Pratite nas

Kolumne

Sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike

Objavljeno

na

Kroz sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede, mogao realizirati već najavljenom promjenom hrvatskoga Ustava, a koji po nagovještajima sliči aktu o nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945. godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače varaždinski psihijatar, žali što nije još dulje trajala. Birači koji će svoj glas dati Ivi Josipoviću u drugom krugu predsjedničkih izbora glasovat će upravo za takvu Hrvatsku

Rezultati prvoga kruga predsjedničkih izbora jasno su pokazali kako hrvatski narod napokon želi istinske političke promjene i micanje dosadašnje neoboljševičke vlasti s Pantovčaka potpuno nesposobne da, unatoč formalnim okvirima, Hrvatsku izvuče iz balkanskoga gliba.

U drugi izborni krug, uz oporbenu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović, ušao je doduše kao nositelj stare jugokomunističke državne ideje i Ivo Jopsipović, čiji su medijima napuhani kult razgolitili upravo predsjednički izbori, svevši ga na njegovu realnu mjeru i tek sa znatnijim uporištima na krajnjem sjeverozapadu i jugozapadu države, koja poput Istarske ili Međimurske županije streme svojevrsnom odvajanju od središnje državne vlasti u Zagrebu.

Oni pak u Josipovićevoj regionalnoj balkanskoj politici vide slabljenje utjecaja službenoga Zagreba, a u njegovoj regionalističkoj politici, koju najavljuje promjenom hrvatskoga Ustava, gledaju federalizaciju Hrvatske, koja bi im omogućila jednu vrstu samostojnosti pa i mogućnost izlaska iz njezina sastava.

Nu izbori su pokazali i kako birači, za razliku od nositelja režima, imaju osjećaj za socijalnu pravdu, a poglavito za mnogobrojne obitelji pogođene strahovitim ovrhama, koje na temelju nepravednih zakona bešćutno provodi sadašnja vlast na čelu s Ivom Josipovićem, a koji pak kao vlasnik više stanova u samom središtu Zagreba, na beskućnike očito gleda tek s prijezirom.

Sažetak Josipovićeve politike moga bi se svesti na njegovih sedam pogleda, što se može nazvati i sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike.

Tu je na prvom mjestu tvrdnja da je hrvatska država stvorena u jugoslavenskoj boljševičkoj revoluciji 1941.-1945., a ne narodnom voljom na referendumu 1991., pobjedom u Domovinskom ratu i međunarodnim priznanjima 1992.

Naime, hrvatski narod se na prvim višestranačkim demokratskim izborima oslobodio jugoslavenskoga komunističkog jednostranačja i diktature, a na te izbore reakcija jugoslavenskih struktura, koje Josipović smatra tvorcima hrvatske države, bila je njihova agresija punoga spektra na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Međunarodno priznanje hrvatske državnosti uslijedilo je potkraj 1991. i početkom 1992., upravo nasuprot željama Josipovićevih jugoslavenskih struktura koje su nastojale da Hrvatska ostane u sklopu srbokomunističke Juigoslavije.

Govorom pak u Skupštini BiH Josipović je optužio hrvatsko državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom za sve zlo u BiH tijekom 90-ih godina.

U ovoj tvrdnji jasna je nakana da se od agresije na BiH amnestiraju jugoslavenske snage, a krivnja svali na hrvatsku nacionalnu i državnu politiku, koja je zaparvo jedina štitila bosanskohercegovačku državnu nezavisnost, tražeći u toj državi jednakopravan status hrvatskom narodu s druga dva konstitutivna naroda, a na čemu danas inzistira i Parlamentarna skupština EU.

Treći Josipovićev grijeh jest klevetanje vlastitoga naroda i države u inozemstvu, a riječ je o njegovoj izjavi u izraelskom Knesetu, kad je kao šef hrvatske države ustvrdio da je u Hrvatskoj još uvijek nazočna ustaška zmija te da je Hrvatska zmijska dolina.

U razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj nije postojao nikakav legalan jugokomunistički politički protivnik, a ustaša je nestalo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, jer su ih programatski, uz znatan dio hrvatskoga naroda, masovno i bez ikakva suđenja smaknuli upravo jugoslavenski komunisti kao potencijalne protivnike svoga režima.

Hrvatsku su državu stvarali hrvatski nacionalisti zajedno s većinom hrvatskoga naroda, koji je težio uspostavi svoje samostalne i demokratske države, a kojoj se opirala okoštala struktura jugokomunista i starih orjunaša, koje do danas predstavlja upravo Ivo Josipović.

Četvrti Josipovićev grijeh jest tvrdnja da su ratovi na prostorima bivše Jugoslavije bili plod nespretnih politika.

Naime, ova tvrdnja pogodovala je novoj beogradskoj politici, koja se poslije ratnih poraza devedesetih godina pokušala nametnuti preko t. zv. Memoranduma 2., kojim bi se ratna osvajanja zamijenila politikom državitvorne afirmacije “Srba u regionu”.

S druge pak strane Josipović je ovom tvrdnjom pokušao relativizirati srbijansku agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, a krivnju razdijeliti međusobno na žrtve srbijanske agresije i Washington, koji je stajao iza vojne intervencije NATO-a na Srbiju.

Peti Josipovićev grijeh jest nastojanje da zajedno s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić povuče hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije s Međunarodnoga suda pravde.

Tim činom Srbija bi bila oslobođena čak i moralne osude za sva zla nanesena hrvatskom narodu u agresiji tijekom 90-ih godina, čime bi se na stradalničkoj razini žrtva ponovno podvrgnula zločincu, a hrvatska država u sklopu tadašnjih nastojanja za integracijom t. zv. zapadnog Balkana, po tko zna koji put, podvrgnula Srbiji.

Kao šesti grijeh protiv hrvatske države Josipovićeve su najave osnivanja zajedničkih srpskohrvatskih veleposlanstva te niz drugih zajedničkih ustanova, a jednu od njih je pokušao, osnivanjem zajedničkoga političkog sveučilišta, realizirati Željko Jovanović.

Tim je činom Josipović krvavo stečenu naciopnalnu i državnu slobodu pokušao ponovno staviti na svetosavski žrtvenik, na kojem je tijekom sedamdesetgodišnjega razdoblja Hrvatska nakon državnosti gotovo izgubila i vlastiti identitet.

Kao posebnu predsjedničku nastranost valja izdvojiti posjet ličkom mjestu Srb, u kojem Pupovac s militantnom srpskom manjinom svake godine obnavlja proslavu masovnoga smaknuća nedužna hrvatskoga pučanstva u jugoistočnoj Lici, čime se dosadašnji predsjednik države zapravo poistovjećuje s krvnicima hrvatskoga naroda i rušiteljima njegove državnosti.

Kroz navedenih sedam smrtnih grijeha Josipovićeve politike provlači se nit krvavoga jugoslavenstva, koje bi, u slučaju izborne pobjede, očito mogao realizirati već najavljenom promjenom hrvatskoga Ustava, koji po nagovještajima sliči nekadašnjoj Federalnoj Republici Hrvatskoj iz 1945. godine, za kojom jedan Josipovićev pristaša, inače varaždinski psihijatar žali što nije još dulje trajala.

Birači koji će u drugom krugu predsjedničkih izbora svoj glas dati Ivi Josipoviću glasovat će upravo za takvu Hrvatsku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati