Simplifikacija koja znatno premašuje granice idiotizma

0

U najnovijem broju zagrebačkoga snajperističkog fanzina Novosti/Новости – uz ingenioznu napomenu da je riječ o “polupismenim programskim načelima (tog) projekta sijanja straha i mržnje” – stanoviti Dragan Grozdanić tvrdi da u Nacrtu Programskih načela Projekta Velebit piše da se u Hrvatskoj “trebaju izbaciti i odredbe po kojima je hrvatska država nastala na temeljima državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženima u odlukama ZAVNOH-a”.

ZAVNOH eliminator

Projekt Velebit ‘zalaže se za zabranu svakog oblika jugoslavenstva’ i za izbacivanje odredbe po kojoj je hrvatska država nastala na temelju odluka ZAVNOH-a

Prigodno, kako to valjda i zaslužuje godina na izmaku, bilo je u eteru Z1televizije: nakon što je Marko Jurič, urednik notorne emisije ‘Markov trg’, pozvao gledatelje da u svakoj prilici pozdravljaju bližnje i poznanike sa ‘Za dom spremni’, uredništvo te televizije saopćilo je kako mu je s gnušanjem otkazalo suradnju. Jurič se proslavio još početkom ove godine, kada je pozvao mlade majke s djecom na oprez od četničkih vikara iz pravoslavne crkve, da bi potom Vijeće za elektroničke medije toj televiziji na tri dana oduzelo koncesiju, što je izazvalo znamenitu penetraciju desnice u tu ustanovu. Teško je reći, a to ćemo vidjeti uskoro, jesu li se na Z1, što možda namjeravaju i na drugim lokalnim televizijama, dozvali pameti pa su odlučili iskorijeniti emisije u kojima u pravilu caruje vulgarna ustašofilija, o čemu smo pisali u prošlom broju Novosti.

Bilo kako bilo, u listopadu smo, također iz usta Marka Juriča, mogli čuti ponešto i o tzv. Projektu Velebit, predstavljenom kao nacionalni pokret hrvatskih domoljuba spremnih na samoorganizaciju, a koji bi aktivistički bili spremni reagirati na svaku pojavu ugroze nacionalnih interesa te ih uspješno eliminirati. O kakvim bi se metodama eliminacije radilo možemo samo zamisliti, a donekle su naznačene u polupismenim programskim načelima tog projekta sijanja straha i mržnje, koja su odnedavno dostupna na njihovoj web-stranici.

Tako se kaže da se ‘Projekt Velebit zalaže za zabranu svakog oblika jugoslavenstva. (…) iz javnog prostora imaju se eliminirati svi natpisi, spomenici (…) i slična ikonografija u spomen povijesnih ličnosti i događaja (…) u stvaranju i održavanju jugoslavenske ideologije (…)’, a trebaju se izbaciti i odredbe po kojima je hrvatska država nastala na temeljima državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženima u odlukama ZAVNOH-a. Projekt bi uspostavio etnički čistu hrvatsku historiografiju, koja bi se provodila u školama.

O nacionalnim manjinama govori se kao o državotvorno neprihvatljivima, jer Hrvatska je, ističu pisci programa, nacionalna država hrvatskoga naroda. Zabranili bi u Velebitu na primjer djelovanje Samostalne demokratske srpske stranke jer u svome imenu nema odrednicu matične države Hrvatske, a Srbe sveli na njegovatelje vlastite kulturne baštine. Inspirirani Nezavisnom Državom Hrvatskom, u programu predviđaju i vraćanje imena Hrvatskoga državnog sabora. Ali to već nije samo njihova ideja.

Nije trebalo ni sumnjati, ali svakako valja istaknuti: bjelodano je tko je tu nepismen – to je upravo autor te crtice naslovljene kao “ZAVNOH eliminator”! Naime, njegovo pravo jest da ne zna pročitati – nije to kažnjivo, samo je sramota! – ali u Nacrtu Programskih načela ipak ne piše to i tako, već više nego jasno stoji:

2. PROJEKT VELEBIT se zalaže da se u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru raspravi te da se promijeni Preambula Hrvatskoga ustava izbacivanjem: a. skandalozne “odredbe” po kojoj je hrvatska država nastala i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)” (http://projektvelebit.com/programska-nacela/ )
Zašto je, dakle, taj Grozdanić, jednako svojim urednicima i jednako kao u većini napisa u toj aktivističkoj tiskovini, nepismen, a usto, i neskriveno maliciozan?

Prvo, zato što ne zna ili ne želi pročitati ono što jasno piše, pa stoga cenzurira i svojim nahođenjima prilagođava dio teksta iz Nacrta Programskih načela Projekta Velebit (klasičan primjer novinske manipulacije!), drugo, zato što “lektorira” (izraženim > izraženoj) i cenzurira čak i dio teksta izvorno citiran iz preambule hrvatskoga Ustava (nestala je cijela polovica pasusa, u kojemu bi trebalo stajati: “izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), i konačno treće – ono maliciozno! – zato što mu cijeli taj “literarni” postupak služi da bi u turbo-finišu mogao ultra-senzacionalno “otkriti” i pod snajperski nišan priložiti da su autori Nacrta Programskih načela Projekta Velebit “inspirirani Nezavisnom Državom Hrvatskom” (jer: “u programu predviđaju i vraćanje imena Hrvatskoga državnog sabora. Ali to već nije samo njihova ideja”).

Isti taj tekst sročen je u svega 4 pasusa, tj. u svega 10 rečenica, od čega cijeli prvi pasus (3 rečenice) zapravo predstavlja autocitat jednoga drugoga pamleta iz prethodnog broja Novosti/Новости pod naslovom “Lokalne fašistovizije” (http://www.portalnovosti.com/lokalne-fasistovizije ) , s time da su prvi i polovica drugoga pasusa posvećene Marku Juriču, donedavnom voditelju ukinute emisije Markov trg na lokalnoj Televiziji Z1, kao što je tekst “Lokalnih fašistovizija” posvećen opet Televiziji Z1, pa Osječkoj i Vinkovačkoj te televizijama Jadran te 4 rijeke (Karlovac), a gdje je ponovo u dobrom dijelu apostrofiran Jurič, uz njegove kolege Velimira Bujanca, Dražena Stjepandića, Krešimira Kartela, Tatjanu Marić, Zorana Vrbatovića i Antu Prkačina, te sugovornike Igora Vukića, Romana Leljka, Franju Čirka, Vladimira Fučeka, Željka Olujića, Anu Herman, Dražena Keleminca, Milana Ivkošića; Jakova Sedlara, Božidara Alića, Marka Skeju…
Autorice pak “Lokalnih fašistovizija” su Paulina Arbutina i Tamara Opačić, s time da je ova druga u impressumu potpisana i kao izvršna urednica, inače poznatija kao autorica famoznih godišnjih biltena Srpskoga narodnog vijeća (izdavača Novosti/Новости) o “mržnji i nasilju prema Srbima” u Hrvatskoj (ne treba, valjda, posebno naglašavati kakvim se metodama ona koristi u Biltenu, uostalom pogledajte sami na poveznici:  http://www.mfa.gov.rs/bilten_snv_2015.pdf ).

Dakle, i slijepci to vide: u svega nekoliko tekstova u zagrebačkim su Novostima/Новостима SNV-a/СНВ-а za odstrel su snajperskim okom markirani desetci javnih osoba (od kojih neki jesu, ali neki s Projektom Velebit nisu nikako, ili barem nisu još, povezani!), ali – avaj! – te brojne osobe nisu markirane u ime demokratske rasprave, u ime slobode govora na koju se aktivisti iz Novosti/Новости pozivaju (nota bene: odreda umreženi u sasvim određene “udruge civilnog društva”), već baš, i isključivo, u ime i s intencijom javnoga odstrela, micanja iz javnoga diskursa, pa čak i kaznenog progona, koji sobom obično donosi niz poželjnih i neželjenih sankcija i/ili posljedica.

No, kad je riječ o Projektu Velebit, ipak u oči upada jedna dosta neobična činjenica: naime, osim u Novostima/Новостима uvriježena mišljenja da je “kritika SNV-a i njegova predsjednika dr. Milorada Pupovca identična mržnji i nasilju prema Srbima u Hrvatskoj” (što je, priznat ćete, simplifikacija koja znatno premašuje granice idiotizma!), tamošnje slabo obaviještene samogetoizirane nevježe Projekt Velebit – a u najnovijoj Grozdanićevoj eskapadi, kako vidimo, i Nacrt Programskih načela Projekta Velebit – povezuju uglavnom s Markom Juričem.

Možda je korak dalje otišao tek negdašnji glavni urednik Novosti, negdašnji glavni urednik pokojnog Ferala i negdašnji glavni urednik riječkoga Novoga lista, sve u jednom liku, književnik i scenarist Ivica Đikić, koji je u svojemu pamfletiću-tjeraličici pod naslovom “S riječi na tijela”, osim Juriča, s Projektom Velebit povezao i Marka Markovića, “Božu Vukušića i krug umirovljenih časnika SIS-a bliskih Nikoli Štedulu i Hrvatskom državotvornom pokretu”, Dinka Dedića te – Danke Kameraden! – osobno mene (Matu Bašića), dometnuvši: “U najužoj jezgri ‘Projekta Velebit’ još su i Željko Sakić, novinar portala Narod.hr čiji je nakladnik udruga U ime obitelji Željke Markić, umirovljeni general Željko Glasnović, nezavisni saborski zastupnik, te Igor Vukić, bivši novinar i sadašnji tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, društva koje se bavi proizvodnjom kvaziznanstvenih dokaza da Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, nego komunističko stratište poraženih Hrvata i drugih protivnika Titove vlasti. Vukić i Dedić nedavno su upriličili incident na Privrednikovoj tribini o negiranju Jasenovca i ulozi Katoličke crkve u povijesnom revizionizmu: agresivno su tražili da im se predoče dokazi o postojanju leševa jasenovačkih žrtava. Negdje u blizini ove revolucionarne kuhinje pozicionirani su i Velimir Bujanec, i Željko Olujić, i trio HDZ-ovih saborskih zastupnika (Hasanbegović, Esih, Culej), i Zorislav Lukić iz Matice hrvatske, i HNiP, i U ime obitelji, i Vigilare, i Vice Vukojević, i Zvonimir Šeparović, i Zdravko Tomac, i Domazet Lošo”.

 

S riječi na tijela

Teror je, zapravo, politička platforma okupljenih oko ‘Projekta Velebit’: ako se dominantna većina, u bilo kojem času i zbog bilo kojeg razloga, osjeti ugroženom od minijaturne manjine, e onda većina ima pravo uzeti stvar u svoje ruke i preventivno prijeći s riječi na tijela

Pod ekološko-planinarskom egidom ‘Projekt Velebit’ u Hrvatskoj upravo nastaje militantna političko-obavještajna organizacija čiji se smisao sastoji u huškačkom ucjenjivanju aktualne Vlade i HDZ-a u pogledu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj: ako premijer Andrej Plenković i njegovi ljudi ne zagorčaju život ovdašnjim Srbima, a naročito Srpskom narodnom vijeću, Miloradu Pupovcu i mitropolitu Porfiriju, ‘Projekt Velebit’ zagorčat će život i Srbima i Plenkoviću. Premda se razvija već dva-tri mjeseca, za ‘Projekt Velebit’ – koji ima ured na zagrebačkom Kaptolu 25 i profil na Facebooku – šira javnost prvi put je čula prošle srijede, nakon tribine ‘Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj’ održane u zagrebačkoj centrali Matice hrvatske. Skupu od dvjestotinjak ljudi obratio se, između ostalih, Marko Jurič, novinar, urednik i voditelj emisije ‘Markov trg’ na Z1 televiziji, a zapravo radikalni politički aktivist usmjeren protiv stvarnih Srba, antifašista i ‘izdajnički’ nastrojenih Hrvata, te protiv uglavnom izmaštanih komunista, Jugoslavena i vječnih udbaša. To je ujedno i kompletno političko usmjerenje ovog narastajućeg projekta mržnje i straha koji je dosad, osim u Zagrebu, predstavljen u Petrinji, Splitu i Rijeci.

Iza projekta stoje velike političke i materijalne ambicije dvojice novinara, odnosno dvojice ljudi što se javno vole predstavljati kao novinari. Jedan je Marko Jurič, drugi je Marko Marković i dugogodišnji su suradnici u raznim djelatnostima. Zbližili su se u zloglasnom ‘Slobodnom tjedniku’

‘Projekt Velebit bih opisao jednom riječju, a to je – akcija. Da pređemo s riječi na djela i to u okviru onoga mogućega. Ono što mi u Projektu Velebit želimo započeti je svojevrsna revolucija i to jedna intelektualna revolucija. Zasad. Potrebno je krenuti i početi. Ovo je naš početak’, rekao je borbeno nadahnuti Jurič, pa se zatim okomio na Srpsko narodno vijeće, slagavši da ta organizacija dobiva godišnje 20 milijuna proračunskih kuna i da taj novac vjerojatno troši za naoružavanje Srba u Hrvatskoj. Napomenuo je i to da hrvatske sigurnosne agencije bilježe porast četništva u Hrvatskoj. ‘Mi se sada javno obraćamo državi i dajemo joj razuman rok da reagira na te prijetnje. Ako to neće napraviti u razumnom roku, mi zadržavamo prirodno pravo svakog pa i hrvatskog naroda na samoorganiziranje! Projekt Velebit je, zapravo, rezultat tog samoorganiziranja.’ I još središnja politička misao: ‘Antifašizam, koji se zasniva na nekakvoj tradiciji ZAVNOH-a, u svojoj suštini poništava samostalnost države Hrvatske. Ni antifašizam niti ZAVNOH ne mogu biti kompatibilni s državom Hrvatskom.’

Što i tko stoji iza ‘Projekta Velebit’, kojem bi – po onome što je govorio Jurič – više pristajao naziv ‘Projekt Raduša’, prema istoimenoj planini u Bosni i Hercegovini s koje su pripadnici Bugojanske grupe, ustaštvom inspirirani hrvatski politički emigranti iz Australije, godine 1972. pokušali dignuti oružani ustanak protiv Titovog komunističkog režima? Iza svega stoje velike političke i materijalne ambicije dvojice novinara, odnosno dvojice ljudi što se javno vole predstavljati kao novinari, iako njihova rabota nema doticaja ni s najšire i najiskrivljenije shvaćenim pojmom novinarstva. Jedan je Marko Jurič, drugi je Marko Marković. Jurič je, rekosmo, autor televizijske emisije u kojoj intervjuira svoje političke istomišljenike i pokreće hajke, dok je Marković glavni urednik Maxportala, službenog glasila ‘Projekta Velebit’ i jednog od opskurnijih među opskurnim desničarskim web-lokalitetima, koji su se, inače, u posljednje vrijeme nakotili u internetskom podzemlju, a sve ih – osim oskudne pismenosti – povezuju ustašofilija, srbofobija i beskrupulozno riganje izmišljenih krimena prema grupacijama i pojedincima što se, po njima, bave antihrvatskom djelatnošću.

Marković i Jurič povezani su s miljeom bivših i sadašnjih vojnih i civilnih obavještajaca, među kojima se ističe Bože Vukušić i krug umirovljenih časnika sis-a bliskih Štedulu i hop-u, dok idejno-financijske injekcije stižu od australskih Hrvata, odnosno onog dijela dijaspore u Australiji koji je emotivno vezan uz ndh

Marković i Jurič dobri su prijatelji još od ranih devedesetih, često su radili u istim redakcijama, a u međuvremenu su postali i kumovi. Marković je rođen 1963. i novinarstvom se počeo baviti krajem osamdesetih u ‘Studentskom listu’, pa je surađivao u nekim ‘Vjesnikovim’ tabloid-izdanjima, da bi se potom malo duže skrasio u ‘Slobodnom tjedniku’ Marinka Božića. Marković je u tom listu, bliskom hrvatskim sigurnosno-obavještajnim službama, bio dogurao i do uredničke pozicije. Poslije je radio u ‘Globusu’ i ‘Nacionalu’, pa je bio glavni urednik tjednika ‘Panorama’, pa je pisao u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ i ‘Večernjem listu’, a onda se odlučio prebaciti u publicističke vode. Zahvaljujući svojoj tradicionalnoj bliskosti s jednim krakom hrvatskog sigurnosnog aparata i blagodareći svojoj sklonosti ustašama, kao i povezanosti s ekstremnom hrvatskom emigracijom u Australiji, objavio je dvije knjige o Udbi, pri čemu je jedna kupusara s imenima navodnih i stvarnih suradnika Udbe, dok treća knjiga nosi naslov ‘Jure i Boban, povijest Crne legije’. Marković je shvatio da među iseljenim Hrvatima, pogotovo onima u Australiji, ima dovoljan broj konzumenata te vrste štiva, pa je od svoje privatne političke patologije napravio unosan biznis.

Jurič je također rođen 1963., a u novinarstvo je ušao početkom devedesetih: bio je fotoreporter u Božićevom ST-u, gdje je i upoznao svog najboljeg prijatelja Markovića. Zatim je počeo pisati i objavljivati tekstove u različitim novinama, ponajviše u ‘Globusu’. Skupa s Markovićem pokrenuo je ‘Panoramu’, potom je pisao u ‘Večernjem listu’, da ga potom godinama ne bi bilo nigdje, a onda se bacio u televizijsko novinarstvo, prvo na OTV-u, pa na Z1 televiziji. Desničarska zvijezda i jedan od viđenijih članova udruge Hrvatski novinari i publicisti postao je zahvaljujući emisiji ‘Markov trg’ i svojedobnom predvođenju pohoda više tisuća bijesnih nacionalista na Vijeće za elektroničke medije.

Kako to da dvojica domoljuba takvog kalibra, koji danas pozivaju na samoorganiziranje, na akciju i na prelazak ‘s riječi na djela’, 1991. ili 1992. ili 1995. nisu osjetila potrebu da se priključe Hrvatskoj vojsci? Kako to da je Ministarstvo obrane propustilo mobilizirati dvojicu ljudi u najboljim godinama za ratovanje i pustilo ih da sjede po redakcijama i kafićima u centru Zagreba, s vrlo rijetkim reporterskim izletima na ratišta? Jesu li možda Marko & Marko, baveći se novinarstvom, odrađivali za Ministarstvo obrane tih i kasnijih godina neke poslove koji ne podrazumijevaju nošenje uniforme, puške i glave u torbi? Franjo Tot, nekadašnji zaposlenik Hrvatskog helsinškog odbora i doušnik Sigurnosno-informativne službe MORH-a u špijunskoj operaciji ‘Kameleon’ uperenoj protiv HHO-a, početkom 2000. javno je optužio Marka Juriča da je surađivao sa SIS-om i za to primao novac. ‘Večernji list’ je nakon toga suspendirao svog novinara Juriča, pa je razgovor s njim u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ objavio – Marko Marković: zanimljivo je da Jurič u tom razgovoru ni na jednom mjestu nije demantirao da je radio za vojnu obavještajnu službu.

Jasno je dakle da su Marković i Jurič, u operativnom smislu, čvrsto povezani s miljeom bivših i sadašnjih vojnih i civilnih obavještajaca, među kojima se ističe Bože Vukušić i krug umirovljenih časnika SIS-a bliskih Nikoli Štedulu i Hrvatskom državotvornom pokretu, dok idejno-financijske injekcije stižu od australskih Hrvata, odnosno onog dijela dijaspore u Australiji koji je emotivno vezan uz NDH.

Za topao prijem ovog žurnalističkog tandema u proustaškim krugovima u Australiji najzaslužniji su Mate Bašić i Dinko Dedić. Bašić je Juričev i Markovićev kompanjon iz različitih zagrebačkih redakcija tokom devedesetih godina – od ‘Slobodnog tjednika’ do ‘Globusa’ – no sudbina ih je razdvojila: Bašić već više od petnaest godina živi u Melbourneu, gdje je do prije koju godinu radio za medije australskih Hrvata, a sada funkcionira kao duhovno-politički otac svojih novinarskih pobratima koji dižu revoluciju u Hrvatskoj. Dedić je pak povratnik iz Australije u koju se bio odselio ranih sedamdesetih godina. Uređivao je emigrantski ‘Hrvatski tjednik’ iz Melbournea i bio pročelnik za promidžbu Hrvatskog državotvornog pokreta. U najužoj jezgri ‘Projekta Velebit’ još su i Željko Sakić, novinar portala Narod.hr čiji je nakladnik udruga U ime obitelji Željke Markić, umirovljeni general Željko Glasnović, nezavisni saborski zastupnik, te Igor Vukić, bivši novinar i sadašnji tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, društva koje se bavi proizvodnjom kvaziznanstvenih dokaza da Jasenovac nije bio ustaški logor smrti, nego komunističko stratište poraženih Hrvata i drugih protivnika Titove vlasti. Vukić i Dedić nedavno su upriličili incident na Privrednikovoj tribini o negiranju Jasenovca i ulozi Katoličke crkve u povijesnom revizionizmu: agresivno su tražili da im se predoče dokazi o postojanju leševa jasenovačkih žrtava. Negdje u blizini ove revolucionarne kuhinje pozicionirani su i Velimir Bujanec, i Željko Olujić, i trio HDZ-ovih saborskih zastupnika (Hasanbegović, Esih, Culej), i Zorislav Lukić iz Matice hrvatske, i HNiP, i U ime obitelji, i Vigilare, i Vice Vukojević, i Zvonimir Šeparović, i Zdravko Tomac, i Domazet Lošo…

Iako se, sve u svemu, radi o prilično neozbiljnim ljudima, njihova nakana je ozbiljna i jasna: okupiti pod kapom ‘Projekta Velebit’ sve ono što u Hrvatskoj diše desnije od aktualnog HDZ-a, ili pojednostavljeno, sve ono što želi rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku i sasvim zatrti manjinska i ljudska prava građana srpske nacionalnosti, i svih drugih nepoćudnih manjina i pojedinaca. Teror je, zapravo, njihova politička platforma: ako se dominantna većina, u bilo kojem času i zbog bilo kojeg razloga, osjeti ugroženom od minijaturne manjine, a većinska ugroženost je jedina tema kojom se desnica ovdje bavi proteklih dvadeset godina, e onda većina ima pravo uzeti stvar u svoje ruke i preventivno prijeći s riječi na tijela. Ne uruši li se zbog novca i taština, ‘Projekt Velebit’ mogao bi do prvih sljedećih izbora prerasti u političku opciju, a vjerojatno i polučiti solidan rezultat na valu desnog radikalizma i konzervativizma što se nezaustavljivo šire svijetom. Pa da otvoreno neoustaštvo i otvoreno negiranje Ustava konačno dobiju i svoju parlamentarnu legitimaciju.

Dakle, i slijepci to vide: u svega nekoliko tekstova u zagrebačkim su Novostima/Новостима SNV-a/СНВ-а za odstrel su snajperskim okom markirani desetci javnih osoba, ali ne u ime demokratske rasprave, u ime slobode govora na koju se tamo pozivaju (nota bene: odreda umreženi u sasvim određene “udruge civilnog društva”), već baš i isključivo, u ime i s intencijom javnoga odstrela, micanja iz javnoga diskursa, pa čak i kaznenog progona, koji sobom obično donosi niz poželjnih i neželjenih sankcija i/ili posljedica.

Iza svega ostaje pak pitanje: zbog čega bi BILO KOJA TEMA, naznačena u emisijama/tekstovima/javnim istupima spomenutih i nespomenutih javnih osoba (ili u Nacrtu Programskih načela Projekta Velebit) uopće trebala zdravorazumski biti podložna takvom obliku javnoga (rekoh: snajperističkoga, često verbalno vulgarnoga) markiranja, osobito s primišlju na progon, bilo kakav, poglavito ako je on kampanjski?

Zar u demokraciji (pa čak i u lošijim demokracijama od hrvatske, recimo, u srpskoj ili u ruskoj ili nekoj inoj) nisu sve takve teme legitimne, odnosno, legitimnije nego u RH? I zašto je tome tako?

Može li im se miroljubiv čovjek suprotstaviti javnom rječju, a da se ne izloži podmuklom delekometnom snajperskom pucnju s vrha jedne zagrebačke zgrade blizu negdašnjega sjedišta Vojnoga suda JNA, nasuprot dekonstruiranoga sjedišta zagrebačke ekspoziture JAT-a?

Mate Bašić/Projekt Velebit

facebook komentari