brzo po dolasku u Australiju Šćurić je upao u vizir tamošnje tajne službe ASIO, kao mogući agent Udbe” Nije mi namjera braniti Šćurića, namjera mi je ukazati na ovu idiotsku laž. Svatko zna, političari, tajne službe i policije svih zemalja uvjek su surađivali. Bivši šef australske tajne službe ASIO, gospodin Edward Woodward u njegovoj knjizi “One brief interval”, na stranci 178 napisao je: “Žalio sam ustaše. Svaki puta kada su ustaše imale sastanak, na sastanku je bio jedan ASIO agent, drugi iz Specijalnog policijskog odjela, a treći je bio jugoslavenski agent”.

    Glavna meta Vukušićevih zlobnih laži i kleveta bila sam ja osobno. Vukušić se poziva na članove obitelji Bugojanaca, koji su živjeli u Jugoslaviji i nisu ništa znali o meni ili poubijanim članovima grupe. Ni Hrvati među kojima smo živjeli nisu znali ništa. Bratstvo je mene kao i druge udovice oženjenih Bugojanaca (izuzev udovice Adolfa Andrića) potpuno izoliralo pomoću otrovnim laži. Na stranici 382 piše; “Najuporniji širitelj dezinformacija o Akciji Feniks, odnosno Bugojanskoj akciji, bila je i ostala Ružica Andrić”. Svjedočila sam i svjedočim istinu o zločinačkoj udbaškoj Bugojanskoj akciji 1972 i o tome kako smo mi članovi grupe bili zavedeni i uvedeni u zamku od strane HRB, koje od tada vodi psihološki rat protiv mene. Neke laži i kleveta bile su objavljene u jednom “hrvatskom” tjedniku iz Melbourne 2009 godine i feljtonu Boze Vukušića “Rat prije rata”, objavljenom u Hrvatskom listu iz Zadra. Oba glasila odbila su objaviti moj odgovor. Objavljen je na nekim hrvatskim web portalima, uključujući portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća, na kojemu se pojavio 20. ožujka 2009.

    Vukušić otvoreno u knjizi piše da zna što se događalo u Udbi i stranim tajnim službama. U isto vrijeme on se pravi da ne zna pod kakvim sam uvjetima napustila Jugoslaviju. Na stranici 383 piše: ” Ružica Andrić pobjegla je iz Jugoslavije pod nerazjašnjenim okolnostima”. Otišla sam iz Jugoslavije zbog pritisaka i prijetnje Udbe da će me poslati u zatvor ako ne potpišem da me moj otac uči da govorim protiv naroda i države. Sve je počelo kada sam u školi rekla da u Jugoslaviji svi građani nisu jednaki. Bilo mi je samo 15 godina. Strah u meni od zatvora bio je užasan. U tim traumatičnim danima, kao spasioci prišli su mi moj trener iz gimnastike i prijatelji Mirka Buzuka, srpski bračni par iz Beograda. Oni su me došli posjetiti iako ih nisam poznavala. Uz njihovu pomoć napustila sam Jugoslaviju, sa jugoslavenskim pasošem.

    Djeca i udovice Bugojanaca.

    Na stranici 385 piše laž: “Franjo Peričić u ime vodstva Bratstva ponudio je Ruzici Andrić stan i mjesečnu pripomoć”. O strahotama kojima su bile izložene djeca Bugojanaca i njihove majke prva je progovorila udovica Ilije Glavaša u svojoj knjizi “Tati Bugojancu” objavljenoj 1979. Bratstvo je iz te knjige odstranilo ono što mu nije odgovaralo i ponovno je tiskalo u Hrvatskoj, pod drugim naslovom. Udovica Ilije Glavaša ponovno se oglasila o progonima, izolaciji i drugim patnjama njene obitelji u intervjuu hrvatskom tjedniku “Spremnost” iz Sydneya 23. siječnja 1981. I djeca Ilije Glavaša u pismu “Saborskoj Komisiji za istraživanje ratnih i poratnih zločina protiv Hrvata” opisali su glad, patnje i progone njihove majke, i druge strahote njihovog djetinjstva. Kako je spomenuta komisija ignorirala moj izvještaj o Bratstvu i pisma djece Bugojanaca, njihova pisma bila su objavljena u hrvatskom tjedniku Spremnost, 23. siječnja 2001. Par tjedana poslije sto je Komisija dobila moj izvjestaj, hrvatskim sabornicima dosla je iz Australije izjava protiv mene. Sto je napisano u izjavi moze se procitati na ovoj poveznici:

    Udbaške metode

    Udbine metode nedokučive su za svakoga, tko nije bio izložen njima desetljećima. Jedno je sigurno: da nisam razotkrila istinu o udbaškoj pozadini HRB, nikada ne bi nastala knjiga “HRB – Rat prije rata”, niti bi se snimio film “Akcija Feniks 1972”. Slučaj Bugojanske grupe pao bi u zaborav. Cilj Udbasa je, da sa knjigom i filmom izbrisu zlocine Bratstva, kao sto je Vukušić pokusao izbrisati pokolje Hrvata na Bleiburgu, sa promjenom izvornog teksta na spomeniku Bleiburskim zrtvama.Važno je naglasiti, udbaši su počeli održavati komemoracije i dizati spomenike članovima grupe. HRB je udbaška antihrvatska organizacija.

    U knjizi “HRB – Rat prije rata” kompromitirani smo mi članovi Bugojanske grupe. Knjiga sadrži niz otrovnih i zlonamjernih laži i kleveta. Može se mirne duše preimenovati u “Otrovna knjiga Bože Vukušića”.

    Ruzica Andric – Posljednji preživjeli član Bugojanske grupe

    [box_dark]Uvod u seriju tekstova: Feljton: Iz otporaševe Torbe, pratite na Kamenjar.info[/box_dark]
    otporaš/kamenjar.info

    facebook komentari