Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Dosta je terora lažnih antifašista, a istinskih velikosrba i totalitarista

Objavljeno

na

Nema ih puno, ali oni su samozvane napredne snage. Pojavljuju se u čoporu od stotinjak ljudi, no imaju moć i dobre veze pa u medijima izgleda kao da ih je nekoliko tisuća. Ukazuju se redovito na javnim površinama i u povorkama. Vole se pozivati na antifašizam iako je većini kolovođa životni put velika negacija antifašizma.

Prije nekoliko dana ukazali su se u središtu glavnoga hrvatskog grada. Na Trgu žrtava fašizma. Napredne snage koje moraju biti uvijek u pravu, prosvjedovale su jer su se nekakvi mračni natražnjaci – koji njeguju tradicionalne vrijednosti i vjeruju u Boga (iako je Marx lijepo govorio da je vjera opijum za narod) – u 21. stoljeću sjetili promijeniti naziv trga koji nosi ime po najvećem jugoslavenskom sinu i maršalu Josipu Brozu Titu.

Doduše bio je taj i diktator i dao je smaknuti nekoliko stotina tisuća nedužnih ljudi, ali to sad nije važno. Jer svi kažu da je Tita voljelo nekoliko lijepih svjetskih žena, a to je valjda dovoljno da se zaboravi tih mizernih pola milijuna nesretnika i nesretnica koje su taj bonvivan i njegov režim dali smaknuti. Više nego što su ga voljele bjelosvjetske ljepotice – koje je ugošćavao i častio na grbači radnog naroda i javnim dobrima koje je uzurpirao – tog tipa vole Davor Bernardić i Ivo Josipović. I oni su, koje li ironije, na Trg žrtava fašizma došli dati potporu komunističkom diktatoru koji je u bivšoj državi smaknuo više ljudi nego svi fašistički i nacistički režimi zajedno. Prvi je saborski zastupnik i čelnik oporbe, a drugi je bivši predsjednik RH i profesor prava. No ni jedan ni drugi ne poznaju ni obilježja ni Ustav RH. Pa tako ne znaju da je zakonom jasno propisano koje se zastave i na koji način mogu isticati na javnim skupovima.

Pa su se tako Bernardić i Josipović mrtvo hladno uslikali pod zastavom socijalističke Hrvatske. S petokrakom. I kraj zastave Komunističke partije. Zastava Republike Hrvatske nije zamijećena. Doduše, nisu oni jedini koji ne poznaju zakon jer da ga poznaju oni koji bi trebali nakon tog okupljanja sasvim bi sigurno pala koja ozbiljna prekršajna, ako ne i kaznena prijava.

Kako bilo, s tog okupljanja samozvanih naprednjaka i antifašista koji s antifašizmom nemaju nikakve veze poslana je poruka da se “odlučno treba suprotstaviti reviziji prošlosti“. A ta revizija prošlosti, koje se samozvani antifašisti tako jako boje, nije ništa drugo nego stavljanje simbola svih diktatura, pa tako i ove komunističke, tamo gdje im je mjesto.

Jer, ne smije se događati ono što se događa danas. To da se dijelovima hrvatske povijesti, a onda i svemu što je proizašlo iz nje – pristupa selektivno. Zakoni i pravila moraju za svih biti isti. Ako se slažemo da totalitarna obilježja nemaju što raditi u javnom prostoru, onda se ne može i ne smije događati da se recimo privode mladi ljudi na Thompsonovu koncertu jer na kapama imaju oznaku iz vremena NDH, a istodobno usred Zagreba imamo trg koji nosi ime po komunističkom diktatoru. Ili, da po cijeloj Hrvatskoj imamo spomenike s četničkim obilježjima i četničkim zločincima i svi se pravimo kao da oni ne postoje!? Ne može petokraka pod kojom je hrvatski narod 45 godina ugnjetavan u gruboj komunističkoj diktaturi i partijskom jednoumlju i pod kojom je devedesetih napadnuta Hrvatska, danas biti simbol ničega časnog pa ni hrvatskog antifašizma. Simbol hrvatskog antifašizma nije ni petokraka, a još manje Tito već oni Hrvati koji su išli braniti svoje domove od fašističke i nacističke okupacije. I koji kasnije nisu okrvavili ruke u zločinačkom komunizmu.

Pozdrav ‘Za dom spremni’ koristio se u NDH i o tome nema spora. Ali isto tako on je korišten i u Domovinskom ratu. Koristili su ga dragovoljci pripadnici vojne postrojbe HOS-a i on je kao takav službeno registriran na njihovu grbu. Čak je 700 dragovoljaca HOS-a pod tim znakom poginulo oslobađajući svoju zemlju od velikosrpske okupacije Hrvatske. I to je činjenica koju se treba poštovati, sviđalo se to pupovcima, josipovićima i ostalim “naprednjacima“.

Dakako, danas se može razgovarati o tome je li taj pozdrav bio najpametnije rješenje i postoji li kompromis s obzirom na njegovo podrijetlo. No to ne može i ne smije biti učinjeno tako da se preko noći prelome stvari preko koljena. Isto tako, a to je puno važnije, sramotno je što se HOS-ove dragovoljce koji su branili Hrvatsku uspoređuje s ustašama. Takva su podmetanja, osim što su činjenično netočna, podla, zlonamjerna – i opasna. I onima koji to čine treba reći – dosta!

Napokon, treba napraviti sve da Hrvatska i njeni ljudi prestanu biti taoci male skupine lažnih antifašista i demokrata, a zapravo autentičnih predstavnika komunističke diktature i fašističke velikosrpske politike. Hrvati bi se konačno trebali početi ponašati kao suvereni narod u suverenoj europskoj državi. A ne kao poltroni onih koji su nas ugnjetavali 45 godina i onih koji su u agresorskoj velikosrpskoj okupaciji, od Hrvata, etnički čistili okupirani teritorij. Upravo suprotno, takve treba kazniti, i ne dopuštati da s naših trgova i preko tiskovina koje hrvatski narod financira, ponovno šire mržnju protiv Hrvatske i Hrvata.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Nećete vjerovati tko je stvarni organizator slabo posjećenog skupa za obranu Tita!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati