Connect with us

Priče

SIROČE U JEDNOM DANU

Published

on

Djevojka Agneza, rođena u  bogatoj Posavini u mnogobrojnoj kršćanskoj obitelji, zaželila se u 23. godini vidjeti svijet, jer su tada mnogi Hrvati i Hrvatice odlazili na „privremeni“ rad u Njemačku.

Planirala je ostati u inozemstvu samo nekoliko mjeseci.

Naša časna sestra Brigita koja je radila u benediktinskom samostanu Maria Laach, nedaleko Koblenza, povela je Agnezu i još tri djevojke iz njezinog sela krajem 1969. godine na rad u hotel, pri samostanu Maria Laach u kojemu su radila 33 njemačka ugostitelja.

Djevojke su srdačno dočekane u hotelu. Pater Drutmar donio im je za pozdrav i doborodošlicu  punu korpu svježeg voća. Ovdje je Agneza imala hranu i  smještaj. Radila je kao sobarica, iako još  nije vladala njemačkim jezikom. Polako je ipak učila od drugih radnica  najosnovnije njemačke riječi. Bilo joj je to vrlo teško, ali ona je imala jaku volju  naučiti taj strani jezik.

Jednom je na izlet u hotel došao jedan njemački  bračni par. Agneza im je pokazala sobu, a Nijemac, vidjevši da u ormaru nema dovoljno vješalica za garderobu, obrati se Agnezi:

„Bitte,  bringen sie uns einige Kleiderbügeln!“

(Molim vas, donesite nam nekoliko vješalica.)

Agneza je spremno odgovorila:

„Ja, ja“.

Zatim je izašla na hodnik i počela mućkati glavom:

„Kleiderbügel, Kleiderbügel, što li je to?“

„Ah ja, Bügel, to mora da je  pegla, glačalo“, pomislila je. Otišla je u vešeraj, uzela glačalo i ubrzo se vratila gostu i pružila mu ga.

Nijemac je prasnuo u smijeh, vidjevši da je došlo do zabune, reče:

„Nein, nein, nicht Bügeleisen, sondern Kleiderbügel“,

(Ne, ne, glačalo već vješalice.) pokazavši rukom na vješalicu.

Eto ti ga na, taj njemački jezik, težak jezik. Agneza se zacrvenjela i potom se nasmijala. Brzo je donijela gostima nekoliko vješalica. Tako je Agneza učila u praksi njemački jezik. Još je zgodnije bilo pri sv. Ispovijedi u samostanu kod njemačkih svećenika. One grijehe kojih se stidjela, mogla je reći na hrvatskom jeziku, (nadala se da svećenik neće razumjeti), a sve druge na njemačkom. Nekad je nepoznavanje stranog jezika bilo i vrlo praktično.

Vrijeme je prolazilo, a Agneza je ostala u Maria Laach hotelu punih 9 godina. Povratak u domovinu bio je samo san kojega su mnoge Hrvatice u Njemačkoj  vječno sanjale. Zaželjela se konačno „našega svijeta“ , te odlučila prijeći u Mainz, u Priester seminar, u kojemu su radile također naše žene, a i postojala je u gradu naša Hrvatska katolička misija s našim svećenikom. Nedjeljne sv. Mise služene su na hrvatskom jeziku.U gradu Mainzu i okolici u to vrijeme živjelo je oko 3000 Hrvata.  Agneza se i ovdje brzo uklopila i marljivo  radila kao sobarica. U Priester seminaru radilo je nekoliko naših časnih sestara, s kojima se Agneza dobro slagala i zajedno radila. Mogla je uštedjeti priličnu količinu

novca, jer je ovdje imala povoljan stan i hranu. Uspjela je kao i mnogi Hrvati sagraditi u domovini novu kuću, jer se namjeravala   kad-tad vratiti  nazad u domovinu. Majka joj je bila srčani bolesnik dugo godina, a otac je bio zdrav kao dren. Roditelji su Agnezi pomogli  sagraditi novu kuću i bili su joj jedini oslonac i štit u njezinom samačkom životu.

Jedne večeri  na Duhovni ponedjeljak, vratila se Agneza pokasno s hodočašća iz Marienthala, gdje su Hrvati rado hodočastili Blaženoj djevici Mariji.  Na njezino iznenađenje, časne sestre su ju srdačno dočekale s posebno dobrom večerom, iako je već bilo oko 22 sata. Agnezi je to odmah bilo nekako čudno, te se upitala koji je to bio razlog da su sestre tako posebno prijazne i pažljive prema njoj. Tada joj  je jedna od sestara rekla:

„Nazvao te tvoj brat Filip i ti ga trebaš hitno nazvati!“

Agnezina prva pomisao bila je,  da se nije možda nešto  zlo dogodilo u obitelji. Nazvala je  brata koji joj je odmah tužno rekao da im je otac preminuo od srčanog udara i da odmah dođe kući na očevu sahranu.  Ožalošćena na smrt, Agneza se brzo spakovala, kupila za majku mali dar i zrakoplovom se uputila do Zagreba, a zatim vlakom do Sl. Broda gdje ju je dočekao brat Filip. Došli su u obiteljsku kuću i Agneza je u hodniku vidjela dva poklopca za lijesove.  U odsjaju gorućih svijeća u velikoj sobi ugledala je zaprepašteno, kao da sanja, dva lijesa, jedan pokraj drugoga.

Mehanički je blagoslovila preminule, prekrižila se, te shvativši da su joj oba roditelja i otac i majka  zajedno preminuli, počela se tresti cijelim tijelom,  ukočila se, dobivši najveći životni šok. Pala je u nesvijest, jer inače ne bi mogla preživjeti ovu preveliku bol. Otac, inače zdrav čovjek, najednom je preminuo od srčanog udara. Majka, srčani bolesnik više godina, kad je saznala za smrt svoga supruga, nije više imala životnu snagu, te joj je srce od prevelike tuge prestalo kucati. Za vrijeme života njih dvoje su sve zajednički radili, voljeli se cijelog života i zajednički prešli iz ovozemaljskog života u vječnost.

Došavši k svijesti, Agnezino bolno srce krvarilo je od bola i tuge. Osjećala je najednom neizmjernu samoću, dok joj se teret života spuštao na njena mladalačka pleća. Njezino bolno srce vrištalo je:

„O moj oče, o moja majko, kako mi nedostajete. Zašto ste me već tako rano napustili? Ja još ne poznajem život, a vi ste me napustili. Osjećam se sama, samcata na ovom svijetu, jer ste mi vi bili jedini štit i oslonac u mojem životu.

Moram od sada živjeti sama i ići napuštena u neizvjesnu budućnost u tuđini.“

Agneza više nikada nije osjetila onu roditeljsku brigu, zaštitu i ljubav u svojemu životu. Stoga se posvetila dušom i tijelom vjerskom životu, kako ju je naučio njezin pokojni otac. Jedina utjeha i oslonac za nju postao je Isus Krist,  spasitelj svijeta. Vrlo često pohađa Misna slavlja, moli svakodnevno krunicu. Molitva joj je postala jedini smisao njezinog samačkog i  patničkog života. Cijeloga života ima pred sobo m onu stravičnu sliku, kada je ugledavši dva lijesa svojih roditelja,  postala siroče u jednom danu.

izvor: HrvatskiGlasBerlin

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kultura

PISMO VUKOVARU

Published

on

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Published

on

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Continue Reading