SFR Jugoslavija je bila zločinačka organizacija, a Udba njezino najjače represivno oružje

1

Tužitelj na Zemaljskom sudu u Münchenu do te je mjere sustavno postavio optužbu da će biti dokazana teza tj. istina da je SFR Jugoslavija bila zločinačka organizacija, a Udba njezino najjače represivno oružje

Na dan kad su cijela Europa i zapadni svijet slavili pad Berlinskoga zida, zvanog i “antifašistički zid” (zbog toga je civiliziran demokratski svijet izbacio iz uporabe taj anakroni izraz koji umjesto na slobodu asocira na komunizam), u Zagrebu i Hrvatskoj nije bilo svečanosti na Trgu bana Jelačića, nije bilo koncerta ni prigodnih govora. Nije se zasvirala Oda radosti, kako bi se podsjetilo da je Hrvatska – unatoč agresorskom ratu koji se dogodio kao zadnji pokušaj obrane totalitarizma u srcu Europe nakon pada željezne zavjese – danas zemlja članica EU-kluba uljuđenih naroda Europe. Ne, umjesto toga u Zagrebu se obilježilo sjećanje na žrtve Kristalne noći, simbola nacizma i antisemitizma, noći kad su nacisti napravili pogrom Židova u Njemačkoj. Mimohod u kojem je sudjelovalo dvjestotinjak ljudi organizirala je, a tko drugo nego najpoznatija ekspozitura kosovsko-udbaške mreže u Hrvatskoj – Documenta. Na čelu tog mimohoda bili su Vesna Teršelič i Milorad Pupovac, te glumac Vili Matula, najrevniji Titov omladinac u hrvatskom glumištu. To su prenijele sve televizije u glavnim informativnim emisijama. Nijedna od njih, kao ni nitko u hrvatskoj javnosti, se nije pitao – pa pobogu, čemu sad to? Čemu se u Hrvatskoj obilježava tragičan događaj koji se dogodio u nacističkoj Njemačkoj, u danu kad se u demokratskoj Njemačkoj i cijelom demokratskom svijetu slavi pad totalitarizma i povijesni slom komunizma u Europi?

Documenta i “nacistička” Njemačka – i “ustaška” Hrvatska

Teršelička je po običaju i ovu prigodu sjećanja na tragediju koja se dogodila u Njemačkoj iskoristila kako bi sve povezala s NDH i Katoličkom crkvom i sve to upakirala u habitus moderne Hrvatske. Dakle, odgovor na pitanje otkud im je i kako palo na pamet po Zagrebu šetati se u čast žrtava Kristalne noći, a ne npr. u Valpovu, na njemačkom danu žalosti koji se organizira kao Dan sjećanja na stradale njemačke civile – žrtve komunističkih logora – glasi: sve to rade zbog Njemačke. Dok god traje proces Perkoviću i Mustaču pred sudom u Münchenu, Udba – koja vlada Hrvatskom – će kroz svoje najvjernije ekspoziture poput Documente, Pupovca, Zorana Pusića i ostalih – odnedavno i potpisnika neke smiješne antifašističke platforme, Njemačku na jedan iznimno maliciozan način, poput ovoga s Kristalnom noći, u hrvatskoj javnosti pokušati stigmatizirati kao nacističku državu, a onda s njom povezivati i današnju, po Documenti i ostalima, još uvijek “ustašku” Hrvatsku. Josipovićev već “opjevani” govor o “ustaškoj zmiji” koja gmiže Hrvatskom u izraelskom Knessetu nije više potrebno ni posebno spominjati. Ali, u svakom slučaju, nevjerojatan je taj zajednički prijezir prema Njemačkoj kojeg, nakon neuspjelog pokušaja “puča” na hrvatski Ustav lexom Perković, više ne mogu ni sakriti. Proces, koji je definitivno početak demontaže vladajućih udbaških struktura, čini ih nervoznim i nemoćnim. To vidimo svi mi koji smo izvan te priče i to promatramo hladne glave. Kao što vidimo i duboku povezanost ”obrambene logike” djece jedne te iste ideologije i strukture – Vesne Teršelič i Anta Nobila. Ovih dana u Münchenu u postupku protiv Perkovića i Mustača svjedoči Krunoslav Prates, suradnik Udbe kojeg je Perković imao na vezi i kojeg je vrbovao, a koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog Đurekovićeva ubojstva koje je, prema presudi, ”namjestio” u garaži u kojoj je bila tiskara novina ”Hrvatska država” u vlasništvu poznatog emigranta dr. Ivana Jelića, a u kojoj je Prates radio. Osim što se iz iskaza njegova brata Hrvoja Pratesa i bivše žene, makedonke Keti Prates, da zaključiti da je Udba i njih zavrbovala, i da o Đurekovićevu ubojstvu vjerojatno znaju i mnogo više od onoga što su iskazali pred sudom – a uglavnom su govorili da se ničega ne sjećaju dok ih je sudac Dauster “mljeo” hvatajući ih u lažima – jasno je da s Pratesom očito i dan danas u zatvoru upravlja stara služba. Kao što je Trešelička na dan slobode Europe u Zagrebu uprizorila sjećanje na Kristalnu noć, tako i Nobilo svugdje i u svakoj konstataciji i pitanju vidi ustaše i teroriste, na koju sudac Manfred Dauster – jedan vrlo izravan tip i umjeren cinik – samo konstatira: ”Opet vi, gospodine Nobilo…”.

Nobilo i pamflet iz Jutarnjeg kao dokaz

Ono što je šokiralo svih na sudu je da je od Sudskog vijeća zatražio da se u spis, kao dokaz, uvede tekst iz Jutarnjeg lista od prošlog ponedjeljka, na dan kad je trebala svjedočiti Đurekovićeva udovica, starica kojoj su uz muža poslije ubili i sina. U tom tekstu Đurekovića prikazuju kao playboyja koji je financirao svoju ljubavnicu, i to prikazuju kao razlog njegova odlaska iz Hrvatske. Taj tekst bi smatrali tek vrhuncem degutantnosti i zloće da on nije dio pamfleta od dvjestotinjak stranica kojeg je Pratesov odvjetnik po službenoj dužnosti predao Sudskom vijeću. Osim kompletne diskreditacije pok. Đurekovića, u tom spisu još stoji Pratesova tvrdnja da su Perković i Mustač nevini, a da su svi – uključujući i Đurekovića – bili špijuni BND-a. Ono što Perkovićeva i Mustačeva obrana želi postići, (Mustača brani odvjetnica iz Nobilova ureda), osim prikaza hrvatske emigracije kao isključivo ustašoidne, je i to da ondašnju Zapadnu Njemačku prikažu kao zločinačku organizaciju, a ne komunističku Jugoslaviju, što je jedan od ciljeva ovoga procesa i u čemu će Zemaljski sud u Münchenu uspjeti. Tužitelj je jednostavno do te mjere sustavno postavio optužbu da će biti dokazana teza tj. istina da je SFRJ bio zločinačka organizacija, s Udbom kao najjačim represivnim oružjem. I za to pokušati denuncirati, Perkoviću i Nobilu i dan danas, iako doživotno iza rešetaka, služi Krunoslav Prates. Izvan svake sumnje je da taj dokument nije pisao Prates, već da je stigao iz Zagreba, a Nobilo je dio odmah proturio u Jutarnji list. I Sudsko vijeće to zna. Nakon što je braću Jelić, liječnika Branka i pravnika Ivana, pokušao prozvati za ustaštvo i terorizam, a to je demantirao čak i Prates, Nobilo ide s tezom da Perković dajući Pratesu novac zapravo nije plaćao njegove usluge za Udbu, već financirao list ”Hrvatska država” – i time demokratska strujanja unutar hrvatske emigracije.

Perverzne teze o Udbi i emigraciji 

Tu tvrdnju možemo slobodno nazvati pravnom i stvarnom perverzijom, a vidjet ćemo kako će je Sud vrednovati. Ta tvrdnja podsjeća na Teršeličkino spajanje njemačke Kristalne noći sa suvremenom Hrvatskom. Krunoslav Prates očito će s doživotne robije na sljedeća dva sudska ročišta braniti Perkovića i Mustača pa je vrlo važno spomenuti glavne naglaske iz njegove presude kojom je dobio doživotni zatvor, a koja dobrim dijelom i definira njegov i Perkovićev odnos.

U presudi koju je Viši zemaljski sud u Münchenu izrekao Krunoslavu Pratesu navodi se da postoje dvije varijante ubojstva Stjepana Đurekovića, a “sa sigurnošću je utvrđeno da jedna od te dvije varijante odražava stvarni tijek počinjenja kaznenog djela.

Za četvrtak, 28. srpnja 1983. godine u 11:30 sati, Stjepan Đureković je s jednom prijateljicom (inače svjedokinjom) dogovorio vožnju gumenim čamcem na rijeci Isar. Na vožnju su trebali krenuti od mosta u W.-u. Prije toga je želio je donijeti svoj rukopis za članak u listu “Hrvatska država” u tiskaru u W.-u. Đureković je napustio svoj stan u ulici S.-Straße u M.-u u vremenu između 10:00 i 11:00 sati ujutro. Otključao je vrata svojim ključem, ušao je u prostor u vremenu između 11:00 i 11:30 sati preko drvenih ulaznih vrata u dvorištu garaže, ušao je unutra i položio rukopis na fotokopirni uređaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije tiskare. S obzirom na to da mu se zbog dogovorene vožnje brodom žurilo i da je bio upoznat s prostornim rasporedom unutrašnjosti garaže, nije uključio svjetlo u tamnoj garaži, nešto svjetla dopiralo je kroz blago otvorena vrata.

Prema prvoj varijanti, počinitelji su ušli u tiskaru u noći ili u ranim jutarnjim satima 28. srpnja 1983. godine pomoću ključa kojeg im je Prates preko Perkovića stavio na raspolaganje, pripremili su zasjedu u stražnjem dijelu garaže i pričekali svoju žrtvu. Nakon što je Đureković, koji nije slutio konkretan napad, položio članak na fotokopirni uređaj i okrenuo se radi odlaska, dva počinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.
Prema drugoj varijanti ubojstva, počinitelji su motrili garažu nakon što im je Đurekovićev dolazak dojavljen. Đureković nije ništa slutio, a i žurio je radi dogovora s prijateljicom te ostavio za sobom nezaključana vrata.

“Počinitelji, koji su prema razrađenom planu izvršenja znali da je žrtva upala u njihovu zamku, krenuli su za njim. Tek je u tom trenutku, u svjetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata u tamnu tiskaru, Đureković primijetio druge njemu nepoznate osobe kako se spremaju ući u garažu”. Đureković se sakrio u “iza kompresora u stražnjem prostoru garaže”. Kada su ga počinitelji pronašli, pokušao je pobjeći iz garaže, a dvojica su pucala. Nakon ispucanih metaka, jedan od počinitelja zadao mu je više ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom. Đureković je već kod prvog udarca pao pored drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru, a tamo je u svakom slučaju jedan počinitelj zadao Đurekoviću još više snažnijih udaraca u glavu s donesenim predmetom kako bi bio siguran u uspjeh ubojstva. Počinitelji su uzeli ključ garaže od žrtve i udaljili su se od mjesta počinjenja kaznenog djela a da ih nitko nije identificirao.

Prates zavrbovan 1975., razgovori dva-tri puta mjesečno

Perković je Pratesa vrbovao 1975. godine, kako je navedeno u presudi. Sam Perković je došao pred ulazna vrata kuće u Njemačku te kazao Pratesu kako su “u Jugoslaviji željeli biti informirani o djelovanju hrvatskih emigranata kako bi se u ranoj fazi mogli otkriti eventualni planovi protiv jugoslavenske države”, te kako bi Prates “mogao doprinijeti osiguranju mira u njegovoj domovini”.

U presudi stoji kako je Prates to pročitao “kao skrivenu prijetnju”, ali istovremeno “nije vidio nikakvog razloga ne davati nikakve informacije o hrvatskoj emigrantskoj sceni, jer je bio mišljenja da bi prosljeđivanjem informacija i odgovorni u Jugoslaviji mogli postati svjesni da se u svakom slučaju unutar HNO-a i u okruženju dr. Jelića ne koriste nasilna sredstva u radu za uspostavu hrvatske države, već isključivo sredstva iz područja politike i medija”.

Nakon toga Krunoslav Prates redovito je dostavljao podrobne informacije Josipu Perkoviću, a način komunikacije je bio izuzetno zanimljiv.

Razgovarali bi telefonom dva do tri puta mjesečno – telefon bi zvonio po tri puta u puni sat, što bi se ponovilo dva puta. Zatim bi Prates nazvao iz javne telefonske govornice. Osim toga, Prates se u svakom slučaju jednom godišnje, a ponekad i više puta – uglavnom dok je bio na godišnjem odmoru – sastajao s Perkovićem osobno u inozemstvu: primjerice u Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Luksemburgu – ili u Zapadnom Berlinu.

Prates, čiji su pseudonimi u Perkovićevim spisima bili “Boem” i “Stiv”, bio je najvažniji Perkovićev informator u Njemačkoj najkasnije do sredine 1978. godine. Dolaskom hrvatske države 1991. Prates, još uvijek ugledan član hrvatske emigrantske zajednice – koja je bila šokirana 2003. kad je protiv njega podignuta optužnica za Đurekovićevo ubojstvo – se aktivno uključio u prikupljanje humanitarne pomoći za Hrvatsku. Mrežu mu je organizirao nitko drugi nego Josip Perković. Koji ga i dalje ima u šaci, iako su obojica iza rešetaka, i to putem stare strukture koja – piše u presudi Pratesu – Hrvatskom vlada i danas.

Prates – Perkovićev “Boem” i “Stiv” – bio je najvažniji Perkovićev informator u Njemačkoj najkasnije do sredine 1978. godine. Dolaskom hrvatske države, 1991., Prates se aktivno uključio u prikupljanje humanitarne pomoći za Hrvatsku. Mrežu mu je organizirao – Perković.

NG/7Dnevno/Dnevno.hr

facebook komentari

  • Velika Istina

    Tužitelj na
    Zemaljskom sudu u Münchenu do te je mjere sustavno postavio optužbu da
    će biti dokazana teza tj. istina da je SFR Jugoslavija bila zločinačka
    organizacija, a Udba njezino najjače represivno oružje