Sedam teških zabluda o BiH

0

Različiti akteri bosanskohercegovačke drame duže ili kraće vrijeme robuju različitim zabludama. No, najveća je zabluda istrajavati na ekskluzivnom stavu i očekivati kako ćemo kad-tad nadmudriti ili prisiliti suparnike na prihvaćanje vlastitog stajališta. Tako se zatvara začarani krug unutar kojega nema rješenja i pomalo se približavamo točki kada će svatko svakome okrenuti leđa i potražiti svoj put

U sklopu već započete predsjedničke kampanje i svoje turneje po Bosni i Hercegovini, predsjednik je Ivo Josipović posjetio Mostar i Sarajevo i razgovarao s najvišim predstavnicima svih strana i stranaka u ovoj državi, izbjegavši tako „pogrešku” Zorana Milanovića koji je došao samo u grad na Neretvi i odatle se vratio te navukao na sebe bijes Baščaršije. Izrekao je ovom prilikom i jednu historijsku rečenicu: Bosna i Hercegovina je najvažniji susjed Hrvatskoj, argumentiravši tu ocjenu podatkom da na tu zemlju otpada 30 posto hrvatskog izvoza, koji je bio i veći prije nego je Hrvatska ušla u EU. Ta izjava, dakako, ne bi predstavljala nikakvo otkriće Amerike da se ne radi o čovjeku koji ju je izrekao, odnosno o čovjeku koji je sav svoj angažman proteklih godina posvetio odnosima s jednom drugom balkanskom državom.

sarajevo bigValjda zbog tih trgovačkih, a ne nacionalnih, razloga primjetan je pojačan interes Hrvatske za što brži ulazak „najvažnijeg susjeda” u Europsku uniju i to bez čekanja na ispunjenje svih uvjeta koji se postavljaju pred zemlje kandidatkinje, kako je to objasnila i predložila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. I u tome je sadržana prva u nizu iluzija o zemlji dva riječna sliva, tri vjere, tri konstitutivna naroda i dva entiteta. EU jednostavno neće pristati na takav scenarij, pogotovo ne nakon loših iskustava sa zemljama kojima se gledalo kroz prste. Blisko ovoj zabludi je i uvjerenje kako će otvaranje europske perspektive samo po sebi otkloniti neslaganja i različite koncepcije uređenja države. Primarno je, međutim, pitanje odnosa triju konstitutivnih naroda, pri čemu je često spominjana primjena međunarodne presude u „slučaju Sejdić-Finci”, koja govori o pravima manjina, samo maska rješavanja tog pitanja. I nitko, ni jedan od tri naroda neće se dati zavesti nikakvom perspektivom i obećanjima o boljem životu te odustati od svojih fundamentalnih ciljeva, kolektivnih prava i povijesnih težnji.

Druga je zabluda mišljenje kako je najava srpskog referenduma o odcjepljenju, kako reče Valentin Inzko, besmislena i uzaludna, odnosno, reći će drugi, kako tu najavu Milorada Dodika tek treba shvatiti kao populizam koji služi za unutarnje potrebe ili stjecanje boljih pregovaračkih pozicija. Tu najavu treba, nasuprot takvim tumačenjima, shvatiti najozbiljnije. Republika Srpska je već danas država u državi u vrlo labavom konfederalnom odnosu s drugim entitetom. Kad se neka politička ideja objašnjava populizmom obično se pri tome želi umanjiti njezina težina. Ali, zapravo se još više daje na težini ideji koja računa, i to s razlogom, na masovnu potporu. Srbija, istina, formalno priznaje teritorijalni integritet BiH, ali tome ne treba vjerovati. Ona bi rado prekoračila Dinu čim se za to ukažu zgodne okolnosti. Trenutno kalkulira zbog svojih europskih planova. Osnažena Rusija bi joj sa svoje strane pružila ruku. Nema ni vojne sile koja bi mogla spriječiti spomenuto odcjepljenje, a jedino eventualno rješenje koje bi ga moglo preduhitriti je prihvaćanje konfederalnog ustroja zemlje. Kad naš predsjednik kaže kako bi odcjepljenje bilo štetno, on ne kaže da nije moguće, a kad ističe kako ono ne bi imalo pravni učinak domeće relativizirajući pojam „vjerojatno”. I nipošto ne stoji ocjena da Svijet i Europa ne dopuštaju promjenu granica. Ta one se stalno mijenjaju, na prostorima starih nastaju nove države. Najsvježiji je slučaj Krima, nešto stariji Kosova, a vrlo su aktualne i izgledne mogućnosti separacije Katalonije, Baskije, Škotske, pa čak Veneta, ili pak podjela Belgije, iako su sve te zemlje članice Europske unije, koja očito sama sobom ne stavlja nacionalno pitanje u drugi plan, na što se računa u slučaju BiH i njezinih „europskih perspektiva”.

Treća se zabluda odnosi na hrvatski pristup. Politički predstavnici Hrvata u BiH vjeruju kako mogu korak po korak, zaobilaznim putovima, okolo kole pa na mala vrata, taktičkim manevrima i diplomatskim kanalima, bez, naime, otvorenog izražavanja svojih ciljeva i vizija doći do kakve takve ravnopravnosti. Takvom politikom nikada se ništa bitno ne postiže. Iluzorno je očekivati kako će njihovu poziciju shvatiti netko sa strane, to neće shvatiti ni Bruxelles ni Washington pa čak ni Zagreb, koji isticanjem kako BiH-u neće postavljati nikakve uvjete za svoj pristanak i potporu europskoj integraciji ove zemlje propušta i zadnje učinkovito sredstvo i priliku Hrvatima u BiH osigurati jednakopravni status, pokazujući time krajnju nezainteresiranost za njihovu sudbinu. Oni su ovakvim pristupom došli u ponižavajući položaj moliti se tek za to da sami mogu birati svog člana predsjedništva države, umjesto što to čini drugi narod umjesto njih. Bilo bi daleko učinkovitije apstinirati lažne izbore, odnosno bez ikakvog kompleksa istaknuti svoj zahtjev za utemeljenjem vlastite republike kao što je ima srpski narod i to kao polaznu poziciju ispod koje se ne može ići. Staru hrvatsku zabludu o Hrvatskoj do Drine, koja je u nekim glavama živjela još početkom devedesetih, više ne treba ni spominjati, jer je posve prevladana.

Dakako, i Bošnjaci imaju svoju zabludu, a ona se sastoji u ideji građanske države, tobože bez nacija, što je jasno samo proziran paravan za prevlast jednog naroda i vjere nad drugima. Između ostalog, o tome znakovito govore sve veće obostrane simpatije Ankare i Sarajeva pa čak i otvoreno, nostalgično podsjećanje na otomansku tradiciju. S takvom se pameću Bošnjaci-muslimani nepovratno udaljavaju od druga dva naroda, te mogućnost eventualnog konsenzusa i dogovora o suživotu zaista svode na najmanju moguću mjeru.

Različiti akteri bosanskohercegovačke drame duže ili kraće vrijeme robuju različitim zabludama. No, najveća je zabluda istrajavati na ekskluzivnom stavu i očekivati kako ćemo kad-tad nadmudriti ili prisiliti suparnike na prihvaćanje vlastitog stajališta. Tako se samo zatvara začarani krug unutar kojega nema rješenja i pomalo se približavamo točki kada će svatko svakome okrenuti leđa i potražiti svoj put.

Karakteristična je također zabluda kako su država i državno jedinstvo neupitni i kako država mora postojati, što polazi od pogrešne premise kako narodi postoje radi države, a ne država radi naroda. Jer, ako većina građana neke države ne želi tu državu, ili ako je ne želi barem jedan od tvorbenih naroda, ona se može smatrati umjetnom i nasilnom tvorevinom bez izgleda na opstanak I nikakva tu međunarodna zajednica ne može ljudima nametnuti državu koju oni ne žele i koju ne doživljavaju kao svoju.

Zanimljiva je i priča o Daytonskom sporazuma koji se uzima kao Sveto pismo, ali samo onda kad može služiti za zaštitu vlastitih postignuća i blokiranje namjera onih drugih. E, a taj sporazum, koji, usput rečeno, nikada nije prošao provjeru građana i koji je neka vrsta oktroiranog ustava, doživio je niz puzajućih promjena. Tako Mato Tadić, sudac Ustavnog suda BiH u svojoj nedavno objavljenoj knjizi vrlo precizno navodi kako je Dayton u osamnaest godina promijenjen 109 puta, koliki je broj usvojenih amandmana na njega i to pretežno inicijativama i odlukama „visokog predstavnika”. Tadić isto tako konstatira kako su sve te izmjene, koje su išle u pravcu ukidanja principa pariteta na razini Federacije BiH, koja je federacija samo nazivom, ograničavanja nadležnosti županija i inauguriranja mostarskog statuta na način koji ne vrijedi ni za jedan drugi grad, redovito ili isključivo bile na štetu najmanjeg naroda.

U prilog nemogućnosti teritorijalnog razgraničenja BiH, bilo unutarnjeg bilo vanjskog, redovito se navodio argument „tigrove kože”, odnosno etnička izmiješanost stanovništva. Taj argument nikada nije bio ozbiljan, a ratni i poslijeratni razvoj događaja ga je posve poništio. Tako u Republici Srpskoj, po zadnjem popisu, živi 83 posto Srba, tek 2,5 posto Bošnjaka-muslimana i 1 posto Hrvata. Iz „multietničkog” Sarajeva su gotovo iščezli i Srbi i Hrvati, prostor bivše Herceg-Bosne je također etnički čist i bez etničkog čišćenja.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari