SAD pao nakon 142 godine – ‘Kina i službeno najjača’

0

Nakon što je 1872. pretekla Veliku Britaniju, Amerika je čak 142 godine bila najveća svjetska gospodarska sila. Ali i tome je došao kraj. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Kina je prestigla Ameriku! Kineski će BDP ove godine dosegnuti 17.632 milijarde dolara, a američki 17.416 milijardi.

Smjena na vrhu prognozira se već desetak godina. Sada, kada se dogodila, neobično je da ovaj epohalni događaj nije privukao veću pozornost svjetskih medija. MMF je svoj izvještaj objavio u listopadu, a mediji su ga zabilježili tek mjesec dana poslije. Ili je to možda zato što su najveće svjetske medijske kuće u američkom vlasništvu? Zanimljivo je i da je u kineskim medijima ova vijest jedva spomenuta. Razlog je vjerojatno što kineski politički vrh zna da prvo mjesto nije samo čast, nego i odgovornost. Možda će UN zatražiti da Kina više uplaćuje za različite međunarodne projekte? Moglo bi se čak dogoditi i da se obični Kinezi zapitaju zašto se nacionalno bogatstvo pravednije ne dijeli pa da i oni osjete blagodati življenja u najvećoj svjetskoj gospodarskoj sili.

Američki analitičar Brett Arends podsjeća: „Od kraja 19. stoljeća živjeli smo u svijetu kojim su dominirale Sjedinjene Države. A posljednjih 200 godina, od bitke kod Waterlooa, u svijetu pod dominacijom dvije demokratske zemlje: Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Uza sve njihove mane, ne može se poreći da su te dvije zemlje bile svjetske predvodnice u širenju građanskih sloboda, razvoja demokratskih sustava i vladavine zakona.“ Drugim riječima, s Kinom na čelu, stvari postaju ozbiljne. Već se prije pokazalo da gospodarski procvat nije nužno vezan uz razvoj demokracije. Odnosno, a povijest je to već i prije pokazala, gospodarstvo može silno napredovati i bez demokracije. Najbolji je primjer Čile koji je spektakularni gospodarski napredak ostvario u doba strahovlade generala Pinocheta. Zato Arends smatra da dolazak Kine na vrh svjetskoga gospodarstva nije geopolitički potres koji će dugoročno ključno utjecati na svjetski politički poredak.

Ipak, treba podsjetiti da se Kina samo vratila na mjesto koje je držala gotovo 2000 godina. Sve do 1750. Kina je bila i najveća svjetska gospodarska sila i država s najviše stanovnika na svijetu. U 18. stoljeću Kinu je gospodarski prestigla Velika Britanija, a nju je pak 1872. prestigla Amerika.

Amerikancima privremena utjeha može biti što se ovaj MMF-ov izračun bruto društvenog proizvoda (BDP) temelji na tzv. paritetnoj kupovnoj moći (PPP – Purchasing Power Parity), a ne na apsolutnom iznosu. U apsolutnom iznosu američki BDP je još uvijek 50% veći od kineskoga.

Mnogi ekonomisti upozoravaju da oslanjanje na tečajnu listu, kao temelj za izračun BDP-a, vodi u krivom smjeru kada se uspoređuju zemlje s različitim standardom života. Roba i usluge kojima se prekogranično ne trguje kao što su, na primjer, zdravstvene usluge, maloprodaja, građevinarstvo ili frizerske usluge, gotovo su redovito jeftinije u siromašnijim zemljama jer je ondje niža cijena rada. Izračun životnog standarda samo na temelju tečajne liste može podcijeniti koristi koje građani u siromašnijim zemljama imaju od jeftinije robe i usluga.

MMF je zato svoj izračun BDP-a odlučio temeljiti na PPP-u i to iz dva razloga. Kineski juan tek je 2013. postao djelomično konvertibilan, a i tada pod strogim nadzorom političkih vlasti. Drugim riječima, jednostavno uspoređivanje cijena u juanima i dolarima uspoređivanje je krušaka i jabuka. Naime zbog političke kontrole deviznog tečaja juana uopće se ne može izračunati tržišni odnos juana i dolara.

Kako bi ipak usporedio ono što je usporedivo, MMF je posegnuo za PPP-om. Tim se parametrom, koji vodi računa o razlikama u standardu života, može izračunati stvarna kupovna moć. MMF je u „košaricu“ koja mu služi kao temelj izračuna stavio 3.000 dobara i usluga. Sve su cijene u „košarici“ izražene u američkim dolarima. Evo kako to izgleda u praksi. Boca mineralne vode u SAD-u stoji 4 dolara, a u Kini 2 juana. Dakle, može se zaključiti da u ovom primjeru 1 juan u stvarnom životu vrijedi 2 dolara. Ali to je samo u ovom primjeru. Kada se pak u košarici usporede cijene cijele liste od 3.000 roba i usluga dobije se prilično konkretan indikator vrijednosti. Sažeto rečeno, za 1 dolar u Kini se može kupiti mnogo više robe i usluga nego u Americi.

Prema procjenama MMF-a, u sljedećih 5 godina razlika u BDP-u povećavat će se u korist Kine. Tako bi 2019. stvarni BDP Kine trebao iznositi 27.000 milijardi dolara, a Amerike samo 22.000 milijardi. Iako je Kina danas najmoćnije gospodarstvo na svijetu, njezini stanovnici nisu najbolje stojeći. Ako se mjeri BDP po stanovniku, tada je prvi Luksemburg sa 115.000 dolara po stanovniku, drugi Katar sa 102.500 dolara, Amerika je osma s 54.609 dolara, a Kina 89., između Maldiva i Jordana, sa 6.807 dolara.

Rastuća gospodarska moć Kine i jačanje prijepora između Rusije i Amerike povećava rizik stvaranja nove blokovske podjele u svijetu. S jedne bi strane bio euroatlantski zapad, koji bi činili Amerika i njezini europski saveznici (EU), a s druge Euroazijski antizapadni savez, koji bi činili Kina, Rusija, Indija i Iran te možda Pakistan i Afganistan. U tom savezu vodeću ulogu imala bi Kina, a ne Rusija kao što je to bilo u doba hladnoratovske blokovske podjele. U toj perspektivi treba promatrati i jačanje veza Kine i Rusije. Kina je već 2010. pretekla Njemačku i postala najvažniji ruski vanjskotrgovački partner. U 2013. trgovačka razmjena dviju zemalja iznosila je 90 milijardi dolara, a 2014. popisan je ugovor prema kojem će u sljedećih 30 godina Rusija Kini isporučiti plina u vrijednosti od 400 milijardi dolara. Problem je što je Rusija tek deseti vanjskotrgovački partner Kine, što znači da je trgovačko savezništvo mnogo važnije Rusiji nego Kini. Pa već sada neki analitičari u Moskvi upozoravaju kako takav odnos tržišne razmjene Rusiju stavlja u nepovoljnu poziciju.

Jačanje napetosti između Rusije i Amerike, kao i američki pokušaji da izolira Kinu u Aziji, samo potiče čvršću suradnje Moskve i Pekinga. A to pak jača ulogu Kine kao vodeće sile euroazijskog bloka. Korištenje ruske vojne tehnologije jača Kinu kao vojnu silu, a pristup ruskim energentima i unutarnjem tržištu jača kinesko gospodarstvo. Prvi put od kraja Drugoga svjetskoga rata u Aziji se stvara antiamerički blok koji predvodi Kina. Jačanje vojne i gospodarske suradnje Kine, Rusije, Indije i Irana Pekingu je važna potpora u nastojanju da i u pacifičkom prostoru potisne utjecaj Amerike i nametne se kao neupitni vođa regije. Analitičari upozoravaju da bi se tom bloku okupljenom oko Kine mogla pridružiti i Erdoganova Turska, nezadovoljna odnosom europskih partnera prema službenoj Ankari. Nespretna zapadna politika tako u naručaj jedne drugima gura povijesne neprijatelje! Nikada u povijesti Rusija, Kina, Iran i Turska nisu bili saveznici!

U međuvremenu Kina nastavlja širiti svoj utjecaj u Europi. Početkom prosinca u dugotrajnom nadmetanju dvaju dioničara oko većinskog vlasništva, 40-godišnji kineski milijarder Guo Guangchang ponudio je više od talijanskog poslovnog čovjeka Andree Bonomija i dočepao se Cluba Mediterrannéea, nekadašnje francuske perjanice globalnog turizma. Europske tvrtke sve češće zanimaju kineske kupce. U 2010. izravna kineska ulaganja u državama Europske unije iznosila su 6,1 milijardu eura, a potkraj 2012. – prema podacima Deutsche Bank – dostigla su 27 milijardi eura.

Loša demografska struktura stanovništva jedino je što dugoročno može ugroziti kinesku dominaciju svijetom. Politika jednog djeteta, uvedena 1979., uspjela je ograničiti rast stanovništva. Zahvaljujući strogom nadzoru Kina danas danas ima 1,3 milijarde stanovnika, a bez ograničenja imala bi ih 1,7 milijardi. No posljedice su zabrinjavajuće. Već do 2020. broj starijih porast će za 60%, a broj radno sposobnih smanjiti se za 35%. Usto zbog toga što se u tradicionalnom kineskom društvu muško više cijeni nego žensko, ženska je novorođenčad često prepuštana okrutnoj sudbini pa danas postoji ozbiljan nerazmjer mlade muške i ženske populacije koji se ne da tako lako riješiti, čak ni „uvozom“ mladenki. Ne treba zaboraviti ni to da su Kinezi, zbog duge izoliranosti od vanjskog svijeta, prilično nepovjerljivi prema strancima i teško ih prihvaćaju kao sebi ravne. Čak i da se danas ukine ograničenje broja djece prvi bi se rezultati osjetili tek za četvrt stoljeća. Do tada, Kina neće ni približno uspjeti održati današnju stopu gospodarskog rasta. Starih, o kojima netko treba skrbiti, bit će sve više, a mladih sve manje. Za razliku od Amerike i EU, Kina problem demografskog starenja stanovništva ne može riješiti masovnim useljavanjem jer je to u potpunoj suprotnosti s kineskom tradicijom. Ukratko, želi li na duže vrijeme ostati najveća svjetska gospodarska (i možda politička) sila, Kina hitno treba pokrenuti radikalne društvene promjene. Pritom je, budimo realni, uvođenje višestranačja najmanji problem.

Hrt/Kamenjar.com

facebook komentari