Pratite nas

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Kad će Pupovac u Kninu proslaviti Dan pobjede?!

Objavljeno

na

Pravo je pitanje kada će se Pupovac, koji voli prozivati druge, pojaviti na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu?! To bi bio minimum poštovanja prema državi u kojoj taj saborski zastupnik iz redova srpske manjine pristojno zarađuje i gradi svoju političku karijeru.

Hrvatske u Srbu nije bilo na predstavi koja se odigrala u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Srpskog narodnog vijeća; Milorad Pupovac čudom se čudio što tom obilježavanju ne nazoči nitko iz državnog vrha. Čudio se Pupovac iako tzv. antifašistički ustanak u Srbu nije imao gotovo ništa zajedničko s borbom protiv fašizma. Naprotiv! Jer, taj ustanak nije bio ništa drugo nego nastojanje velikosrba da etnički “očiste” hrvatski živalj na tom području na način da su izveli masovni pokolj Hrvata katolika, o čemu svjedoče brojni dokazi.

Tako je ustanak u Srbu započeo 27. srpnja 1941., kada su četničko-komunistički ustanici ušli u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te pobili sve članove šest obitelji, među kojima je bilo dvanestero djece mlađe od četrnaest godina. Žrtve su bacili u obližnje jame. To je bio samo početak. Uslijedila su protjerivanja Hrvata iz okolnih sela, ali i masovna ubojstva Hrvata iz Poljica, Mišljenovaca, Jasenovače, Donjeg i Gornjeg Lapca, Oraovaca, Bubnja Velikog i Malog. Već u rujnu iste godine četnici su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata, prethodno protjeranih iz Boričevca. Za trajanja tog ustanka ubijani su Hrvati iz ostalih mjesta na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne –Drvara, Bosanskog Grahova, Bihaća i Bosanskog Petrovca. Samo u Drvaru četnici su ubili oko 300 Hrvata i nepoznat broj muslimana. O kakvom se krvoproliću radi svjedoče podatci da je prije Drugog svjetskog rata postojao Udbinski dekanat, koji su činile župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina, a u kojem je živjelo nešto više od 16 tisuća katolika. Poslije rata na tom je području živjelo manje od dvije tisuće katolika. Uništene i ugašene su brojne župe, četnici i komunisti uništavali su katolička groblja, a Hrvatima je oteta zemlja koja im, sramotno, ni do dana današnjeg nije vraćena.

No nejasno je ostalo zbog čega danas – kad uz brojne svjedoke i materijalne dokaze, nema nikakve sumnje u to da je taj protuhrvatski ustanak imao cilj stvaranje etnički čistog (srpskog) područja – Pupovac i njegova ekipa mogu slaviti pokolje, odnosno genocid nad nedužnim hrvatskim stanovništvom.

Pupovcu koji se voli predstavljati kao antifašist (iako je i uz najbolju volju nemoguće pronaći suvislu poveznicu između njega i antifašizma) ta strašna povijesna istina nimalo ne smeta. Ali treba smetati onima koji su bili ili jesu u prilici utjecati na činjenicu da se u 21. stoljeću ne smije dopustiti da itko slavi pokolj nad nedužnim ljudima. Međutim, ono što se treba obilježavati 27. srpnja jest spomen na genocid nad Hrvatima iz tih područja.

Slično je i s obljetnicom koja se u srpnju slavi u Glini, a koju Pupovac i njemu slični prikazuju kao mjesto na kojem su ustaše izvele okrutni pokolj. Međutim, i ta je teza daleko od povijesne istine. Autor Tomislav Vuković u svojoj je knjizi Drugačija povijest, nakon godina istraživanja i izučavanja posvetio je jedno poglavlje događanjima u Glini. U njemu su detaljno analizirana sva zbivanja, a autor zaključuje da je i tu stvoren mit kojemu je jedini cilj proglasiti Hrvate genocidnima i onesposobiti ih da upravljaju svojom državom. Naime, u Glini i oko Gline dogodili su se zločini, ali njih treba staviti u povijesni kontekst. Prije negoli je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srpske narodnosti u svibnju 1941., četnici su počinili strašne zločine nad Hrvatima što je izazvalo revolt. Nije ovo nadmudrivanje tko je prvi počeo i čiji je zločin manji, jer zločin je zločin, ali Pupovac i ekipa onda bi trebali kazati cijelu povijesnu istinu i izraziti žaljenje i zbog zločina koji su njihovi sunarodnjaci počinili nad Hrvatima. Umjesto toga, ovi su strašni događaji isključivo poslužili velikosrpskoj ideologiji da se Hrvatima nametne krimen genocidnosti. Treba reći da su velikim dijelom u tome i uspjeli. Da nisu, Pupovac i njemu slični danas ne bi bili bahati kao što jesu i ne bi tako lako na lažima gradili svoje političke karijere ili otvoreno radili za drugu državu.

No, kad smo već kod povijesne istine i kod obveze državnih dužnosnika da se odazovu važnim obljetnicama, pitanje je kada će se Pupovac, koji voli prozivati druge, pojaviti na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu?! To bi bio minimum poštovanja prema državi u kojoj saborski zastupnik iz redova srpske manjine pristojno zarađuje i gradi svoju političku karijeru. Mogao se ovih dana pojaviti i u Dalju na obilježavanju 26. godišnjice pogibije pripadnika Policijske postaje Dalj u spomen na 1. kolovoza 1991. kada su srpske paravojne postrojbe i bivša JNA napali policijsku postaju Dalj i ubili 20 policajaca, 14 pripadnika Zbora narodne garde i četvero ljudi iz Civilne zaštite.

Za razliku od Pupovčevih lažnih ustanaka i mitskih obljetnica ovi događaji i tuge i ponosa – tijekom Domovinskog rata i nakon oslobađanja od velikosrpske agresije – bili su stvarni.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Svake godine pred Oluju Pupovac pravi pomutnju!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati