Savjeti Edith Stein neudanim ženama

    0

    djevojkaŽena koja u središtu svojeg života drži Krista nikada nije sama, nikada nije napuštena, i nema potrebu osjećati se kao da joj je život bez svrhe ili cilja. Edith Stein neudanim ženama nudi taj bitan podsjetnik u svojom djelu “Duhovnost kršćanske žene”

    Žena koja se oslanja samo na svoje vlastite snage trpjet će ozljede “i na tijelu i na duši” upozorava Stein. A njezin samački život obično završi na ovaj način:

    “U najboljem slučaju, taj samački život se može podnositi s iscrpljujućom rezignacijom, ali obično, on se zadrži na ogorčenosti i pobuni protiv “sudbine” ili bijega u svijet iluzija. To što nije osobno odabrano i stvarano s vlastitom slobodom i radošću, može se ostvariti samo ako žena vidi Božju volju u svim prilikama, a ima za cilj ništa drugo nego uskladiti svoju volju s božanskim. A, koja god podloži svoju volju Bogu na ovaj način, može biti sigurna da će primiti posebne Božje milosti.

    Katolička žena je prije svega pozvana uzeti za uzor u svom životu Blaženu Djevicu Mariju, koja nam je dala refren koji moramo ponavljati: “Neka mi bude po riječi tvojoj.” Izgovoriti ove riječi s njom i biti iskren znači dopustiti našoj volji da postane Božji sužanj, što znači da se u cijelosti prepustimo Bogu koji zna broj vlasi na našoj glavi i ono što nam je potrebno prije nego što i sami znamo za to.

    No, ova molitva mora poprimiti radikalan karakter. Izbor riječi Edith Stein je precizan. Ideja da budemo “robovi” bilo čemu ili nekomu je strana u našem svijetu, u kojem se samo-ispunjenje, samo-uveličavanje, i sloboda raditi što god čovjek želi najviše cijene. Rečeno nam je kako sva ograničenja ženske slobode zatvaraju i ograničavaju njezin potencijal. Pa ipak, podložiti se Božjoj volji, uzdati se u Njegovu providnost i Njegov dizajn, zapravo je izvor naše slobode.

    Neudana žena nosi svoj križ, a to se baš uvijek i ne priznaje. Ona se ponekad osjeća kao usamljeni putnik, hodočasnik samac. Osjećaj nošenja tog križa može biti težak. Ima dana kada osjećamo da ga više ne možemo nositi. A kako vrijeme prolazi, drugi to uopće ne primjećuju. Svijet slavi samački život kao optimalno razdoblje života za seks bez ograničenja i vrijeme za samopovlađivanje i samoispunjenje. U župama se baš i ne moli za živote samaca, osim kada je riječ o osobama koje razmatraju poziv, koji svakako zaslužuju naše molitve, ali ona ne rješava veću i univerzalnu potrebu za zajedništvom i ljubavlju.

    U tim trenucima kada se osjeća izostavljena, žena mora gledati u Krista kako bi prihvatila trenutke neizvjesnosti, trenutke u kojima sam odabir da Njemu vjerujemo može biti težak. Ponavljam rečenicu iz Evanđelja po Marku koju je Krist uputio Jairovoj kćeri, za koju se vjerovalo da je mrtva: “Djevojko, kažem ti, ustani.” (Mk 5, 41)

    Svaka žena može naučiti “znanost križa”, umijeće fiata i slobode koja dolazi kada se kaže “da” Gospodinu, čak i u naizgled malim prilikama tijekom dana. On želi našu sreću više nego što je mi sami želimo. Koji kontra-kulturalni način razumijevanja naše ženstvenost: da se povjerimo Gospodinovoj zaštiti!

    Kako Stein primjećuje, neudani život možda nije svjesno odabran. Ali možemo imati slobodu unatoč tome. Otac Jacques Phillippe piše u Unutarnjoj slobodi: “Moramo shvatiti da postoji još jedan način prakticiranja slobode: na početku manje uzbudljiv, siromašniji, skromniji, ali i mnogo uobičajeniji, koji je iznimno plodonosan, i ljudski i duhovno. To znači pristati na ono što niste sami birali.” Zasigurno život samca nije jedino vrijeme kada žena može naučiti što znači predati se okolnostima koje bi najradije promijenila. No, to se može promatrati kao poseban dar, vrijeme koje nam je Bog dao da prakticiramo ženske darove prijemljivosti, otvorenosti, kao i spremnost za vježbanje vjere, nade i ljubavi. To je također vrijeme za naučiti umijeće biti žena u svemu, od toga kako se odijevati kako bi se pridonijelo ljepoti svijeta, kako upravljati financijama (praktične vještine za čitav svoj život) i kako biti milostiva u prihvaćanju ili odbijanju muškarca a istovremenu ga afirmirati kao čovjeka. To je bogato vrijeme za učenje o sebi i o tome kako se odnositi prema drugim ljudima.

    To razdoblje života je prilika za razlučivanje osobnog poziva i poslanja koje je Bog posebno osmislio za srce svake žene. Dok nas svijet potiče na vlastiti uspjeh, katolička žena treba tiho i uz molitvu slušati kako bi bila ispravno vođena. Dakako, Bog će raditi kroz njene prirodne želje, njezin temperament i mogućnosti koje joj stavlja na njezin put kako bi otkrila Njegovu misija za nju i kako će voljeti. No, ona mora biti spremna poslušati. I stišavanje srca je također bitno kako bi se čuo Božji glas. Stein pita: “Što znači biti pozvan? Poziv mora biti poslan od nekoga, za nešto, i za nekoga na upečatljiv način.”

    Vidjeli smo da se taj “netko” može sresti kroz naše svakodnevne odnose s ljudima ili na poslu. No, Njega se najlakše susreće na svetoj misi. Ja mogu govoriti iz iskustva kada kažem da često primanje Euharistije može održati ženu u njezinu samačkom životom: može joj pomoći u formiranju njenih emocija, kako bi joj posao bio mjesto susreta, pomoći joj da bolje služi svojoj obitelji, navigirati pitanja srca u vezi susreta i odnosa s muškarcima, i razjasniti pitanje o redovničkom zvanju.

    Kako Stein sama napominje:

    “Najvažnije je da Sveta Euharistija postane žarište našeg života: Da spasitelj u euharistiji bude središte našeg postojanja, da svaki dan primite iz Njegove ruke i posvećujete dan njemu; da o svim događanjima kroz dan raspravljate s njim. Na taj način Bogu je pružena najbolja priliku da ga čujete u vašem srcu, da vam formira dušu, i da vaše sposobnosti budu pronicljive i oprezne za nadnaravno.”

    Ne može svatko sudjelovati u svakodnevnoj euharistiji. No, postoje načini kako Krista držati na umu tijekom čitavog dana, što samo može pomoći ženi da se sjeti koliko joj je On blizu u svakom trenutku.

    Jedan od najboljih načina da to učinite jest da se zadržite u društvu svetaca i velikih duhovnih pisaca, od tradicije do našeg suvremenog doba, posebno onih žena koje su molile na svom putu kroz razlučivanje, nemire, anksioznost: pada mi na pamet sveta Katarine Sijenska, službenice Božja Elisabeth LeSeur, sv. Gianna Molla, Caryll Houselander, Heather King, Flannery O’Connor, i naravno, sv. Terezija Benedikta od Križa (vjersko ime Edith Stein), samo da nabrojim nekoliko imena. Čitajući njihove riječi i uvide, pa čak i osobne molitve, došla sam do zaključka da, iako svako pojedino žensko srce ima svoju neponovljivu zamršenost, dijelimo univerzalne osjećaje, iskustva i želje. Uzimajući poruke od drugih kako bi se snalazili sa svim našim pitanjima i održali vjeru, nadu, i ljubav je od neizmjerne pomoći.

    Neke od najboljih savjeta za način kako gledati na jedan samački život dao mi je dominikanski svećenik na duhovnim vježbama prije nekoliko godina. Govorio je o kušnjama osoba u njihovim dvadesetim ili tridesetim godinama, da mjere svoj život na linearan način: da mjere svoju vrijednost i uspjeh po tome jesu li ili nisu ostvarile određene standarde i postignuća za koje osjećaju kako su ih “trebali” postići: završiti fakultet, pronaći posao iz snova, ući u brak, imati određeni broj djece po određenoj dobi, i kupiti kuću. Svećenik je rekao kako bi trebali mjeriti naše živote vertikalno, poput tijela na križu. Trebali bi mjeriti naše živote po tome koliko smo duboko uronili u sadašnji trenutak i koliko ljubavi stavljamo u njega. On je napomenuo da nam liturgijski kalendar ovdje postaje dar: u vremenu kroz godinu trebamo iskazati ljubav u našim svakodnevnim životima, u korizmi trebamo biti svjesni pokore, na Uskrs bismo trebali biti istiniti u našoj radosti, i tako dalje. Ta naracija vremena je nepovratno oblikovala moj pogled na način na koji mjerim svoj život, svoj posao, i moje odnose s obitelji, prijateljima i muškarcima. Vjerujem da je to ono što je Edith Stein zagrlila u mnogim pokretima svoga života, i u mnogim prekretnicama koje je imala.

    Stein oslikava portret ženske duše za svoje čitatelje. To je duša koja se mora obrađivati i hraniti, bez obzira na stanje u kojoj se jedna od nas nalazi: sama, u posvećenom životu, ili u braku. To je duša koju samo žena i Bog mogu formirati – nitko drugi to ne može učiniti za nju. Ona piše:

    “Duša jedne žene mora stoga biti PROSTRANA i otvorena za sve ljude, ona mora biti MIRNA – tako da njezin mali i slab plamen ne ugase olujni vjetrovi, TOPLA – kako se ni bi oštetili krhki pupoljci, ČISTA – kako se štetočine ne bi nastanile u mračnim kutovima, SAMOSTALNA – tako da nijedna invazija iz vana ne može ugroziti njezin unutarnji život; PRAZNA U SEBI (ispražnjena od sebe) – kako bi život drugoga mogao imati mjesta u njoj, i konačno, GOSPODARICA sebi i svom tijelu – tako da joj cijela osoba bude lakše na raspolaganju svakom pozivu.”

    Od svih darova koje nam je Edith Stein ostavila, ovaj portret žene možda je njezin najveći dar. I pored ove slike, ona nudi praktične savjete da postanete ta žena. Naoružani s tim, vrlo malo toga nam stoji na putu ispunjenja našeg poziva da volimo.

    Izvor: CNA/Quovadiscroatia.com / Bitno.net

    Kamenjar.com

    facebook komentari