Pratite nas

Sedam razloga zašto nećeš uraditi ništa od svog života

Objavljeno

na

“Da, tako je, čuo si me… pričam tebi! Gledam te u oči (dobro, ne baš skroz pošto vjerovatno čitaš ovo na ekranu, ali figurativno, zamisli da ti sada pogledom bušim rupu na čelu) i govorim ti da nemaš nikakve šanse.

Kažem ti da ako pročitaš ovaj tekst, pogledaš ovu listu i ne prepoznaš da se sve odnosi i na tebe, trebao bi biti malkice zabrinut.

Zapravo, trebao bi biti veoma zabrinut. Trebao bi ostaviti sve i zapitati se koja je uopćte svrha tvog postojanja na Zemlji. Pronađi ogledalo, pogledaj se u oči i onda lijepo odvali sebi šamar.

Shvatio? A sada to ponavljaj dok ne shvatiš da se ovo stvarno odnosi na tebe.

Ovdje pričam o uličnim vještinama.

Ja ne pričam o onome: uči vrijedno, ponekad se zabavi, završi faks s dobrim ocjenama.

Ja ne pričam ni o: zabavi se, propusti predavanja, puši travu, opijaj se i uživaj ali ipak završi faks.

Ja pričam o tome da izađeš iz svoje kuće i uradiš nešto konkretno. O tome pričam. Da izađeš iz mamine kućice, daš otkaz, kažeš “jebite se svi” i onda stvarno uradiš nešto. O tome ti pričam.

Ja pričam o vještinama koje ćeš naučiti u pravom svijetu, izvan sigurnosti roditeljskog doma ili ideološke indoktrinacije koja te je pratila kroz cijelo tvoje obrazovanje. Pričam o vještinama koje svako može naučiti ako želi, ali one i pored toga danas nestaju.

Te vještine se ne mogu naučiti na predavanjima ili u knjigama. Te vještine se mogu naučiti samo u praksi. Recimo kao kada bi naučio da letiš pošto si skočio s litice.

Te vještine ćeš naučiti tek kada otkriješ pravog sebe. Kada sve staviš na kocku i suočiš se sa izvjesnom propašću. Te veštine ćeš naučiti samo ako si spreman da riskiraš sve kako bi postigao neke sjajne stvari.

Ono što hoću da ti kažem je da u igri zvanoj život i nemaš neke šanse…

1. Zato što nisi dovoljno puta izgubio

Zato što se osjećaš prilično dobro u svojoj prosječnosti, zato što si odlučio da ni ne pokušaš.

Zato što je lakše pričati o tome kako učiš nešto novo nego zapravo to i uraditi.

Zato što misliš da je sve previše teško ili previše komplicirano pa ćeš tu priliku preskočiti, ili je možda ostaviti za sutra.

Zato što mrziš svoj posao ali ne želiš da pronađeš novi, zato što je lakše unaprijed odbaciti moguću propast s kojom ćeš se suočiti.

Zato što je lakše ni ne pokušati nego izađi i pokušati pa makar bio siguran da nećeš uspjeti. Ali ćeš naučiti nove stvari i dovesti sebe u izazov.

Zato što kada god nisam uspio naučio sam, a onda sam promijenio moj put kako bih uvijek išao napred. Kao kod kovanja gvožđa, prošao sam kroz vatru kako bih dobio oblik. I to oblik mača, glatkih ivica i oštrog sečiva koje će te isjeći na pola ako nisi dovoljno čvrst.

2. Zato što te briga što drugi misle

Zato što se moraš uklopiti.

Zato što vjeruješ da je ok biti drugačiji ali samo ako si drugačiji na isti način kao što su svi ostali drugačiji.

Zato što se plašiš da se suočiš sa samim sobom zbog straha od drugih. A tako razmišljaš zato što ti sam sudiš ostalima, pa onda normalno mora da i drugi sude tebi na isti način.

Zato što ti više znače stvari koje imaš, nego stvari koje si uradio.

Zato što trošiš novac na odjeću, kola, skupe restorane ili izlaske. Ja ulažem u sebe. Dok se ti pokušavaš uklopiti u svijet, ja ću svijet prilagoditi sebi.

Zato što ću ja bez razmišljanja odbaciti sigurnost i pravog sebe pokazati svijetu. Postat ću otporan na tuđa mišljenja i stajati potpuno gol u masi ideja, ali znat ću da si ti uvijek ostao prosječan dok sam ja uradio neke izuzetne stvari.

3. Zato što misliš da si pametniji nego što jesi

Zato što si uradio sve što su uradili svi ostali. Učio si ono što su drugi učili i pročitao si ono što su svi drugi pročitali.

Zato što si naučio ono što je trebalo kako bi položio NJIHOVE ispite i sada misliš da si pametan upravo zbog toga.

Zato što misliš da je učenje nešto što se radi u školi.

Dok si ti bio na fakultetu, ja sam učio život. Umjesto da učim o svijetu ja sam izašao u taj svijet. Možda nemam diplomu ali ti odaberi temu o kojoj želiš da razgovaramo.

Zato što mogu položiti tvoje testove ako bi trebalo, ali ti ne bi izdržao ni jednu sekundu pred izazovima koje mi je život priredio. Izazove koji nisu napravljeni na osnovu težine već samo na osnovu jednog kriterija. A to je – hoćeš li preživjeti ili ne.

4. Zato što ne čitaš

Zato što čitaš stvari koje traže od tebe ili ne čitaš uopće.

Zato što misliš da je povijest dosadna a filozofija glupa.

Zato što ćeš radije gledati MTV nego istražiti nešto novo, umjesto da uskočiš u mozak drugih kako bi bolje razumio svijet oko sebe.

Zato što odbijaš prihvatiti da moć na ovom svijetu dolazi od riječi ljudi koji su živjeli prije tebe. Da sve što želiš već sada možeš pronaći u riječima koje su nam danas dostupnije nego ikada.

Zato što vjerovatno ni ne čitaš ovaj tekst a znaš da bi trebalo.

Zato što ljudi koji čitaju ovaj tekst zapravo već znaju ove stvari.

Zato što možeš odvesti konja u vodu, ali ga ne možeš natjerati i da popije vodu.

5. Zato što nisi znatiželjan

Zato što uredno dobivaš svoju porciju vijesti iz kontroliranih medija.

Zato što nisi spreman postaviti pitanje: “A što ako je sve laž?”. A onda prihvatiš mogućnost da zapravo i jeste laž. Možda, zato što su tehnike mas-medija napravljene samo da bi te oni zbunili.

Zato što misliš da sam ja sve shvatio, ali ne želiš prihvatiti da ti ništa ne znaš.

Zato što sam ja željan znanja, bez obzira na temu.

Zato što igraš Candy Crush ili Megalopolis dok ja čitam o teoriji struna i kvantnoj mehanici.

Zato što ti gubiš vrijeme na aplikacije a ja učim kako da editujem video, napravim website ili dizajniram mobilnu aplikaciju.

Zato što bih te uništio da započeno raspravu. Zato što bih moje argumente branio iz svakog mogućeg ugla kako bih shvatio sve što bi možda imao da kažeš protiv mene.

Zato što sam odlučio da razumijem obe strane priče tako dobro da bih mogao da zastupam i tvoje stavove i pobijedim, čak i ako bih te upravo porazio u debati.

6. Zato što ne postavljaš dovoljno pitanja

Zato što ne preispituješ autoritete.

Zato što ne postavljaš pitanja samom sebi.

Zato što ne razumiješ moć dobro postavljenih pitanja u životu, razlike u mišljenjima i borbu za svoje stavove kako neko pokuša da te uvjeri u suprotno. Zato što ne možeš preispitati realnost, zato što si ušuškan u vlastitom matriksu monotonije.

Zato što znam da ćeš mi u običnom ćaskanju odati sve informacije koje su mi potprebne da te uništim.

Zato što ja proučavam ponašanje ljudi dok ti ignoriraš sve ostale osim samog sebe.

Zato što pratim kako izgovaraš riječi isto kao što slušam što govoriš. A pričaš previše.

Zato što prava moć dolazi ne iz logoreične ignorancije, već iz pravilno postavljenih pitanja.

Zato što se ja bavim osnovnim idejama tvojih argumenata i mogu da ih sasiječem u korijenu prije nego što si shvatio da uopćte imaš ideju.

7. Zato što ne možeš prihvatiti istinu

Zato što odbijaš priznati da ne znaš stvari koje ne znaš.

Zato što ne postoji tekst na Internetu koji će ti nadoknaditi sve vijreme koje si proćerdao u životu.

Čak i kada bih ti sve objasnio sačekao bih do sutra da uradiš nešto. A svijet će se do tada potpuno promijeniti.

Zato što i kada misliš da nisam, ja jesam svjestan svijeta oko sebe.

Zato što misliš da te nisam primjetio, ako to nisam pokazao.

Zato što hodaš s glavom u svom dupetu, nesvjestan svijeta oko tebe, blaženo ignorirajući svijet koji je tako blizu da bi mogao osjetiti njegov ukus samo ako bi otvorio usta. A onda bi shvatio koliko je samo istina ukusna.

Zato što bi se odmah navukao na njega. Shvatio bi svoje nerazumijevanje a onda bi konačno razumio da je jedina stvar koja te sprječava da uradiš nešto nevjerovatno zapravo – ti sam!

Raymmar Tirado / raymmar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

Osim što je objavio knjigu, RTV Unsko-sanskog kantona upravo je nedavno (11. rujna o.g.) započela s emitiranjem dokumentarnog serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“. Serijal je čini se temeljito pripreman, jer je taj posao trajao čitavih godinu dana.

No, središnja vlast na čelu s biološkim i stranačkim nasljednikom rahmetli Alije, Bakirom Izetbegovićem, nastoji po svaku cijenu onemogućiti emitiranje serijala, jer menedžment ove TV kuće se već javno žali na pritiske koji stižu iz Sarajeva.

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati