Pratite nas

Povijesnice

Sjećanja vojnika sa spomenika

Objavljeno

na

‘Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno’

Korejski rat, koji je okonačan na današnji dan (27.7.) prije točno 60 godina, ostavio je na mnogim veteranima trajne posljedice. Jedan od njih je i William E. Weber,

“Nekako je žalosno što nismo uspjeli izvršiti našu zadaću jer nam to vrijeme nije dozvoljavalo”, priča stožerni pukovnik William E. Weber za Deutsche Welle prisjećajući se vremena prije 63 godina. Danas umirovljeni časnik je 20. listopada 1950. zajedno sa svojom 187. zračno-desantnom postrojbom prebačen iza neprijateljskih linija na sjeveru korejskog poluotoka. Nekoliko tisuća američkih vojnika našlo se oko 50 kilometara iza Pjongjanga i zadatak im je bio spriječiti povlačenje sjevernokorejske vojske i bijeg vlade. No taj zadatak nije obavljen.

Strahote rata

Zbog lošeg vremena polijetanje zrakoplova s desantnim postrojbama odgođeno je za nekoliko sati. To je sjevernokorejskim vojnicima bilo dovoljno, kako svjedoči Weber, da se povuku. Pritom su zadržali i poubijali 200-tinjak pripadnika postrojbi UN-a. “No to su sve strahote rata”, kaže Weber. Slike poginulih vojnika mu nisu ostavile dubljeg traga. No i dalje mu pokoju besanu noć priskrbe slike patnje civila koji su u svakom ratu najveće žrtve. No onaj Korejski je i u tom segmentu bio posebice okrutan. Tako je američka vojska pri povlačenju na jug pred nadirućim Kinezima palila čitava sela kako ne bi pala u ruke komunistima sa sjevera. “Seljaci, među kojima je bilo mnogo staraca i djece, su sa sobom ponijeli samo najnužnije. Mnogi su na putu umrli od iznemoglosti”, prisjeća se pukovnik u mirovini i dodaje: “Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno. To nikada neću zaboraviti”.

Rođeni vojnik

William Weber je rođen 1926. u Chicagu. 1943. i sa samo 17 godina se prijavio u vojsku i odmah je poslan na Pacifički fronta. Isprva na Filipine, kasnije u Okinavu i Jokohamu gdje je nadgledao kapitulaciju Japana. Istodobno je započela i obuka za časnika. Poziv profesionalnog vojnika odveo ga je već 1950. na Korejski poluotok gdje je u prvim danima Korejskog rata po prvi put i ranjen. “To je bila prostrijelna rana. Ništa strašno. Ako metak ne pogodi živac ili arteriju to nije gore nego ubod pčele”, govori danas 87-godišnji Weber.

No njegovo drugo ranjavanje nije prošlo tako bezazleno. U veljači 1951. kada je u bici za Vonju, jedan grad 140 kilometara istočno od Seoula, u roku nekoliko sati izgubio nogu i ruku. “Niske temperature su me spasile. Inače bi iskrvario”, kaže Weber. Time je završeno Weberovo sudjelovanje u Korejskom ratu. No profesionalni vojnik je ostao u sastavu oružanih snaga do svog umirovljenja 1980.

Zaboravljeni rat

Nedostatak ekstremiteta i sjećanja na rat nisu mnogo promijenili njegov životni tok. 2002. je još jednom posjetio mjesto svog ranjavanja. To je, kako kaže, učinio kako bi “zatvorio jedno poglavlje” svog života. No Korejski rat je još uvijek u dobroj mjeri sastavni dio života ovog umirovljenog časnika. Žali se na to kako svoj novi bazen, kojeg je sagradio kako bi se i u starosti održavao tjelesno aktivnim, ne koristi baš mnogo. Weber puno vremena provodi na putovanjima na razne kongrese i predavanja i širi istinu o Korejskom ratu. Veteranu je do toga posebice stalo jer Korejski rat u SAD slovi kao “zaboravljeni rat” koji uglavljen između Drugog svjetskog rata i rata u Vijetnamu pada u zaborav.

Vojnik sa spomenika

Weber je i predsjednik zaklade koja se brine o održavanju spomeniku veteranima Korejskog rata koji je tek 1995. otkriven u Washingtonu.

Weber ima i poseban odnos prema ovom spomeniku jer jedan od 19 vojnika koje ovo djelo prikazuje je zapravo Weberov portret (naslovna fotografija). Visoka politika se vrlo kasno, tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća počela baviti ratom u Koreji koji je, po mišljenju njegovih veterana, bio važan, “ispravan” rat. “U to vrijeme je bilo politički vrlo važno pokazati da slobodan svijet neće dopustiti da komunisti okupiraju jednu cijelu zemlju”, kaže Weber. Veteran je uvjeren da je poruka koju je SAD, zajedno sa saveznicima poslala ulazeći u Korejski rat, bila više nego jasna. Za njega Korejski rat označava početak kraja komunizma. No da u tom naumu za američku vojsku nije sve išlo tako glatko, Weberu je potpuno jasno. Oslobađanje čitavog poluotoka od komunista nije uspjelo (to je spriječio ulazak kineske vojske u sukob) tako da je sve ostalo na stanju koje je dogovoreno prije rata koje vrijedi i do dan danas: Korejski poluotok je podijeljen na Sjevernu i Južnu Koreju i to na 38. paraleli. No ipak je postignuto to da je barem Južna Koreja slobodna. “Ja sam ponosan na to da sam pridonio tomu što su Južnokorejci danas postigli”, zaključuje William Weber. vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

KAKO SU SUĐENA 33 HRVATSKA GENERALA: TITOVA “PRAVDA”

Objavljeno

na

Objavio

Časopis DRINA br. 2/3 1962. strana 17 donosi opis pukovnika Korana: KAKO SU SUDJENA 33 HRVATSKA GENERALA . TITOVA “PRAVDA”.

Donijet ću ovdje za portal Kamenjar.com samo jedan mali izvadak pukovnika Korana kako bi se popunila praznina hvale vrijedna opisa Vinka Vice Ostojića:

O S U D A

Obtuženi (1)Gustović Artur, (2)Gruić Djuro, (3)Gregurić Mirko, (4)Sertić Tomislav,(5)Skolibar Slavko, (6)Fritz Julije, (7)Tomašević Ivan, (8)Metikoš Vladimir, (9)Slaher Miroslav, (10)Mikec Nikola, (11)Majetić Bogdan, (12)Čanić Dragutin, (13)Nardeli Anton i (14)Šolić Josip krivi su, jer su plan okupatora za uništenje našeg naroda provadjali i da su pored zločina izdaje pod 1/,2/, kao komadanti domobranskih i ustaških formacija, bilo u zajedničkim akcijama sa njemačkim, talijanskim ili četničkim formacijama, bilo samostalnim akcijama, protiv medjunarodnog ratnog prava i ratnog postupka, nečuvene zločine na jugosl. narodima počinili i obtućeni Markulj, Džal i Mikec takodje na rarodima Sovjetske unije u kojoj su oni na čelu svojih formacija, na ubijanju nezaštićenog pučanstva žena, djece i staraca, ranjenih boraca NOV. djelovali, sela i gradove palili i pljačkali. Civilno pučanstvo u masama uništavali i te koncentracione logore ili na prisilni rad u Njemačku slali. Srbske i hrvatske patriote u Hrvatskoj izkorijenili i tako počinili u najtežim danima historije našeg naroda, ratne zločine za račun okupatora, njemačkih i talijanskih osvajača.

Sa svim njihovim činima, počinili su svi obtuženi od 1-33 izdaju domovine, predvidjenu u Art. 3. točka 2,4,5, i 6 zakona o kaznenom postupku protiv naroda i države i obtuženi Gregorić Mirko takodjer ratni zločin predvidjen u Art. istog zakona. Povodom toga osudjuju se prema Art. 2.i 4 te Art. 6 točka 1. kaznenog zakona protiv naroda i države

N A    S M R T    S T R E L J A N J E M

i stalan gubitak političkih i gradjanskih prava, te na konfiskaciju imetka.

Ova presuda je IZVRŠIVA.

Obrazloženje: NEPOTREBNO!

Smrts fašizmu – sloboda narodu! Zapisničar nadporučnik Novak Todorović

Predsjednik Senata: pukovnik Dr. Josip Hrnčević v.r.

Da je ovaj izvadak iz osude suda I. Br. 72/45 vjeran originalu potvrdjuje i ovjerovljuje: načelnik ureda: Andja Spadijer. Vrhovni sud FNRJ.

Prepisao Mile Boban, Otporaš iz časopisa DRINA br. 2/3 1962., strana 19 i 20.

Podsjetimo: U nedjelju 24. rujna 2017. u 17.00 sati je u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31. u Zagrebu služena misa za 18 ustaških generala i ostale visoke časnike NDH-a.

facebook komentari

Nastavi čitati