Samo Vrhovni sud Perkovića može spasiti od izručenja, a zna se da u njemu sjede ljudi iz bivših struktura. Je li to zadnji adut udbaša?

0

Teško je vjerovati u neki drugi scenarij osim izručenja, no ukoliko bi Vrhovni sud kojim slučajem to odbio Perković i Mustač bi zauvijek ostali “pritvorenici” u vlastitoj zemlji, a Hrvatska bi doživjela međunarodnu osudu i izolaciju. I dakako, nikada ne bi saznali tko je zapravo lisica, a tko King Kong.
Dva dana prije Nove godine, odnosno prije stupanja na snagu Europskog uhidbenog naloga, bivši visoki dužnosnik UDBA-e, Josip Perković, prisjetio se svih detalja i okolnosti ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića koje se dogodilo prije trideset godina u Muenchenu. U razgovoru za jedan dnevni list Perković je kazao kako zna tko su bile ubojice te kako će (kad već neće drugi) provesti i svoju osobnu istragu, a sve u cilju izbjegavanja suđenja u Njemačkoj.

Da se kojim slučajem Perković sjetio svega ovoga ranije, slučaj je već davno mogao biti zaključen bilo pred njemačkim (koje ga traži godinama) bilo pred hrvatskim pravosuđem, a predsjednik Republike Ivo Josipović ne bi se morao na prvi dan nove godine baviti “teškim i neugodnim” temama. Josipović je, dakle, “mudro” poručio kako ništa ne može komentirati glede Perkovićevog uhićenja jer je “sve u rukama pravosuđa”. Istine radi, nije to komentirao ni prije dok je Perkovićev slučaj 25 godina čamio u “nadležnosti” politike.

Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je današnjim uhićenjem udbaškopolitička saga okončana, iako su stvari prilično jasne. Jednostavno više nema zakonitog načina da se spriječi njegovo izručenje. Hrvatsko pravosuđe si ne može dozvoliti novi luksuz izbjegavanja preuzetih europskih obveza. A što se tiče hrvatske javnosti, za nju bi definitivno bilo bolje kada bi se Perkoviću sudilo u Njemačkoj. Naime, sve rečeno će biti transparentno i poznato, neće biti hrvatskih uvijanja, skrivanja i laži, a istina je danas Hrvatskoj potrebnija nego ikada prije. Samo se treba nadati kako će Perković, kao što je i najavio, reći baš sve što zna. A onda ćemo konačno saznati i tko je lisica, a tko King Kong.

– Istjerivali ste lisicu, a istjerali King Konga! Više nema skrivanja, dok god su neki ljudi u RH, Crkvi i u HDZ-u spremni ići ovako daleko i ja sam spreman odgovoriti, poručio je svojevremeno premijer Zoran Milanović, neizravno potvrđujući kako je to bio politički, a ne pravosudni problem kojim se premijer bavio više nego bilo kojim drugim gorućih hrvatskim problemom u ove dvije godine mandata.

Strah od Perkovićevog naknadnog sjećanja

Zaista je čudno koliko je energije Milanović potrošio na izbjegavanje Europskog uhidbenog naloga i to za čovjeka kojeg navodno nikada nije ni upoznao. Bio je za njega spreman izložiti državu sankcijama, dati ustupke u ustavnim promjenama i jednom Lesaru kojeg ne može smisliti pa čak i Glavaševom HDSSB-u koji mu je najljući politički protivnik na istoku Hrvatske. Planirao je u Ustav unijeti odredbu o nezastarijevanju teških ubojstava pa bi nakon toga hrvatsko Državno odvjetništvo optužilo Perkovića za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića i od izručenja u Njemačku ne bi bilo ništa. Sudilo bi mu se ovdje, rekao bi samo ono što bi ga sud pitao, a do kraja postupka tko zna bi li se još itko i sjećao cijele priče.

Nitko tko se ozbiljno bavio slučajem Perković nije pouzdano otkrio zašto je Zoran Milanović tako odlučno štitio čovjeka kojega praktički i ne poznaje? Josipović je to možda dijelom radio iz obzira prema svom savjetniku Saši Perkoviću, a dijelom i zbog neugodne prošlosti najužih članova svoje obitelji, no Milanović je to radio daleko otvorenije od Josipovića. Strah od Perkovićevog naknadnog sjećanja na njemačkom sudu je bila toliko prisutna da će sada cijela hrvatska javnost s nestrpljenjem očekivati otkrivanje identiteta King Konga o kojem je govorio Milanović.

To bi se u nekom realnom scenariju moglo dogoditi vrlo brzo, budući da su rokovi u EUN-u skraćeni pa bi Perković već za 11 dana mogao krenuti put Njemačke, jasno, ukoliko ne dođe do novih neočekivanih obrata. Jedina šansa Perkovićeve obrane i Ante Nobila je zastara, o kojoj će u konačnici odlučiti Vrhovni sud za otprilike osam dana. Iako su već nekoliko puta jasno izrazili svoje mišljenje da zastare za ovo djelo nema, prije nekoliko dana je predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin znakovito primijetio kako postoje dva tumačenja, a odnedavno i treće no nije želio prejudicirati odluku. Zastara je, naime, izmjenama Zakona o pravosudnoj suradnji sa zemljama članicama EU u lipnju postala obvezujućim razlogom za odbijanje izručenja, ali Vrhovni sud je u slučaju osobe koju je Slovenija tražila zbog prijevare zaključio da je mjerodavno to što zastara nije nastupila u Sloveniji. No to ništa ne mora značiti.

Doduše, Anto Nobilo je na dan uhićenja njegovog branjenika izjavio kako je Perković naveo tri razloga zbog kojih se odbio usuglasiti s izručenjem. Prije svega, tvrdi kako je došlo do zastare, potom da suđenje Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića u Njemačkoj bilo nepošteno. Treći razlog za odbijanje bila je činjenica da je hrvatsko Državno ovjetništvo tijekom devedesetih godina već odbacilo kaznenu prijavu protiv Perkovića za ovaj slučaj. No, jedina realna slamka spasa je ipak zastara, budući ostala dva razloga ne spadaju u red onih zbog kojih se EUN ne bi proveo.

Dakle, sve je u rukama Vrhovnog suda u kojem znakovito sjede kadrovi iz bivšeg sustava. Je li to zadnji Perkovićev, ali i Milanovićev adut, vidjet će se za nekoliko sati. Teško je vjerovati u neki drugi scenarij osim izručenja, no ukoliko bi Vrhovni sud kojim slučajem to odbio Perković i Mustač bi zauvijek ostali “pritvorenici” u vlastitoj zemlji, a Hrvatska bi doživjela međunarodnu osudu i izolaciju.

A što tek zna Perkovićev šef Mustač!

Perković nedvojbeno zna mnogo tajni jer ih je velikim dijelom i sam kreirao, a koga će te tajne uništiti, tek će se vidjeti.
Naš je portal mnogo i opširno pisao aktivnostima Josipa Perkovića i ostalih Udbaša prije, ali i nakon stvaranja neovisne Hrvatske. Nije nikakva tajna da su upravo strukture bivših tajnih službi aktivno sudjelovale i u nastanku nove Hrvatske te njenih obavještajnih agentura. U posljednjem, već spomenutom intervjuu jednom hrvatskom dnevniku, Perković se prijeteći pohvalio kako je on sudjelovao u stvaranju današnje Hrvatske, kako je rukovodio nabavkom oružja, kako je pomogao Franji Tuđmanu, a posebice hrvatskim emigrantima da se bez problema vrate u Hrvatsku kada se to još nije moglo. No dodao je, naravno, da o svemu zna još više, ali po njemu još nije vrijeme za objavu. Očito ovaj kontroverzni 68-godišnji Ličanin ima još ozbiljnih planova. I neće se predati bez borbe u kojoj on više nema što izgubiti, a Hrvatska bi, apsurdno, zahvaljujući njemu konačno mogla provesti lustraciju, barem moralnu.

Očevi i djedovi, stičevi i ujaci ljudi iz današnjeg javnog i političkog života mogli bi ispasti iz knjižice hrvatskog “Broja jedan”. Posebice jer mu se sjećanje na ljude i događaje iznenada vratilo.
Budući da je u samo jednom razgovoru za hrvatske medije Perković iznio mnoge neugodne stvari, jasno je što tek zna Zdravko Mustač, čovjek o kojem se malo govori, a koji je bio šef savezne Službe državne sigurnosti i po važnosti bio daleko iznad Perkovića. Imena svih znanih i neznanih suradnika, bezbroj tajnih operacija, ubojstva, politički atentati sve će izaći na vidjelo. „King Kong“ će u toj priči biti samo jedan od. Ako ništa drugo, barem više neće biti nagađanja o aktivnostima pokojnog šefa SDP-a Ivice Račana, Josipovićevog i Milanovićevog oca, Stjepana Mesića i svih ostalih bivših ili sadašnjih aktera hrvatske politike.

D.Boroš, Dnevno

facebook komentari