Samosvjesna hrvatska kultura

0

Tuđmanovom programu našli su brojni kulturni stvaratelji onu poetiku koju su tražili u politici, a ta je epigramski jednostavna i kaže da je kulturi jednoga naroda potrebna država kao ogrtač koji ju štiti od svakovrsnih ugroza i nestanka. Otud toliko ljudi iz svijeta kulture u HDZ-u i oko Tuđmana, otud toliko njih u temeljima moderne hrvatske države, u vladama i u Hrvatskom saboru, u diplomaciji, ali u vrijeme oružane srpske agresije i u Hrvatskoj vojsci, potom u saniranju posljedica kulturocida, očuvanju baštine i poticanju žive umjetnosti oslobođene olovnih utega iz vremena hrvatske neslobode.

No, već u drugoj polovici devedesetih bilo je razvidno da su oni kojima je Hrvatska bila trn u oku, iskopali u pozadini dubok rov iz kojega je drsko provirila peta kolona, poticana i financirana iz inozemstva, ali i skrivenim partijskim novcem. Zbog tadanjega općeg stanja protivnici hrvatstva nisu mogli djelovati labradorski nego se prvenstveno uputili koridorima hrvatske kulture, osvajajući medijski prostor i promovirajući pseudokulturne krugove orjunaške provenijencije, te već tada instalirali skupine plaćenih medijskih ubojica čije su mete često bili i istaknuti hrvatski umjetnici bliski HDZ-u. Potkraj devedesetih i neki su pojedinci iz samoga HDZ-a koristili protuhrvatske medije za unutarstranačke obračune, pa tako povećali zabunu u javnosti.

Poslije dolaska na vlast trećesiječanjske komunističke garniture probuđeni su i spavači u javnim elektroničkim medijima koje je nova vlast preuzela i dopunila novim kadrovima, a nepoćudne odstranila. Nacionalno orijentirani kulturni djelatnici prokazivani su kao šovinisti, antiglobalisti, ratni huškači i uopće nakazna i zatucana čeljad, a u Hrvatsku se vraćaju projugoslavenski umjetnici koji su bili izbjegli u najtežim ratnim godinama, pa i u tada neprijateljsku zemlju. U to se vrijeme kulturna politika vodi i s Pantovčaka s kojega novi predsjednik silazi na stotu obljetnicu književničkoga društva pa kaže da idemo u Europu i zato hrvatska književnost više ne će biti potrebna.

Kada se HDZ vratio u sedlo – ali s pogrješnim jahačem na čelu – umjesto da kultura u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda napokon zaživi punim plućima i da budu cijenjeni oni koji po prirodi stvari najbolje artikuliraju osjećaje naroda, dogodila se nova sablazan – našli su se takvi na ulici kao nepotrebni ljudi, likvidirani zato što misle i svoje misli izriču bez autocenzure, među njima i brojni novinari. Mnogi su se povukli i sami vidjevki kamo stvari idu.

Kulturna zajednica dr. Ante Starčević je puštena da odumre, a koalicija sa srpskom strankom donijela je kadrove i u Ministarstvo kulture, prononsirane velikosrbe koji su zlurado pakostili hrvatskim umjetnicima. Vrhunac je bio kada je Ministarstvo kulture RH sufinanciralo knjigu u kojoj se tvrdida Hrvati nemaju pravo svoj jezik nazivati svojim, hrvatski imenom. Bilo je to možda i najmučnije razdoblje, jer dok su komunisti na vlasti takav je odnos očekivan i gotovo prirodan, ali je na vlasti bila nacionalna opcija.

Sablasti jugoslavenstva

Odgurnuti na marginu, bez mogućnosti da utječu na kulturnu politiku i politiku uopće, umjetnici su se povukli u svoje zabrane i stvarali, ali se okupljali i u novostvorenim udrugama, upozoravajući da se otvara prostor krivotvoriteljima novije povijesti i popušta oživjelim sablastima jugoslavenstva pod prozirnom krinkom regionalizma koji je po već uhodanoj praksi zagrizao u plodno tijelo hrvatske kulture, ali i u hrvatski novac.

Kako je to razdoblje završilo, poznato je, a razvidno je i kako je pomutnja u području kulture pridonijela padu HDZ-a. Jer Hrvat koji nema uvodi u kulturna zbivanja, gleda barem Hrvatsku televiziju i njezin Dnevnik koji već petnaest godina izravno ili neizravno vrijeđa ojećaje i etičke vrijednosti hrvatske publike, a i HRT je kulturna institucija hrvatskoga naroda, ili bi trebao biti. Vidio je narod i da televizija pod njegovim imenom nema čak ni hrvatski dramski program, vidio je da se državnom potporom snimaju filmovi u kojima su hrvatski branitelji sumnjivi, kriminalni otpad, vidio je i da se nacionalne teme u drugim granama povlače pred temama i idejama iz sirove i nasilne neoliberalne kuhinje, a vidio je i da vlast HDZ-a u to doba programirano glavinja, sve do ispraznosti i ideološke konfuzije.

Partija je sve to radosno pratila znajući da će imati manje teškoća ako joj se pruži prilika da još jednom dođe na vlast, što se i dogodilo, pa je prije nekoliko godina nastupila bez ikakvih skrupula preko već stvorenih mostobrana, upala u sva polja kao razbojnička družina kojoj je strana kultura i etika domorodaca, te stala divljati u bjesomučnoj odmazdi, vraćajući Hrvatsku u sedamdesete godine prošloga stoljeća i pružajući ruke prema Srbiji koja joj umjesto otetoga blaga i razne odštete daje knjigu primitivnog mrzitelja Hrvata, a aktualni ju hrvatski predsjednik uzima sa zahvalnošću.

U isto vrijeme novine koje izlaze u Hrvatskoj tvrde da, recimo, Kuzma Kovačić ne može biti velik umjetnik jer je izradio i spomenik Franji Tuđmanu, a to valjda nikako ne ide zajedno. Jezikoslovna znanost, odnosno hrvatski jezik, pada u ruke neukog, frustriranog, danas već “pokojnog” ministra Jovanovića, koji ukida Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika i o tome hladno izvješćuje akademika Radoslava Katičića, a obavijest šalje i Tomislavu Ladanu koji je tada već mrtav. Onom istom Ladanu koji je bio s Tuđmanom još u doba snatrenja o stranci koja će se poslije nazvatri Hrvatskom demokatskim zajednicom.

Spomenuti Jovanović usporedo s nasiljem nad školstvom i znanosti, donosi uz pomoć poltrona i novi, oktroirani pravopis koji znači tri koraka natrag na putu prema novosadskom – pravopis koji hrvatska jezična zajednica odbacuje. Slično je stanje u Ministarstvu kulture čija čelnica ne radi ništa, osim što dijeli novac svojim mediokritetima, prvenstveno iz HNS-a. Nacionalni predznak umjetničkoga djela izaziva poplavu sarkazma i odbijanje državne potpore, a nacionalno kazalište treba, kažu poruke, ustupiti mjesto- “progresivnom”.

Skandal

Gospođa Zlatar Violić pristala je, štoviše, da se za kulturu izdvaja 0,49 posto, što je prvorazredan skandal i još jedna poruka da aktualna vlast namjerava razoriti hrvatsku kulturu koju baca u istu hudu jamu sa školstvom i znanošću. A bez ulaganja u naobrazbu i kulturu Hrvatska nema budućnosti, što je aktualnoj klateži jasno i na čemu priželjno rade, jer to je njihova zadaća.

No, kako je takva remisija anakrona i bez dugoročnog izgleda, sada crvena vlast ubrzano ide prema kraju i sve govori u prilog da će desna opcija pobijediti na – nadam se prijevremenim – izborima. Hrvatska kultura koja se u takav rasplet ufa, ipak oprezno pita bi li bilo moguće da se ponovi što je već bilo između dva partijska razdoblja i hoće li desni centar, odnosno HDZ, opet iznjevjeriti vlastite ideale. Dase takve sumnje odagnaju, treba čvrsto reći da smo svjesni sljednici onih koji su znali značenje hrvatske kulture za narodni opstanak, da je hrvatska kultura ne samo prvorazredni hrvatski interes nego i sama bit onoga po čemu smo posebni među narodima, sama duša narodnoga tijela. I da smo svjesni kako se ta mnogima nerazumljiva riječ ne odnosi samo na umjetnosti nego je suznačnica jedne civilizacije, da je kultura i dostojno pokapanje mrtvih koji još leže razbacani u tisućama jama, žrtve komunističkih zločina, da u kulturu spada i skidanje ploče s imenom komunističkog diktatora, da kultura nekažnjavanja četničkih zločinaca koji se šeću Vukovarom nije naša kultura, da je naša kultura – kultura života, da se hrvatske etičke vrijednosti koje imaju kršćanske korijene ne mogu žrtvovati pomodnim floskulama od kojih mnogi u svijetu već i sami odustaju, zgroženi nad svojim zabludama.

Odustaju i od multikulturalizma, razumijevši da se radi o razaranju nacionalnih kultura s dalekosežnim, opasnim ciljevima…A da otvorenost treba postojati – nitko ne niječe, ta hrvatska je kultura sazdana na otvorenosti i nitko ne zna kako bi danas izgledala, ako bi je i bilo, da nije sa zapada, juga i sjevera primala utjecaje, utkala ih u vlastite duhovne oblike i dosegla neupitnu posebnost. Takva, samosvjesna kultura mogla se braniti od presezanja s istoga toga zapada, juga i sjevera, ali i istočnoga nasilja s kojim se morala boriti kroz cijelo 20. stoljeće, a i danas joj ne da mira, nalazeći saveznike u sablastima jugoslavenskoga nacionalizma u samoj Hrvatskoj, koji je u drskom dosluhu s novim Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti.

Nadam se i siguran sam da se s novim tendencijama u Hrvatskoj demokratskoj zajednici stvari stubokom mijenjaju, da se stranka vraća bistrim izvorima snaženja nacionalnog i kulturnog identiteta i pravom razumijevanju značenja hrvatske kulture. A glede političke kulture – naša je dužnost, kao kršćanskih pučana, pomoći ovoj slaboj i nikakvoj aktualnoj vlasti da siđe, jer sama očito ni za to nije sposobna.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari