Sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike

1

Kroz sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede, mogao realizirati već najavljenom promjenom hrvatskoga Ustava, a koji po nagovještajima sliči aktu o nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945. godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače varaždinski psihijatar, žali što nije još dulje trajala. Birači koji će svoj glas dati Ivi Josipoviću u drugom krugu predsjedničkih izbora glasovat će upravo za takvu Hrvatsku

Rezultati prvoga kruga predsjedničkih izbora jasno su pokazali kako hrvatski narod napokon želi istinske političke promjene i micanje dosadašnje neoboljševičke vlasti s Pantovčaka potpuno nesposobne da, unatoč formalnim okvirima, Hrvatsku izvuče iz balkanskoga gliba.

U drugi izborni krug, uz oporbenu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović, ušao je doduše kao nositelj stare jugokomunističke državne ideje i Ivo Jopsipović, čiji su medijima napuhani kult razgolitili upravo predsjednički izbori, svevši ga na njegovu realnu mjeru i tek sa znatnijim uporištima na krajnjem sjeverozapadu i jugozapadu države, koja poput Istarske ili Međimurske županije streme svojevrsnom odvajanju od središnje državne vlasti u Zagrebu.

Oni pak u Josipovićevoj regionalnoj balkanskoj politici vide slabljenje utjecaja službenoga Zagreba, a u njegovoj regionalističkoj politici, koju najavljuje promjenom hrvatskoga Ustava, gledaju federalizaciju Hrvatske, koja bi im omogućila jednu vrstu samostojnosti pa i mogućnost izlaska iz njezina sastava.

Nu izbori su pokazali i kako birači, za razliku od nositelja režima, imaju osjećaj za socijalnu pravdu, a poglavito za mnogobrojne obitelji pogođene strahovitim ovrhama, koje na temelju nepravednih zakona bešćutno provodi sadašnja vlast na čelu s Ivom Josipovićem, a koji pak kao vlasnik više stanova u samom središtu Zagreba, na beskućnike očito gleda tek s prijezirom.

Sažetak Josipovićeve politike moga bi se svesti na njegovih sedam pogleda, što se može nazvati i sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike.

Tu je na prvom mjestu tvrdnja da je hrvatska država stvorena u jugoslavenskoj boljševičkoj revoluciji 1941.-1945., a ne narodnom voljom na referendumu 1991., pobjedom u Domovinskom ratu i međunarodnim priznanjima 1992.

Naime, hrvatski narod se na prvim višestranačkim demokratskim izborima oslobodio jugoslavenskoga komunističkog jednostranačja i diktature, a na te izbore reakcija jugoslavenskih struktura, koje Josipović smatra tvorcima hrvatske države, bila je njihova agresija punoga spektra na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Međunarodno priznanje hrvatske državnosti uslijedilo je potkraj 1991. i početkom 1992., upravo nasuprot željama Josipovićevih jugoslavenskih struktura koje su nastojale da Hrvatska ostane u sklopu srbokomunističke Juigoslavije.

Govorom pak u Skupštini BiH Josipović je optužio hrvatsko državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom za sve zlo u BiH tijekom 90-ih godina.

U ovoj tvrdnji jasna je nakana da se od agresije na BiH amnestiraju jugoslavenske snage, a krivnja svali na hrvatsku nacionalnu i državnu politiku, koja je zaparvo jedina štitila bosanskohercegovačku državnu nezavisnost, tražeći u toj državi jednakopravan status hrvatskom narodu s druga dva konstitutivna naroda, a na čemu danas inzistira i Parlamentarna skupština EU.

Treći Josipovićev grijeh jest klevetanje vlastitoga naroda i države u inozemstvu, a riječ je o njegovoj izjavi u izraelskom Knesetu, kad je kao šef hrvatske države ustvrdio da je u Hrvatskoj još uvijek nazočna ustaška zmija te da je Hrvatska zmijska dolina.

U razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj nije postojao nikakav legalan jugokomunistički politički protivnik, a ustaša je nestalo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, jer su ih programatski, uz znatan dio hrvatskoga naroda, masovno i bez ikakva suđenja smaknuli upravo jugoslavenski komunisti kao potencijalne protivnike svoga režima.

Hrvatsku su državu stvarali hrvatski nacionalisti zajedno s većinom hrvatskoga naroda, koji je težio uspostavi svoje samostalne i demokratske države, a kojoj se opirala okoštala struktura jugokomunista i starih orjunaša, koje do danas predstavlja upravo Ivo Josipović.

Četvrti Josipovićev grijeh jest tvrdnja da su ratovi na prostorima bivše Jugoslavije bili plod nespretnih politika.

Naime, ova tvrdnja pogodovala je novoj beogradskoj politici, koja se poslije ratnih poraza devedesetih godina pokušala nametnuti preko t. zv. Memoranduma 2., kojim bi se ratna osvajanja zamijenila politikom državitvorne afirmacije “Srba u regionu”.

S druge pak strane Josipović je ovom tvrdnjom pokušao relativizirati srbijansku agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, a krivnju razdijeliti međusobno na žrtve srbijanske agresije i Washington, koji je stajao iza vojne intervencije NATO-a na Srbiju.

Peti Josipovićev grijeh jest nastojanje da zajedno s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić povuče hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije s Međunarodnoga suda pravde.

Tim činom Srbija bi bila oslobođena čak i moralne osude za sva zla nanesena hrvatskom narodu u agresiji tijekom 90-ih godina, čime bi se na stradalničkoj razini žrtva ponovno podvrgnula zločincu, a hrvatska država u sklopu tadašnjih nastojanja za integracijom t. zv. zapadnog Balkana, po tko zna koji put, podvrgnula Srbiji.

Kao šesti grijeh protiv hrvatske države Josipovićeve su najave osnivanja zajedničkih srpskohrvatskih veleposlanstva te niz drugih zajedničkih ustanova, a jednu od njih je pokušao, osnivanjem zajedničkoga političkog sveučilišta, realizirati Željko Jovanović.

Tim je činom Josipović krvavo stečenu naciopnalnu i državnu slobodu pokušao ponovno staviti na svetosavski žrtvenik, na kojem je tijekom sedamdesetgodišnjega razdoblja Hrvatska nakon državnosti gotovo izgubila i vlastiti identitet.

Kao posebnu predsjedničku nastranost valja izdvojiti posjet ličkom mjestu Srb, u kojem Pupovac s militantnom srpskom manjinom svake godine obnavlja proslavu masovnoga smaknuća nedužna hrvatskoga pučanstva u jugoistočnoj Lici, čime se dosadašnji predsjednik države zapravo poistovjećuje s krvnicima hrvatskoga naroda i rušiteljima njegove državnosti.

Kroz navedenih sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede, očito mogao realizirati već najavljenom promjenom hrvatskoga Ustava, koji po nagovještajima sliči nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945. godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače varaždinski psihijatar žali što nije još dulje trajala.

Birači koji će u drugom krugu predsjedničkih izbora svoj glas dati Ivi Josipoviću glasovat će upravo za takvu Hrvatsku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • peppermintt

    zar samo sedam ? ima ih sedamdeset puta sedam…