SDP ili Hrvatska? “Mi smo šefovi, šef je naš”.

    0

    Ovaj teatar bi bio komedija, a ne tragedija, kad nebismo bili svjedoci svakodnevnog partijskog pokliča: “Mi smo šefovi, šef je naš”.

    obrazlozenje

    Izbacivanje Linića, do jučer najmoćnijeg starca u hrvatskoj tristesi je za njegove prijatelje smak svijeta, za Zokija dokaz da se brine za narod, za Pusićku guzični alarm koji upozorava na činjenicu da joj se fotelje drmaju, za Karamarka je to dokaz nesposobnosti ove vlade i neprihvatljivih standarda, za šutljivog Ivu je izbacivanje Linića unutarpartijski problem, ali prije svega je to alarm za njega kao neupitnog budućeg predsjednika. Svi su uzrujani. Postavlja se pitanje SDP ili Hrvatska?
    Je li teatar oko Linića tipičan SDP-ovski teatar bahatosti, umišljenosti, nesposobnosti, dikataure partije i nedemokratičnosti ili je to samo jedan hrvatski etnopolitički prikaz stanja nacije i partijske demokracije u Hrvata?

    Hrvatska postjugoslavenska politička scena je zadojena izvornim komunističkim duhom, premrežena je kapilarnim komunsitičkim sustavom u kojemu je partija sve, pojedinac ništa. Sjećam se jednog razgovora iz prvih dana stvaranja države kad smo tadašnjem visokom političaru, nekadašnjem partijašu, pohvalili jednog istaknutog domoljuba koji je bio antihadezeovac. Odgovor je bio. “Kako je on dobar domoljub, a nije u HDZ-u?” Komunistički mentalitet probijanja pomoću partijske infrastrukture je postao okosnica karijere mnogih ulizica, nabiguzičina, stoke sitnog zuba, nesposobnjakovića, psihića, lopova i ponekoga entuzijasta. Ako ne može jedna straka može neka druga, sve one funkcioniraju po istom psihomodelu koji je čovjeku Hrvatu usađivan u vrijeme komunizma.

    Kad bi izbacivanje Linića bio samo sdpeovski simptom koji ukazuje na oboljenje jedne partije onda bi za narod postojala nada da će se izvući iz krize. No taj simptom je vidljiv na svakom koraku i u svakoj stranci. Hrvatske stranke i njihovi šefovi su okruženi trofejima koji se dobivaju za izbacivanje dojučerašnjih suboraca. Izbacivanje protivnika i zadržavanje ulizica, praznoglavaca i sljebenika je modus operandi svake hrvatske stranke koja se natječe da narodu donese blagostanje i demokraciju.

    Svaka hrvatska stranka, pa i ona sićušna, ima velikog i neupitnog šefa, onoga komu ne trebaju nikakve hemeroidalne kreme jer oko sebe ima dovoljno parazita koji se trude uklonit svaki trunak s njegovog veličanstvenog dupeta dok to dupe njima daje barem malo hrane. Sudbina šefova je sudbina prolaznosti, izbacivanja, osnivanja nove dupelizačke stranke, a sudbina ulizica i hemeroidalnih političara iz drugog reda je da će doći novo dupe.

    Hrvatski ministri se do sada nikada nisu istakli nekom vlastitom idejom, nekim svojim projektom. Oni se ističu partijskom odanošću, a to im garantira malo kruha i skupe ribe, nešto seoskog ugleda i vječiti strah da će netko otkriti da nemaju pojma o onome čime se bave.

    Sdepeovski teatar u crvenom ne bi bio tragedija kad bi u Hrvatskoj postojala barem jedna jedina stranka u kojoj oni koji nas vode ne kliču, dok ih ne izbace: “Kud Ivo tud i ja”.
    Ovaj teatar bi bio komedija, a ne tragedija, kad nebismo bili svjedoci svakodnevnog partijskog pokliča: “Mi smo šefovi, šef je naš”.

    Vinko Vukadin/kamenjar.com

     

    facebook komentari