Širokobriješka bajka

1

Moji interni kritičari smatraju da su bajke najljepše što sam napisao za ovaj portal. Od svih bajki ostat će ipak naljepšom ova širokobriješka bajka jer prelazi u sferu neizrecivoga. Svi pokušaji da nešto kažem i napišem o tome ostat će bespomoćno kucanje na vrata neizrecivoga. «La bellissima fiaba», rekli bi moji talijanski prijatelji..

Održavanjem konferencije ugledne  Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti iz Bruxellesa na Širokom Brijegu prekinuta je jedna tradicija odabira atraktivnih destinacija za filozofske simpozije koja je desetljećima bila tipična za prostore što ih danas nazivamo apstraktnim izrazom «Regija». Poznato je da su filozofi iz Regije svoje atraktivne simpozije u vruće ljetno doba organizirali nekoć na Korčuli i Dubrovniku, danas to čine na Cresu i u Splitu. Ni moja malenkost u tom pogledu nije nikakva iznimka jer već dvadesetak godina početkom rujna održavam s prijateljima iz Njemačke i Austrije međunarodni simpozij na Sveučilištu u Zadru. Tijekom održavanja simpozija na Širokom Brijegu novinari su mene i ostale sudionike bombardirali pitanjima kako je moguće da se tako nešto održava na Širokom Brijegu? U razgovoru s novinarom Večenjeg lista (BiH izdanje) Zoranom Krešićem rekao sam da je Široki Brijeg ipak bio  epicentar borbe protiv komunističkoga totalitarizma. S ovog područja potječu najznačajniji borci za demokraciju i očuvanje kulturne baštine, a tu su pale i najveće žrtve u borbi protiv komunističke diktature. Nikada pri organizaciji jednog znanstvenoga skupa nisam naišao na tako visok stupanj razumijevanja kao na Širokom. U civiliziranom svijetu je normalna pojava da ministarstva znanosti i kulture financiraju ovakve manifestacije koje se tiču očuvanja, kreiranja i promicanja vlastite kulture i kulturnog identiteta. Hrvatska, nažalost, nije takva država koja bi u Hegelovom smislu riječi vodila računa o vlastitoj supstancijalnosti, a BiH je to još manje.

Na Širokom je Brijegu ponovno izašao na vidjelo klasični renesansni fenomen mecenstva koji će sve više dolaziti do izražaja u budućnosti.  Ugledni širokobriješki poduzetnik Miro Gugić, glavni sponzor simpozija, bio je škrt na riječima, a velikodušan na djelima. U hercegovačkom stilu, koji dobrano podsjeća na spartanski žargon posebnosti,  rekao je: «Ti radi samo svoj posao, ostalo prepusti meni». Predsjednik Međunarodne Akademije, moj veliki prijatelj i jedan od najvećih živućih epistemologa i logičara, Evandro Agazzi ipak je najzaslužniji da se to sve odvijalo tamo gdje nitko nije mogao ni zamisliti da bi se moglo ostvariti. U razgovoru za  Večenjak  (BiH izdanje)  rekao  je kako je bio veoma iznenađen velikim odazivom članova Akademije na temu vezanu uz znanost, metafiziku i religiju jer Akademija u pravilu bira za simpozije  strogo specificizirane teme kao što je bila ona posljednja u Urbinu, 2012. godine o tvorcu umjetne inteligencije, Alanu Mathisonu Turingu povodom stote obljetnice njegova rođenja.  Poznato je  da je Turing bio osuđen zbog homoseksualnosti, a da bi izbjegao zatvor morao se podvrći psihijatrijskom liječenju. O  samome profilu Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti Agazzi je rekao da zbog limita od 70 članova predlagači kao i članovi Akademije moraju biti veoma oprezni pri biranju potencijalnih kandidata iz različitih polja od kemije, filozofije, filozofije znanosti, matematike, fizike, itd. Interdisciplinarnost  je to što danas  Akademiju čini uspješnom, a objavljivanjem zbornika radova na engleskom jeziku omogućuje se ostatku akademske zajednice da stekne pravi uvid u rad Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti. Radovi s kongresa AIPS-a  objavljuju se kod uglednih izdavača  i u pravilu izazivaju intenzivnu diskusiju kao što je bio slučaj sa simpozijem o darvinizmu u Milanu 2009. godine. S obzirom da je tema  širokobriješke konferencije  veoma zanimljiva i jako aktualna, nadam se da će i recepcija simpozija biti plodonosna.

Budući da nisam uspio preživjeti ovu konferenciju, ne mogu pisati o njoj kao što sam zadnji put obećao. No, ipak ću se marginalno osvrnuti na neka od događanja izvan samih predavanja koja su u pravilu najatraktivniji dio ovakvih znanstvenih druženja. Ugledni logičar i glazbenik Daniele Mundici sa sveučilišta iz Firence pokazivao mi je CD-ove hercegovačke gange i bećarca koje je kupio u nekom od širokobrijeških dućana.  Turkinja Miray Yazgan tresnula je stotinjak eurića za kupnju sakralnih suvenira u Međugorju za svoje  prijatelje, kršćane u Istanbulu. Kurdskom prijatelju iz Istanbula, Enveru Ormanu, vrsnom poznavatelju vina, kupio sam u Međugorju za poklon krunicu s križem ispričavši mu anegdotu  s potkovom koja je visjela na ulaznim vratima u vikendici Nielsa Bohra. Bohr je a propos bio član AIPS-a. Pitali prijatelji  Bohra, kada su vidjeli viseću potkovu na vratima,  «pa nije valjda moguće, da i Vi vjerujete u nadnaravnu moć djelovanja potkovice?». Bohr je poput našega  hercegovačkoga sponzora odgovorio koncizno i jasno: «Kažu da djeluje i kada ne vjeruješ». Kolega Enver Orman je dao zanimljiv intervju o sadašnjem stanju u Turskoj za Večernji list, također BiH izdanje. Prijatelj Hans-Peter Grosshans, luteranski protestant sa sveučilišta u Münsteru, i nadam se jednoga dana budući član naše Akademije, bio je impresioniran hercegovačkim voznim parkom, vrsnim vinima i profesionalnošću osoblja u hotelu koja ga podsjeća na onu u Njemačkoj. Pričam mu da smo mi Hercegovci uvijek voljeli dobre njemačke «pile», njemačku filozofiju i književnost. Valjda zato jer nam je i ime njemačkoga podrijetla. Grosshans je imao jedinu primjedbu da na Širokom nema taksija.

Moja simpatija je bila i ostala brazilska logičarka, pijanistica i dirigentica Itala d’Ottaviano, dobra prijateljica našega Željka Loparića. Ovu sam šarmantnu 67-ogodišnju Brazilijanku s impresivnom znanstvenom bibliografijom upoznao  prije dvije godine na konferenciji AIPS-a u Louvainu (2011.) kada se svojim izlaganjem prvi put predstavila  za prijem u našu Akademiju. Presidente je odredio mene za moderatora. Suvišno je isticati da i iskusnim igračima u takvim slučajevima zadrhti ruka. Sjećam se kako sam se preznojavao kad sam držao svoje ogledno predavanje što je predsjednika posebno dojmilo. Za one koji nisu bili primljeni izrekao je  duhovitu dosjetku  da će se «još morati malo oznojiti». Itala d’Ottaviano je u Louvainu nastupila suvereno i hladnokrvno, ipak je ona dirigentica orkestra.  Velikom većinom glasova izabrana je tada za dopisnoga člana. Na Širokom je izabrana u redovitoga člana (titulaire). Moira, Presidente ili ne znam tko drugi, odučio je da Itala d’Ottaviano moderira zadnji dan  naše konferencije i bude uvodničarka moga izlaganja. Zahvalila se članovima Akademije da je njezin izbor u redovitoga člana velika čast i nagrada za njezin osobni znanstveni rad, veliko priznanje za njezinu državu Brazil: «Široki Brijeg ostaje trajni spomen u mojoj duši».

Na svečanoj završnoj večeri gradonačelnik Širokoga, simpatični i dobroćudni Miro Kraljević, koji gudi već treći mandat, poklonio je svim sudionicima simpozija bocu Blatine i Žilavke s posebnom prigodnom naljepnicom na hrvatskom i engleskom jeziku «Godišnja konferencija Međunarodne akademije za filozofiju znanosti ‘Znanost, metafizika, religija’, Široki Brijeg 25.-27. srpnja 2013». Kao glavnoga zabavljača na visokoj razini angažirali smo popularnoga Ninu Raspudića koji je na tečnom talijanskom jeziku informirao sudionike konferencije o kompleksnom stanju u BiH-u, sklapao poznanstva i tražio saveznike za stvaranje hrvatskoga entiteta u BiH.

Moji interni kritičari smatraju da su bajke najljepše što sam napisao za ovaj portal. Od svih bajki ostat će ipak naljepšom ova širokobriješka bajka jer prelazi  u sferu neizrecivoga. Svi pokušaji da nešto kažem i napišem o tome ostat će bespomoćno kucanje na vrata neizrecivoga. «La bellissima fiaba», rekli bi moji talijanski prijatelji.

Jure Zovko

facebook komentari

  • Svaka čast Ljudi… i dovedite nam u Široki što više ovakovih ‘manifestacija’.. Široki je oiduvijek bio i administrativno i kulturno sjedište