Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Josipović ne poznaje demokraciju, samo propalu komunističku diktaturu

Objavljeno

na

Okomio se uglađeni profesor na Veliku Gospu kojoj ne bi dao pristup na Hrvatsku televiziju. Pa na Republiku Hrvatsku koju je gotovo proglasio katoličkom džamahirijom.

Potom je na red došao nadbiskup Marin Barišić kojeg je gotovo optužio da se drogira. A onda se uglađeni profesor i muškarčina Josipović hrabro i junački odlučio obračunati s predsjednicom RH jer mu se nisu svidjele njene fotografije iz Australije. Kao da je Grabar Kitarović kriva što Josipovića nitko nigdje nije zvao?!

Iako u petogodišnjem mandatu nije napravio gotovo ništa, Ivo Josipović, čovjek koji je svojedobno bio predsjednikom RH, očito ima još političkih ambicija. Posljednjih dana, gotovo panično, Josipović komentira sve što stigne. I razotkriva se. To da je Ivo Josipović ekstremno lijevog političkog uvjerenja znalo se i do sada. No, pokazao je svu raskoš svoje nesnošljivosti prema onima koji su drugačiji od njega.

Ono što je nesporna činjenica vezana uz Ivu Josipovića jest to da je potpuno netalentiran političar. Svojedobno, nakon što ga je Kolinda Grabar-Kitarović porazila na predsjedničkim izborima i kad se pokušao uključiti u parlamentarni život, napisala sam tekst pod naslovom „Kome treba Josipovićeva naknadna pamet?!“ u kojem sam poprilično detaljno razložila zbog čega Josipović nema nikakve šanse osvojiti ni jedan saborski mandat. I to unatoč tome što su ga ankete godinama svrstavale na prvo mjesto omiljenih političara.

No, umjetno podignut “rejting” se sruši kao kula od karata, a upravo to se dogodilo i netalentiranom Josipoviću. Na parlamentarnim izborima doživio je debakl, a jednako će proći i ako se ponovno pokuša kandidirati za predsjednika RH, o čemu se govori. Ili, što je puno vjerojatnije, ako se pokuša nametnuti kao nekakav vođa ljevice.

Puno je razloga za to. Josipovića svi pamte isključivo kao blijedog političara. I to ne zbog puti ili kose, već kao čovjeka koji se trudio ne raditi ništa da se nekom ne zamjeri. Pristojni gospodin i profesor Josipović, a taj je imidž godinama gradio, jedinu je strast pokazao kada je u Izraelu ocrnjivao svoju državu govoreći o ustaškom gujama koje još uvijek gmižu Hrvatskom.

Doduše, nije mu pomoglo ni vezivanje uz neke bivše strukture i inzistiranje na tzv. lex Perkoviću. Dovoljno da ne dobije drugi mandat i da doslovno preko noći bude izbačen ne samo iz visoke, nego iz politike uopće.

I sada će se pokušati vratiti. Ali, ne više kao uglađeni profesor koji svira klavir,nego glumeći razbijača bez imalo stila i mota. No, netalentiran kakav jest odabrao je potpuno promašene teme. Okomio se tako, nekad uglađeni profesor, na Veliku Gospu kojoj ne bi dao pristup na Hrvatsku televiziju. Pa na Republiku Hrvatsku koju je gotovo proglasio katoličkom džamahirijom.

Potom je na red došao nadbiskup Marin Barišić kojeg je mrtvo-hladno u javnom prostoru gotovo optužio da se drogira i da konzumira buniku. A onda se uglađeni profesor i muškarčina Josipović hrabro i junački odlučio obračunati s predsjednicom RH, jer mu se nisu svidjele njene fotografije iz Australije. Kao da je Grabar-Kitarović kriva što Josipovića nitko nigdje nije zvao?! Doduše, možda u toj priči ima i malo frustracije jer ga je Grabar Kitarović izbacila iz igre, no i te bi emocije uglađeni profesor morao znati kontrolirati.

Zbog svih tih eskapada od Josipovića se, na upit iz jedne redakcije, morala ograditi i dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Dubravka Hrabar. Iako je upozorila da Josipović nije čelnik te institucije te da njegovo mišljenje ne može biti službeno, Hrabar je dodala da komentar Ive Josipovića glede upozorenja msgr Marina Barišića o velikoj stopi rastava braka, smatra – neprimjerenim. Hrabar je pojasnila da je „ukazivanje na negativne trendove u društvu i pokušaj njihova smanjenja, zadaća svih društvenih čimbenika, pa tako i crkvenih vjerodostojnika, kojima je jedno od poslanja briga za obitelj”.

A baš je tim sramotnim komentarom Josipović – inače čovjek kojeg su još kao studenta prava komunistički moćnici pomno odabrali da nazoči suđenju Andriji Artukoviću – pokazao koliko mu je stalo i do pluralizma mišljenja i do demokracije. Odnosno kako ih shvaća. Jasno je da je Josipoviću, sudeći po njegovim izjavama, puno bliža propala komunistička diktatura, ali ipak je malo čudno da uglađeni profesor još ne može shvatiti da demokracija nije primitivno vrijeđanje neistomišljenika?!

Nije, politički netalentirani Josipović ni uspio zapamtiti lekciju, koju je na svojoj koži osjetio Zoran Milanović kada je – nakon najave da će izbaciti vjeronauk iz škola, a potom napadom na biskupe – 2007. izgubio već dobivene parlamentarne izbore. Za razliku od Milanovića koji je, zbog zbivanja u HDZ-u, četiri godine kasnije uspio isplivati, Josipoviću se to neće dogoditi. Jer Milanović je ako ne ništa drugo, bio dosljedan u svojoj nedosljednosti, a Josipović nije niti to.

Koketirao je s mnogima, a na kraju su mu leđa okrenuli i stranka koja ga je iznjedrila i najbliži suradnici. Zato sada ovi pokušaji da se nametne kao nekakav vođa ljevice i da mobilizira lijevo biračko tijelo izgledaju tragično. Srećom po hrvatsku politiku i demokraciju, s jako predvidivim ishodom.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo

Ivica Šola: Gospa uvijek pobjeđuje, pa Maštruko i Josipović frkću

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati