Sjećanja vojnika sa spomenika

1

‘Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno’

Korejski rat, koji je okonačan na današnji dan (27.7.) prije točno 60 godina, ostavio je na mnogim veteranima trajne posljedice. Jedan od njih je i William E. Weber,

“Nekako je žalosno što nismo uspjeli izvršiti našu zadaću jer nam to vrijeme nije dozvoljavalo”, priča stožerni pukovnik William E. Weber za Deutsche Welle prisjećajući se vremena prije 63 godina. Danas umirovljeni časnik je 20. listopada 1950. zajedno sa svojom 187. zračno-desantnom postrojbom prebačen iza neprijateljskih linija na sjeveru korejskog poluotoka. Nekoliko tisuća američkih vojnika našlo se oko 50 kilometara iza Pjongjanga i zadatak im je bio spriječiti povlačenje sjevernokorejske vojske i bijeg vlade. No taj zadatak nije obavljen.

Strahote rata

Zbog lošeg vremena polijetanje zrakoplova s desantnim postrojbama odgođeno je za nekoliko sati. To je sjevernokorejskim vojnicima bilo dovoljno, kako svjedoči Weber, da se povuku. Pritom su zadržali i poubijali 200-tinjak pripadnika postrojbi UN-a. “No to su sve strahote rata”, kaže Weber. Slike poginulih vojnika mu nisu ostavile dubljeg traga. No i dalje mu pokoju besanu noć priskrbe slike patnje civila koji su u svakom ratu najveće žrtve. No onaj Korejski je i u tom segmentu bio posebice okrutan. Tako je američka vojska pri povlačenju na jug pred nadirućim Kinezima palila čitava sela kako ne bi pala u ruke komunistima sa sjevera. “Seljaci, među kojima je bilo mnogo staraca i djece, su sa sobom ponijeli samo najnužnije. Mnogi su na putu umrli od iznemoglosti”, prisjeća se pukovnik u mirovini i dodaje: “Bio je rat, ali ono što smo činili tim ljudima je bilo strašno. To nikada neću zaboraviti”.

Rođeni vojnik

William Weber je rođen 1926. u Chicagu. 1943. i sa samo 17 godina se prijavio u vojsku i odmah je poslan na Pacifički fronta. Isprva na Filipine, kasnije u Okinavu i Jokohamu gdje je nadgledao kapitulaciju Japana. Istodobno je započela i obuka za časnika. Poziv profesionalnog vojnika odveo ga je već 1950. na Korejski poluotok gdje je u prvim danima Korejskog rata po prvi put i ranjen. “To je bila prostrijelna rana. Ništa strašno. Ako metak ne pogodi živac ili arteriju to nije gore nego ubod pčele”, govori danas 87-godišnji Weber.

No njegovo drugo ranjavanje nije prošlo tako bezazleno. U veljači 1951. kada je u bici za Vonju, jedan grad 140 kilometara istočno od Seoula, u roku nekoliko sati izgubio nogu i ruku. “Niske temperature su me spasile. Inače bi iskrvario”, kaže Weber. Time je završeno Weberovo sudjelovanje u Korejskom ratu. No profesionalni vojnik je ostao u sastavu oružanih snaga do svog umirovljenja 1980.

Zaboravljeni rat

Nedostatak ekstremiteta i sjećanja na rat nisu mnogo promijenili njegov životni tok. 2002. je još jednom posjetio mjesto svog ranjavanja. To je, kako kaže, učinio kako bi “zatvorio jedno poglavlje” svog života. No Korejski rat je još uvijek u dobroj mjeri sastavni dio života ovog umirovljenog časnika. Žali se na to kako svoj novi bazen, kojeg je sagradio kako bi se i u starosti održavao tjelesno aktivnim, ne koristi baš mnogo. Weber puno vremena provodi na putovanjima na razne kongrese i predavanja i širi istinu o Korejskom ratu. Veteranu je do toga posebice stalo jer Korejski rat u SAD slovi kao “zaboravljeni rat” koji uglavljen između Drugog svjetskog rata i rata u Vijetnamu pada u zaborav.

Vojnik sa spomenika

Weber je i predsjednik zaklade koja se brine o održavanju spomeniku veteranima Korejskog rata koji je tek 1995. otkriven u Washingtonu.

Weber ima i poseban odnos prema ovom spomeniku jer jedan od 19 vojnika koje ovo djelo prikazuje je zapravo Weberov portret (naslovna fotografija). Visoka politika se vrlo kasno, tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća počela baviti ratom u Koreji koji je, po mišljenju njegovih veterana, bio važan, “ispravan” rat. “U to vrijeme je bilo politički vrlo važno pokazati da slobodan svijet neće dopustiti da komunisti okupiraju jednu cijelu zemlju”, kaže Weber. Veteran je uvjeren da je poruka koju je SAD, zajedno sa saveznicima poslala ulazeći u Korejski rat, bila više nego jasna. Za njega Korejski rat označava početak kraja komunizma. No da u tom naumu za američku vojsku nije sve išlo tako glatko, Weberu je potpuno jasno. Oslobađanje čitavog poluotoka od komunista nije uspjelo (to je spriječio ulazak kineske vojske u sukob) tako da je sve ostalo na stanju koje je dogovoreno prije rata koje vrijedi i do dan danas: Korejski poluotok je podijeljen na Sjevernu i Južnu Koreju i to na 38. paraleli. No ipak je postignuto to da je barem Južna Koreja slobodna. “Ja sam ponosan na to da sam pridonio tomu što su Južnokorejci danas postigli”, zaključuje William Weber. vecernji.hr

facebook komentari

  • Ovaj članak me vrlo podsjeća na jednog Hrvata koji se je isto takovom žestinim borio za Hrvatsku kojom žestinom William E. Weber se je borio protiv komunizma. On je smatrao svojom vojničkom zadaćom da pali sela kooja mu se nalaze na vojničkom putu, ubija sve one – bez razlike – koji su mu zapreka za postići vojnički clij. On to danas priznaje bez da se boji da će ga njegov vlastiti narod i vlada prozvati “Ratnim zločincem”, osuditi, nazvati ga svakim pogrdnim imenom, što nije dolično jednom vojniku, uživa vojničku mirovinu svoje naroda i svoje vlade; dok kod nas Hrvata je sasvim sve obrnuto. Mi imamo toliko hrvatskih vojničkih velikana koje je neprijateljska jugoslavenko/srpska promidžba ocrnila do te mjere, da i naši hrvatski bijednici koji sami sebe zovu “antifašistima” se služe srpsko/jugoslavenskom promidžbom i ocrnjuju: Poglavnika, Vjekoslava Maksa Luburića, Ustaše, HOS, NDH i sve što je hrvatskodržavotvorno.