Sedmorica protiv Tebe

0

Eto, dragi čitatelji, Boljehna nam je obolio od crijevne viroze jer je pojeo malo pljesniva sira (eh da je znao sparagovićki bi plijesnik danas resio talijanske konobe koliko i gorgonzila naše oštarije u kojima se jede samo talijansko, pa se nazivaju picerijama) i stade radnja romana vrtijeljke. Ogladnio čovjek, Vuka je sadila kupus u vrtlu, a daleko mu se bilo dovući do tri metra udaljene trpeze, sa zemljanoga je poda pokupio komadić i…

HRVATSKI_JEZIKx

Sad je stalno na zahodu (Vuke, o Vukana, moran učinjet još jedan mali klistirić da mi bude boje.), što nije nužno loše jer je Boljehna tako postao pretečom ljudi radi kojih se danas održavaju tjedni kretanja (rekli bi oni što se grade Englezima mobilnosti) te je napokon dobio prigodu raditi na sebi i upoznati čari tjelesnoga samoupravljanja (reklo bi se novohrvatski osvijestiti si vlastite ljudske resurse ili potencijale), tj. spoznati da se ipak može doklatiti do vrčine u kutu vlastita dvora koju prazni, pogađate, Vuka. Lijepe li pretpriče Palmotićevoj Gomnaidi.

Kako Boljehnu ne bismo ometali dok se čisti i prije Korizme, prijeđimo na već odavna zanemarene jezikoslovne teme. Razdražuju me, naime, športski osvrtnici (reče se danas komentatori) koji neobično shvaćaju poprilično raširen pojam izvrsnost koji obožava MZOS, moje matično ministarstvo donedavno zvano MZOŠ. Veli tako osvrtnik neki da je Filip Zubčić ostvario najbolje 21. najbolje vrijeme druge vožnje u trenutku kad su svoj nastup završila 23 skijaša. U prijevodu na zdravorazumski hrvatski naš je skijaš u tome trenutku bio pretpretposljednji, no ako smo za Šegedina svi bili odgovorni, u novome smo dobu svi izvrsni te bi u skladu s tim uskoro trebalo očekivati da će u udžbenicima iz zemljopisa (u Hrvatskoj preimenovana u geografiju jer međunarodica skovana od grčkih riječi u značenju zemlja i pismo savršeno opisuje čime se ta znanost bavi, a hrvatska složenica koja se sastoji od riječi zemlja i opis, naravno, ne valja jer nije dovoljno precizna) pisati kako je San Marino 224. najveća država ili 214. najnapučenija država na svijetu. Moj bi pak razrednik Mato Mustapić valjda morao reći da sam 27. prvi po abecedi u imeniku. Volimo mi te strane jezične natruhe, a i volimo da pri usporednoj uporabi strane i domaće riječi više piza strana. Tako se viski, škotska rakija, u Edinburghu proizvodi u destilerijama, a obična hrvatska rakija, primjerice iz Vašarovića, nije dostojna veleučene riječi destilerija te se proizvodi u pecarama. Viski se, dakle, destilira, a rakija peče jer stano je strano, a naše ne valja.

Kako pecare žive tek u područjima nastanjenim divljim hrvatskim plemenima, koja nemaju pretjerane sklonosti destilaciji i europejštini nego hodaju u narodnoj nošnji i diče se natražnim hrvatstvom, vrijeme je, kad se već sami gizdamo time, da se podsjetimo kako je 28. siječnja 1971. u Oslobođenju mala, ali odlučna skupina bosanskohercegovačkih Hrvata objavila Sarajevsku deklaraciju o hrvatskome jeziku. Odmilja je nazovimo Sarajkom. Kao i o svemu što se naziva deklaracijom, ponešto se pročita, prigodno se odbudniči i odavorija, ali se o sadržaju ne govori preveć jer se jednima ne čita, a drugima su, među kojima ima i zatiratelja i orvelijanskih prešućivača, puna usta u svrhu samopromidžbe. Gotovo je nevjerojatno da se 24 godina nakon nastanka Sarajke, kad je njezin sadržaj dostupan na mreži, o njezinoj biti i dalje šuti. Gotovo je nevjerojatno, ali nije slučajno! Pogotovo ako vam je poznata sudbina Mile Pešorde, jednoga od sedmorice potpisnika Sarajke, koji je nedavno u sporu s Predragom Matvejevićem dobio sudsku, ali je pitanje hoće li ikad dobiti moralnu zadovoljštinu. Toliko o nama Hrvatima – narodu tvrde šije i kratke pameti.

O okolnostima u kojima je Sarajka nastala ponešto se i piše. Poznato je da je nastala četiri godine nakon zagrebačke prethodnice (nazovimo ju Zagrebkinja), ali se rijetko ističe da je između dviju deklaracija objavljena školska inačica novosadca te je pitanje hrvatskoga jezika i u Hrvatskoj bilo daleko od rješenja. Kako je bilo biti Hrvatom u BiH, dostatno govori činjenica da se i u isključivo hrvatskim sredinama poput zapadne Hercegovine prvo učila ćirilica (dakako ne bosančica), a kako li je tek bilo u Laktašima ili Srebreniku? Sadržaj Sarajke možda nije bio jezikoslovno izbrušen poput sadržaja Zagrebkinje, nije imao ni izbliza tolik javni odjek, ali je u mnogim točkama bio izravniji (jer i danas je znatno teže biti Hrvatom u Sarajevu nego u Zagrebu), rekao bih i iskreniji. Na jednome mjestu potpisnici zahtijevaju da „neki predstavnici hrvatskog dijela kulture ne budu statisti po nacionalnom ključu“. Prokazuju se i tada, dakle, tobožnji borci za hrvatsku jezičnu i inu ravnopravnost koji su odlučni u tome da se održi status quo. Lažna se ravnopravnost hrvatskoga jezika najočitije oblikuje u zahtjevu da se u praksi „osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom“. Jučer niste mogli napisati glagol na –irati u Oslobođenju, a danas nemate utjecajan hrvatski medij. Čak i Večernji.ba, naime,često piše zloglasnim BHS-om jer se zakon tržišta pretpostavlja težnji za jezičnom ravopravnošću.

U podštivu se Sarajke nazire pozivanje na jezičnu kulturu Hrvata u BiH: od Humačke ploče, preko stećaka i aljhamiado-književnosti (čiji su se najizvrsniji pripadnici smatrali Hrvatima koliko god tko to nastojao izbaciti iz hrvatskih enciklopedija) do franjevačke književnosti na čijoj je tradiciji ponikao i razmetni Ivo Andrić (pa i Miljenko Jergović ako hoćete), tradiciji o kojoj strahovito malo znamo i stoga što su naši mecene skloniji punjenju vlastita trbuha negoli uzdizanju duha. Imena prokazivača pomalo blijede, muk će minuti, a imena Stanka Bašića, Veselka Koromana, Vitomira Lukića, Mire Marjanovića, Nikole Martića, Vladimira Pavlovića i Mile Pešorde svijetlit će u mraku. Do žuđene pravde koju su Sarajkom potpisinici zazivali vjerojatno ne će tako skoro doći, no nije li donekle i to dokaz da su zemljica Bosna i zemlja Hercegova povijesne hrvatske zemlje jer nije li Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika?

I za kraj upozorenje stanovnicima Zažablja i Popova. Viđene su dvije skitnice u bludnji tim krajevima. Jedan od lutalica neobično sliči na jednoga kulturnog trudbenika (kažu da bi skitnica bio isti trudbenik da pusti brkove), a drugi mu je navodno šegrt. Priča se da su u potrazi za blagom iz zdenaca te kako glavar tjera šegrta da pije vodu iz zdenaca kako bi provjerio ima li na dnu zlata. I dok se za vodu i vodopiju ne morate bojati jer daleko je ljeto i suša, na vašemu bih mjestu, dragi Zažapci i Popovci, zatvorio konobe jer od silnoga nadgledanja vođa brzo ogladni, a potom i ožedni. Ukratko, pripazite na pršut i vino jer su u Hercegovini odavno izumrli Vodopići, ali i danas ima Samopijana.

[ad id=”40551″]

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2015.

facebook komentari