Slika hrvatske politike: Šešelj na slobodi, Marić u srpskom zatvoru

0

Dok nas Jergović i Tomić u toplom i pastoralnom prikazu Srbije kao Jeruzalema obrazovanih, kulturnih urbanih i pismenih Jugoslavena (oni su za ljubav, Hrvati za mržnju) uvjeravaju kako u Beogradu “ovog tjedna ništa nije bilo važnije od kniga”, stvarnost ih grubo demantira.

“U svojoj panegirici antifašističkom, otvorenom Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako: “Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike”, piše Jergović i dodaje Mandićevu misao, “Potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana”.

seselj_oprostajni_miting_pred_odlazak_u_hag_3_23-2-03“Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda”, nastavlja Jergović u svom orgazmičkom divljenju “provokativnom” Mandiću.

Naspram te lirske pastorale, tog mitskog antifašističkog i otvorenog Beograda u koji se oni ponovo vraćaju okupani suncem kroz prozore automobila (valjda Buick Riviere), Beograda u kom kupuju knjige kako bi u zatucanom Zagrebu preko zime imali što čitati, Beograda koji jednostavno obožava Hrvate pa tako i “Hrvate” Igora Mandića i Tomića, koji je u Beogradu “ozbiljna književna zvijezda”, stoji kruta stvarnost. Naspram mitskog Jergovićevog i Tomićevog panslavenskog Beograda, lokalne ekspoziture “široke slavenske duše” (eufemizma za kroničnu neuspješnost slavenskog svijeta), stoji onaj stvarni Beograd. To je Beograd u kojem Hrvat Veljko Marić, ni kriv ni dužan, po optužnici “antifašističke”, otvorene JNA robija bez da se itko zalaže za njegovo oslobađanje, unatoč čestim i srdačnim susretima našeg i njihovog predsjednika. To je Beograd u kojem je na vlasti bivši Šešeljev potrčko. I to je grad u koji se slobodan kao ptica, bez ikakvih uvjeta, vraća jedan epski koljač i masovni ubojica, kojeg će taj otvoreni, antifašistički Beograd dočekati raširenih ruku.

Povratak Vojislava Šešelja demantira Jergovića i Tomića: u Beogradu je ovog tjedna ipak nešto mnogo važnije od knjiga. Važniji je povratak istaknutog zagovornika dominacije Beograda nad ovim dijelom svijeta. No dok je on to radio otvorenih karata, govoreći kako Hrvatima treba kopati oči hrđavom žlicom, njegovi duhovni sinovi to rade zaplotnjački, prezentirajući nam te iste Hrvate sa stranica hrvatskog tiska kao bijednike, “crne horde vatikana”. Zapravo, između njegove i njihove retorike neke razlike i nema: poruka je posve jednaka. Srbi su drčni, kurčeviti, obrazovani, pametni, Hrvati su jednostavno bijednici nedostojni da bi uopće postojali izvan hegemonije Beograda. I Jergoviću i Tomiću i Šešelju zapad i demokracija jednako smrde, i sve što odande dolazi, osim LGBTQ prava koja se mogu zgodno upotrijebiti kontra Hrvata i RKC. Doduše u Beogradu ih ne propagiraju. Ipak se ne žele zamjeriti domaćinu.

No povratak Šešelja u Beograd, bez ikakvih uvjeta, zapravo je prije svega potvrda njegovih riječi izrečenih na suđenju: “Nitko mi ne može ništa. Razaram Haški sud u cjelini. Objavljujem imena zaštićenih svjedoka. Izazivam vas i da mi sudite za nepoštivanje suda. I ništa mi ne možete. Jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji. Protiv mene lijeka nema, možete me samo ubiti. I onda će se i moj grob boriti protiv vas. Vi uopće ne razumijete što to znači”.

VeljkoMarić_UBPVPDR_625Šešeljevo suđenje je tako postalo još jedna sramota tog suda. Nakon 12 godina suđenja, Šešelju nije izrečena niti prvostupanjska presuda! A on se – sam predao tom sudu još davne 2003. Doduše, u jednom od svojih zabavnijih nastupa rekao je da se nije predao, već da je u Nizozemsku otputovao u posjet kraljici. Kako se suđenje ponešto oteglo, imao je vremena i napisati poneku knjigu u kojoj se osvrće na suce haškog suda, ali i političare u Srbiji: “Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić”, “Politički ortakluk kurve del Ponte i Kurve del Koštunice”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Holandski kurvin sin Alfons Ori”, “Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin”, Degenerisani majmun Bakone Džastis Moloto”, “Mafijaška pudlica Nebojša Čović”.

Jesu li se te knjige našle na popisu knjiga koje će Tomić i Jergović zimus čitati, jer, kažu ta dvojica, u Beogradu knjižare cvatu, i lijepa umjetnost općenito, dok se u Zagrebu knjižare masovno zatvaraju pa čovjek više u toj ustaškoj prčiji više nema gdje ni knjigu kupiti, još malo pa će se knjige i spaljivati, ne znamo. (Je li Tomić ikad bio u Algoritmu? Doduše tamo slabo stoje sa Šešeljevim i Mandićevim naslovima, istina. A možda bi mogao posjetiti i koji shopping centar, jer danas knjižare više nisu na “špici”.)

No ono što znamo jest da je ovo sramotan poraz za međunarodnu pravdu. Šešelj je, svi se slažu, pušten samo da ne bi “još jedan Srbin” umro u haškom zatvoru, ne dočekavši presudu. Takvih je već bilo dosta: najvažniji od njih je Slobodan Milošević. Dokmanović je umro ne dočekavši presudu. Babić se ubio, a presudu je dočekao samo zato jer se nagodio sa sudom. Ratko Mladić, sasvim sigurno, također neće živ dočekati presudu. Kadijević je nedavno umro na slobodi. 12 godina suđenja bez ikakve presude! Koji je smisao takve “pravde”? Nikakav! Zadnji čavao u lijes te presude je zabio odlazak jednog od sudaca, nakon čega se novi sudac mora upoznati s predmetom od nekoliko desetaka tisuća stranica, što eto traje već preko godinu dana.

Stvar je propala za haški sud. Za neke u Srbiji Šešelj je heroj, za neke zločinac, a za neke, poput premijera Vučića, danas uglednog i umivenog europejca, zagovornika multikulturalizma, organizatora gay pridea, pokaznog nacionalista a u stvarnosti manje-više britansko-američke marionete (za tu ulogu se obično bira netko s nacionalističkom prošlošću i pedigreom) možda i neugodna pojava. Ne zato što bi Šešelj, iako najavljuje “osvetu”, išta mogao Vučiću. Vučić ima umiven image, odličan PR, doduše i nikakve uspjehe iza sebe, ali je vješt lažov i dobar glumac. Šešelj je neugodan više kao kostur iz ormara, nešto kao onaj krezubi i nepismeni rođak sa sela u planini koji je došao posjetiti rođu u gradu gdje je ovaj napravio karijeru i stekao image urbanog i obrazovanog, pa se pred njegovim gostima hvali svojim ljubavnim doživljajima s ovcama. Šešelj će ubrzo ionako umrijeti: politika u Srbiji će ga pokušati ignorirati i čekati da se to dogodi. No, formalno, on je nevin. I nevin će i umrijeti. Otišao je u Haag kao političar čija je stranka bila u uzletu, a vratio se u grad u kom je njegov šegrt na vlasti. Doduše, možda je izdao ideale bivšeg šefa, možda se prilagodio i obrijao bradu, ali on je današnjim političarima u Srbiji neugodan podsjetnik na to odakle potiču.

Koja je prava slika današnjeg Beograda? Ona mitska o gradu knjiga i svjetlosti koju zastupa Jergović, ili ona u kojoj oduševljeni građani čekaju da se vrati heroj Šešelj iz zatvora? Napredna, europska Srbija o kojoj zbori Vučić ili ona Šešeljeva koja okolne zemlje napada orkanima i pokušava istrijebiti albance na Kosovu? To ne znam. Nisam Ante Tomić ni Vedrana Rudan, knjige kupujem preko Amazona, nemam rodbine niti prijatelja u Beogradu (“nacist”, rekla bi Vedrana), i zapravo nemam nikakvog interesa za bilo kakva putovanja u bilo koje mjesto u Europi istočno od Vukovara niti južno od Dubrovnika. Zapravo, od prije rata nisam bio u Beogradu, a i tada samo na par sati, i to samo zahvaljujući tome što smo sa školom morali ići u posjet grobu najvećeg sina.

Ali znam koja je prava slika hrvatske politike i haškog suda. To je ona koja se ljubi sa Šešeljevim šegrtom, dok Veljko Marić istodobno trune negdje u zatvoru u Srbiji.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari