Sarajevski atentat između Druga Tita i ramazanskog posta

0

Ostaje žalobno pitanje zašto i nakon strahota rata od 1991. do 1995. na teritoriju bivše Jugoslavije još uvijek cvjeta jugoslavenski narativ mitoloških obilježja o nesvrstanoj, izvanblokovskoj zemlji s političkim sistemom radničkog samoupravljanja i kolektivnoga odlučivanja.

Iscrpljujuća međunarodna konferencija “The Long Shots of Sarajevo 1914-2014“, koja se održavala 24. – 28. lipnja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i u hotelu Grand organizirana je s intencijom da se pokuša revidirati slika o Sarajevskom atentatu. Bilo je tu dosta zanimljivih izlaganja, inovativnih teza koje su pokušale dekonstruirati jedan mit o velikanu Gavrilu Principu koji je dominirao u diktaturama dviju Jugoslavija.

prvi_svjMoram priznati da me od 45 sudionika simpozija najviše impresionirao beogradski povjesničar Ivan Čolović koji je plauzibilno i uvjerljivo pokazao da je Sarajevski atentat nastavak velikosrpskog vidovdanskog mita o bitci na Kosovskom polju. Mladi revolucionari iz terorističkoga pokreta Mlada Bosna koje je instruirao Dragutin Dimitrijević Apis, vođa ozloglašene srpske organizacije Crna ruka, kao uzor svoga djelovanja imali su epskog junaka iz srpskih narodnih pjesama Miloša Obilića. Ubojstvo turskog sultana Murata predstavljalo je za pristaše Mlade Bosne revolucionarni ideal koji im je stalno lebdio pred očima. Godine 1914. obilježavala se 525. obljetnica Kosovske bitke pa ne začuđuje da su atentatori na čelu s Gavrilom Principom vidovdanski posjet austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda iskoristili kao priliku da se upravo taj dan proslave atentatom na njegovo veličanstvo.

Zanimljivo izlaganje održao je američki povjesničar, Charles W. Ingrao sa sveučilišta Purdue iz West Lafayette (Indiana), inače ekspert za povijest Balkana. Ingrao je sustavno analizirao napise u britanskim medijima nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije u kojima je dominirao humor na britanski način: “Njemačka je konačno dobila Prvi svjetski rat”. Za očekivati je da bi godinu dana nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju britanski tabloidi mogli oštroumno komentirati da je Njemačka dobila i Drugi svjetski rat.

Dok smo mi u Sarajevu iz različitih perspektiva dekonstruirali naraciju Sarajevskoga atentata, u Višegradu je proslavljeni Sarajlija, redatelj Emir Nemanja Kusturica organizirao vidovdansku liturgiju u čast Gavrila Prncipa koju je predvodio srpski patrijarh Irinej. Ostaje otvoreno pitanje hoće li Gavrilo zvani Princip iz Bosanskog Grahova po popularnosti nadmašiti arhanđela Gavrila u pogledu idolopoklonstva nakon postavljanja Kusturičine umjetničke instalacije “Andrićgrad”. Kusturica je za britanske medije rekao da je Andrićgrad “najsnažniji organ društvene memorije čovječanstva”, a austrougarskoga je prijestolonasljednika Franza Ferdinanda usporedio sa Sadamom Huseinom i Mesićevim prijateljem Moamerom El Gadafijem. Na Kusturičinom evantu u Višegradu nazočio je i srbijanski predsjednik Vlade Aleksandar Vučić. Nisam čuo da se javila Jasmila Žbanić sa svojom poznatom primjedbom “Marš kući”. Takve su sikteruše rezervirane, očito, samo za političare iz Republike Hrvatske koji su poželjni samo u slučaju donacija.

Kada je već riječ o nobelovcu Ivi Andriću, kojega jednako svojataju i Srbi i Hrvati, ne treba čuditi da je Kusturica vješto adaptirao njegovo stvaralaštvo u promicanje velikosrpskih ideja. Kao vrsni umjetnik, Andrić tvrdi da nas umjetnost izvodi iz uskog kruga samoće i uvodi u prostorni i veličanstveni svijet ljudske zajednice. Estetičkom refleksijom o Principovom mostu Andrić je pokušao pokazati kako nas je Gavrilo Princip atentatom na običnoj ćupriji povezao sa svijetom u jednom svjetskom ratu u kojem su Austro-Ugarska i Njemačka bile agresori, a Srbija postala žrtva te agresije koju je prepoznao cijeli svijet, od Rusije do Sjedinjenih Američkih Država. Stvorena je Jugoslavija kao rezultat čežnje južnoslavenskih naroda za zajedničkom državom. Nakon što je propala Jugoslavija, koja je po Kosturičinom mišljenju bila najbolja solucija za sve nas, želimo li ostati u duhu Gavrila Principa i njegovih kolega terorista, preostaje nam samo Velika Srbija. Derneci poput ovoga u Višegradu jedinstvena su prilika da se vidi kako je Bosna i Hercegovina krhka država na staklenim nogama.

Kao jedini filozof na konferenciji pokušao sam dati filozofsku prosudbu stoljeća nakon Sarajevskoga atentata s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kao Hercegovac koji živi i radi u Hrvatskoj želio sam dati svoj sud, po mogućnosti objektivan i nepristran, o kulturno-političkim posljedicama Sarajevskog atentata, jednog događaja koji je u svjetskoj historiografiji bio protumačen kao bacanje iskre u bure puno baruta. Glavna je intencija moga izlaganja bila pokazati da je Sarajevski atentat Gavrila Principa na austro-ugarskoga prijestolonasljednika inicirao za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu civilizacijski krah sa dalekosežnim posljedicama. Preko noći smo napustili svijet zapadnjačke civilizacije i preselili se, da parafraziram Miroslava Krležu, u «pijanu balkansku krčmu», gdje se nametnula nova životna forma bizantskog, protuprosvjetiteljskoga komunitarizma. A, čini mi se da je jugoslavenska životna forma, (ovdje koristim termin u smislu Wittgensteinove «Lebensform» kao zajedništvo jezika i kulture) još uvijek dobrano prisutna u Hrvatskoj i četvrt stoljeća nakon raspada balkanske federacije. Riječ je, naime, o životnoj formi koja je nastala kao rezultat postupnog zbližavanja južnoslavenskih naroda u borbi protiv germanizma, a sve je ubrzano posljedicama Sarajevskoga atentata. U filozofijskom pogledu dominirala je misao hrvatskoga filozofa, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Vladimira Dvornikovića čije su glavne ideje iznesene u djelu Karakterologija Jugoslavena. Dvorniković je smatrao da Srbi, Hrvati i Slovenci mogu samo kao ujedinjena nacija, kao Jugoslaveni, postati povijesni narod u Hegelovom smislu riječi. Od Dvornikovićeve ideje nakon raspada Jugoslavije ostat će samo jugoslavensko kulturno pamćenje s jakim obilježjima balkanizma koji se u prvom redu manifestirao, da citiram Dvornikovića, u impresivnoj “narodnoj pornografskoj fantaziji”.

Gotovo sve što je proizišlo iz ove balkanske krčme nestalo je pojavom demokracije koja predstavlja trijumf slobode nad različitim formama jugoslavenske diktature. Propala je ideja trojedine jugoslavenske nacije koja je nastala kaljenjem triju naroda, nestao je poetizirani mit komunističkoga «bratstva i jedinstva» kao jugoslavenska životna forma koju se pokušalo internacionalizirati pomoću Pokreta nesvrstanih zemalja i doktrine «miroljubive aktivne koegzistencije» koju je lansirao bonvivan iz Kumrovca i diktator s Dedinja, Josip Broz Tito.

Ostaje žalobno pitanje zašto i nakon strahota rata od 1991. do 1995. na teritoriju bivše Jugoslavije još uvijek cvjeta jugoslavenski narativ mitoloških obilježja o nesvrstanoj, izvanblokovskoj zemlji s političkim sistemom radničkog samoupravljanja i kolektivnoga odlučivanja. Kao zagovornik i promicatelj srednjoeuropskog kulturnoga štiha smatram da će u našoj javnosti lebdjeti slika idilične balkanske Federacije koja je stradala kao žrtva nacionalizma njezinih političara sve dok se ne oslobodimo balasta mitskih ideologizacija o idiličnoj zemlji koju je, navodno, uništila etnokracija njezinih nacionalističkih političara. Neosporno je važno, zapravo supstancijalno pitanje, hoćemo li se opredijeliti za liberalni duh srednjoeuropskoga pluralizma ili unitarnost balkanskoga marifetluka. Hoćemo li nadahnuće tražiti u kosovskom mitu ili u idejama Bečke moderne? Svoje izlaganje završio sam dojmom da je u Bosni i Hercegovini u godini prisjećanja na Sarajevski atentat propuštena prilika za pokretanje postupka prijema u Europsku uniju. Dogodio se, metaforički rečeno, atentat na europsku budućnost ove neobične zemlje. Je li stoljeće nakon vidovdanskog pucnja na Latinskoj ćupriji doista izvršen dobro pripremljeni atentat na europsku budućnost Bosne i Hercegovine? Moj upitnik na kraju rečenice ujedno je i poziv na intenzivno promišljanje i objektivnu prosudbu društveno-političke situacije u Bosni i Hercegovini.

Zadnji dan konferencije bio je ujedno i prvi dan muslimanskoga svetoga mjeseca Ramazana u kojemu muslimanski vjernici diljem svijeta poste od svitanja do sutona. Da bi izbjegli možebitni sukob s upravom Filozofskog fakulteta u Sarajevu, organizatori konferencije nisu organizirali kavicu u prostorijama fakulteta nego su nas odveli u obližnji kafić “Mi smo Titovi”. Strogo osporavani Drug Tito spasio je organizatore i sudionike konferencije od ramazanskog ozračja. Naš posjet kafiću posvećenom Drugu Titu potegao je pitanje koje su novinari postavili Vahidu Halilhodžiću, izborniku repke Alžira: “Ima li ramazanski post individualno ili institucionalno obilježje?” Kamo sreće da je popularni Vaha u pravu. A Vahid Halilhodžić je rekao, da podsjetim, kako je pitanje posta stvar osobnog uvjerenja.

Jure Zovko/dnevno.hr

facebook komentari