Pratite nas

Komentar

Sloboda je univerzalna i sloboda je teritorijalna

Objavljeno

na

Photo by Albert Gea/Reuters

Ovih dana dva naroda bez vlastite države, Kurdi i Katalonci, održavaju referendum o nezavisnosti.

Sloboda je univerzalno pravo za svakog živog bića, za orla u zraku, za kita u moru, za snježnog leoparda u Himalaji i za čovjeka, za svaku vrstu.

Sloboda je širok pojam, prelazi granice naučenoga i ulazi u sfere urođenoga, instinktivnoga ili Bogomdanoga, kako god vjerovali, ali uvjek neotuđivoga, nezatomljivoga i neukrotivoga.

Sloboda uključuje pravo i na rast i na napredak, a gdje ih nema, netko ju je negdje ograničio, stao joj na put, univerzalno podredio individualnom.

Između ostaloga, sloboda je teritorijalna, za sve što može plivati, letjeti i hodati, za sve što se može kretati, rasti, za sve koji mogu razlikovati rast i napredak od propasti, za sve što može osjećati i razlikovati tugu od radosti, opasnost od sigurnosti.

Nije prirodno biti nomad, jer nomadi su u perpetualnom procesu traženja onoga što im je uskraćeno. Prirodno je biti domesticiran, svoj na svom teritoriju, sa svojima u tom krugu, siguran i sretan, spreman braniti svoje.

Ovih dana dva naroda bez vlastite države, Kurdi i Katalonci održavaju referendum o nezavisnosti. Nema naroda na svijetu kao što je hrvatski, koji bi mogao bolje shvatiti što je sloboda i samostalnost i imati razumijevanja za Tibet, Kosovu, Palestinu, Kurdistan ili Kataloniju.

Nismo mi došli s jedinstvenim i neponovljivim zahtijevom za vlastitu državu, nego smo baš iz tog univerzalnog i u Ujedinjenim nacijama priznatog prava na samoodređenje, i iz te instinktivne teritorijalnosti, vodili višestoljetnu borbu za samostalnost. Nije nas na životu mogla održati neka socijalna disciplina, neka priučena vrlina, nego prirodna potreba koja dolazi iz nas, iz svakoga od nas.

Ja ne mogu, sjećajući se našeg lutanja po svjetskim bespućima, ne samo bez države, nego pod okupacijom države koja radi sve što može protiv nas, a da ne simpatiziram s drugima koji svoju državu još nisu ostvarili.

Sjećam se, za razliku od pospane hrvatske diplomacije danas po svijetu, kako su ažurni jugoslavenski diplomatski predstavnici, svaki puta kada bi neki Hrvat u svijetu postigao nešto spomena vrijedno, proglašavali kako je Jugoslaven nešto postigao a kada god je neki Hrvat otkriven u kriminalu, onda je ostajao samo Hrvat.

Imao sam prilike čuti puno o kurdskoj borbi za slobodu i samostalnost od snimatelja švedske televizije Nikole Majstrovića, koji je s Kurdima proveo jedan period vremena, snimajući dokumentarac o njihovoj borbi za slobodu.

Njihove djevojke ratnici, po svijetu su postale poznate po hrabrosti, domoljublju i požrtvovnosti. Nije li to paralela s hrvatskim djevojkama koje su u Domovinskom ratu nosile pušku ili liječile ranjenike?

Kurdski i katalonski referendum mora svakome svratiti misli na dan kada su Hrvati izašli na referendum i izjasnili se za samostalnost. Slovenija, Švicarska, Mađarska i Škotska su podržale pravo Katalonaca na samoodređenje. Službena Hrvatska šuti, a nebi mogla kada bi imala onakav osjećaj slobode kakav nas je vodio u borbi za samostalnost.

Mi nemamo imperijalnih ambicija velikih sila, ni mini-imperijalnih snova naših istočnih susjeda. Mi smo prirodno slobodarski narod koji po prirodi svog povijesnog puta mora imati simpatija i razumijevanja za druge koji se danas nalaze podijeljeni između nekoliko država poput Kurda ili u podređenom položaju poput Katalonaca, u sastavu negdašnje imperijalne sile Španjolske, tamo gdje smo mi nekada bili.

Nije Hrvatska još ostvarila sve što je počivalo u našim mislima dok smo sanjali samostalnu Hrvatsku, ali to je sada naš problem, naše unutarnje pitanje, naša odgovornost prema sebi, gdje jedino o nama ovisi kada ćemo i kako ćemo to ostvariti. Istovremeno, sjetimo se onih koji još nisu dobili priliku odlučiti svojom sudbinom.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Miro Kovač: Ne vjerujem da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića

Objavljeno

na

Objavio

U Studiju 4 gostovao je Miro Kovač, predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku i bivši ministar vanjskih poslova.

Komentirajući akciju Agrokor, istaknuo je da se zalaže za utvrđivanje političke odgovornosti. To je naša dužnost i prema građanima koje zastupamo, i prema državi. Osobno se zalažem za rasvjetljavanje svega onoga što se događalo kad je riječ o Agrokoru, rekao je Kovač. Istaknuo je kako vjeruje da u Hrvatskoj pravosuđe funkcionira neovisno i ne vjeruje da je riječ o političkom progonu Ivice Todorića.

Osvrnuo se i na posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji. Rekao je da očekuje pomak u odnosima između Hrvatske i Rusije.

Očekujem da ćemo najviše jačati dijalog na području gospodarstva jer postoje sankcije Europske Unije prema Rusiji, ali i Rusije prema Europskoj uniji i zbog toga je Hrvatska trpjela štetu na planu gospodarstva. Ali Rusija ima pravo diskrecije i može propustiti neke tvrtke na svoje tržište.

Da bi se to dogodilo važno je imati dobre prijateljske odnose sa Rusijom i mi to želimo, istaknuo je Kovač.

 

facebook komentari

Nastavi čitati