Sjetna sjećanja Hrvata Bunjevaca

    2

    Najnovija premijera u Histrionskom domu zove se Bunjevački  blues iliti Saga o svitu koji nestaje, Tomislava Žigmana, filozofa i pisca, bačkoga Hrvata iz Tavankuta koji živi u Subotici, a radi u Novom Sadu kao profesor filozofije na Teološko-katehetskom institutu. Aktivan je i u izdavaštvu kao urednik časopisa ( Žig ) hrvatskog programa Radia Subotice, pokretač biblioteke Hrvatska riječ, urednik Leksikona podunavskih Hrvata, a aktivan je i u političkom životu zalažući se za prava bačkih Hrvata. Naslov predstave uzet je iz Žigmanove zbirke pjesama iz 2003. god. Iako je sadržaj predstave uzet iz zbirke njegovih priča Prid svitom-saga o svitu koji nestaje. Riječ je o proznim monolozima iz 2008. Koji vremenski pokrivaju sudbine od II svjetskog rata do početka raspada Jugoslavije, a koji su ovjenčani s nekoliko nagrada iz Zagreba, Mostara i Subotice.

    Niz kratkih portreta
    Predstava je dramatizacija, bolje rečeno dramsko uglazbljenje tih kratkih portreta što ne daje dramsku predstavu u klasičnom smislu niti ju je redatelj Vlatko Dulić kao redatelj takvu radio. Seriju portreta uokvirio je s likovima dvoje starijih ljudi koji na velikom i pustom salašu ne mogu spavati pa se divane i sjećaju znanaca. Kako koga spomenu, taj nam na sceni ispriča svoju priču, Svi su znanci mrtvi, a priče su različite i daju fresku života u kojoj se prepliće politika (uglavnom otima i mijenja svijet bez pitanja kao ženi kojoj su oteli salaš i smjestili je u malu sobicu) , vjera ( koja daje snagu staroj šepavoj curi  koja umire sa smiješkom predana Gospi ), ljubavi ( uglavnom nesretne jer ne može bogata za sirota ili se mama buni protiv svake ) i težak život.
    Prva vrlina predstave je : fina emocija, toplina, nježnost, nostalgija…koja proizlazi iz teksta ali i iz glume. Odatle i glazbena oznaka bluesa u naslovu, kao sjetne i nostalgične glazbe koja varira i improvizira jednu temu.
    Priča o Hrvatima Bunjevcima je zanimljiva i nije dovoljno obrađena u literaturi. Da ne ulazim u političke i povijesne razloge spomenut ću samo dva dokumentarca koja sam nedavno vidjela o tom narodu, a povodom ovogodišnjeg festivala religioznog dokumentarnog filma u Rijeci. Slamarke divojke je dokumentarac Ive Škrabala iz 1970. god. o Bunjevkama koje rade slike od slame. One su bile hit naivne umjetnosti u bivšoj državi a uspjele su očuvati i religiozne teme i motive kao dio „tradicije „

    Film je sav radostan i pozitivan, za razliku od dokumentarca Branka Ištvanića Slike od slame iz 2012. koji je na festivalu pobijedio ( a kasnije i pobrao još nekoliko nagrada jer je doista odlično napravljen ) koji je potpuno drugačiji u atmosferi od Škrabala. Ištvanićev film nosi sjetu i izražava osjećaj tih ljudi da nikomu ne pripadaju. Niti zemlji u kojoj žive, Vojvodini jer su Hrvati, niti zemlji matici, Hrvatskoj, jer su daleko a nekim čudnim jezikom govore.
    Jezik poetičan a širok kao zemlja
    Da je jezik-bunjevačka štokavska ikavica-ne samo ne-čudan, nego lijep i poetičan pokazala je ova predstava kao svaku drugu vrlinu. Naime, pokazalo se da kad slušaš i –razumiješ. Ako ne baš svaku riječ ( a Vlatka Dulića povremeno ne razumijem zbog slabe artikulacije a ne zbog bunjevačkog ) shvatiš vrlo brzo iz konteksta ili iz emocija. I tako ti se otvara svijet tog jezika-punog, bogatog, širokog kao zemlja na kojoj žive. Ono zbog čega je to važno nije samo zapostavljenost Hrvata Bunjevaca i njihova jezika u matici nego i zbog hrvatskog kazališta. Činjenica je da je hrvatsko kazalište gotovo cijelo 20. stoljeće smatralo isključivo štokavsku normu dostojnu dramskog kazališta. Prvo, programatski zbog stvaranja literature na jeziku za koji su se dogovorili da postane zajednički ( neki su preporoditelji odustajali od tiskanja gotovih prijevoda Shakesperea na kajkavskom ) i obrazovanja publike. Poslije II sv. Rata to je gledište uklopljeno u ideju zbližavanja dvije jezične norme ( hrvatsku i srpsku ) u što se dijalekti nisu uklapali jer su prilično različiti i od vlastite a osobito od druge jezične norme. Kazališna teorija nam je objasnila da se dijalekt nije dopuštao drami u ime dramske uzvišenosti jer je dijalekt povezan uz neobrazovana govornika i pučki jezik pa time-drame nedostojan.
    Srećom dijalekt se, upravo zbog tih razloga dopuštao u komediji. Komedija je ionako bila niža vrsta, smatralo se da su joj likovi plošni, da je samo za zabavu publike, a tome će dijalekt pomoći jer daje dodatnu dimenziju prepoznavanju i ismijavanju likova. Zato je sada bilo važno čuti dramski sadržaj u dijalektu i vidjeti kako ga je on i te kako dostojan jer dijalekt doista približava lik koji gledamo na sceni, doista pomaže prepoznavanju ali ne pojačava samo ismijavanje nego svaku emociju.
    Naprijed Slavonci
    Treća vrlina predstave je ekipa glumaca koja se okupila-bunjevačka odnosno slavonska ( i neka mi Bunjevci ne zamjere dalje ću ih sve zvati Slavoncima ) što mi se čini jako važnim. Gledajući predstavu shvatila sam da su se u našem kazališnu prostoru nametnula dva regionalna toposa. Jedan je Dubrovnik. On je čak uspio izboriti prostor unutar dramskog pisma pa ga se onda, logično, zbog bogate literature uči na glumačkim akademijama. No, Dubrovčanima se nakon završene akademije, i u privatnom i u službenom razgovoru „čuje „ da su iz Dubrovnika. Čak i kad je na tada jedinoj zagrebačkoj akademiji vladala Lonzina škola glumačkog vrlo strogo učenja norme, oni su nekako uspjeli  izboriti za taj jasno vidljiv regionalni identitet. Uostalom kao i Dalmatinci. S druge strane kontinentalci se uvijek jako trude govoriti normu. Iako se kajkavski uči na akademiji (sve mi se čini radi Krležinih Balada ) a tek se Vlasta Ramljak na Osječkoj akademiji izborila za učenje Slavonskog, kontinentalci su puno skromniji u pokazivanju ili oformljivanju vlastitih identitetskih klubova. Zato mi je drago da se sad okupila Slavonska glumačka ekipa. Da su u jednom dramskom okruženju pokazali svoje korijene, svoje likove i progovorili. Ono što najviše nedostaje su barem još tri priče. I to pozitivne. Bez obzira na sudbinu bunjevačkih Hrvata, brojni su ipak uspjeli u svojim životima nešto napraviti- i sam autor je profesor na fakultetu-pa bi i njihove , zbog punoće slike i predstave, trebalo ispričati.

    Sanja Nikčević, HS

    facebook komentari

    • peppermintt

      upravo kako i veli naslov- saga o svitu koji polako nestaje ….s svoje didovine

    • peppermintt

      upravo kako i veli naslov- saga o svitu koji polako nestaje ….s svoje didovine