Pratite nas

SANDRA BAGARIĆ Da u BiH živim od ovog posla od kojeg živim, bila bih kruha gladna

Objavljeno

na

Poznata hrvatska operna pjevačica Sandra Bagarić rođena je u Zenici. Srednje glazbeno obrazovanje stekla je u Zenici i Sarajevu, a onda je, kao 18-godišnja, otišla u Zagreb, gdje je diplomirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, udala se, i gdje i danas živi. U Mostaru je bila zahvaljujući gostovanju mjuzikla “Jalta, Jalta” zagrebačkog Kazališta Komedija na ovogodišnjem “Mostarskom proljeću” – Danima Matice hrvatske.
“Bila sam jako puno puta u Kosači, u raznim kombinacijama, sa sarajevskim Narodnim pozorištem, kao Kneginja čardaša, Mala Floramy, s mostarskim Simfonijskim orkestrom, na božićnim koncertima… Zaista često dolazim u Mostar i uvijek se rado vraćam Mostaru”, kazala nam je Bagarić, a u razgovoru za Dnevni list govori o nastupima, pjevanju, BiH i kulturi.

sandra-bagaric-cromoda-4“Jalta, Jalta” je oda o dobroti. Koliko je danas značajno podsjećati na te temeljne vrijednosti, malo se danas u javnosti priča o dobroti…?
– Da. Mi na Jalti tražimo taj komadić zelene livade. To je priča koja se čini dosta smiješna, priča koja je kao bajka: to je komadić zelene livade na kojoj su trava, leptiri, šuma…, svi smo zaljubljeni u taj netaknuti dio prirode. Danas se ponovno svi vraćamo prirodi. Ja svaki put kad radim ‘Jaltu’ ustvari u svojim mislim odlazim na Risnjak; ja sam zaljubljena u Risnjak, u taj komadić prekrasnog nacionalnog parka. ‘Jalta’ zaista budi na zajedništvo, na prijateljstvo. Ljudima je žao otići kad završi ta predstava, žao im je prekinuti tu magiju, magiju vjere u zajedništvo, u ljubav, u prijateljstvo. Alfiju Kabilju bismo svi trebali dati deset posto honorara, svi koji smo u životu, jer song ‘Neka cijeli svijet sja u suncu’ je zaista himna, hvala mu što ju je napisao i što nam ostavlja u naslijeđe ‘Jaltu, Jaltu’.

Dosta ste gostovali u Mostaru, ali jednom ste rekli da nemate priliku toliko često nastupati u Sarajevu koliko biste voljeli. Je li se išta promijenilo?
– Nije se ništa promijenilo. Prošle me godine angažirala jedna strana tvrtka, ali smo vodili Zagrebački orkestar, nastupala sam s Đanijem Stipaničevim. U sarajevskom Narodnom pozorištu sam igrala samo Kneginju čardaša, i to vrlo kratko i vrlo malo, jer je u to doba bio neki problem s formiranjem sarajevskog orkestra, koji je bilo problematično sastaviti. U svakom slučaju, ne zovu me moji, a sad zbog čega – ne znam, to morate pitati njih.

Postoji li još uvijek ta Vaša želja?
– Postoji, ali nekako repertoarno nisu naklonjeni mom repertoaru. Jednom – dva puta godišnje sam tamo, češće odlazim svojim roditeljima, vodim djecu na skijanje, u Busovači imamo vikendicu, djeca obožavaju ćevape, tako da sam često privatno u Sarajevu, a u principu me za nastupe angažiraju strane forme. Imala sam prošle godine na Baščaršijskom ljetu sa suprugom koncert ‘Ja ljubim’, tako da jednom do dva puta godišnje nastupam. A dobro, možda je to i dovoljno.

DSC_4165

Gdje najviše nastupate, osim u Zagrebu?
– Najviše sam u Zagrebu, ali ovo smo si ljeto jako lijepo složili, od Pule, Opatije, do Cavtata, na Bolu, u Dubrovniku nastupamo s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, na Bundeku sa Zagrebačkom filharmonijom, na Opatijskom festivalu sa Zagrebačkom filharmonijom, tako da sam u principu bazirana na području Hrvatske, a ne bih si mogla ni dopustiti velika osciliranja i putovanje jer imam dvoje djece kojima se jako bavim, tako da je ovo aman-taman, što kaže naš narod.

Pratite li kulturu u BiH? Što najviše volite čuti, vidjeti…?
– Jako malo pratim, ali sam dobar prijatelj s Ivicom Šarićem i znam da mu sin prekrasno pjeva. Tu i tamo se malo ‘očešem’. Prije sedam-osam godina, kad sam radila Kneginju čardaša, malo sam imala doticaja s umjetnicima iz sarajevskog Pozorišta i od tada nema više nekog posebnog kontakta.

Koliko općenito vlast pruža potporu kulturi?
– Ne znam… Bojim se da sam u Bosni i Hercegovini i da živim od ovog posla od kojeg živim, da bih bila kruha gladna. Da u Bosni radim ovo što radim u Hrvatskoj, mislim da ne bih imala niti tržište, niti publiku, niti potporu, da bih morala koketirati s nekim drugim žanrovima da bih se prilagodila publici jer mi smo tu ipak zbog publike, a publiku se odgaja i tu zaista apeliram i preko medija i možda Ministarstva kulture i svih drugih tijela u BiH zaduženih za kulturu, da zaista treba poraditi na pitanju klasične naobrazbe, vraćanja publike u dvorane, oživljavanja scene, kulturnih razmjena…, a može se to. Sve se može kad se hoće.

Koliko ste općenito zadovoljni odzivom publike na Vaše koncerte?
– Moje Kazalište Komedija je jedno prekrasno malo kazalište, koje njeguje žanr operete i mjuzikla i savršeno je za ljude s malom djecom. Ja savjetujem ljudima koji imaju malu djecu da krenu od mjuzikla, preko operete, pa do opere. Bojim se da je ‘šaka u oko’ odvesti dijete od tri, četiri, pet godina u operu. Naše malo kazalište na Kaptolu je jedno veselo kazalište, jedan prekrasan ansambl, gdje ne postoje zvijezde i primadone, gdje smo svi zaista na neki način raja, gdje svatko ulazi u svačiji fah. Glumci su pjevači i pjevači su glumci. Mi zaista imamo publiku koja nam dolazi, koja je sretna, vesela, koja nam se vraća. Beskrajno volimo taj naš mali ansambl, volimo to što radimo i to se zaista vidi, to prenosimo dalje. Uz to, osim što radim u mom kazalištu, dosta koketiram i s televizijom i s voditeljstvima, radim dosta koncerata s mojim suprugom Darkom Domitrovićem, pa imamo od sakralnih programa, opereta, mjuzikla, filmske glazbe…, angažiraju nas često stranci, nastupamo i po brodovima. Imamo neke programe kompletno na francuskom jeziku, na talijanskom itd., ovisno o publici, tako da zaista imamo široku paletu repertoara, gdje smo se ljudima potpuno prilagodili, ja to moderiram, što je ljudima i zanimljivo. Ja kažem da moj suprug i ja nismo monodrama, mi smo stereo drama, dupli honorar ide u istu blagajnu i ustvari sam najsretnija kad radim s njim i kad zajedno putujemo. Nekako mi je tada najljepše i najsigurnija sam.

Spomenuli ste brojne angažmane, ali u čemu ste najviše Vi – Vi? U čemu najviše uživate, pronalazite sebe?
– Ja sam najviše prima doma, a prima doma je kad doma kuham i pjevam Ja ljubim… Volim tu ulogu, ulogu majke, žene…

Tradicionalna Bosanka?
– Apsolutno. Jedna vrijedna Bosanka u meni čuči u sva četiri kuta kuće. A što se tiče mojih uloga, onda je to Kneginja čardaša: vrckava, temperamentna, šansoneta, ustvari jedna velika sevdah duša u meni spava, tako da te operete, te kneginje, Kalmanov repertoar je dosta ciganski, dosta veliku paletu emocija, veliku dušu, puno ljubavi, zavodnika, lijepih haljina…, a sve završava happy endom, ali je tu veliki dijapazon uloge gdje se može pokazati melodramatičnost, veliki opseg karaktera, ali vrlo koketno, vrlo vrckavo. Naizgled izgleda površno i koketno, ali su ustvari to vrlo, vrlo jake i velike žene koje tri čina moraju voditi od početka do kraja priču.

Kada kažete tradicionalna Bosanka i kad opisujete tu koketnu i šarmantnu ženu, znači na sceni možete pokazati ono što niste u privatnom životu, unutar četiri zida? Scena je ispušni ventil?
– Apsolutno. Scena je ispušni ventil – igrala sam uloge od glupih sobarica do kneginja, grofica, starih, mladih, zločestih, svakakvih…, cijelu jednu paletu likova, i sve sam to ustvari ja. Moj muž mi zna reći, kad dugo nemam predstavu, ‘Fali ti predstava.’ Predstava jest jedna vrsta transformacije i igre i ja je obožavam. U ‘Jalti’ sam žena u hlačama. Bila sam malo skeptična prema toj ulozi jer je to više glumačka uloga, ali Vlado Štefančić, otac i začetnik mjuzikla, kojemu ja mogu biti zahvalna za sve jer je na neki način moj scenski otac, nagovorio me na tu ulogu i jako mi je drago, jako sam profitirala zahvaljujući toj ulozi na mnogim područjima, i kao osoba i kao glumica i financijski, mogu mu zaista reći jedno veliko ‘Hvala’. U prvom činu sam žena u hlačama, ozbiljna jer te muškarce moram držati na uzdi, ali u drugom činu su svi zaljubljeni u mene, ja ih vrtim oko malog prsta, tako da sam ipak nekako došla na svoje.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

HINA cenzurirala Ivu Pilara

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su u hrvatskome Srijemu održana tri izuzetno dobro posjećena predstavljanja i tribine na temu Pilarove knjige “Južnoslavensko pitanje” i nakon što su organizatori opetovano Hini slali materijale i molili za objavu, što je urednica kulture Duška Gerić Koren i obećala, ne samo da nijedna vijest na Hini nije objavljena, nego je D. G. Koren prekinula i komunikaciju, te se ne javlja više ni na pozive.

Podsjetimo, samo na jednoj tribini u Vinkovcima nazočilo je više od 160 mladih do 19 godina, što u svijetu predstavljanja knjiga i kulturno-povijesnih manifestacija u Hrvatskoj predstavlja itekako hvale vrijednu rijetkost.

Međutim, urednici nacionalne novinske agencije, spomenutoj Duški Gerić Koren ni to nije vrijedno objave, te je svojom u najmanju ruku dvojbenom uređivačkom procjenom, uskratila hrvatsku medijsku i opću javnost za ovu itekako vrijednu i bitnu informaciju.

Okupljanje više od 300 ljudi oko hrvatske povijesne knjige, koja ove godine slavi 100. obljetnicu nastanka, a koje se odvijalo u ionako sustavno zapuštenoj istočnoj Slavoniji i hrvatskome Srijemu, dotična urednica Hine, D. G. Koren uskratila je kao informaciju hrvatskoj javnosti.

Istodobno, svoje mjesto u agencijskim vijestima Hine, u rubrici kultura, a pod vodstvom te iste urednice, dobila je, primjerice nagrada katalonskim arhitektima u Španjolskoj, te izložba nakita jedne osobe u Zagrebu….

Ivo Pilar i njegovo Južnoslavensko pitanje bili su cenzurirani u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, te u doba totalitarnog komunizma. U Hini su cenzurirani i danas, u slobodnoj i suverenoj Hrvoatskoj 2017. godine.

Tražimo smjenu urednice kulture u nacionalnoj novinskoj agenciji HINA, Duške Gerić Koren.

Pretisak knjige „Južnoslavensko pitanje“, Ive Pilara, predstavljen  u Vinkovcima i Nuštru.

GI Ivo Pilar

facebook komentari

Nastavi čitati