Sin Božji postao čovjekom, da je radi nas ljudi i našeg vječnog spasenja umro i uskrsnuo!

    0

    Isusa iz Nazareta … koji je … prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve … smakoše objesivši ga na stup. Bog ga uskrsi treći dan i dade mu da se očituje … On nam naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih!“ (Dj 10, 38.39.40.42)

    Komarica-U-banjalučkoj-regiji-ove-godine-nije-obnovljena-nijedna-kuća-za-HrvateOvo su riječi apostola Petra koje se nalaze u novozavjetnoj knjizi Djela apostolska, a slušamo ih na misi najveće i najradosnije kršćanske svetkovine – Uskrsa. Razmislimo malo o njihovom sadržaju i o njihovom značenju za nas.

    U kakvoj se situaciji nalazio i apostol Petar kad ih je izgovarao i oni koji su ga slušali kad je propovijedao, a u kakvoj se situaciji nalazimo mi danas nakon skoro dvije tisuće godina?

    Prijatelji i učenici Isusa iz Nazareta polagali su velike nade u njega. Očekivali su od njega odlučni, sudbonosni zaokret prema boljoj budućnosti – svojoj osobnoj, kao i za cijeli svoj narod, još više – za sve ljude i narode.

    Veliki Petak, Isusovo mučenje, razapinjanje i smrt na križu brutalno su raspršili sve njihove nade. Razočarani i obeshrabreni našli su se opet u nepoštednoj svakodnevnici života.

    I onda, izvanredna vijest, pa i osobni doživljaj: ubijeni Isus živ je! S njima je razgovarao; s njima je zajedno blagovao i to u više navrata i na više mjesta. Naredio im je da na sve strane propovijedaju i životom svojim svjedoče kako je njega – ubijena i uskrslog Isusa – Bog sada postavio za suca živih i mrtvih.

    I apostol Petar i Ivan, a onda i drugi, počeli su najprije među stanovnicima Jeruzalema, a onda i Judeje, Samarije, Galileje i dalje neustrašivo propovijedati i svjedočiti tu jedinstvenu, Radosnu vijest – unatoč prijetnjama i teškim neugodnostima koje su doživljavali od tadašnjih službenih vlasti: „Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4,20) – riječi su apostola Petra pred glavarima narodnim i starješinama u Jeruzalemu.

    Na ovu – za ljudsko iskustvo – nepredvidivu i nevjerojatnu promjenu, u koju se ipak mora vjerovati, tj. na prelazak iz smrti u život, mi se podsjećamo osobito na Uskrs. Da bi ta najveća kršćanska svetkovina bila što plodnija i za nas, kao što je bila za apostole i bezbrojne druge Isusove učenike, moramo znati i prihvatiti što znači sada i ovdje vjerovati u Isusovo uskrsnuće.

    Ako smo istinski kršćani, onda se očekuje od nas da doista nepokolebljivo vjerujemo u jednu od najvećih istina kršćanske vjere – a ta je da je Sin Božji postao čovjekom, da je radi nas ljudi i našeg vječnog spasenja umro i uskrsnuo!

    Već je veliki apostol naroda sv. Pavao jasno izrekao u jednoj od svojih poslanica – u Prvoj poslanici Korinćanima – da s činjenicom Kristova uskrsnuća stoji i pada naša vjera i naš identitet: „Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je naše propovijedanje, zalud je i vaša vjera, još ste u grijesima“ (usp. 1 Kor 15,14.17b). Stvarnost prelaska kroz smrt u vječni život, živa prisutnost uskrsloga Krista na našoj zemlji u našem svijetu sve do konca svijeta, jest jedini temelj sposoban da nosi našu vjeri i omogući ispunjen, plodan naš život na zemlji.

    Kao kršćani ne bismo smjeli promatrati događaj Kristova uskrsnuća kao konkretni, svršeni događaj iz davne prošlosti, kojega se svakog Uskrsa rado i s pobožnošću sjećamo. Ne bismo smjeli tu silnu realnost Kristova uskrsnuća i pobjede nad najmoćnijim čovjekovim protivnikom – smrću – razblažiti u besadržajne, puste čežnje za ponovnim buđenjem života u proljeće, za svjetlom, za žarkim bojama i simbolima života, poput pupoljaka, poput uskrsnih jaja ili uskršnjeg zeca. To bi bio zapravo izraz naše osobne nevjere u Kristovo slavno uskrsnuće i u naše osobno uskrsnuće.

    Ispravno vjerujemo u Kristovo uskrsnuće i u vječni, sretni život samo onda ako ispravno vjerujemo u vrijednost vlastitog života i u vrijednost života svih ljudi – i ako to svjedočimo svojim riječima i djelima; ako svjesno idemo zajedno s drugim ljudima – našom braćom i sestrama – i kroz samu smrt u život nakon zemaljske smrti – bez obzira u kojem se životnom zvanju ili okruženju nalazili. Uskrsli Krist, kojega na svetkovinu Uskrsa naviještamo, nije neko strašilo poput sjene iz mitoloških priča, nego je Onaj isti, koji je „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“, kako svjedoči apostol Petar (Dj 10, 38).

    Blaženi, a za koji dan i službeno sveti papa Ivan Pavao II., u svojoj poruci „Urbi et orbi“ na Uskrs 17.4.1995. izrekao je ove važne riječi: „Uskrsli Krist je istinsko Evanđelje (Radosna vijest) o životu. On saopćava ljudima božanski život, dostojanstvo Božjeg posinaštva. Mi smo primili tu Radosnu vijest od apostola i trebamo ju donijeti do srca svakog čovjeka i svake žene u najskrovitije dijelove društva. Tako Uskrs i danas traje u svojoj revolucionarnoj sili i omogućuje da kliču srca onih koji se pouzdavaju u Gospodara života. (Uskrs) osposobljava osobe da poštuju i paze svakog čovjeka i da se odvažno i odlučno zalažu za obranu svakog života … za rast i širenje civilizacije ljubavi i mira u kojoj svaki čovjek može drugome vjerovati kao bratu i sam biti brat svome bližnjemu“.

    Istinski kršćanin svjedoči svojim ponašanjem svoju vjeru u Krista, kao pobjednika nad smrću i osloboditelja iz svih neljudskih robovanja i podjarmljivanja, kao Onoga koji ponovno vraća svakom čovjeku svijest o njegovu vlastitom dostojanstvu.

    Nužno je potrebno da mi kršćani u našoj zemlji, na našem kontinentu i na cijeloj zemaljskoj kugli dopustimo da Isus Krist doista uskrsne u stvarnom svome uskrsnuću. Kao i prvi Isusovi učenici i prijatelji i mi današnji kršćani ćemo biti vjerodostojni navjestitelji i ostvaritelji Kristova uskrsnuća, ako upremo sve sile svoga uma i srca u podizanju satrvenog, obespravljenog, osiromašenog, ojađenog, napuštenog, na duši i tijelu bolesnog čovjeka – našeg bližnjega, našeg sugrađanina i ako mu pomognemo da povjeruje u konkretnu, djelotvornu ljubav Božju koja želi omogućiti njemu i svakom čovjeku sretni, vremeniti i vječni život!

    Svima Vama, draga braćo svećenici, sestre redovnice i svi drugi Kristovi vjernici u domovini ili još uvijek u izbjeglištvu, od srca kličem drevnim uskrsnim poklikom: Uskrsnu Isus, doista! Aleluja! Želim Vam svima da i Vi s njime uskrsnete na vječni život!

    Amen.

    VLM

    facebook komentari