Pratite nas

Komentar

Slaven Letica: Povratak Vojislava Šešelja u četničku Srbiju

Objavljeno

na

Prije svega, bez trunke ironije ili cinizma, može se kazati da se četnički vojvoda i neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj nakon punih 12 godina vratio u zemlju koju je, zapravo, sanjao. Dakako, ne u teritorijalnom, već u duhovnom smislu.

Naime, kako sam to pokazao u knjižici Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku (usput: knjižica je tiskana i prodana u 7.000 primjeraka, a znam malo ljudi koji su je kupili, pa ostaje pitanje nije li ju „druga strana“ kriomice pokupovala i uništila), četništvo je postalo dijelom „korisne prošlosti“ današnje Republike Srbije, a gorljivi pristaše teritorijalnih osvajanja i četništva, a možda i „psi rata“ danas su na čelu te države.

 

Pitanje je, dakle, da li su hrvatski vrhovnici adekvatno reagirali na povratak Vojislava Šešelja u Srbiju? Mislim da nam u konkretnom slučaju nisu potrebne i korisne burne reakcije, već jasna svijest i znanje o tome što se zapravo događa u nama susjednoj i donedavno neprijateljskoj zemlji, u čijem ćemo susjedstvu vječno živjeti i zato moramo poštovati volju tamošnjeg naroda i građana da biraju vođe kakve god hoće i žele.

Dosta je kazati da je predsjednik tamošnje vlade Aleksandar Vučić dok je Šešelj bio u haškom pritvoru, 2008. godine (!), ovako javno zborio o granicama Velike Srbije: „Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati.“

Tamošnji predsjednik Republike Tomislav Nikolić prije samo nešto više od dvije godine ovako je siktao o Vukovaru i Srebrenici:

O Vukovaru: „Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati.“ ( intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.).

O Srebrenici i genocidu: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti.“ (intervju  RTV Crne Gore 31. svibnja 2012.).

mala_povijest_velike_srbije_korice_finU spomenutoj knjižici pokazujem kako četništvo nije postalo samo dijelom državotvorne misli u današnjoj Srbiji, već i opisujem zašto su Srbi proveli čistke i u Nebeskoj Srbiji: umanjujući važnost Svetoga Save i Cara Lazara i promovirajući četničkog ideologa, danas Svetoga Nikolaja (Velimirovića) u najvažnijeg sveca današnje Srbije?

Pitanje je, dakle, da li su hrvatski vrhovnici adekvatno reagirali na povratak Vojislava Šešelja u Srbiju?

Mislim da nam u konkretnom slučaju nisu potrebne i korisne burne reakcije, već jasna svijest i znanje o tome što se zapravo događa u nama susjednoj i donedavno neprijateljskoj zemlji, u čijem ćemo susjedstvu vječno živjeti i zato moramo poštovati volju tamošnjeg naroda i građana da biraju vođe kakve god hoće i žele.

Hrvatska kao članica NATO-a i EU-a treba aktivno pratiti sve procese u Srbiji i sudjelovati u definiranju EU i NATO-ovih politika prema Srbiji i drugim zemljama koje trenutno muči problem podijeljene lojalnosti i interesa: okrenuti se EU i Zapadu ili Vladimiru Putinu i „majci“ Rusiji (kako traži Šešelj i veliki dio građana Srbije.

Dakle, koliko se vama može činiti čudnom moja ocjena, mislim da je daleko najgluplje reagirao predsjednik Republike dr. Ivo Josipović koji je komentirajući Šešeljevo puštanje na slobodu zbog navodne skore smrtonosne bolesti iskoristio za dovođenje u pitanje legitimiteta  samog suda. A to je, kad su hrvatski nacionalni interesi u pitanju, s onu stranu zdravoga razuma, nekmoli razumnog državništva.

Njegova izjava novinarima u Osijeku – “Vrlo je žalosno i obeshrabrujuće da Sud, u kojeg su toliki vjerovali, nije bio u stanju kroz te silne godine, dovesti postupak (protiv Šešelja) do kraja” – bila bi potpuno razumna i opravdana da ju je izrekao samo profesor međunarodnoga kazneno-procesnog prava, ali je nerazumna kad je izriče predsjednik države čije je generale, ali i samu državu taj isti sud (doduše drugo sudsko viječe) oslobodio od odgovornosti za najteže ratne zločine.

Čuvanje autoriteta suda, čak i onda kad donosi odluku koja je svakome od nas mrska, morao bi biti aksiom prosvijećenog predsjedništva.

Zaključit ću onim što sam kazao na početku: četnički vojvoda i ratni zločinac Vojislav Šešelj vratio se je na izvor sviju zala i zločina: u četničku Srbiju u kojoj pojmovi „četnik“ i „četništvo“ znače sasvim druge stvari nego kod nas na – Zapadu. 

(Sleven Letica/Politika+)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Glasnović: Titoslavija je od 1945. bila na infuziji

Objavljeno

na

Objavio

Titoslavija je od 1945. bila na infuziji.

Živjela je od zapadnih kredita, njemačke ratne odštete i novac od većinom hrvatskih gastarbajtera.

Dok je trošila milijarde dolara na naoružanje nije mogla ni proizvesti toaster koji je mogao konkurirati na otvorenom tržištu.

Vodili su je crveni guzičari i balkanci koji su odgajali piliće u klaviru oduzetih stanova.

Nasljednici te privilegirane klase su nas ogulili do 1990. To se također prešućuje. SFRJ je bankrotirala prije pada Berlinskoga zida.

Željko Glasnović: Što će vam zakoni, kada nitko to ne provodi

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Josip Jović: Referendum će se ipak dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Nema sumnje kako će jedna od glavnih tema sljedećih mjeseci biti referendumska inicijativa o izmjenama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, koju najavljuje udruga “U ime obitelji”, predvođena agilnom Željkom Markić, piše Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji.

Taj je mogući referendum prvenstveno usmjeren na ukidanje zastupničkih mjesta predstavnika nacionalnih manjina, a inicijativa je već nazvana protusrpskom jer joj je cilj u prvom redu ukidanje zastupničkih mjesta predstavnika srpske nacionalne manjine.

Razlozi koji idu u prilog ovoj inicijativi su višestruki. Najčešće se ukazuje na kršenje ustavnog načela o jednakom i općem biračkom pravu.

Naime, kandidatima s manjinskih lista dovoljan je neusporedivo manji broj glasova da bi postali zastupnicima, u odnosu na zastupnike s općih lista, pa prema tome glas birača ne vrijedi jednako. Usporedba s drugim državama EU-a govori kako je hrvatski slučaj gotovo jedinstven.

U čak šesnaest država EU-a manjine nemaju svog zastupnika, a u ostalima tek jednoga, dvojicu ili trojicu. Možda sve ovo skupa ne bi imalo neku naročitu važnost niti bi izazivalo javnu pozornost da se manjinske stranke i političari ne postavljaju kao arbitri u sastavljanju Vlade i u odlučivanju o nekim važnim političkim pitanjima, zagovarajući najčešće rješenja koja su suprotna raspoloženju većine, što za mnoge u zemlji djeluje iritantno.

Napokon, za ostvarivanje prava nacionalnih manjina nazočnost njihovih zastupnika u Saboru i nije presudan faktor. Dovoljan bi na toj razini bio i odgovarajući saborski odbor, na primjer.

Postoje, naravno, i oni drugi razlozi koji kompliciraju cijelu situaciju. Manjine će se zacijelo protiviti i pozivati na stečena prava, koja se moraju respektirati. Dovođenje u pitanje tog stečenog prava izazvalo bi mnoge žestoke, već započete rasprave i političke sukobe.

Uslijedit će i intervencije iz Bruxellesa. Radikalnije promjene neće biti moguće bez promjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a možda i samog Ustava. Navodno će o svemu svoju riječ morati kazati i Ustavni sud koji dosadašnjom praksom nije zajamčio političku neovisnost.

Najslabija točka inicijative jest ta što se među glavne inicijatore, uz Željku Markić, gura Anto Đapić, političar koji ne uživa naročit kredibilitet, a kojega u tu ulogu guraju baš protivnici inicijative kako bi inicijatorom kompromitirali inicijativu.

Osim ovoga manjinskog pitanja, otvorena su i pitanja je li bolji većinski, proporcionalni ili pak kombinirani sustav, jesu li iseljenici zastupljeni na primjeren način i ne bi li bilo demokratski omogućiti dopisno, odnosno elektroničko glasovanje, je li podnošljiva velika razlika u broju birača po izbornim jedinicama, treba li država biti jedna izborna jedinica…

Promjene su svakako potrebne jer je sadašnji sustav nedorečen i nelogičan. Bilo bi bolje da se one dogode bez referenduma konsenzusom u Saboru. Ali, kako je takav scenarij teško zamisliti, sva je prilika kako će se referendum ipak dogoditi.

facebook komentari

Nastavi čitati