SJEĆANJE NA ZVONKA BUŠIĆA – TAIKA

6

Strašno finale viteza od Imote

“Moram izdržati zbog nade da još jedanput prošetam starim stazama moje mladosti i da se moje grudi napiju zraka hrvatskoga.”

Moram izdržati zbog svoje tužne starice majke i moje vjerne životne družice, zbog cijele moje rodbine i starih i novih prijatelja.

Moram izdržati zbog nade da još jedanput prošetam starim stazama moje mladosti i da se moje grudi napiju zraka hrvatskoga.

Moram izdržati zbog želje da poljubim onaj moj tvrdi hercegovački kamen, da zagrlim staro stablo i u tihoj se noći nagledam sjajnih zvijezda na vedromu zavičajnomu nebu.

Moram izdržati zbog svih pokojnih prijatelja čije se nade i želje nisu ispunile, i zbog uspomene na moga pokojnoga oca koji je po zvijezdama znao ocijeniti koja su doba noći.

zvonko_bu_i__2_597149S1
Zvonko Bušić

Ovim imperativima završava, 2004. godine, jedno od svojih pisama vancouverskim Hrvatima, iz vječnih američkih uza, bojovnik, patnik i sanjar ljepše i radosnije Lijepe naše. Tamo naglašava kako je “nostalgija u duši za domovinom i zavičajem još bolnija od čežnje za slobodom”. Trebale su proteći još četiri duge godine da se rasprše njegove opravdane sumnje u mogući izlazak iz tamnice i osjeti žarka žudnja za zavičajem, lahorom surovog i po ljepoti s ničim usporedivog djetinjstva, za danima odrastanja u prodolini Imote, mladenaštvu provađanom u srcu naroda bijelom Zagreb gradu.

Čežnja i san o naknadi barem djelića ukradenog zajedništva jedne grandiozne ljubavi, potreba isplakati se nad grobom materinim, stisnuti ruku dragim ljudima, supatnicima i suborcima, tim sanjarima i luđacima koji su duboko vjerovali u nemoguće…

Svi su ti snovi, nebrojeno puta viđeni u beskrajnom uzničkom trajanju, dočekali trenutak svojeg postvarenja, od onog 24. srpnja 2008. kad je nakon 32 godine dotakao zemlju koju je neizmjerno ljubio, za nju se neizmjerno molio, živio i neizmjerno se žrtvovao.

Što se sve izdogađalo od tog srpnja do zlokobnog praskozorja 1. rujna prošle godine, lako je dokučivo znademo li u kakvim prilikama živi naš narod i naša domovina, poniženi od najgorih zlotvora, zavedeni i svekolikom beznađu izloženi.

U besanim uzničkim noćima Bušiću su u posjet dolazile i sljedeće misli: Vjerojatno ću, ako ikad iziđem na slobodu, imati sličnih problema u komunikaciji s ljudima koji su normalno živjeli i koji su po svaku cijenu tražili samo sunčanu stranu života, Jer, njima je ostala sasvim nepoznata ona druga, tamna i tragična, puno dublja i mnogo bogatija strana ljudskog života.

Spoznati tu dublju stranu života rijetkima je dano, a oni koji su je dokučili lakše staju u zid s nevinima osuđenim na smrt strijeljanjem, negoli te nevine strijeljaju.

Veličina njihova života, njihovih ideala, njihove borbe i muke s kojom se neminovno druže morala bi zakriliti svaku sumnju, svaku nepravdu i svaku opačinu ljudsku s kojom se svi mi družimo u ovoj Suznoj dolini.

Stoga ostaje u krik pretvoreno i u nevjericu utkano, razumu neprihvatljivo – ZAŠTO?

Kad u šumi gorostasa padaju najsnažniji hrastovi i borovi, šikara se u nju naseljuje, a panjevi koji mladicama mogu ponovno postati moćna stabla, lako bivaju crvotočinom.

Nu, Gospodinu je puno toga znano što je nama nerazumljivo, ljudskom optikom viđeno. Zato se nadajmo da mu je On pripravio put i našao mjesta u odajama gdje će sa svojom mučenicom majkom i jednoga dana s ljubljenom Penelopom, tom gigant ženom sa svojim umornim ocem i najbližima, s prijateljima i suborcima uživati puninu Smisla u kojeg je ugradio samu žrtvu i darovao prinos obilat, zakopan u fundamente hrvatske Države i njezine Slobode.

Autor: 7Dnevno

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    počivao u miru Hrvatski mučeniče,,

  • Subject: Zvonko Bušić i Mile Boban, svibanj 1979. Lompac.

    Zvonko Bušić i Mile Boban, svibanj 1979. federalni zatvor, Lompac, Californija.

    • Evo te slike

      • Milane jeli ovo ta slika? Ovo si ti iz mlađih dana :))

        • Jest, Lilith. To sam ja “iz mlađih dana”. To je bilo na majčin dan, mislim 20 svibnja 1979. godine. Taj dan se ne može i nebi trebao zaboraviti. Mene je često Zvonko zvao, naravno na telefon. Tako, jedne zgode, u prosincu 1978. godine me nazvao i pitao me: da šta radim? kada sam mu rekao da nikada nebi mogao pogoditi šta radim, odmah me zamolio da ga ne “gnjavim” te da mu odmah kažem šta radim. Kada sam mu rekao da rakiju pečem, od zadovoljstva i želje zamolio me da kada slijedećeg puta budem kod njega dolazio u posjetu, da mu malo rakije, one naše “prave”, kako je Zvonko rekao, donesem. To sam i učinio ovve posjete.

          Kako je bila velika strogoća i još temeljitiji pregled pri ulazu u zatvor, morao sam smisliti način kako to “prikrimčariti”, pronijeti. Na zatvorskoj zgradi je bio toranj iz kojeg su stražari, čuvari preko zvučnika posjetiteljima govorili na koje mjesto će parkirati automobil. Pošto sam im dao moje ime i prezime, rekli su mi gdje ću parkirati te da se određenim pravcem uputim prema ulzanim vratima.

          Stavio sam plasičnu malu bočicu rakije unutar mojih gaćica, stiskao stegnima, pošao preko parkirališta prema ulaznim vratima; ali na nesreću, prilikom hoda bočica sa rakijom se počela klizati kroz nogavice i hoće ispasti. Kako sam ja nogama stegnuo bocu, očito se vidjelo da smiješno hodam, koracam. Kada sam unišao unutra, na hodniku, službujuća gospođa me je odmah upitala: “zašto ja tako smiješno hodam? Dali sam bolestan”? Odgovorio sam da imam problema s mošnjama, skrotumom, i na svu sreću, uspijelo!

          Kada sam se sastao sa Zvonkom, to sam mu rekao. Začudio se je da sam uspio, te mi rekao da hodem u nužnik, ali da se pazim jer svugdje su postavljene kamere za snimanje. Stavio sam kaput na kameru, izlio rakiju u jednu plastičnu čašu koju sam za tu svrhu imao. Došao sam kod Zvonka s punom čašom “čiste vode”. Zvonko me je zamolio da mu donesem iz postavljenih za tu svrhu aparata za slatka pića, jednu bocu voćnog soka, što sam i učinio.

          Tako je naš dragi junak nad junacima Zvonko Bušić i u zatvoru, iz kojeg je svijedočio za Hrvatsku, imao “kapljicu” naše prave i prirodne lozovače rakije. Bili smo taj dan iznimno obadvojica vrlo veseli, zadovoljni i do mile volje se ispričali o našoj napaćenoj Hrvatskoj. Tako je i taj dan u zatvorskom dvorištu došlo de te slike.

          Dragi moj voljeni prijatelju Zvonko Bušić, tvoj suborac i zatvorski patnik Mile Boban ti ovog puta i na ovom mjestu ti šalje iskrene pozdrave s našim hrvatskim pozdravom:
          ZVONKO BUŠIĆ S NAMA JE!
          Počivao u MIRU BOŽIJEM!
          Tvoj prijatelj Mile Boban, Otporaš.
          ZDS!

          • Lijepa zgoda, evo drago mi je da si podijelio s nama i taj detalj!

            Neka mu je pokoj vječni!