Connect with us

Kolumne

Slika hrvatske politike: Šešelj na slobodi, Marić u srpskom zatvoru

Published

on

Dok nas Jergović i Tomić u toplom i pastoralnom prikazu Srbije kao Jeruzalema obrazovanih, kulturnih urbanih i pismenih Jugoslavena (oni su za ljubav, Hrvati za mržnju) uvjeravaju kako u Beogradu “ovog tjedna ništa nije bilo važnije od kniga”, stvarnost ih grubo demantira.

“U svojoj panegirici antifašističkom, otvorenom Igor Mandić na briljantan način, intelektualno superiorno razbija hrvatski strah i ledenu šutnju. Svaka mu je rečenica provokacija propisanim i zapovjeđim normama. O Hrvatskoj on govori kao o europskome podstanaru kojega gaze njegovi europski i američki gazde, a o njima, o gazdama, pak, ovako: “Novi hladni rat je dobra stvar, po meni. To je jedini način na koji normalan svijet može parirati idiotskom fašizmu Amerike”, piše Jergović i dodaje Mandićevu misao, “Potrebna nam je Rusija da se izvučemo iz tih planetarnih govana”.

seselj_oprostajni_miting_pred_odlazak_u_hag_3_23-2-03“Ta grandiozna Mandićeva provokacija ima samo jednu falingu, koja je, na žalost, nenadomjestiva: upućena je onima koji za nju nikada neće doznati. Hrvatima, dakle. Lijepo bi bilo vidjeti ih, zapjenjene po forumima i u emisiji pola ure karakulture, kako Krležu brane od Mandićeva estetskog, a Obamu od Mandićeva političkog suda”, nastavlja Jergović u svom orgazmičkom divljenju “provokativnom” Mandiću.

Naspram te lirske pastorale, tog mitskog antifašističkog i otvorenog Beograda u koji se oni ponovo vraćaju okupani suncem kroz prozore automobila (valjda Buick Riviere), Beograda u kom kupuju knjige kako bi u zatucanom Zagrebu preko zime imali što čitati, Beograda koji jednostavno obožava Hrvate pa tako i “Hrvate” Igora Mandića i Tomića, koji je u Beogradu “ozbiljna književna zvijezda”, stoji kruta stvarnost. Naspram mitskog Jergovićevog i Tomićevog panslavenskog Beograda, lokalne ekspoziture “široke slavenske duše” (eufemizma za kroničnu neuspješnost slavenskog svijeta), stoji onaj stvarni Beograd. To je Beograd u kojem Hrvat Veljko Marić, ni kriv ni dužan, po optužnici “antifašističke”, otvorene JNA robija bez da se itko zalaže za njegovo oslobađanje, unatoč čestim i srdačnim susretima našeg i njihovog predsjednika. To je Beograd u kojem je na vlasti bivši Šešeljev potrčko. I to je grad u koji se slobodan kao ptica, bez ikakvih uvjeta, vraća jedan epski koljač i masovni ubojica, kojeg će taj otvoreni, antifašistički Beograd dočekati raširenih ruku.

Povratak Vojislava Šešelja demantira Jergovića i Tomića: u Beogradu je ovog tjedna ipak nešto mnogo važnije od knjiga. Važniji je povratak istaknutog zagovornika dominacije Beograda nad ovim dijelom svijeta. No dok je on to radio otvorenih karata, govoreći kako Hrvatima treba kopati oči hrđavom žlicom, njegovi duhovni sinovi to rade zaplotnjački, prezentirajući nam te iste Hrvate sa stranica hrvatskog tiska kao bijednike, “crne horde vatikana”. Zapravo, između njegove i njihove retorike neke razlike i nema: poruka je posve jednaka. Srbi su drčni, kurčeviti, obrazovani, pametni, Hrvati su jednostavno bijednici nedostojni da bi uopće postojali izvan hegemonije Beograda. I Jergoviću i Tomiću i Šešelju zapad i demokracija jednako smrde, i sve što odande dolazi, osim LGBTQ prava koja se mogu zgodno upotrijebiti kontra Hrvata i RKC. Doduše u Beogradu ih ne propagiraju. Ipak se ne žele zamjeriti domaćinu.

No povratak Šešelja u Beograd, bez ikakvih uvjeta, zapravo je prije svega potvrda njegovih riječi izrečenih na suđenju: “Nitko mi ne može ništa. Razaram Haški sud u cjelini. Objavljujem imena zaštićenih svjedoka. Izazivam vas i da mi sudite za nepoštivanje suda. I ništa mi ne možete. Jer sam i moralno i intelektualno nadmoćniji. Protiv mene lijeka nema, možete me samo ubiti. I onda će se i moj grob boriti protiv vas. Vi uopće ne razumijete što to znači”.

VeljkoMarić_UBPVPDR_625Šešeljevo suđenje je tako postalo još jedna sramota tog suda. Nakon 12 godina suđenja, Šešelju nije izrečena niti prvostupanjska presuda! A on se – sam predao tom sudu još davne 2003. Doduše, u jednom od svojih zabavnijih nastupa rekao je da se nije predao, već da je u Nizozemsku otputovao u posjet kraljici. Kako se suđenje ponešto oteglo, imao je vremena i napisati poneku knjigu u kojoj se osvrće na suce haškog suda, ali i političare u Srbiji: “Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić”, “Politički ortakluk kurve del Ponte i Kurve del Koštunice”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Holandski kurvin sin Alfons Ori”, “Smrdljiva gvajanska svinja Mohamed Šahabudin”, Degenerisani majmun Bakone Džastis Moloto”, “Mafijaška pudlica Nebojša Čović”.

Jesu li se te knjige našle na popisu knjiga koje će Tomić i Jergović zimus čitati, jer, kažu ta dvojica, u Beogradu knjižare cvatu, i lijepa umjetnost općenito, dok se u Zagrebu knjižare masovno zatvaraju pa čovjek više u toj ustaškoj prčiji više nema gdje ni knjigu kupiti, još malo pa će se knjige i spaljivati, ne znamo. (Je li Tomić ikad bio u Algoritmu? Doduše tamo slabo stoje sa Šešeljevim i Mandićevim naslovima, istina. A možda bi mogao posjetiti i koji shopping centar, jer danas knjižare više nisu na “špici”.)

No ono što znamo jest da je ovo sramotan poraz za međunarodnu pravdu. Šešelj je, svi se slažu, pušten samo da ne bi “još jedan Srbin” umro u haškom zatvoru, ne dočekavši presudu. Takvih je već bilo dosta: najvažniji od njih je Slobodan Milošević. Dokmanović je umro ne dočekavši presudu. Babić se ubio, a presudu je dočekao samo zato jer se nagodio sa sudom. Ratko Mladić, sasvim sigurno, također neće živ dočekati presudu. Kadijević je nedavno umro na slobodi. 12 godina suđenja bez ikakve presude! Koji je smisao takve “pravde”? Nikakav! Zadnji čavao u lijes te presude je zabio odlazak jednog od sudaca, nakon čega se novi sudac mora upoznati s predmetom od nekoliko desetaka tisuća stranica, što eto traje već preko godinu dana.

Stvar je propala za haški sud. Za neke u Srbiji Šešelj je heroj, za neke zločinac, a za neke, poput premijera Vučića, danas uglednog i umivenog europejca, zagovornika multikulturalizma, organizatora gay pridea, pokaznog nacionalista a u stvarnosti manje-više britansko-američke marionete (za tu ulogu se obično bira netko s nacionalističkom prošlošću i pedigreom) možda i neugodna pojava. Ne zato što bi Šešelj, iako najavljuje “osvetu”, išta mogao Vučiću. Vučić ima umiven image, odličan PR, doduše i nikakve uspjehe iza sebe, ali je vješt lažov i dobar glumac. Šešelj je neugodan više kao kostur iz ormara, nešto kao onaj krezubi i nepismeni rođak sa sela u planini koji je došao posjetiti rođu u gradu gdje je ovaj napravio karijeru i stekao image urbanog i obrazovanog, pa se pred njegovim gostima hvali svojim ljubavnim doživljajima s ovcama. Šešelj će ubrzo ionako umrijeti: politika u Srbiji će ga pokušati ignorirati i čekati da se to dogodi. No, formalno, on je nevin. I nevin će i umrijeti. Otišao je u Haag kao političar čija je stranka bila u uzletu, a vratio se u grad u kom je njegov šegrt na vlasti. Doduše, možda je izdao ideale bivšeg šefa, možda se prilagodio i obrijao bradu, ali on je današnjim političarima u Srbiji neugodan podsjetnik na to odakle potiču.

Koja je prava slika današnjeg Beograda? Ona mitska o gradu knjiga i svjetlosti koju zastupa Jergović, ili ona u kojoj oduševljeni građani čekaju da se vrati heroj Šešelj iz zatvora? Napredna, europska Srbija o kojoj zbori Vučić ili ona Šešeljeva koja okolne zemlje napada orkanima i pokušava istrijebiti albance na Kosovu? To ne znam. Nisam Ante Tomić ni Vedrana Rudan, knjige kupujem preko Amazona, nemam rodbine niti prijatelja u Beogradu (“nacist”, rekla bi Vedrana), i zapravo nemam nikakvog interesa za bilo kakva putovanja u bilo koje mjesto u Europi istočno od Vukovara niti južno od Dubrovnika. Zapravo, od prije rata nisam bio u Beogradu, a i tada samo na par sati, i to samo zahvaljujući tome što smo sa školom morali ići u posjet grobu najvećeg sina.

Ali znam koja je prava slika hrvatske politike i haškog suda. To je ona koja se ljubi sa Šešeljevim šegrtom, dok Veljko Marić istodobno trune negdje u zatvoru u Srbiji.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading