Connect with us

Sanjali su povratak u domovinu

Published

on

Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, nove domovine su udomile priličan broj poznatih i nepoznatih sudionika Proljeća. Rijetki medu njima su našli spokojstvo i zadovoljstvo u novim utočištima, sanjajući povratak rodnome podneblju. Na njihovo zgranuće, Hrvatska im ga nije ponudila. Zbog toga im je, iz dana u dan, čudnija, hladnija i udaljenija.

A ti siroti prognanici nisu žalili vremena, znoja ni novca kad god je trebalo pomoći Hrvatskoj. Premda je mnogima u Hrvatskoj sjećanje izblijedjelo, valjda nije baš posve presahlo, valjda pamte kako je, za vrijeme Jugoslavije, i u zemlji i u stranome svijetu bilo blaćeno sve što god je odisalo hrvatstvom. Primjera radi, o hrvatskoj zastavi se govorilo i pisalo kao o nacističkoj zastavi, o grbu kao o nacističkome znaku, hrvatski jezik je bio nepostojeći, zagovaratelji osamostaljenja i održavljenja Hrvatske su proglašavani iluzionistima, naci(onal)istima i teroristima.

Bivša Jugoslavija je trošila ogromna novčana sredstva za tiskanje brošura, glasila i uzdržavanje radio programa pomoću kojih je prostirala pred stranu javnost izobličene slike o Hrvatskoj i Hrvatima.
Da bi se koliko-toliko i kako-tako oduprli paljbi jugoslavenskih naboja, hrvatski politički prognanici su osnivali svoje novine i radio programe. Međutim, ne samo što su ih osnivali, već su ih morali i uzdržavati svojim teško zarađenim novcem.

Pored ovoga rada ne smiju se smetnuti s uma brojni prosvjedi, na koje se putovalo po nekoliko stotina kilometara, te kisnulo i smrzavalo na pločnicima zapadnih metropola. Pri organiziranju i sudjelovanju u njima, mnogi su gubili dnevnice, riskirali podozrenja poslodavaca, a i bili otpuštani s posla. K tomu treba pribrojiti štrajkove glađu, a zabilježena su i samospaljivanja. Koliko god je prognanicim bilo teško, uvijek su govorili: “Ta neka, izdržat ćemo nekako. Imat ćemo mi našu državu, pa će nam se ona odužiti za ljubav i žrtvu.”

Između obećanja i zbilje

gastarbajteriDobro se sjećam brojnih političkih prvaka, koji su prije dvadesetak godina obilazili naše kolonije. Dolazili su nam u posjete u izlizanim hlačama, otrcanim kaputićima, poderanim cipelama. Srdačno smo ih ugošćivali, priređivali im predavanja, davali im novac i poklone. Odlazili su od nas uglađeni, udebljani i nasmijani. S punim novčanicima. Danas, kada posjeduju tvornice, hotele, skupocjene automobile, luksuzne stanove, pozamašne ušteđevine, oni nas se i ne sjećaju već se, ako im negdje pokušamo prići, odmiču od nas. Ignoriraju nas, varaju, ponižavaju. Da nas se sjećaju, valjda bi se ponašali uljudnije prema nama ponašali za vrijeme naših posjeta Hrvatskoj.

Kad je u Hrvatskoj počeo rat, hrvatski prognanici nisu gubili vrijeme, nego su se hitro organizirali. Hrvatske ratne prilike cijeli svijet je tada promatrao nezainteresirano. Srbi su joj ispraznili skladišta hrane, pšenice, lijekova. Vojska nije imala ni odjeće, ni obuće, a kamoli nečega drugog. Prognanici su u Hrvatsku slali novac, lijekove, hranu, odore, sanitetska i terenska vozila i koješta drugo. Da nije bilo te pomoći, Hrvatska bi pred srpskim naletima, uvjeren sam, pokleknula.

Među našim prognanicima u Kanadi ima vrsnih intelektualaca, no kanadski poslodavci nisu tome pridavali važnost, nego su ih zapošljavali kao fizičke radnike. Ovdje su slabo cijenili naš intelektualni profil; mišići su bili puno cjenjeniji. Znam inženjere, ekonomiste, profesore i druge koji su radili kao rudari, čistači parkirališta, perači suđa i slične poslove. Često, za loše plaće.
Zbog surovih im sudbina, mukotrpno su i nestrpljivo djelovali i čekali ostvarenje hrvatskog nacionalnog htjenja. Nadali su se da će, po ostvarenju slobodne Hrvatske, napokon napustiti tuđinsko podneblje i poći svojem rođenom. Međutim, Hrvatska, umjesto da im je vrata otvorila, zatvorila ih je. Nekoliko desetaka političkih prognanika vratilo se u domovinu. Ključni kriterij, koji je omogućavao povratak, bio je stranačka pripadnost, kao i materijalno stanje prognanika. No, istini za volju, mnogi prognanici nisu bili stranački obojeni, a i bili su osrednjeg ili lošeg materijalnog i financijskog stanja. Na žalost, hrvatske vlasti ne pokazaše prema takvima ni mrvicu razumijevanja. Današnja Hrvatska se nimalo ne osvrće na ispaćenost, moralnost i discipliniranost prognanika. Jedino je zanimaju novac i kapital. Bilo je prognanika koji su uložili novac u hrvatske banke pa ubrzo potom ostali bez njega. Poslije su se, kao crkveni miševi, vratili tamo odakle su stigli.
Polovicom osamdesetih, u vrijeme Gorbačovljeve Perestrojke, iz bivšeg SSSR-a i ostalih država komunističkog bloka, u Izrael se naselilo blizu pola milijuna Židova. Nitko medu njima nije donio u Izrael ni novca ni zlata. Izrael ih za to nije ni pitao već im je otvorio vrata i pomogao ih. Jasno da Hrvatska nije Izrael, ona je siromašna. Ali da Židovi imaju tako “siromašnu” zemlju, ubrzo bi od nje napravili raj. “Ibi victoria, ubi concordia” (Gdje je sloga, tamo je pobjeda). Možda Hrvatska i jest siromašna, no zar smo mi prognanici tome krivi? Nismo mi iz nje ništa iznijeli, niti smo je rušili, palili, niti krali njezina dobra. S druge strane, ako je bila širokogrudna i darežljiva za sve i svakoga, mogla se i o nama bolje pobrinuti. Kao što nije propala dok je poklanjala kuće, stanove, hotele, lokale, poduzeća udbašima, njihovim doušnicima, lopovima, čak i prostitutkama (da, poznat mi je i takav slučaj) , ne bi propala ni da je nama nešto poklonila.1372467003_196786923
U Hrvatskoj se, na vodećim funkcijama, nalaze “stručnjaci” koji su diplome stekli na partijskim seminarima ili su na fakultetima ispite ispolagali zahvaljujući intervencijama komiteta. Da bi pred vlastodršcima dokazali svoje “stručne sposobnosti”, oni su nas uhodili, cinkarili, izbacivali s posla, iz stana. Gdje god su stigli, zagorčavali su nam živote. Rekao bih da se, baš zbog njih, ni danas ne možemo vratiti u Hrvatsku. Jer, ne bi bilo lijepo da dobijemo neko njihovo radno mjesto ili nekakav stan. Zašto bi Hrvatska nas zapošljavala, a njih otpuštala s posla. Nama davala stanove, a njima oduzimala? I obzirom da Hrvatska o njima skrbi, a nas zanemaruje i odgurava – nije daleko dan kad ćemo prestati govoriti da je ona naša država.

Hrvatski Jugoslaveni

Gdje god su se naši iseljenici i prognanici nalazili, promicali su ideju hrvatske nacionalne pomirbe. Naglasit ću da je ta ideja potekla od proljećarske generacije. Smatrali smo da je nužno, tj. da u cilju svestranog hrvatskog boljitka idu rame uz rame djeca hrvatskih ustaša i partizana, da zajedno surađuju hrvatski desničari i ljevičari. I danas smatram da se za tu pomirbu trebalo zalagati. Međutim, za pomirbu između hrvatskih domoljuba i hrvatskih Jugoslavena – nije. S njihove strane, nije ni došlo do pomirbe, jer valjda očekuju da se prognanici ispričavaju progoniteljima, uznici uzničarima, batinani batinašima. Oni nama još nisu oprostili što smo voljeli Hrvatsku te joj željeli državnost i samostalnost. Htio to netko priznati ili ne, hrvatski Jugoslaveni su bili najveća zapreka stvaranju hrvatske države. Često su se srpski nacionalisti obazrivije ponašali prema hrvatskim domoljubima, nego ti naši Jugoslaveni. Hrvatski domoljubi su od devedesete s njima trebali postupati kao što su oni postupali s njima do devedesete. Trebalo im je, neka mi oprosti pok. Petar Kočić što ću ga malo korigirati, kazati: “Čedrset i pet godina ste vi jahali nas, odsad ćemo četrdeset i pet godina mi jahati vas, a za slijedećih četrdeset i pet godina ćemo se dogovoriti tko će koga jahati”. No ipak, nismo mi trebali nikoga jahati, ali ni dopustiti da budemo od ikoga jahani.
Danas hrvatski političari moljakaju svjetske bankare za par stotina milijuna dolara kredita. Prije nego oni odluče dati Hrvatskoj kredit, postavljaju joj krvave uvjete. A prognanike nije nitko morao moljakati. I nisu postavljali nikakve uvjete pri slanju novca. Jedan moj suuzničar (Stipo Mesić) je 1993. god. rekao: “Devedesete i devedesetprve u Hrvatsku je, iz dijaspore, prispjelo između tri i četiri milijarde dolara”. A u predizbornoj kampanji 2001. je kazao: “Tijekom rata, iseljenici su poslali Hrvatskoj sedam do osam milijardi dolara i to se ne smije zaboraviti.” Ako se ne smije zaboraviti, u tom slučaju cimeru – Facta non verba! S rukom na srcu, ove njegove izjave uzimam s rezervom, jer mi je poznato da je on šaljivdžija.

Mi smo se riješili iluzija. Shvatili smo i pomirili se s tim da neće biti našeg povratka u domovinu. Preživjet će ona bez nas. No, valjda ćemo i mi bez nje. U svakome slučaju, ne osjećamo se ni za što krivima. Savjest nam je posve čista, iako nam pada što smo tako podlo izvarani od onih kojima smo bili dušom odani. Neka im bude na čast. I neka upamte: Nisu nas izvarali što smo bili ludi, nego što smo bili dobri. Dobrotvora je lako prevariti, ali to zna biti i opasno.
P.s.
Evo, upravo se sjetih prosvjeda francuskih Židova od prije nekoliko godina. Tadašnji glasnogovornik izraelske vlade Moir Gideon im se obratio ovim riječima:
“Nemojte dopustiti da vas igdje itko diskriminira i maltretira, imate se gdje vratiti, dolazite ovdje. Ova država je baš zbog toga osnovana da može štititi svoje ljude. To joj je dužnost”. Sapienti sat!
Za kraj i ovo: Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom Hrvaticom iz USA, pa mi se potužila, rekavši mi da su je, prilikom nedavnog posjeta Hrvatskoj, prve riječi koje je čula na putovničnoj kontroli bile: “Koliko ćete se dugo zadržati ovdje”? A pri povratku u USA:”Welcome back”. Interesantno. Ali što možemo? Pomajke znaju biti srdačnije nego li rođene majke.

Pavao Jelovic

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Komentar

Bitno mi je oko BiH da postoji čvrsta potpora suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti BiH

Published

on

By

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u petak da neće nuditi rješenja za posrnuli hrvatski koncern Agrokor, čiji su veliki vjerovnici ruske banke, nego pomoći u povezivanju ljudi iz Hrvatske i Rusije kako bi se uklonila “buka u komunikacijskom kanalu”.

Boraveći ovaj tjedan u posjetu Rusiji, Grabar-Kitarović je izjavila kako ne bi željela da Agrokor opterećuje odnose Hrvatske i Rusije te da je spremna posredovati između Sberbanke i hrvatskih institucija koje rješavaju pitanje tog koncerna.

“Ja se ne zavaravam da ja osobno mogu nešto riješiti. Međutim, vidim da postoji buka u komunikacijskom kanalu, da neke stvari nisu jasne ni s ruske ni s hrvatske strane i zato sam se ponudila da spojim ljude koji to rješavaju”, izjavila je predsjednica Grabar-Kitarović u razgovoru za HRT.

“Neću nuditi rješenja jer za to nisam ni ovlaštena niti kompetentna, ali mogu povezivanjem ljudi, prenošenjem poruka ako je to potrebno pomoći u rješavanju ovog pitanja”, dodala je.

Čelnik Sberbanke Herman Gref izjavio je u četvrtak da ponašanje hrvatske vlade u slučaju Agrokora, insolventnog koncerna koji je navodno sedam godina falsificirao svoje financijske izvještaje, narušava prava kreditora i kazao da je o Agrokorovom dugu prema Sberbanci razgovarao i s Grabar-Kitarović.

Gref je istaknuo da Sberbanka s hrvatskom vladom želi postići puno međusobno razumijevanje o Agrokorovu dugu, ali da mjere koje je dosad poduzela hrvatska vlada vrlo ozbiljno ugrožavaju prava kreditora, uključujući Sberbanku.

Grabar-Kitarović je u intervjuu ponovila da Inicijativa triju mora, koju je u Moskvi predstavila ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, nije uperena protiv Rusije.

“Htjela sam to raščistiti, a najbolji način je da nekom date projekte da se iz njih vidi o kakvoj je inicijativi riječ – izgradnji prometne, energetske i digitalne infrastrukture”, rekla je predsjednica govoreći o neformalnoj platformi dvanaest, uglavnom istočnih članica EU-a, koju podupire SAD.

Upitana dijele li njezin stav SAD, baltičke zemlje i Poljska koje su u lošim odnosima s Rusijom, istaknula je da se ne radi o “striktnoj inicijativi” u kojoj članice moraju usuglašavati nekakvu politiku.

“Ako nekim državama ne odgovara suradnja s Rusijom u smislu ulaganja kapitala, na javnim natječajima ne moraju se birati ruski izvođači”, rekla je Grabar-Kitarović.

Ističe da Hrvatska dijeli politiku EU-a i NATO-a, ali ne može zanemariti ulogu Rusije na jugoistoku Europe, posebno u BiH i Srbiji.

“Vrlo mi je važno da postoji čvrsta potpora suverenitetu, teritorijalnoj cjelovitosti i konstitutivnoj ravnopravnosti sva tri naroda u BiH te da Rusija potiče da se Hrvatska i Srbija približe rješavanju otvorenih pitanja”, istaknula je Grabar-Kitarović.

facebook komentari

Continue Reading

Hrvatska

SDP: Nećemo dići ruke za Zakon o braniteljima

Published

on

By

Premda je saborski Odbor za ratne veterane prije mjesec dana jednoglasno podržao prijedlog Zakona o hrvatskim braniteljima, zastupnici iz redova SDP-a za njega neće glasovati.

U najvećoj opozicijskoj stranci proteklih su mjeseci radili na stručnoj analizi zakona te su, kako kažu, uočili cijeli niz nelogičnosti, pa i nepravilnosti vezano uz brojne odredbe budućeg zakona koji bi se idućeg tjedna trebao naći u saborskim klupama na drugom čitanju, uskoro i na izglasavanju. Osnovne zamjerke, sažete u nekoliko ključnih kritičnih točaka, za Večernji list iznosi Franko Vidović, jedan od istaknutijih hrvatskih branitelja iz redova SDP-a.

Koliko je nezaposlenih?

S obzirom na to da su se nakon izvjesnog vremena promijenile potrebe, pa i starosna dob populacije, dobro je da se počelo s izradom zakona, premda mislim da se to moglo regulirati i izmjenama i dopunama postojećeg. No, kada je već pred nama, treba reći da se prijedlogom zakona broj branitelja povećava, dok se istodobno Registar branitelja zatvara. Evo, 25 godina nakon rata mi nalazimo nove branitelje i to će povećati populaciju za 100, možda i 150 tisuća ljudi. Sada ih je 505 tisuća, a na ovaj način taj će broj otići u nebesa, što će se negativno odraziti i na državni proračun RH – upozorava Franko Vidović.

Nadalje, podsjeća na riječi ministra Medveda kojima je najavio naknade za oko 82 tisuće nezaposlenih hrvatskih branitelja.

– Ako svi ti branitelji prime naknadu za nezaposlene kao što je predviđeno, u tu ćemo svrhu potrošiti milijardu i pol do dvije milijarde kuna više nego što to ministar prezentira u javnosti. Međutim, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imamo “samo” 19 tisuća nezaposlenih hrvatskih branitelja! Doista ne znam odakle ministru tolika brojka, očito veliča lik i djelo te želi napuhati sposobnosti Plenkovićeve Vlade – kaže Franko Vidović.

Potom je istaknuo da pozdravlja mogućnost da branitelji mogu raditi nakon što odu u mirovinu jer u stvarnosti dobar dio njih i radi “na razne načine pa je u redu da se to na koncu i legalizira”.

U rangu nacionalne izdaje

No, ne pozdravljam uvjete pod kojima ovaj prijedlog zakona to nudi: bez odbijanja i jedne kune od mirovine, branitelj će primati i mirovinu i plaću. Nijedan drugi građanin nema takvu mogućnost i zato bi bilo pošteno da se skine određeni postotak od mirovine, deset posto, što bi bilo primjerenije u odnosu na druge građane, osobito umirovljenike iz sektora rada – kaže.

Ostvare li se ovakve prognoze, iz SDP-a upozoravaju na uzročno-posljedični pad mirovinskog sustava, što bi ugrozilo milijun građana a to je onda, poručuju, u rangu nacionalne izdaje.

Renata Rašović/večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading