S Hrvatskom po mukama

    0

    Iz tiska je izašla knjiga Josip Joze Sutona (Posušje, 1923.) ‘S Hrvatskom po mukama’ u izdanju Naših ognjišta, Tomislavgrad i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2014. „Knjiga ‘S Hrvatskom po mukama’ – to sam ja.

    Sve što ona kazuje istinito je. Sve sam o čemu govori proživio i preživio. Međutim, ni sam ne mogu objasniti otkud mi nadahnuće i snaga ruci koja je knjigu pisala i napisala, pogotovu u devedesetoj godini dolaska na ovaj svijet. To ljudskim umovanjem ne mogu objasniti. Mojim umom upravlja nadnaravna sila, a to je Duh Sveti, koji me vodio kroz život i doveo do visoke životne dobi da svjedočim o onome što je činio bezbožni komunizam i njegov jugorežim, sve pod imenom ‘narodne vlasti’.“

    https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQlYgtQxrUXpRIQTtQ-suuEYVHBXXjh6uG-dZnFvAddAeyJ5F_-

    Uvodne su ovo  riječi autora knjige „S Hrvatskom po mukama“ Josipa Joze Sutona, publicista, stradalnika, sudionika Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraša i zatvorenika, hrvatskog domoljuba, danas devedesetogodišnjaka, u kojoj autobiografskim zapisima, sjećanjima, promišljanjima, kroz vlastitu prizmu oslikava sudbinu hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj prošlosti.  Sadržajem podijeljenim u  20 poglavlja vodi nas kroz presudne događaje i procese u kojima je sudjelovao u razdobljima od 1941. do 1945. te od 1945. do 1990., ali i u doba slobodne Hrvatske; prvo razdoblje sagledano je iz pozicije hrvatskoga vojnika i časnika, aktivnog sudionika u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, drugo pak iz pozicije žrtve u vrijeme druge Jugoslavije čiji režim predočuje kao novo ropstvo i ilustrira brojnim primjerima.

     Na Bleiburgu i Križnom putu

    https://i0.wp.com/www.nakladakkresimir.hr/index_files/image17241.jpg?resize=142%2C203U najvećem dijelu ove opsežne knjige autor se, kao stradalnik, sudionik i svjedok,  bavi najdramatičnijim događajem i tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda – Bleiburškom tragedijom i križnim putem. Ovaj traumatični događaj hrvatskog čovjeka, vojnika i naroda te hrvatske povijesti  autor donosi u rasponu od živih slika sjećanja  i kronologije događaja, do naknadnih promišljanja o njezinim uzrocima i posljedicama, nalogodavcima i izvršiteljima, analizama i dvojbama kao vojnik nikada se ne mireći s činjenicom nejasne predaje. O tome piše: „Teško je povjerovati da se Bleiburška tragedija mogla izbjeći. Ali, razmišljajući kao njezin sudionik godinama poslije, zaključujem da se u najmanju ruku mogla ublažiti donosno završiti bez marševa smrti i križnih putova. Stoga ovdje iznosim svoja promišljanja o povlačenju hrvatske vojske  i njezinoj  predaji u Austriji, na Bleiburškom polju, 15. svibnja 1945. Zapravo, čitavo povlačenje i njegov ishod obuhvaćeno je mojim promišljanjima i prosudbom o tome je li se sve ono što se u tom povlačenju događalo moralo dogoditi. Posve sigurno nije. Hrvatski državni vrh i vodstvo Hrvatskih oružanih snaga  – HOS, činili su, mislim,  neke neoprostive pogrješke.„ No, uz to, fokusiran je i na sami tijek pregovora na Bleiburgu i predstavnike hrvatske strane (generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen) te analizira (zapovjednu) ulogu zapovjednika britanske vojske navodeći ih imenom i prezimenom te fotografijom nedvosmisleno ističući njihov identitet za povijest koja će jednom morati do kraja ispitati (Harold Alexander, Patrick Scott, Toby Low, Charles Keightley, Harold Macmillan, Richard Mccreery…), partizanske zapovjednikev (Josip Broz Tito, Milan Basta, France Hočevar, Ivan Kovačić Efenka, Kosta Nađ.. .)

    Time daje svoj doprinos, to drži svojom misijom uime svih žrtava  Bleiburga i Križnog puta jer ono o čemu dalje svjedoči priliči najstrašnijim filmovima strave: „U dolini Drave od dravograda o Maribora najbrojnije je stratište Hrvata na prijevaru razoružanih, a potom izručenih Brozovim koljačkim odredima na Bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. Glavninu te mladosti u odorama hrvatske vojske britanski vojni komandanti (zapovjednici), koji su se zatekli u Austriji, vjerolomno su zaveli da položi oružje i onda je izručili jugopartizanskim strvinarima. Među tom razočaranom vojskom bilo je puno i izbjeglih civila, žena, djece, staraca, a najviše mladića i djevojaka. Glavninu te izručene hrvatske mladosti jugopartizanske su strvinarske horde usmjerile s bleiburškog polja za Dravograd i i dalje dolinom Drave prema Mariboru. U Dravogradu to mnoštvo je svrstavano u kolonu pa dolinom  Drave u smjeru Maribora. Nemoguće je utvrditi brojnost te kolone koju su punili pristižućim žrtvama od jutra do sutra 16. svibnja 1945. Dok su prvi, koji su preživjeli, stizali navečer u Maribor, drugi su svrstavani  u kolonu i polazili iz Dravograda. Dakle, čitava je dravska dolina od Dravograda do Maribora postala stratište.“ Autor svjedoči o brojnim neopisivo teškim okolnostima koje je proživljavao – pet puta izvođen pred strjeljački zid – ili o tuđim strašnim proživljavanjima i smrtima te o iznimnim djelima ljudske plemenitosti.

    U „slobodi bez slobode“

     Drugi pak dio sadržaja pokriva razdoblje od 1945. do 1990., u kojemu svjedoči o teškoj sudbini osobe koja živi u „slobodi bez slobode“ te o neopisivo teškim okolnostima, brojnim tragičnim epizodama, ponajprije njegova rodnog Posušja,  zavičaja Hercegovine i cijelog hrvatskog naroda u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, čiju nam narav predočuje nizom zastrašujućih metoda Ozne i Udbe. Podsjetnik je to na uhođenja, progon, logore, opću nesigurnost… na pokušaj uništenja hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta, na teror totalitarnog režima nad neistomišljenicima, na brojne zločine, nalogodavce i izvršitelje te silne žrtve, ovdje se usredotočujući na  one s posuškoga kraja čiji popis donosi.

    Autor ističe kako je „sve o čemu piše proživio“ te da je njegova sudbina neodvojiva od sudbine „moje Hrvatske“ , ona  očituje „muke i patnje kroz koje smo prolazili i prošli u jugokomunističkom krvavom režimu moja Hrvatska i ja s njom“ te „glavni je moto njezina stvaranja i izdavanja da svjedoči istinu. Nikada mi nije padalo na pamet da ovu knjigu objavljujem radi nekakve svoje promocije, unatoč tome što sam vezao vrijeme i događaje za svoj život“. Vjerodostojnosti autorova svjedočenja svakako pridonosi i Dossier vođen  o njemu još od 1945. a pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u koji mu je s demokratskim promjenama i osamostaljenjem Republike Hrvatske omogućen uvid.

     Doprinos osvjetljavanju događaja

    Ovom je knjigom-dokumentom prepunom događaja  i njihovih aktera (u rasponu od 1941. do 2007.) te mjesta, opisa, analize uzroka i posljedica, činjenica i promišljanja, autor je ispunio svoj osnovni cilj – „svjedočenje istine“, no ona je i poticaj – nada se autor – objektivnom istraživanju događaja iz vremena, i NDH i Jugoslavije, jer samo povijesna istina, a ne njezina interpretacija, može biti polazište bolje hrvatske budućnosti.  Ističe da je “zavjetna dužnost današnje ili buduće hrvatske vlasti da utvrdi broj žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća i da ga objavi javnosti. Jer će se samo time onemogućiti zataškavanje zločina, manipuliranje i krivo prikazivanje broja žrtava. Broj žrtava moguće je utvrditi, bez obzira na vremenski odmak. Manje-više, sve župne zajednice, parohije, džemati i druge vjerske zajednice imaju podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata  i poraća, pa se pa se u suradnji s njima može najpouzdanije utvrditi, ako ne točan, onda bar približan broj. Dakle, treba samo htjeti i krenuti u taj posao, onda zasigurno rezultati ne će izostati“.

    Ova knjiga Josipa Joze Sutona, istkana od osobnih, zavičajnih i općenacionalnih aspekata događaja, kojom prolaze prominentna imena političke i vojne povijesti svih tadašnjih aktera, ali i brojna imena „malih“ ljudi, lokalnih domoljuba, potresno je štivo o stradanju ali i spomenik žrtvama te autorov nastavak obradbe žrtvoslovnih tema koje je započeo knjigom Posuški žrtvoslov (1998.) i Djeco, vratit ću se ja (2006.), a nastavio brojnim prilozima u zbornicima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (autor recenzije je predsjednik Društva dr. Zvonimir Šeparović) te značajan doprinos osvjetljavanju kako zločina na Bleiburgu kao  najtragičnijeg događaja hrvatske povijesti tako i komunističkog doba kroz čije je scile i haribde prošao on kao Hrvat, njegovo Posušje i zavičajna Hercegovina te cijeli hrvatski narod na putu do svoje slobode.

     Petronila Omrčen/hrvatski fokus

    kamenjar.com

    facebook komentari