Pratite nas

Povijesnice

Slaven Letica: Zabilješka o razgovoru dr. Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika s prof. dr. Henryjem Kissingerom

Objavljeno

na

ČESTITAM VAM 25. godina divne, gorde i, ponekad, gorke “samoće”, Čestitam vam/nam 25. obljetnicu međunarodnog priznanja naše zemlje. Nakon stoljeća sirotinjske, krnje, uškopljene samostalnosti prije 25 godina priznati samo kao SUBJEKT međunarodne zajednice.  To nipošto nije bilo lako ostvariti, pa ne bi bilo dobro da netko to – suverenitet i subjektivitet – ugrozi ili dovede u pitanje.

Kao mali podsjetnik o mukama tog dugog puta objavljujem moj zapis o dijelu GERILSKE DIPLOMACIJE: posjetu hrvatskog državnog izaslanstva Americi i Kanadi u rujnu i listopadu 1990. napisao je prof.dr. Slaven Letica:

Razgovor hrvatskog izaslanstva s Henryjem Kissingerom održan je 1. listopada 1990. od 16.00 do 17.00 sati u njegovom uredu u njujorškom sjedištu (350 Park Avenue. New York, NY 10022.) njegove međunarodne tajnovite savjetničke (konzultanske) i lobističke tvrtke Kissinger Associates, Inc. koju je svjetski poznati i utjecajni bivši državni tajnik, geostrateg, politički lobist, znanstvenik, pisac i diplomat 1982. godine osnovao s Brentom Scowcroftom.
Uz predsjednika Tuđmana, u razgovoru su sudjelovali njegov osobni savjetnik dr. Slaven Letica, predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i hrvatski iseljenik Ilija Letica koji je dogovorio sastanak.

Na sastanku i razgovoru s Kissingerom predsjednik Tuđman je posebno inzistirao jer je bio uvjeren da on daleko najutjecajniji američki političar i najbolji poznavatelj američkih geostrategijskih koncepcija i vizija u svijetu, pa i u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.
Uz to, predsjednik je imao i osobni, sentimentalni razlog, jer je Kissingera smatrao nekom vrstom profesora: jer je, kao jedan od sudionika i govornika, davne 1966. godine sudjelovao na Međunarodnom seminaru na Sveučilištu Harvard (the International Seminar series at Harvard University) kojeg je direktor u dugom razdoblju od 1952 do 1969 bio upravo Henry Kissinger.

Na početku sastanka predsjednik Tuđman je Kissingera upoznao s tom činjenicom i Kissinger je tu informaciju primio s velikim simpatijama, naglasivši kako mu je serija harvardskih međunarodnih seminara uvelike pomogla da iz prve ruke upozna specifične prilike u pojedinim zemljama u doba Hladnoga rata, pa i situaciju u Jugoslaviji. Tuđmana se, dakako, nije mogao sjetiti.

Nakon spomenutih prigodnih prisjećanja na Harvard, predsjednik Tuđman je Kissingeru uručio engleski prijevod nacrta „konfederalnog ugovora“: puni naziv tog dokumenta bio je „Nacrt Ugovora o jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika“, a njegov je glavni autor bio profesor međunarodnog prava dr. Vladimir-Đuro Degan.
Kissinger je uzeo prijevod u ruke i desetak je minuta prelistavao i na brzinu čitao dokument, a nakon toga nam se obratio s molbom da kažemo čemu zapravo težimo i što nam znače formulacija da se radi o „međunarodnom ugovoru“ o udruživanju „samostalnih i nezavisnih država – republika“ kad Jugoslavija postoji kao suverena i međunarodno priznata država.
Predsjednik Tuđman i dr. Slaven Letica pojasnili su mu kako Ustav SFRJ iz 1974. godine ima mnoštvo konfederalnih odredbi o državnosti republika-država, uključujući i pravo naroda (mi smo smatrali političkih naroda, a Srbi su to tumačili kao etničke narode) na samoodređenje, odcjepljenje i stvaranje samostalne države.

Dosljedno tome, ali i dugoj tradiciji hrvatskog nastojanja oko uspostave konfederalnog ustrojstva Jugoslavije, u poglavlju „Načela“ navedenog i na engleski prevedenog dokumenta stajalo je da se budući savez država stvara: “na temelju neotuđivog i nepotrošivog prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje i udruživanje s drugim narodima i državama”.

Kissinger je nakon dodatnih pojašnjenja kazao: „Koliko vidim vi želite stvoriti neovisnu suverenu državu. Bez obzira što ja mislio o tome je li ta opcija danas i koliko moguća, tu ste težnju i zahtjev mogli sasvim jasno izraziti“.
Predsjednik Tuđman tada mu je kazao kako je ta težnja i ambicija poprilično jasno izražena i da je to glavni razlog zašto se Hrvatska našla pred agresivnom verbalnom kritikom velikosrpske propagande, Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića, ali i kritikom „rigidnih komunističkih i jugoslavenskih snaga u samoj Hrvatskoj“.
Predsjednika Tuđmana zanimalo je kako Kissinger osobno gleda na mogućnost, pa i neizbježnost raspada komunističkih kvazi-federacija SFRJ-a i SSSR-a.
Kissinger je poprilično hladnokrvno odgovorio kako i osobno razmišlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, ali taj raspad ne smatra poželjnim sa stajališta stabilnosti međunarodnog poretka i sa stajališta američkih nacionalnih interesa. Američki je povijeni interes, kazao je, ostvaren rušenjem Berlinskoga zida i komunizma i razvojem demokracije i kapitalizma, a dalje od toga je unutrašnja stvar tih zemalja.

Tuđman mu je odgovorio da taj prividno neutralni stav SAD-a kojim se pruža potpora cjelovitosti SFRJ-a i SSSR-a zapravo ohrabruje hegemonističke i osvajačke, agresivne i ratničke težnje i prijetnje Srbije i Rusije.
Na prijedlog i poziv predsjednika Tuđmana da bude njegovim vanjskopolitičkim savjetnikom, Henry Kissinger je odgovorio da se zahvaljuje na pozivu koji smatra komplimentom i da će o njemu razmisliti.
Teško je iz današnje povijesne perspektive davati ocjene, ali je možda moguće zaključiti kako je Veliki Hennry naknadno zaključio kako je tijek događaja opravdao Tuđmanove i hrvatske slutnje, a ne njegovo realno-političko povjerenje u stabilnost SFRJ-a, SSSR-a, pa i Čehoslovačke.
Možda se upravo tom činjenicom može objasniti sadržaj kratkoga pisma koje je nakon pobjede Hrvatske u ratu protiv velikosrpske agresije uputio predsjedniku Tuđmanu:

„Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“. (citirano prema: Dr. Franjo Tuđman: Vizije i postignuća, UHIP, 2002., str. 141)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati