Pratite nas

Umjetnost

Sherlock Holmes i doktor Watson – misterij istinskog muškog prijateljstva

Objavljeno

na

George Bernard Shaw je napisao da je Sherlock Holmes bio ovisnik o drogama bez ijedne simpatične kvalitete i bio je u potpunosti u pravu, ali takva žestoka osuda ne opisuje u potpunosti neodoljivost Sherlocka Holmesa. 1886. godine, liječnik koji se još snalazio i stvarao reputaciju, po imenu Arthur Conan Doyle, donio je sudbonosnu odluku u biti namijenjenu samom plaćanju računa, ali koja je na kraju obogatila svijet. Objavio je priču o ekscentričnom detektivu savjetniku Sherlocku Holmesu.

sherlock-holmesS pričom “Studija u grimizu”, pozornica je postavljena za ono što će se pokazati jednom od najvećih arhetipskih kreacija u povijesti književnosti. Do 1893., Sherlock Holmes je postao senzacija bez presedana, i Doyle je, zasićen financijskim sredstvima koja su sada preuzela njegov život, počeo planirati protiv života Sherlocka Holmesa. Osmislio je zavjeru u kojoj će Holmesa utopiti u švicarskim Reichenbach vodopadima i tako okončati život i karijeru detektiva kojeg je sam učinio poznatim.

Ali g. Holmes je bio prevelika sila – čak i za svog stvaraoca. Njegova neumanjena slava i nezadovoljstvo obožavatelja na kraju su natjerali Doyla da osmisli izlaz iz smrtne situacije u koju je doveo Holmesov život. Nakon “Velike praznine”, Doyle je u slavljeničkom tonu vratio Sherloka Holmesa u London. Najpoznatiji svjetski detektiv tako je izbjegao sudbinu koju su mu pripisali i poput mističnog karaktera kakav i jest, ustao od mrtvih, gotovo se etablirajući u red besmrtnika.

Neporeciva je činjenica da je Doylova slavna serija oblikovala živote čitave generacije – i nevjerojatan rezultat za nekoliko stotina nevoljko napisanih stranica. Ovo je samo jedna dimenzija misterije koja proizlazi iz te priče, dajući joj jedinstven karakter i stavljajući ju u samostalnu književnu vrstu – kvaliteta koju bi se više očekivalo od Shakespearea. (Iako se može diskutirati postoji li više literature o Holmesu nego što ima o Hamletu.)

Dio razloga za misteriozno dugotrajnim posljedicama tih avantura je to nesvjesno pisanje koje odgovara nečemu poput vlastitog, prvotnog iskustva. One posjeduju mističnu atmosferu koja daje snažnu iluziju stvarnosti, čineći osobe opipljivijima, zločine gorima i zaključke pobjedonosnijima. Ukupni su rezultat priče o Sherlocku Holmesu, s neodoljivom ikonografijom, koje prikazuju svijet održiv za sebe: kamin, naslonjači, lula, revolver, violina, perzijski tepih, jeziva magla, jureći zgodni taksiji, vanjske ulice, ogorčenost, stav, ukrućena tijela, osjetljivi kriminalci i tako stvara scenografiju, uokvirujući ovaj lagodan prostor opasnosti i užitka. Priče su neupitno svevremene – svevremene sve dok vrijeme stoji u 1895. godini, omogućujući čitateljima uživanje u intrigama davne viktorijanske ere kad kavalirstvo još nije nestalo i prijateljstvo je pobjeđivalo sve.

Blizina  koju nam ove priče daju je poput bliskog  odnosa s prijateljem, oživljena izražajno u dva najveća prijatelja u cijelom kanonu poznatih partnerstava. Prijateljstvo Sherlocka Holmesa i doktora Watsona nezaobilazno je poput onoga Ahila i Patrokla, Robin Hooda i  Little Johna, Don Quixhota i Sancha Panze. Ali utočište u kojem Sherlock i Watson žive, manje je živopisno od Troya, Sherwood šume ili opasnih cesta Španjolske. Intimnije je i zatvorenije – kao elitni klubovi – što pojačava naše divljenje prema Holmesu i toplu prisnost prema Watsonu poput poštovanja i toplih misterija prijateljstva. Ovaj par pokazuje, kao primjer, što prijateljstvo uistinu jest jer komplementiraju i nadopunjuju jedan drugog tom obostranom posvećenošću zbog koje ni smrt nema preveliku cijenu.

Odnos Holmesa i Watsona potiče našu nadu da je snažno muško prijateljstvo uistinu moguće. U ovo doba u kojem se teži androgenosti, muškost (pa i ženstvenost) je pod stalnim napadima, poželjno je što manje muževnosti. Veze koje  mogu postojati jedino među muškarcima brzo nestaju u svijetlu političke korektnosti. Ali prijateljstvo Holmesa i Watsona, jako i toplo poput srčanog čelika, predstavlja osvježavajući bijeg u stvarnost koja se još uvijek može realizirati – gdje muškarci jedan drugome i dalje mogu biti muškarci, prijatelji po oružju, odani svom spolu i jedan drugome, i povezani ruku uz ruku protiv sila koje prijete civiliziranom društvu. Relevantnost Holmsa i Watsona kao prijatelja jeste u vječnosti njihovog prijateljstva: predstavljaju univerzalan princip prijateljstva s nazamjenjivim ponosom i dostojanstvom. Takvo je prijateljstvo stvarno misterija, ali preduboka za današnje  misterije. Samo najbolji detektiv može raspršiti takve sjene i samo koraci našeg vremena trebaju odzvanjati na tih sedamnaest koraka i zakucati na vrata, tražeći prosvjetljenje.

Ali najveća je misterija u pričama o Sherlocku Holmesu, bez sumnje, sam Sherlok Holmes.  On je nedokučiva zagonetka od  čovjeka, prepun kontradikcija i nedosljednosti, problema u sebi i po sebi, koji vapi za rješenjem. Holmes je hladan stroj koji zapovijeda melodramatičnim carstvom, u najdramatičnijim situacijama znanstveno zamjenjujući dramu sa znanošću.

On je u isto vrijeme i mađioničar i znanstvenik; i lienčina i mačevalac; civilizirani boem; hladnokrvan glazbenik – ukratko, romantičan racionalist. Holmesovi beskrajni paradoksi i složenost stvaraju potrebu da se shvati ovaj izvanredan čovjek, da se  pročešljaju Sveti spisi u potrazi za tragovima koji otkrivaju njegovu prošlost i njegov najintimniji karakter, da se sustavno eliminira nemoguće sve dok ne ostane istina, koliko god nevjerojatna. Sir Arthur Conan Doyle darovao je svijetu šezdeset misterija o Sherlocku Holmesu; ali što je još važnije , dao je svijetu misterij Sherlocka Holmesa

Ova dvojnost Sherlocka Holmesa predstavlja razlog zašto je i za mlade i za starije čitatelje današnjice važno poznavati ga. Holmes je simbol svega što jesmo i svega što želimo biti . Dovoljno je uzvišen da postane nadahnuće, i dovoljno grešan da bude vjerodostojan. On je simbol želje svakog čovjeka za borbom protiv zla i za plemenitim pomaganjem – željom da bude junak. Sherlok Holmes je heroj našeg vremena posebno zbog  njegove  mjerljive  veličine, netko s kim se možemo identificirati ali istovremeno ga i idealizirati, netko tko živi u vrlo stvarnom stanu ali živi u nerazumljivim avanturama, donoseći uzbuđenje u naše svakodnevno postojanje i vježbu za stagnirane umove. Sherlok Holmes vodi i nas u svoje istrage i oslobađa nas od svjetovnog  života podsjećajući nas da je život obavijen i misterijom – pruža nam nezemaljski izlaz koji nam otvara oči prema našem vlastitom svijetu. Sherlok Holmes personalizira sve za čim žudimo i sve što imamo pred našim očima. Dijelimo njegove avanture i otvaramo srca tražeći vlastite.

Što više i možemo tražiti od književnosti? Stvarno, što nam još uopće književnost može  dati? Gdje još možemo dobiti nepokvareno iskustvo književnosti s više užitka i više čistoće nego u Baker ulici 221B?

Sean Fitzpatrick

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Umjetnost

TRUDI NAŠIH DIDOVA

Objavljeno

na

Objavio

Ima jedan otočić pored otoka Kaprija u šibenskom arhipelagu, zove se Baljenac.

Površine je 140.265 metara ‘kvadratnih’ i na njemu su ruke kaprijskih težaka podigle 23 kilometra i 375 metara suhozida (!)… da bi ispod i između kamenja iščeprkali šaku zemlje, a onda s iskrčenim ogradili ta svoja poljca od „kvadrata“, ili dva, za lozu ili dvije.

Možda je to najmanji iskrčeni otočić na našoj obali Jadrana, izgleda neodoljivo impresivno i nikakvo čudo što se njegova fotografija našla u portofoliju kojim je Ivo Pervan popratio pismo UNESCO-u što su ga svojevremno odaslali Joško Božanić i Joško Belamarić, prisnažujući sa svoje strane da se hrvatski suhozidi uvrste na Popis svjetske baštine.

Ivo Pervan je fotograf kojega ne treba predstavljati: on već desetljećima, bez radnog vremena i meteoroloških i kalendarskih ograničenja, gleda i snima i slaže prevrijednu baštinsku građu koja već sada nema cijene. Vlastitom je inicijativom poslikao i valjda sve velike i male krčevine i sakupio veliku i lijepu zbirku fotografija dužobalnih, kraških vinograda i polja, vrtača i suhozida.

Godinama, od prigode do prigode, kad snimam iz zraka, kompletiram ‘kolekciju’ tih vinograda i polja u krčevinama, u suhozidu. Puno sam toga u ovom poslu vidio, i kod nas i u svijetu, ali sam i dalje nevjerojatno impresioniran upravo tim krajolicima i uvijek mislim da bi se s njima moglo itekako puno napraviti u promidžbi naše zemlje. Pa, te krčevine i ti suhozidi, to je rezultat rada ljudskih ruku i to je nešto što apsolutno ima mjesta u svakom predstavljanju Hrvatske.

Ma, da vam ne govorim koliko sam vrata obio nudeći i nukajući da se od tih slika napravi nešto, recimo izložba velikih formata i pokaže svijetu, na tragu one čuvene crno-bijele fotografije koja je ‘visila’ na zidu zgrade Ujednjenih naroda kao ‘pohvala ljudskoj ruci’… Nažalost, nikoga za tim nije briga. Jedini čovjek koji je ovoj ideji dao ruku je naš vinar Andro Tomić koji je financirao let avionom radi snimanja…

Eto! Ne bi se moglo reći da nikoga nije briga jer more je onih koji razumiju jezik Pervanova rada, samo što oni dolaze iz nekog drugog (hrvatskog) mentalnog sklopa…

Evo što o tome piše Joško Belamarić:
“Tisuće fotografija koje je tijekom godina i godina hodanja, krstarenja i letenja uzduž i poprijeko hrvatske obale načinio Ivo Pervan, ostavljaju bez daha i u čudu svakoga tko ih gleda ne samo kao pojedinačne umjetničke slike nego kao nevjerojatan likovni serijal koji nas istodobno estetski uzbuđuje koliko i podučava.

Naše je društvo i danas gotovo ravnodušno pred tim najvrjednijim dijelovima hrvatskog kulturno-povijesnog krajobraza, cijelog obilježenog kamenom, pred kojim bismo trebali stajati zadivljeni ne samo zbog apstraktne ljepote gromača i gomila, nego – spomenimo samo jedan aspekt u mogućem čitanju – radi uvjerljivih otisaka povijesnih imovinsko-pravnih podjela koje su tisuće kilometara kamenih međa očuvale možda bolje od arhivskih pergamena… Postoji niz načina da se ta golema fotografska građa tematski sistematizira – izložbama, knjigama, oblikovanjem internetskog portala…”.

I još kaže Belamarić:
“Na kamenu se nekoć ljubilo i jelo, rađalo i umiralo, kamen je bio i alat i oružje i nakit. I uopće ne zvuči čudno da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ‘bere’…”.
Pervanove slike ovoga (ili bilo kojega) dijela hrvatske baštine ako i nisu na srcu onih u čijim je rukama alat za njenu afirmaciju i zavičajnu i domovinsku promidžbu, jesu na srcu ljudi, intelektualaca, koji, jednostavno, razumiju o čemu se tu radi…

Pa Joško Božanić, na svoj način neizmjerno zaslužan za afirmaciju i obnovu jedne druge, maritimne, baštine, a otvoren i za druge izvanserijske vrednote, pripominje i ovo:
Postoji u svijetu zid mnogo dulji od onoga što se smatra najduljim u svijetu – zid višestruko dulji od Kineskog zida. Taj zid nalazi se u Hrvatskoj, u pokrajini Dalmaciji.

Ali taj zid, premda se u prostoru proteže na barem šezdeset tisuća kilometara – što je duljina jednog i pol Zemljina ekvatora – mada mu je volumen višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta duži od Kineskog zida, nije do danas primijećen kao spomenik ljudskog rada.

To je suhozid dalmatinskih vinograda… spomenik koji unatoč monumentalnosti nije vidljiv poput masivnih bedema i sjajnih palača drevnih dalmatinskih gradova, ali je u njemu jednako impresivno utisnuta graditeljska ljepota i sklad kao i sudbinski smisao čovjekova opstanka na tom kamenitom tlu.”

Ali, evo, nedavno se ‘bar’ na domaćoj sceni isplatio trud hrvatskih intelektualaca, stručnjaka i zanesenjaka ovim dijelom baštine: umijeće suhozidne gradnje napokon je registrirano kao nematerijalno kulturno dobro.

Jedan od zaslužnih zbog svoga dugogodišnjeg, upornog rada na afirmaciji suhozidne građe, svakako je šibenski etnolog dr. Jadran Kale.

Odaje veliko priznanje Pervanovu radu ali ‘usput’ zagovara i razmišlja o onim mogućnostima koje će u stvarnom i svakodnevnom životu, pored divnih Pervanovih slika koje rađaju pravi mit o suhozidnoj baštini, potaknuti stvarno i realno očuvanje suhozidne prakse, kod današnjeg težaka – ili jednostavno hobista s komadom zemlje u posjedu.

– Hrvatski su suhozidi zapravo europski suhozidi sagrađeni hrvatskim rukama, jer su rijetki oni koji nisu nastali u desetljećima vinarske konjunkture u devetnaestom stoljeću i blisko potom, a tu je tržišnu priliku obrađivačima pružilo europsko tržište. Tako bi se i danas agrookolišnim poticajima po direktivi EU-a moglo ići u susret tim malim, mravljim stvarateljima krajobraznih ljepota, a ne najkrupnijim igračima.

Međutim, po inerciji ‘pretvorbe i privatizacije’ kod nas su ti poticaji pupčanom vrpcom vezani za najkrupnije korisnike, pa se agrookolišni poticaj za popravak i gradnju suhozida od kojih koristi ne bi imale velike tvrtke nego mali ‘opegeaši’, za održavanje i gradnju svojih suhozidova, bunja i sl., rađa i porađa već godinama, i nikako da se porodi’.

A u tim bi poticajima (za koje se država uporno ne opredjeljuje) bio ključ obnove i života upravo malih korisnika – ujedno i krajolika na kojima se nalaze njihovi pojedinačno srazmjerno mali, ali nanizani posjedi.

No to samo zaokružuje smisao ove lijepo ilustrirane priče: slike su nevjerojatne, a stvarnost je surova i ne mari niti za slike, niti za blago koje za sada ostaje u Pervanovim arhivima. I očima.

Jordanka Grubač /sibenski.slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Umjetnost

U Australiji postoji replika zagrebačke crkve sv. Marka

Objavljeno

na

Objavio

Možda i najprepoznatljivije obilježje Zagreba, crkva sv. Marka, jedno je od mjesta koje turisti u glavnom gradu Hrvatske obavezno obilaze. Ali ova predivna crkva ima i svoju ‘blizankinju’…

zagreb-st-marko1

Naime, u Cockington Green Gardenu u australskoj Canberri nalazi, se minijaturna verzija zagrebačke crkve, sa nadaleko prepoznatljivim krovom.

Riječ je o izletištu u kojem posjetitelji mogu vidjeti minijaturne verzije mnogih svjetskih atrakcija.

Kako stoji na službenoj stranici ovog izletišta, izgradnju replike crkve sv. Marka financiralo je Veleposlanstvo RH u Australiji.

Za njenu je izgradnju bilo potrebno 2000 sati (83 cijela dana!), a svih 45.000 minijaturnih ‘crijepova’ na krovu ručno je postavljeno.

CroExpress.eu

facebook komentari

Nastavi čitati