Sažetak presude – Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

1

Međunarodni sud pravde objavio je presudu u predmetu Tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida dana 3. veljače 2015. godine.

Međunarodni sud pravde – Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

  • KLJUČNI DIJELOVI PRESUDE –

Međunarodni sud pravde u Haagu je dana 03. veljače 2015. godine objavio presudu u predmetu Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Odluku je donijelo 17 sudaca od kojih 15 stalnih sudaca Suda i dva ad hoc suca ( za Hrvatsku sudac Vukas, a za Srbiju sudac Kreća).

Ključna pitanja o kojima je Sud u ovom predmetu morao presuditi:

  1. Je li Sud nadležan za događaje nastale prije 27. travnja 1992. godine?
  2. Smatra li Sud da je dokazan genocid nad Hrvatima u Republici Hrvatskoj od strane Srbije?
  3. Smatra li Sud temeljem protutužbe da je dokazan genocid na Srbima u Republici Hrvatskoj tijekom i nakon operacije Oluja?

Odluke Suda po navedenim pitanjima:

  1. Sud je odbacio prigovor Srbije da nije nadležan za događaje prije 27. travnja 1992. godine i to većinom od 11 sudaca koji su glasali za odbacivanje prigovora Srbije prema 6 sudaca koji su bili za usvajanje prigovora. Ovom odlukom je Sud većinom glasova potvrdio da je nadležan razmatrati sve događaje i sve dokaze koje mu je prezentirala Hrvatska. Dakle, ovime je potvrđena nadležnost Suda za događaje nastale prije 27. travnja 1992. godine.
  2. Sud je odbio tužbu Republike Hrvatske, pri čemu je 15 sudaca glasalo za odbijanje, dok su 2 suca glasala protiv, tj. smatrala da je dokazan genocid nad Hrvatima (suci Vukas i Cancado Trindade).
  3. Sud je jednoglasno, dakle glasovima svih 17 sudaca, odbio protutužbu Srbije.

U prvih 50-ak paragrafa presude navodi se kronologija sudskog postupka, potom se razmatra raspad bivše Jugoslavije, a potom se prelazi na pravna pitanja nadležnosti i dopuštenosti tužbe, primjenjivosti Konvencije o genocidu i pitanjima dokaza.

Hrvatsku tužbu Sud razmatra kroz 242 paragrafa (paragrafi 200-442), dok se na protutužbu referira u 80 paragrafa (paragrafi 443 -523).

HRVATSKA TUŽBA

Pitanje nadležnosti za događaje prije 27. travnja 1992. godine

Nakon što je Hrvatska podigla tužbu za genocid, Srbija je uložila prigovor kojim tvrdi da Sud nije nadležan za ovaj postupak. 2008. godine radi pitanja nadležnosti održana je usmena rasprava pred Sudom, a o pitanju nadležnosti je Sud odlučio svojom presudom od 18. studenog 2008. godine. Tom presudom se Sud oglasio nadležnim no uz rezervu da će o prigovoru Srbije da Sud nije nadležan za događaje prije 27. travnja 1992. godine (dana kada Srbija nastaje kao država) odlučiti tijekom rasprave o meritumu. Naime, Sud je smatrao da ovo nije preliminarno pravno pitanje već da se za odluku o ovom pitanju trebaju sagledati i drugi dokazi i činjenice. U ovoj presudi se Sud stoga osvrnuo na više argumenata koje je Sudu ponudila Republika Hrvatska kako bi dokazala da nadležnost Suda postoji za sve iznesene događaje, dakle i one prije travnja 1992. godine (mogućnost retroaktivne primjene Konvencije, članak 10 Nacrta članka Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti države, pitanje odgovornosti koja proizlazi iz sukcesije). Nakon razmatranja svih dokaza Sud je zaključio da i događaji nastali prije 27. travnja 1992. godine potpadaju pod Konvenciju te da stoga Sud ima nadležnost za raspravljanje o svim utuženim događajima uključujući i onima prije 27. travnja 1992. godine.

Razmatranje hrvatske tužbe

Ulazeći u razmatranje tužbe, Sud je naglasio kako za dokazivanje genocida moraju biti utvrđeni sljedeći elementi:

  • ACTUS REUS – fizički element genocida, dakle konkretni događaji koji čine elemente genocida sukladno definiciji iz Konvencije , a to su (a) ubijanje članova grupe, (b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, (c)namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji trebaju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja, (d) mjere usmjerene na sprječavanje rađanja u grupi i (e) prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu
  • MENS REA drugi element za dokazivanje genocida koji traži da postoji namjera da se uništi u cijelosti ili u dijelu jedna posebna grupa (nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa) kao takva. Dakle, da bi se dokazao genocid potrebno je dokazati dolus specialis, posebnu namjeru da se uništi u cijelosti ili u dijelu zaštićena skupina. Sud je postavio kriterij da će se smatrati da postoji takva posebna namjera samo ako postoji ili izravni dokaz o takvoj namjeri (državni plan u kojem je izražena namjera počiniti genocid) ili ako se o takvoj namjeri može zaključiti na posredan način iz određene vrste ponašanja. Međutim, kad je riječ o ovom posrednom dokazivanju genocidne namjere, Sud je već u presudi iz 2007. utvrdio da se obrazac ponašanja može prihvatiti kao dokaz postojanja genocidne namjere, samo ukoliko je takav da upućuje jedino na postojanje takve namjere. Dakle, da ne može biti niti jednog drugog obrazloženja osim ovakve namjere za počinjenje tih djela.

 

Razmatranje hrvatskih dokaza glede actus reus genocida

Sud je uvodno naveo da ne smatra potrebnim razmatrati odvojeno svaki događaj koji je navela Hrvatska (Hrvatska prezentirala dokaze za više od 100 gradova i sela), niti da izradi cjeloviti popis navodnih djela. Za potrebe presude, Sud se usmjerio na određena područja koja je istakla Hrvatska kao reprezentativne primjere sustavnih i nadaleko i naširoko rasprostranjenih djela počinjenih protiv Hrvata (zaštićene grupe).

Sud je najprije razmatrao članak II (a) ubijanje članova grupe i u tom smislu razmatrao ubijanje etničkih Hrvata u Republici Hrvatskoj između 1991. i 1995. godine od strane JNA i drugih srpskih snaga (teritorijalna obrana, paravojne formacije, milicija…) na području Istočne Slavonije, Zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije. Kad govori o „Srbima“ ili o „srpskim snagama“ Sud misli na policiju i vojsku tzv. Krajine, teritorijalnu obranu RSK, jedinice MUP-a Republike Srbije, Milicija Krajine te brojne paravojne skupine.

Sud je utvrdio da je ubijanje članova grupe kao actus reus genocida počinjen u Vukovaru i okolnim mjestima (Sud se osvrnuo na dokaze Hrvatske o granatiranju Vukovara; o ubijanju između 1100 i 1700 Vukovaraca od čega su 70% bili civili; događajima na Ovčari; događajima u Veleprometu, a na temelju razmatranih dokaza i presuda MKSJ-a Sud utvrđuje da su ubijanja Hrvata u Vukovaru i okolnim mjestima počinili JNA i srpske snage tijekom opsade grada kao i na Ovčari i u Veleprometu); Bogdanovcima (Sud je uzevši u obzir dokaze i svjedokinju koja se pojavila pred Sudom utvrdio da su Hrvati ubijeni u Bogdanovcima od strane JNA i drugih srpskih snaga u listopadu i studenom 1991. godine); Lovasu (Sud je razmatrao dokaze koje je dostavila Hrvatska vezano uz ubijanja u Lovasu koji nije pružao nikakav vojni otpor, a razmatrani su i dokazi vezani uz „masakr u minskom polju“. Obzirom da su zločini u Lovasu potvrđeni i pred MKSJ te da Srbija nije poricala ubojstva, Sud je utvrdio da su JNA i druge srpske snage krajem 1991. godine počinili ubojstva u Lovasu); Dalju (uz dokaze koje je sudu dostavila Hrvatska, Sud je razmotrio i činjenice iz predmeta Stanišić i Simatović pred MKSJ te utvrdio da su članovi zaštićene grupe bili ubijani u Dalju od rujna do studenog 1991. godine od strane srpskih snaga); Joševici (Sud je razmotrio brojne dokaze koje je dostavila Hrvatska (izjave svjedoka, Helsinki Watch Report…) kao i predmete vođene pred MKSJ te svjedočenje svjedokinje koja se pojavila pred Sudom te je zaključio da je Hrvatska dokazala da su srpske snage počinile ubojstva tijekom studenog i prosinca 1991. godine); Hrvatskoj Dubici i okolnim mjestima (uzimajući u obzir predmete vođene pred MKSJ kao i izjave svjedoka koje je dostavila Hrvatska, Sud je utvrdio da su Hrvati ubijeni od strane JNA i srpskih snaga tijekom listopada 1991. godine); Lipovači (Sud je iz dokaza utvrdio da su u Lipovači ubijena najmanje 3 Hrvata); Saborskom (Sud je razmotrio dokaze kao i utvrđenja MKSJ-a i to u predmetima Martić i Stanišić i Simatović te utvrdio da su Hrvati ubijeni tijekom studenog 1991. godine od strane JNA i srpskih snaga); Poljaniku (Sud je razmotrio dokaze kao i utvrđenja MKSJ-a te utvrdio da su Hrvati ubijeni tijekom studenog 1991. godine od strane JNA i srpskih snaga); Škabrnji i okolnim mjestima (Sudu je Hrvatska prezentirala dokaze vezane uz stradanja u Škabrnji i Nadinu, a o tim događajima je svjedočio i svjedok pred Sudom. Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage počinile ubojstva zaštićene grupe i to u periodu između 18. studenog 1991. i 11. ožujka 1992. godine) te Dubrovniku (Sud je razmotrio dostavljene dokaze kao i predmete MKSJ-a Jokić i Strugar te utvrdio da je JNA između listopada i prosinca 1991. godine počinio ubojstva Hrvata).

ZAKLJUČAK: Na temelju navedenih činjenica, Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage počinile veliki broj ubojstava na većem broju lokacija u Hrvatskoj. Sud je također utvrdio da je većina žrtava predstavljala pripadnike zaštićene grupe, a iz čega se može zaključiti da su oni bili sistematično ciljani. Sud je također utvrdio da Srbija nije poricala ubojstva iako je poricala broj ubijenih i druge okolnosti. Sud je stoga utvrdio da je na temelju dokaza utvrđeno da su počinjena ubojstva pripadnika zaštićene grupe te da je stoga actus reus iz čl. 2 (a) Konvencije utvrđen.

Sud je potom razmatrao hrvatske dokaze o fizičkim ozljedama, zlostavljanju, mučenju, silovanju i drugom seksualnom zlostavljanju odnosno članak II (b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe. Sud se koncentrirao na dokaze za pojedina mjesta te utvrdio postojanje ovih povreda u mjestima: Vukovar (s naglaskom na događaje u Vukovarskoj bolnici te transfer na Ovčaru i Velepromet, a Sud se posebno osvrnuo na svjedočenje svjedoka koji je o ovim događajima svjedočio pred Sudom), Bapska, Tovarnik, Berak, Lovas, Dalj, Voćin, Đulovac, Knin (s posebnim osvrtom na mjesta u kojima su držani zarobljenici u bolnici u Kninu i u barakama JNA). U navedenim mjestima je Sud utvrdio da je Hrvatska dokazala mučenje i seksualno zlostavljanje.

ZAKLJUČAK: Sud utvrđuje da su tijekom rata na velikom broju lokacija u Istočnoj i zapadnoj Slavoniji te u Dalmaciji JNA i srpske snage ozlijedile članove zaštićene grupe te počinili druge zločine torture, mučenja, seksualnog zlostavljanja i silovanja, koji su takvi da pridonose fizičkom ili biološkom uništenju grupe, u cijelosti ili djelomično, a čime se dokazuje postojanje actus reus genocida.

Sud je razmotrio i dokaze glede namjernog podvrgavanja grupe životnim uvjetnima koji trebaju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja kao i dokaze o mjerama usmjerenim na sprječavanje rađanja u grupi. No, iako je Sud utvrdio da su počinjena brojna djela koja potpadaju pod ovu definiciju, ipak je utvrdio da ona nisu takva da pridonose fizičkom ili biološkom uništenju grupe, u cijelosti ili djelomično, te da stoga ona ne predstavljaju actus reus genocida.

Zaključak suda o actus reus genocida je da je Sud u potpunosti uvjeren da su na različitim lokacijama u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji počinjeni zločini koji čine elemente genocida na štetu Hrvata (kao zaštićene grupe) od strane JNA i drugih srpskih snaga.

Razmatranje hrvatskih dokaza glede genocidne namjere (dolus specialis)

Obzirom je Sud utvrdio postojanje actus reus, Sud je razmotrio dokaze kojima se dokazuje posebna namjera za počinjenje genocida. Sud je u tom smislu utvrdio da su Hrvati koji su živjeli na napadnutim područjima činili zaštićenu grupu i predstavljali su bitan dio Hrvata. Nadalje, Sud je utvrdio postojanje obrasca ponašanja pri počinjenju zločina te je naveo da je postojao sličan modus operandi u različitim dijelovima Hrvatske. Sud je razmatrao i kontekst u kojem se događaju zločini, a za što je Hrvatska dokazivala da se događa na području na kojem Srbija želi stvoriti Veliku Srbiju. Tu je izuzetno važno što se Sud osvrnuo na zaključke MKSJ-a, i s njima se izrijekom složio, da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida. Kako, međutim, prema zaključcima MKSJ-a, djela koja čine actus reus genocida nisu bila počinjena s namjerom da se unište Hrvati već s namjerom da ih se prisili da napuste navedena područja da bi se mogla stvoriti etnički homogena srpska država, Sud je zaključio da se iz navedenog ne može zaključiti da je genocidna namjera jedini razumni zaključak koji se može izvući iz tog konteksta. Nadalje, Sud je razmatrao i priliku za počinjenje genocidnih djela i to između ostalog i kroz tretman logoraša kao i ukupan broj ubijenih. Sud je tako zaključio da JNA i srpske snage nisu ubile sve Hrvate koje su zarobili te da 12500 ubijenih predstavlja relativno mali broj žrtava u odnosu na veličinu grupe koja je bila ciljana. Dakle, iako je sud utvrdio da je postojao obrazac ponašanja prema kojem su vršena genocidna djela prema zaštićenoj grupi Hrvata, Sud je zaključio da iz počinjenja tih genocidnih djela ne proizlazi kao jedini mogući zaključak namjera da se Hrvati unište u cijelosti ili djelomično kao grupa. Zločini koji čine elemente genocida i koji su počinjeni stoga nisu počinjeni sa specifičnom namjerom koja se traži da bi se ti događaji okarakterizirali kao genocid.

Obzirom da je Sud zaključio da nema ove posebne namjere, a koja je nužan element za utvrđivanje genocida, tužba se mora odbiti u cijelosti.

PROTUTUŽBA SRBIJE

Razmatrajući protutužbu Srbije protiv Hrvatske Sud je kao mogući actus reus razmatrao ubijanje članova grupe kao posljedica granatiranja gradova u tzv. Krajini, prisilno raseljavanje, ubijanje u kolonama, ubijanje osoba srpske nacionalnosti koje su ostale nakon Oluje na oslobođenom području, zlostavljanje te uništenje i pljačkanje imovine.

Sud se u velikoj mjeri osvrnuo na presudu MKSJ u predmetu Gotovina i zaključio da nije došlo do ubijanja članova grupe kao posljedica granatiranja. Naime, Sud navodi da bi samo iznimno mogao odstupiti od odluka MKSJ-a po ovom pitanju. U presudi se navodi da je Srbija skrenula pažnju na kontroverze koje su proizašle iz presude Žalbenog vijeća u predmetu Gotovina no Sud navodi da nije predočen nikakav dokaz, prije ili nakon presude MKSJ-a, koji bi neoborivo pokazao da su hrvatske vlasti ciljano namjeravale granatirati gradska područja koja su naseljavali Srbi. Sud dalje navodi da se takva namjera posebice ne može iščitati iz Brijunskih transkripata niti je moguće utvrditi da je takva namjera nedvojbeno ustanovljena na temelju izjava osoba koje su svjedočile pred Sudskim vijećem MKSJ-a u predmetu Gotovina, a koje su navedene i kao svjedoci Srbije u ovom predmetu.

Glede raseljavanja, Srbija je tvrdila da je došlo do prisilnog masovnog raseljavanja Srba kao posljedica političkog plana hrvatskih vlasti. Hrvatska je osporila takav zahtjev pozivajući se na utvrđenja iz obje presude MKSJ u predmetu Gotovina (prvostupanjske i one konačne donesene povodom žalbe) te tvrdila, između ostalog, da je do odlaska došlo na temelju odluke o evakuaciji donesene od tzv. Vrhovnog vijeća obrane RS Krajine. Sud je utvrdio da prisilno raseljavanje, čak i ako bi se dokazalo, u ovom slučaju ne može predstavljati element genocida. Sud zaključuje da je došlo do ubijanja u kolonama, makar ne može utvrditi broj ubijenih te da postoji ozbiljna sumnja je li to učinjeno sistematski. Sud je utvrdio da se iz popisa HHO-a i Veritasa ne može utvrditi broj ubijenih osoba koje su ostale nakon Oluje, no potvrdio je da je došlo do određenih ubijanja, a što Hrvatska nije negirala u postupku. Obzirom na navedeno, Sud je zaključno utvrdio da je uvjeren da je tijekom i nakon operacije Oluja došlo do zločina protiv srpskog stanovništva koji potpadaju pod actus reus genocida.

Glede genocidne namjere, Sud je razmatrao Brijunski transkript i zaključio da isti, čak ni uz sve ostale predočene dokaze i prikaz političkog i vojnog konteksta, ne može utvrditi postojanje specifične namjere za počinjenje genocida. Sud je nadalje utvrdio i da nije bilo obrasca ponašanja u postupanju hrvatskih vlasti prije, za vrijeme i nakon operacije Oluja. Dokazani slučajevi nisu provedeni na razini koja bi ukazivala na genocidnu namjeru. Obzirom na sve navedeno, Sud je utvrdio da Srbija nije dokazala genocidnu namjeru te da stoga nije bilo genocida tijekom i nakon operacije Oluja pa ne mogu opstati niti drugi zahtjevi iz protutužbe i ona se mora u cijelosti odbiti.

Sud je i u kontekstu tužbe i u kontekstu protutužbe ukazao na potrebu da strane nastave suradnju glede rješavanja sudbine nestalih. Također je naglasio da je zahtjeve rješavao temeljem članka IX Konvencije o genocidu i da nije mogao ulaziti u pitanja kršenja drugih pravila međunarodnog prava za koje strane ostaju odgovorne.

Napomena: Presuda je dostupna na web stranici Međunarodnog suda pravde:

[ad id=”40551″]

facebook komentari