Pratite nas

Kolumne

SDP-MANIJA U MEDIJSKOM PROSTORU

Objavljeno

na

Danima nas najutjecajniji mediji u Hrvatskoj bombardiraju dramatičnim vijestima iz SDP-a s nevjerojatnom empatijom i dušobrižništvom spram te „velike“ i „važne“ političke partije u Hrvatskoj koja je nakon katastrofalnog izbornog poraza ostala bez voljenog vođe.

Vlasnici ljevičarskog medijskog kartela su zabrinuti, a kako ne bi i bili zabrinuti, kada se može vrlo lako dogoditi da većina yutelovaca ostane bez obilatih apanaža iz kase velikog gazde.

Poraz Milanovića, šesti zaredom,  poraz je i ogromnog dijela tiskanih i elektronskih medija, poraz onih koji su unazad pet godina bez ikakvih skrupula, bez ikakve pomisli na demokratsku medijsku ravnotežu, vulgarno cipelarili sve Milanovićeve političke oponentena ideološkoj platformi komunističke partije, kao besmrtne guje u njedrima SDP-a.

SDP nikada nije doživio istinsku tranziciju iz komunističkog  totalitarnog političkog sustava u  demokratski sustav, niti je Partija postala istinska socijaldemokratska ljevica.

Ta partija, nikada se nije odrekla SKH, od samog početka svog djelovanja u demokratski stvorenoj Tuđmanovoj Hrvatskoj pa do dana današnjeg.

Koristila je komunističku retoriku, kompletan mentalno-komunistički,ideološki Know-How, opljačkani hrvatski novac, propagandnu mašineriju, infrastrukturu, svoje medijske plaćenike i nikada se nije odrekla zločinca Tita svog utemeljitelja i ideologa.

Na krilima 45-godišnjeg ispiranja mozga Hrvaticama i Hrvatima mitovima NOB-e i Jasenovca gradili su svoj politički prostor nastavljajući sa istim podjelama, sa istom proizvodnjom ustaša, fašista i filo nacista kako je to uspješno radio njihov veličanstveni bravar Tito, a nastavio njegov učenik Milanović.

Hrvatska je mogla i može postojati samo po njihovim mjerilima, može biti samostalna, ali pod uvjetom da tu „samostalnost“ ostvari u nekoj novoj jugoslavenskoj konfederaciji, a u toj „samostalnoj“ Hrvatskoj, koju su oni stvarali i žele stvoriti jedino bi njihova partija bila dominantna politička sila i moralni arbitar svih zbivanja.

Hrvatska je trebala biti njihov politički model u kojemu vlada vječiti sukob između partizana i ustaša, a kada ustaša nema trebalo ih je proizvoditi kao na tekućim komunističkim trakama u njihovim ideološki „fabrikama“ stvarajući razdor i podjele na „mi i oni“.

Da je tome tako postoje povijesni dokazi! Najeklatantniji, notorni dokaz je  demonstrativno napuštanje Hrvatskog državnog sabora u trenutku donošenja Deklaracije o neovisnosti, a ta demonstracija njihove sile  bila je dogovorena 10  dana ranije u Slovenskom Otočcu na sastanku vrha KPJ pod predsjedanjem Ante Markovića gdje su doneseni zaključci: „ da samostalnosti Hrvatske, pod uvjetom da se odmah krene u postupak stvaranja nove jugoslavenske konfederacije“!

SDP je razoružao hrvatsku teritorijalnu obranu, SDP je isposlovao embargo na uvoz oružja potrebnog za obranu Hrvatske, SDP je tim nedjelima postao saveznik Beograda, raspirivač agresivnog osvajačkog rata, suučesnik i saveznik u agresiji i zloćinima.

SDP je zapravo raspirio taj nemilosrdni agresivni rat, jer su ohrabrili Beograd koji je shvatio da u srcu Hrvatske imaju svoje vjerne saveznike. SDP je sudio Tuđmanu, Domovinskom ratu, braniteljima, Katoličkoj crkvi, sudili su generalima Gotovini, Markaču, Glavašu, Kordiću, a dan danas sude šestorki iz BiH na čelu s junakom domovinskog rata generalom Praljkom!

Sude im sa željom da Tuđmana ipak stave na vrh udruženog  zločinačkog pothvata i time ponište neprežaljenu oslobađajuću presudu suca Merona. Sude Hrvatskoj, vlastitoj Domovini i na taj način Srbe ekskulpiraju od svake odgovornosti čisteći ih od zločina kako bi ih, čistog lica bez ikakve odgovornosti gurnuli  u EU.

Dok sude vlastitoj Domovini, Hrvaticama i Hrvatima u BiH, Hrvaticama i Hrvatima koji su u dva navrata masovno protjerani iz Domovine, dok im sude nepravednim izbornim zakonom istovremeno sakrivaju zločine diktatorske Titove Jugoslavije!

Zataškavaju zločine one jugoslavenske i velikosrpske tvorevine koja je u agresivnom ratu protiv Hrvatske pobila preko 8000 civila, večinom žena i djece gađajući civilne objekte proizvodeći time masovni strah i egzodus. Zataškavaju zločine genocida poražene komunističke, diktatorske tvorevine, koja je pod ledinu spremila preko 500 000 nevinih ljudi na hrvatskim križnim putevima, tvorevine koja je neophodna za njihov postanak i opstanak, tvorevine i ideologije bez koje ne mogu vječno vladati. Pa onda ukidaju blajburšku komemoraciju, Mesić lažno svjedoči na haškom sudu, Josipović piše „Lex Perković“, Miljenić taj zakon nomotehniči dovodi do savršenstva, a Milanović na opće zgražanje Europe isti taj zakon nemilosrdno želi provesti  čak i nakon pada zakona u Saboru, preko svojih mentalno komunističkih, udbaških gospodara u DORH-u.

Sude HDZ-u, sude Sanaderu, sude Karamarku, sude Hasanbegoviću, Šustaru, Željki Markić,sude rektoru Borasu, dekanu Previšiću i upravo šalju svoje SDP „jugend“ jurišnike na barikade filozofskog fakulteta na čelu s nesuđenim ministrom znanosti  Nevenom Budakom potpomognutim jakim SDP-ovskim snagama u liku i djelu Alexe Kolarić i Rajka Ostojića. Sude katoličkim bogoslovima, a zapravo sude Katoličkoj crkvi koja je povijesni osnivač sveučilišta u Hrvatskoj. Ti isti mladi jurišnici SDP-a sude prof. Hebrangu radi verbalnog delikta, sude onome koji se usudio reći istinu o zločinima i zločincima.

SDP je na „Ecmo uređajima“ Rajka Ostojića, na umjetnim plućima nabavljenim u neviđeno netransparentnoj javnoj nabavi, nabavljeni u količinama da bi cijela Europa u datom trenutku  mogla koristiti ta umjetna pluća.

Zapravo su nabavljeni, kao da je Rajko Ostojić znao da će trebati upravo njegovoj partiji, njegovim korumpiranim ministrima, njegovim vođama i ideolozima!? Na umjetnim plućima je Vesna Pusić, ta širiteljica laži o Hrvatskoj preko mreže veleposlanstava diljem Svijeta, na umjetnim plućima je Mesić, Josipović, Pupavac, Milanović, Stanimirović i svi oni moralno-etički veleizdajnici nacionalnih interesa Hrvatske koje je itekako utemeljeno prepoznao i osudio hrvatski „trust mozgova“ u inkarnaciji „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“.

HNES, ruku pod ruku s politikom Karamarka i Hasanbegovića, s jednim jedinim zajedničkim ciljem zaštite nacionalnih interesa, u nepravednoj borbi Davida i Golijata, u potpunoj medijskoj blokadi, bacili su Partiju na koljena, doveli su Partiju do stanja u kojemu ih guši istina o vlastitoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Plenkovićev HDZ nije fantastično pobijedio na ovim zadnjim izborima, nego je SDP neočekivano, katastrofalno poražen unatoč svim medijskim privilegijama, unatoč silnim novcima, unatoč cijeloj mentalno-komunističkoj infrastrukturi.

Taj poraz je proizvod mukotrpnog petogodišnjeg rada i aktivizma, proizvod malih, a velikih pobjeda u nizu, proizvod upornog buđenja hrvatskog puka iz komunističke kome!

Poraz SDP-a, poraz jedne porazne komunističke ideologije može se pretvoriti u konačnu  pobjedu, u konačan blagdan demokracije samo na taj način, da Plenković ne omogući umjetno disanje Partiji na izdisaju, da ne dozvoli devastiranom protivniku u „nokdaunu“ zadati onaj sudbonosni, očajnički udarac, jer u protivnom, Plenković će biti prvi sljedeći na redu kojemu će partija kad-tad suditi.

Plenković ne smije dati umjetno disanje protivniku pristajanjem na notorne ucjene Milanovićevog Pupavca, ne smije pristati  na još žešće ucjene „strateškog“ partnera „Mosta” koje će tek uslijediti. Ne smije pristati na ucjene iz Beograda i Brisela, već punim plućima, vjerodostojno može konzumirati demokratska prava koja mu je poklonio hrvatski narod na biralištima, imenujućione ljude na najodgovornije dužnosti koje je izabrao hrvatski narod ogromnom preferencijalnom  podrškom.

Ideal demokršćanskog zajedništva poslije Domovinskog rata prelio se u zajedništvo prilikom referenduma o braku i baš taj referendum je referentna točka i dokaz da je zajedništvo hrvatskog nacionalnog korpusa moguće.

I za mene je taj referendum bio referentna točka i poticaj za politički aktivizam, a vjerujem da je baš taj pozitivni događaj bio početak kraja mentalno-komunističke vladavine. To zajedništvo još žešće moramo pokazati već na sljedećim lokalnim izborima rušeći mentalno-komunističke utvrde, a zajedništvo se može ostvariti samo poštivanjem izborne volje hrvatskog naroda. U protivnom, gospodin Andrej Plenković bit će dvostruko osuđen.

Bit će osuđen od hrvatskog naroda na izborima, a nakon toga i od suda Partije.

Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati