Sevdalinka nije nastala u Bosni, već u Splitu, i to 1574. godine

16

Senzibilni erotski zanos i ljubavna melankolija vratit će se ponovno u život i naći svoje staro mjesto, drži prof. Bajtal Iako se smatra da je sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, ona se kao filozofija ljubavi rodila u Splitu davne 1574. godine! Potvrdio nam je to prof. dr. Esad Bajtal, doktor znanosti, sociolog, psiholog, filozof, politički analitičar, a prije svega veliki čovjek koji je upravo gostovao u Splitu oduševivši posjetitelje promocije svoje nove knjige “Sevdalinka-alhemija duše”, održane u Europskom domu, u organizaciji udruge Cenzura Plus.

[dropcap]V[/dropcap]eza sevdalinke i Splita je genetska, a to znači vrlo stara i važna. Govori o prvoj nesretnoj, neostvarenoj ljubavi opjevanoj 1574. na sevdalinski način tog vremena. Njezini akteri bili su mladi trgovac Adil i Marija (Mara) Vornić. Događaj je zabilježen u spisima ondašnjeg splitskog kneza. Inspiriran time, Franjo Bokatuli spjevat će epitaf “bidnoj Mari”, a Splićanin Luka Botić, tri stoljeća poslije, spjevat će o tom događaju spjev “Bijedna Mara”.

Još je jedna veza sevdalinke i Splita: vlasnik i direktor sarajevskog Rabica, kuće koja je izdala knjigu, Goran Mikulić, Splićanin je, točnije, rodom iz Omiša. Za splitsku promociju najzaslužniji je, opet jedan Splićanin, nesebični kozmopolit – Pero Jurišin. Tako se, pojavom ove knjige, stare veze sevdalinke, Sarajeva i Splita, dodatno i ubrzano umnožavaju i prepleću.

Uvijek rado dođem u Split, grad sunca i muzike. Tradicionalna dalmatinska pjesma mi je bliska jer dijeli senzibilnost i melodijsku nenapadnost i blagost sevdalinke, posebice neobično meku i sevdalijski senzibilnu pjesmu “Ribar plete mrižu svoju”. I ne samo nju. Konačno, podsjećam na bosanskog Dalmatinca Milana Eterovića koji je bio veoma popularan izvođač dalmatinskih pjesama na predratnom Radio Sarajevu, iza kojega je, koliko znam, ostalo vrijednih arhivskih snimaka pjesama sunčanog dalmatinskog podneblja. Sarajevo i Split spaja neka univerzalno-ljudska i melodijsko-zavodljiva frekvencija na kojoj se njihovi građani i danas uzajamno prepoznaju i ogledaju. Toga moramo biti svjesni. I, kao odgovorni ljudi, trebamo to dobro čuvati i sistematski njegovati.

Kako definirate sevdalinke? Zašto ste se odlučiti pisati o njima?
– Sevdalinka je bol – koja pjeva. To je posebna vrsta boli, ljubavne boli, dakle, boli koja raduje i radosti koja boli. Ta volšebna dijalektika paradoksalnog emocionalnog miksa koji rezultira senzibilnim melopoetskim učinkom već stoljećima, jednakom opojnošću plijeni, kako stvaratelje, tako izvođače i slušatelje sevdalinke. Tome zahvaljujući, dogodilo se da u neka davna “gluha” vremena (vremena usmene predaje) nepostojanja elektroničkih medija i nosača zvuka sevdalinka nadiđe granice Bosne i bivše Jugoslavije, te preko Bugarske, Rumunjske i Mađarske dospije čak do Besarabije. Njezin vrhunski izbrušeni stih i poetski stil, uz tankoćutnu melodiju punu melizama (trilera, ukrasa), davno su se nastanili u moje mladenačko uho. Dakle, pod presijom te neodoljive izazovnosti sevdalinke, kakva mi se pokazivala u izvedbi velikih majstora pjesme (Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Nade Mamule, Zehre Deović, Zore Dubljević…), nisam mogao ne napisati ovu i ovakvu knjigu. Knjigu o pjesmi života. Iako je zovu “ljubavnom pjesmom”, u suštini je ona pjesma života. Pjesma koja se uspješno nosi sa svim životnim problemima čovjeka, kao što su: nesretna ljubav, osobne i obiteljske tragedije, odlasci u vojsku, pogibije, običaji, njihove zabrane i prijestupi, bračni preljubi. A tu su i sevdalinke o poljima, planinama, rijekama, gradovima i selima Bosne; o suncu i kišnom oblaku…

Kakav je položaj sevdalinke danas u BiH, te općenito? Je li ona potisnuta zbog preglasne elektroničke glazbe, te sve raširenijeg turbo folka?

– Nažalost, sevdalinka danas više je predmet ideologiziranja i kvazipatriotiziranja nego istinskog životnog interesa, kakav je za nju postojao od postanka pa do agresije na Bosnu. Privatni elektronički mediji, čineći ustupak agresivnoj muzičkoj modi današnjeg vremena, potisnuli su sevdalinku (čast izuzecima) u kasne noćne i rane jutarnje sate, dakle, u vrijeme kada mlađi svijet uglavnom spava. Ni javni mediji nisu puno bolji. Na taj način nove generacije gotovo da i nemaju dodira s njom. A u manjem BiH entitetu sevdalinka je (prešutno-ideologijski) praktično prognana iz tamošnjih medija, što je svojevrstan apsurd, jer ona, po logici slušateljskog iskustva koje pamtimo, pripada svima i svoje najbolje stvaratelje i izvođače imala je na svim etnostranama. Uz spomenute, tu su još Aleksa Šantić, Jozo Penava, Nedjeljko Bilkić, Jovica Petković, Ismet Alajbegović-Šerbo, Himzo Polovina…

Na vašoj promociji kazali su da sevdalinku koristite kao medij za kritiku društva. Je li i ona doživjela svoje modifikacije?
– Kao pjesma ljudskog dostojanstva (bol koja pjeva), sevdalinka je pjesma svojevrsnog prkosa i pobune, koju djevojke tog patrijarhalnog vremena koriste da bi njome, jer drugog načina nije bilo, izrazile svoje neslaganje s tvrdim običajima vremena. Vremena dogovaranih brakova, u čijoj pozadini stoje ekonomski interesi čuvanja i uvećavanja obiteljskog blaga na račun ljubavi i prava zaljubljenih na slobodu ljubavnog izbora. U otporu toj i takvoj stvarnosti, sevdalinka pjeva o ljubavnoj čežnji i pravu na ljubav (Nije blago ni srebro ni zlato / već je blago što je srcu drago), koje je, tadašnjoj mladosti, najčešće grubo uskraćivano. Tako, pjevajući u korist svojih prava i brojnih drugih životnih vrijednosti, sevdalinka, uz ostalo, može biti čitana i slušana, kao svojevrsni pedagoški kompendij svoga vremena. Njezin čudesni melopoetski izraz, zahvaljujući arhivu bivšeg Radio Sarajeva, i diskografiji 20. stoljeća, ostao je zabilježen na nosačima zvuka i knjigama sabranih tekstova. Zahvaljujući tome bit će sačuvana u svojoj najboljoj izvedbi, tako da njezino današnje nekompetentno i iskrivljeno izvođenje (kako tekstualno, tako i melodijsko) nema svog većeg izgleda za budućnost od bilo koje druge pomodne prolaznosti našeg vremena.

Sevdalinka pjeva o ljubavi, duši, iz nje progovara čista alkemija, kako ste sami kazali. Koliko je ona pogodna ili ne za ova današnja vremena opterećena materijalnim?
– Vaše pitanje pogađa u srce problema sevdalinke u našem, profitom ubrzanom i, uvjetno govoreći, pragmatski neurotičnom vremenu koje ne ostavlja mjesta onom predahu koji sevdalinka traži. Odnosno, u svom nehaju za bilo šta drugo, ovosvjetsko, izvan sevdisanja i htijenja da se udovolji vlastitoj ljubavnoj želji, koja je važnija od svega drugog: važnija od sna; važnija od oca i majke; od sela i običaja. Zato “Mujo kuje konja po Mjesecu”, jer nošen željom vlastite ljubavne strasti (“znaš kad meni naumpadne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca …”), plahovito hrli u himerički ljubavni zagrljaj one o kojoj i budan sanja.
Danas je surovi i sirovi profit iznjedrio neki drugi zanos, sav okrenut dobiti i novcu kojim se kupuje sve. Čak i “ljubav”. Stvari su danas vrijednosno postavljene naopako, ali ne mislim da će ta naopakost vječno ostati. Ljubav je isuviše moćan osjećaj, ukopan duboko u srce ljudskog bića i samog života, da bi tek tako, nečujno i bez traga, bio potisnut na periferiju psihološki zahtjevnog muško-ženskog odnosa. Senzibilni erotski zanos i ljubavna melankolija vratit će se ponovno u život i naći svoje staro, i trenutnim materijalnim interesima žrtvovano mjesto.

Imate li neki stih iz sevdalinke, vama jako drag?
– Teško pitanje. Izbor još teži. Pa ipak, kad već tražite da se upustim u izazov i rizik takve vrste estetskog izbora, evo jednog, monološko-dramatski mračnog i udesno-sudbinski teškog stiha. Stiha aksiološki vrijednog i dostojnog izvorno teorijske čistote filozofije egzistencije danskog filozofa S. Kirkegaarda: Šta je život, dva koraka / Od avlije do sokaka / Kratak kaljav put / Šapće Jusuf mutna čela / Niz obraz mu suza vrela / Kanu na dlan žut.

Sevdalinka kao nematerijalno UNESCO-ovo blago

Za Bosnu je sevdalinka isto što i fado za Portugal. Zajednički su im melankolična melodija i tužan tekst, te senzibilitet velike čežnje što je stvaraju nesretne, nikad ostvarene ljubavi. No, sevdalinka je od fada starija nekoliko stoljeća, baš kao i od američkog bluesa s kojim, simbolički govoreći, dijeli ambijentalne zasade. Naime, blues su, na poljima pamuka, spjevali robovi američkog juga, a sevdalinku su ispjevale mlade zatočenice bosanskih avlija. S druge strane, sevdalinka svoju notnu neuhvatljivost i interpretativnu slobodu, u trenucima pjevačkog nadahnuća i ukupnog senzibiliteta pjevača, dijeli s jazzom. Nažalost, sevdalinka još uvijek nije zaštićena, no to treba biti prioritet čuvara bosanskog kulturnog naslijeđa: učiniti je dijelom nematerijalnog blaga UNESCO-ove liste kulturne baštine čovječanstva, jer ona to, kao velika umjetnost, istinski zaslužuje.

Sevdah u svijetu

Pronoseći ga svijetom kao inventurno nezaobilazni aksiološki potencijal vlastitog melopoetskog sadržaja, sevdalinka je ogledalo ljudskog prepoznavnja i samospoznavanja. Tome zahvaljujući, biva ljudski prepoznatljiva i kad je daleko od nas, što nam pokazuju i primjeri norveških interpretatorki sevdalinki, Amerikanke Mary Serhart i drugih. Nije nepoznato da je na koncerte Safeta Isovića, legende sevdaha, 70-ih godina prošlog stoljeća, pored naših ljudi u najvećim dvoranama Berlina, Stuttgarta, Münchena, toga doba dolazilo i po tisuću, dvije njemačkih slušatelja, u šta sam i osobno uvjerio.

MB/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Novopečeni Bošnjački narod bi nam uzeo i sevdalinku kao nešto ‘svoje’! Nedamo!

    • srka

      Heheheheee…Lilith…a da nije Split bio u sustavu Bosne?
      Ili kako to nekoč lijepo reče…nesretni…šmrc…Šešelj…kako ono bi…sa Splitom i morem i Srbijom…opa!
      by Srka®

      • :))) Srbija sve do srpskog Zadra ( 😛 )

        • srka

          Ih kako bi to bilo lijepo…jednan narod…jedna drzava…jedan vodja!
          Srbija bi imala more…i mirna Bosna……….a Boga mi Hercegovina….
          Pa razglednice…Поздрав из Задра”
          ….pa bi bila zemlja cela u rukama proletera!

          by Srka®

          • HRSmoock

            Slušaj…Sve je moglo, ali zašto jedan vođa? Zar uvjek mora da postoji neki “tata” ili “tate”. Da ljudi imaju mozga preuzeli bi odgovornost za svoje živote. Ovako…

          • srka

            Ma šalim se…
            by Srka®

          • HRSmoock

            Može i “mama”. Kao Merkelica. Ali ni to nije ispalo…Gladne oči GDR švaba :)) He-he, Merkelica i dalje pegla farmerice.

        • HRSmoock

          Il’ barem do Nos Kalika!

  • Novopečeni Bošnjački narod bi nam uzeo i sevdalinku kao nešto ‘svoje’! Nedamo!

    • srka

      Heheheheee…Lilith…a da nije Split bio u sustavu Bosne?
      Ili kako to nekoč lijepo reče…nesretni…šmrc…Šešelj…kako ono bi…sa Splitom i morem i Srbijom…opa!
      by Srka®

      • :))) Srbija sve do srpskog Zadra ( 😛 )

        • srka

          Ih kako bi to bilo lijepo…jednan narod…jedna drzava…jedan vodja!
          Srbija bi imala more…i mirna Bosna……….a Boga mi Hercegovina….
          Pa razglednice…Поздрав из Задра”
          ….pa bi bila zemlja cela u rukama proletera!
          …pa…pa bi vi danas lijepo ucili i jos jedno pismo…u skolama…aha…pa bi vam dakako bilo danas lakse…otisnuti se u svijet…

          by Srka®

          • HRSmoock

            Slušaj…Sve je moglo, ali zašto jedan vođa? Zar uvjek mora da postoji neki “tata” ili “tate”. Da ljudi imaju mozga preuzeli bi odgovornost za svoje živote. Ovako…

          • srka

            Ma šalim se…
            by Srka®

          • HRSmoock

            Može i “mama”. Kao Merkelica. Ali ni to nije ispalo…Gladne oči GDR švaba :)) He-he, Merkelica i dalje pegla farmerice.

        • HRSmoock

          Il’ barem do Nos Kalika!