SLOBODAN PRALJAK O ČINJENICAMA

    4

    Završne riječi obrane generala Praljka iznesene pred Haškim sudom.

    O logičnosti optužnice

    praljak haag

    “To je u nebo vapijuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo… I tvrdim Vam časni suče Trechsel i ostali časni suci, da je ovo situacija, da se ovako nešto događa Francuzima, 50 milijuna Francuza bi se s grohotom smijalo na ovaku optužnicu, da ga naoružavate (muslimanski narod i Armija BiH, op.a.), naftom i svime i izbjeglice i ranjenike i da je to onda udruženi zločinački poduhvat, u moju glavu to ne može stati, toga nema u povijesti. Ali evo mi smo mali narod i slab sam pa se onda može izvoditi i nevjerojatne alogične akrobacije!” (3.6.2009.)

    O logici

    “Ja ne mogu shvatiti logiku. Ne radi se o tome, nego to više nije ni logika. Časno tužiteljstvo, ovo nije logika, elementarna. Najobičnija logika. Vi se ponašate kao bogovi. Vi se ponašate kao da vam je svejedno radi li se radi o ljudima, stoci, miševima, glupanima, … majmunima.” (17.6.2009.)

    O odbacivanju optužnice

    “Nisam časni suče Antonetti do kraja nikad pročitao optužnicu, na očaj moje odvjetnice Pinter, iz jednostavnog razloga što ja i cijela ova priča s tom optužnicom nema nikakove veze. I meni se od treće ili četvrto ili sedme stranice okrene stomak i glava, i digne mi se tlak do granica kada riskiram svoje zdravlje. Ja u cijelosti odbacujem optužnicu. To sam rekao i to ponavljam. Ona s realitetom nema nikakove veze.” (15.6.2009.)

    O susretu Tuđmana i Miloševića 1991. g. u Karađorđevu

    “…Percepcija laži postaje činjenica, to će reći istina. Jedna od tih laži koje su se razgranale po tim državama, i po sudu i svugdje je u tome da su Milošević i Tuđman 1991. godine na tajnom sastanku u Karađorđevu djelili Bosnu. Ja sam, časni suci, nekoliko puta govorio da je to logička ludost, jer ako Milošević ima planove kakve ima, a napada zbog tih planova, kako će podjeliti Bosnu, to nije nikome jasno, ali koga logika briga? Logika naspram tolike količine priče je potpuno u političkom smislu nezanimljiva.”

    “Dakle, ovdje, to smo vidjeli u ovom predmetu, ja sam unio pismo koje je gospodin Izetbegović pisao rukom Franji Tuđmanu i tamo se vidi (Praljkova odvjetnica navodi izvor). I tu se iz toga pisma vidi da je Alija već od nekoga, od nekud od tih, s timom doktora i svih agenata koji su se tu motali. Već je plasirana priča o tome da će se na sastanku, da će Milošević ponuditi podjelu Bosne i Hercegovine Franji Tuđmanu prije sastanka. Dakle, sastanak nije ni održan, a već su kružile glasine o tome što će ponudit, a sve zbog toga da se spriječi moguće vojno savezništvo između Hrvata i muslimana.”

    “Tada je ta priča obzirom da su održani daljni sastanci, priča o Karađorđevu, nije je više bilo. Ona se pojavljuje ponovo 93. godine, kad opet iz nekih mračnih razloga treba produbiti hrvatsko, odnosno pokrenuti hrvatsko muslimanski spor i sukobe, i tada se opet na te prostore muslimanima kaže, evo Franjo Tuđman je davno djelio Bosnu i Hercegovinu sa Miloševićem. To je bio razlog što se taj problem koji se od 91. do 93. više nije javljao. Tada se 93. godine počinje optuživati o nekakvoj dogovorenoj podjeli prije dvije godine.”

    “Nažalost gospodin Tuđman se mora pravdat, jer velim percepcija koju su pustili o tome da je podjele bilo 91. godine, sada je koriste kao činjenicu. I on se… jednostavno smo se svi pravdali od izmišljotina.”

    “I kaže (Milošević, u knjizi Laure Silber i Allana Littlea,”Yugoslavia: Death of a Nation”,1996., op.a.) “bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije”. I sad onakvom jasnoćom, odnosno direktnošću kakvu je on inače imao, vrlo lijepo zaključuje: “sad vam kažem, da smo to ondje učinili, mogli smo odmah i učiniti”, (u pozadini glas odvjetnice, valjda zbog točnosti navoda, op.a.) “da smo to tamo odlučili, mogli smo odmah i učiniti”. I to je bit problema. Dakle, da su se tako moćne srpske snage dogovorile sa Hrvatskom, koja je isto imala snage u podjeli BiH, a tko se onda tome mogao tome suprostaviti? Taj plan je mogao biti proveden za tri dana. I to on kaže: “Mogli smo odmah i učiniti”. A ne bi napao Hrvatsku odmah poslje toga i sav rat kako se događao do 95. godine.”

    “Nadalje, o tome se isto očituje Borislav Jović, koji je bio desna ruka Miloševića, zapravo samo ne znam da nisu skupa spavali, sve su drugo radili. I on ovdje izrijekom kaže: “pa to bi za mene bilo ogromno iznenađenje, jer je u tom trenutku takvo rješenje značilo bitno odstupanje od naše cjelokupne politike.” Dakle, Jović kaže, pa naša cjelokupna politika nije bila da dobijemo komad Bosne, nego da dobijemo Jugoslaviju, do Karlobaga, Virovitice i Karlovca. Dalje, o tome se ponovo očituje Jović, isto tako u nastavku, u fusnotama je, jeli… I opet kaže: “To nije bilo moguće, jer to nije bilo u skladu s ciljevima politike srpskog rukovodstva”, to bi bilo kaže: “u sukobu s našim viđenjem načina rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj i sa našim shvatanjem da treba sačuvati Jugoslaviju.” I to je beskrajno jasno.”

    “Gospodin Mesić je svjedočio na ovom sudu, da je on čuo, da je na tom sastanku dijeljena Bosna i Hercegovina. Ova knjiga je napisana o tom svjedočenju. Stipe Mesić je krivokletnik i ovde je govorio neistine, odnosno ovdje je lagao iz razloga što se tada već htio politički obračunati s Franjom Tuđmanom, i živim i mrtvim. Više mrtvim nego živim… Pitanje; Zašto gospodin Mesić 91. godine, ako je čuo da su djelili Bosnu i Hercegovinu, Franjo Tuđman i Milošević, protiv čega je on bio, zašto to tada javno nije rekao, a bio je drugi čovjek države, dakle odmah do Franje Tuđmana, zašto to ni na jednom sastanku na kojima sam i ja bio, zajedno s jednim i drugim nije rekao? Nego je čekao da sve to skupa prođe i onda se politički obračunavao…”

    “Časni suci, činjenice su slijedeće: 91., 92., 93. godine,… ja sam bio član VONS-a i susretao sam Franju Tuđmana i gospodina Mesića na mnogim sastancima. Nikada, nigdje, ni jednom rječju, nitko, nikad nije spomenuo, a ni gospodin Mesić, bilo kakvu priču o tome, da su se Franjo Tuđman i Milošević 91.godine u proljeće dogovorili o podjeli Bosne. Ta priča, to je moje iskustvo, i ja o tome svjedočim, pojavila se 1993. godine, dvije godine nakon sastanka. I znam da se pojavila zbog početka političkih obračuna. To znam, Stipe Mesić nije bio na sastanku (u Karađorđevu, op.a.), zna isto što i ja, a svjedoči o tome sastanku ovdje isto špekulirajući! Na sastanku su bila dvojica ljudi i ta dvojica su rekli što su imali reći, a ja ovo što sam sada rekao, to je moje svjedočenje, a činjenice su ovdje pobrojane, koje su objavljene. To su činjenice koje su objavljenje, a ovo je moje svjedočenje.”O bezbroj puta “da”

    “…100 puta je to ponovljeno, sto, tisuće puta. Svakome tko je želio slušati. Od Cutileira, BiH je od Cutileira bila definiriana. Mi smo rekli “da”. Pa da je Vance-Owen “da”, pa Stoltenberg “da”, pa prizanje BiH “da”, pa granice “da”. Pa zahtjev da se postave snage UN na granice, deset puta se tražilo. Dakle, uvijek jedno te isto. BiH “da”. Hrvati u BiH trebaju dobiti svoje pravo samoupravljanja, samouprave, u ukviru neke ili konfederacije ili federacije ili kantona, i tako dalje…” (15.6.2009.)

    O Aliji Izetbegoviću

    “Tvrdim ovdje pod zakletvom, Izetbegović je varao: Franju Tuđmana, Hrvate, HVO. Igrao je dvostruku igru, i sve je, a to sam znao i ranije, upućivalo na to da će na napasti. Mi smo pišali krv da ne dođe do sukoba, a on je skupa sa Halilovićem i ostalim cijelo vrijeme radio da do tog sukoba dođe.” (18.6.2009.)

    O budućnosti BiH

    “… Nikad ni jedan put nije Izebegović rekao kakvu BiH želi, osim u Islamskoj deklaraciji. Nađite mi i jedan dokument gdje on kaže, evo mog prijedloga kako ćemo to riješiti unutra!” (18.6.2009.)

    Što je agresor i što su “zaraćene snage”?

    “Ono što smo vidjeli u Dubrovniku, ono što smo vidjeli Vukovaru, ono što smo vidjeli u Sisku, ono što sam ja doživio nema zaraćenih snaga. Postoji agresor i žrtva. I možemo mi ovdje otvarati diskusiju kakvu god hoćemo i debatirati, Hrvatska nije napala Srbiju, ni BiH, ni Crnu Goru. Ja nisam išao ratovati na Beograd, nisam išao ratovati na Tuzlu, Sarajevo, Bihać itd. Ja sam se branio. Svugdje gdje sam bio samo sam se branio. Svugdje. I HVO se branio i Hrvatska vojska se branila.

    … Ali kad Hitler maršira Francuskom, onda ne možete pozivati obe zaraćene strane da prekinu, jer francuski Pokret otpora nema šta prekinut, a Guderijanove, Rommelove i Mansteinove divizije imaju što prekinuti. Ovdje se radi o tome da oni kažu “prekinute”. Tko će prekinuti? Onaj tko ima tisuću tenkova ili ja sa dva minobacača u Sunji. Ja o tome govorim, ja bih prekinuo svakog trenutka, neka samo ono što su donijeli na međunarodnom pravu da je Hrvatska država, da ima svoje granice, da ima svoj ustav. Neka se maknu i mi prekidamo. Ništa drugo Franjo Tuđman i svi mi ostali nismo tražili. Radi se o tome tko taj rat može zaustaviti. O.K. postoje zaraćene strane, to je točno, ali unutar pojma zaraćenih strana postoji agresor. Njemačka je agresor, a Poljska nije u Drugom svjetskom ratu. I Poljska nema što prekinuti. Ona je zaraćena strana bila mjesec dana. I nakon mjesec dana prestala je biti zaraćena strana, jer su je pregazili, kao i Francusku.” (8.6.2009.)

    O pravu napada JNA na Hrvatsku i nesuporstavljanu na to BiH-e

    Predsjedavajući sudac: “Gospodine Praljak, vi kažete, što ste rekli znamo, jer to je već rečeno. Izetbegović je rekao “to nije naš rat”. U redu, ali u jesen 1991. godine na državnom planu, to je država koja je u to vrijeme bila priznata, međunarodno priznata je bila Jugoslavija, je li se slažete s tim, ili ne? Dobro, tako je. Mislio sam o Jugoslaviji kao priznatoj. Po vašem mišljenju da li državni aparat Jugoslavije 1991.godine, da li je imao pravo da razmjesti svoje trupe po svim raznim republikama…, to mislim u slučaju SAD-a? Da li predsjednik SAD-a ima pravo da svoje vojnike razmjesti po svim državama koje su u sastavu SAD-a?”

    Praljak: “Američki predsjednik časni suče na to ima pravo, ali američki predsjednik ne može razmjestiti trupe pa napast Pennsylvaniju i tako dalje. Ovdje se radi o tome da je Hrvatska, kad ovi dolaze već proglasila svoju suverenost i sa izabranom voljom naroda. To isto je već postojala i BiH. Međunarodno prizanje nije božansko priznanje. BiH je tada je imala svoj Parlament, imala je svoju državnost, imala je svoju Vladu i mogla se bar na deklarativnom, ako ne na nekom drugom nivou suprostaviti trupama koje razaraju jednu zemlju onako kako smo maloprije vidjeli. To nije samo pravno pitanje, a jest i pravno. Dakle Hrvatska je država po volji njenog naroda, a svakako je važno hoće li je na kraju krajeva priznati zemlje, ali nije presudno.”

    Predsjedavajući sudac: “Dobro gospodine Praljak. To što kažete zanimljivo je.” (11.5.2009.)

    Iz knjige Margaret Thatcher “Ratovi na Balkanu”

    “Dole piše: U prvom pasusu gospođa Thatcher je posjetila Vukovar 1998. godine i kaže “da bi se svatko barem jednom u životu trebao suočiti s materijalnom stvarnošću zla.” Jer, kad je vidjela Vukovar, “vidjela je kako zlo poprima stvaran lik, da ga čovjek nikad ne može zaboraviti.”

    “U tom pasusu (drugi op.a.) gospođa Thatcher kaže da su zapadne vođe suočeni s tom prijetnjom, misli se na Jugoslaviju, počinili tri ključne pogreške. “Prvo: Pokušali su zadržati Jugoslaviju i time su Jugoslavenskoj armiji dale do znanja da se inozemstvo, da se dakle neće usprotiviti njezinim nadstojanjima da silom spriječi ocjepljenje. Drugo: Međunarodna zajednica je nametnula embargo, a time je Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima uskraćena obrana. I treće: Citiram kao treće: “U pokušaju da se “nepristano” podjeli krivnja zbog tih događaja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine.”

    “Nije to bio nikakav”, citiram, gospođa Thatcher citira, “veliki trenutak za Europu” kako je utvrdio tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote.” (7.5.2009.) Iz knjige Brendan Simmsa “Britanija i uništavanje Bosne”

    Praljak: Citiram: “Tokom većeg dijela godine 1992. u Bosni nije bilo rata, već je to bio pokolj u kojem su do ruba naoružani i dobro organizirani srpski vojni krugovi iskoristili svoju prednost protiv nezaštićenih civila.”

    Praljak: Dakle citiram: “Kroz Vijeće sigurnosti UN-a u New Yorku i Vijeće NATO-a u Bruxellesu tri duge godine Britanci su se opirali upotrebi zračnih snaga NATO-a. U isto vrijeme britanski državnici i diplomati gledali su u svemu u “jakoj” Srbiji najboljeg jamca mira na Balkanu. Sa Srbima su se britanski posrednici ophodili vrlo susretljivo, a sa Bosancima nasilnički bahato. I na sve su moguće načine sabotirali američke planove za vojnu intervenciju… (7.5.2009.)

    O uređenju

    “a) Hrvatska je država, b) Bosna i Hercegovina je država, c) HVO je regularna vojska BiH, d) Želimo kao konstituivni narod sudjelovati u dogovoru oko unutarnjeg uređenja BiH. Jedan čovjek – jedan glas je unitarizam, to nije se moglo prihvatiti. Zajednički neprijatelj je onaj tko je napao, Vojska RS i JNA, e) Gospodin Izetbegović, ja sam imao jedan veliki sastanka s njim. Nikada nigdje nije rekao kako treba biti unutarnje uređenje BiH. On je samo nešto odbijao, a nikada nije rekao ovo je prijedlog na kojem trebamo graditi slobodnu cjelovitu BiH, i na osnovu te platforme idemo se zajednički boriti da takva BiH bude. A kad bi se nešto s međunarodnom zajednicom i dogovorilo, on je to nakon dva dana poništio, pa mislio, neće pa hoće i stvarao potpuni nered o čemu ćemo govoriti dalje…” (18.5.2009.)

    Bit HZHB

    “I ovdje još kaže da je, konstatira se da je osnovana HZHB i kaže se bit te Zajednice “da će poštivati demokratsku izabranu vlast u Republici BiH, sve dok postoji državna nezavisnost BiH u odnosu na bilo koju Jugoslaviju.” I to je bio politički stav te Zajednice i hrvatskog naroda. Priznaje se BiH i njena demokratska izabrana vlast, osim ako ta vlast ne pitajući hrvatski narod hoće u Jugoslaviju sa Srbima. E tada ja ne bi. Neznam šta bi ostali, ja nebi! To je moje legitimno pravo pripadnika suverenog naroda. BiH da, njena vlast da, ali ne vlast koja bi se onda prodala JNA, Srbiji, iz nekih svojih, iz jednonacionalnih interesa, bilo to srpskih ili muslimanskih. I to je časni suci osnovni problem razumijevanja položaja, želje i htjenja i HZHB, i hrvatskog naroda i ostalo. I nemojmo oko toga stalno plesati kao mačka oko vruće kaše. Sto puta, da BiH, cjelovita, nezavisna, demokratska država. Ali nas kao narod nitko ne smije prodati.” (8.6.2009.)

    O SIZ-ovima i primjeni Ustava SFRJ-a

    Sudac Trechsel: “Dok još vidim ovaj dio na monitorima mene zanima zadnja točka članka 56, koja zapravo govori o SIZ-u teritorijalne naravi i ako se pročita taj dio, tu piše da se mogu osnovati takve zajednice, kao djelovi, dakle šire od teritorija općine, da se mogu dakle napraviti te zajednice kao teritoriji nekoliko općina, kao djelovi tog SIZ-a. Onda se može doći do zaključka da je to upravo ono što je bila HZ Herceg-Bosna, naime da je to bila tvorevina koja je nastala primjenom Ustava savezne, odnosno SFRJ. Kakav je vaš komentar na ovu hipotezu?”

    Praljak: “Točno tako kako ste rekli časni suče Trechsel. Ne samo da su mogle, nego i traženo je da se udruživanje o raznim osnovama kako bi se došlo do efikasnije uprave, efikasnijeg rješavanja nekog problema… Bilo je dopušteno udruživanje po svim osnovama, općina, MZ-a, skupine općina itd.” (16.6.2009.)

    O Ustavu Republike BiH i pravu organiziranja obrane

    Sudac Antonetti: “Pogledajte prvo član 161, podjećam vas na to da se ovdje radi o Ustavu Republike BiH. Reklo bi se da je ovdje napisano da političke organizacije, društvene organizacije, profesionalne i ostala udruženja građana učestvuju u pripremama za obranu i osposobljavaju svoje članove za izvršavanje zadataka obrane. Recite nam da li je to odraz volje Republike BiH da udruženja i ostali i entiteti koji su nezavisno organizirani u odnosu na Republiku uključi u zadatke obrane?”

    Praljak: “Da! Svi.”

    Sudac Antonetti: “Dobro. Odgovarate potvrdno, to je sasvim dovoljno za mene. Recite nam je li ovaj tekst direktno vezan s onim tekstom koji smo maloprije vidjeli, onim odredbama Ustava bivše Jugoslavije. Da li se tu radi o istoj zemlji, da li se to radi o istom načelu?”

    Praljak: “Da!”

    Sudac Antonetti: “Pogledajte sada molim vas član 162. Da, predpostavljam da ga znate. Tu se iznosi definicija oružanih snaga Republike BiH koja za zadatak ima da zaštiti nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet Republike. U drugom paragrafu piše: da postoje dakle oružane snage Republike i dodaje se da svaki građanin svojim oružjem učestvuje u otporu protiv agresora. Dakle, svaki građanin se tada smatra pripadnikom oružanih snaga Republike. Ako ove riječi ovdje zaista imaju neki smisao s točke gledišta Ustava. Ustav Republike i BiH navodi da se tako čini, a moram da vas podsjetim na to da je Republika BiH doživjela agresiju, onda to znači da je svaki građanin pripadnik oružanih snaga. Je li to točno ili nije?”

    Praljak: “Da!”

    Sudac Antonetti: “Ustav Republike BiH daje određeno ulogu građanima, organizacijama i to znači da ako građanin u konkretnom slučaju hrvatski građani, ako se oni organiziraju na određeni način. Da li je to po vašem mišljenju nešto što je protuustavano. Je li njihovo organiziranje nešto što je suprotno Ustavu Republike BiH?”

    Praljak: “Ne! Svaki građanin, svaka MZ, svaka općina, svako poduzeće, koje se organizira u obrani protiv agresije to radi sukladno Ustavu Republike BiH, kako je napisano.” (17.6.2009.)

    O politici interesa

    “… jer je njima (međunarodnoj zajednici op.a.) mir bio bitan. A koje forme je taj mir i tko je u tom miru nastradao i tko je izgubio i šta je s načelima tog mira? To što se tiče međunarodne politike na Balkanu, od aneksije 1878. godine, aneksije BiH pod Austriju, odnosno …, nikad nikoga nije bila briga. Nikad tamo nitko nije vodio nešto što se može zvati načelna politika, nego naprosto politika interesa.” (26.5.2009.)

    O optužbama na račun Unprofora

    Sudac Antonetti: “Gospodine Praljak, pogledajte stranicu 55 molim vas. Vi tu zapravo optužujete Unprofor. I kažete “da oni pomažu muslimanima da osvoje teritorije”. To što vi tu kažete je ozbiljna stvar. Na čemu ste vi svojevremeno temeljili tu izjavu?”

    Praljak: “Na spoznajama časni suče! Ovo bila teška optužba ili ne, ona je točna! Naravno ne cijeli Unprofor, ali su mnoge postrojbe pomagale muslimane i Englezi. A ove jedinice koje su bile iz zemalja, islamskih, to je bilo manje-više više nego otvoreno, i tako dalje. A čak znam da su, iako Nijemci nisu imali svoje jedinice, oni su švercali oružje, posebno pored nas. Što smo mi oružje švercali muslimanima isto u humanitarnoj ehh, to je vrlo komplicirano, ali ostajem pri ovom ovdje stavu. A posebno su im pomagali nevjerojatno lažnim izvješćivanjima što se na terenu događa.”

    Sudac Antonetti: “Govorite o švercu oružja, da li se tu radilo o izolovanim postupcima pojedinaca, znate da u svakoj ustanovi postoji neka crna ovca, ali to ne znači da mora baciti ljaga na cjelokupnu instituciju, na cjelokupnu ustanovu. Dakle, da li su to bili pojedinačni postupci, ili su svi to radili?”

    Praljak: “Nisu radili svi časni suče, bilo je pojedinačnih, ali bilo je i cijelih struktura. Ukrajinske i ruske Srbima, islamske muslimanima, Englezi i tako dalje. Dakle, bilo je, poslje toga su Amerikanci dopustili da slijeću iranski avioni, turski avioni. Nemojmo se zavaravat. To što sada hoće svi pokazati zapravo da nisu radili ono što su radili i da smo mi grupa zločina koja je proizvodila taj rat, ja kažem ovdje, pardon, nije točno!” (18.6.2009.)

    O igrama na račun drugih

    “… Predsjednik (Tuđman, op.a.) kaže: “Jedan od supredsjedatelja pitao me je da li smo kadri obraniti Gornji Vakuf?”. On dakle, jedan od supredsjedatelja konferencije, a u to vrijeme to može biti ili Owen ili Stoltenberg pita, dobro, ako vas muslimani pobjede s kakvim ćemo planom opće moći, ako vi zaustavite kod Vakufa i proširimo pa se uspostavi ravnoteža imati ćemo osnove da nekoga nešto prisilimo. To je ta igra, politička, vojna, zamršena, komplicirana, gdje su svi veliki igrači bili izvan Hrvatske i BiH.” (17.6.2009.)

    O rušenju Starog mosta

    Praljak: “… a onda kada je to sve skupa pripremljeno, jedan engleski vojnik je postavio kameru, to snimio, dobio je pratnju, kako to pišu snage Armije BiH, do Sarajeva, gdje je tu kasetu trebao predati Televiziji Sarajevo. A on je bez ikakvog problema sjeo u Unproforov avion i odletio i to dao BBC-u. E sad sve zaključke ja ostavljam svakome, osim što HVO i Slobodan Praljak s tim nemaju nikakve veze. Tko ima zaključite sami.”

    Predsjedavajući sudac: “… dakle vi tvrdite da je riječ o jednoj velikoj manipulaciji, ako sam vas dobro shvatio?”

    Praljak: “Da, časni suče. Ja tvrdim da je to velika manipulacija. I nije predao on to nikad sarajevskoj televiziji. Sve ono što smo mi gledali, to je prenešeno sa BBC-a. Dakle i onaj ORF, austrijski i sarajevska televizija, i sa onim istaknutim komadićem, kojeg je on, ne znam zbog kojeg razloga iskinuo, da li su to bile dvije ekspolozije, ja to ne znam, jer nitko ne raspolaže tim originalom. To on nije dao sarajevskoj televiziji. To su svi preuzimali, kako se preuzima, kako se preuzima materijal, kad jedna kuća to objavi. Ali je to objavljeno iste večeri 9-og., 9.11. Samo ne iz Sarajeva nego iz BBC-a.”

    Praljak: “… i to (o Škotu, vojniku snimatelju, op.a.) izrijekom pišu muslimanske novine, na stranici knjige, evo ja ću vam pokazati, ove, točno gdje je to navedeno, samo malo… Evo to je “Oslobođenje”, četvrtak, 19. 6. 1997. godine, stranica hrvatska je 34., gdje se o…, tome govori. I kaže se da je “kameru prema mostu ustremio jedan Škot, koji se u tom gradu nalazio kao pripadnik Britanske Armije.” Dakle, Britanaca časni suci dole nije bilo. Meni je nejasno što je pripadnik Britanske Armije radio u Mostaru kad su dole bili zaduženi Španjolci. I kaže se “da je taj čovjek, prema naredbi Dudakovića, a to je bio zamjenik zapovjednika IV korpusa, krenuo u Sarajevo u pratnji pripadnika vojne bezbjednosti komande IV korpusa. I izrijekom piše, “ali, umjesto da dragocjeni dokument, kako je bilo dogovoreno, preda ondašnjem direktoru RTV BIH, on se dočepao prvog Unproforovog aviona i odletio iz Bosne.” Ovo pišu muslimani, ne piše Praljak. E sad. To su njihove izjave i to dosta znatno iza toga. Ja tu ne mogu više ništa dodati. Kakvu je on ulogu imao dolje, ja mogu sudu dostaviti njegovo ime, pa bi se moglo, ali …ne, nema ništa od toga.”(8.6.2009.)

    O modeliraju rata i (navodnoj) smjeni

    “… Dakle snaga koju su imale određene zemlje na tom području je bila takova, da su one modelirale taj rat, to ja tvrdim, šest puta pod zakletvom. Kako će se odvijati, do koje mjere, i kako. I taj rat na teritoriju BiH je vođen, između ostalog kao jedna propagandna ili kampanja reklamiranja deterdženata. Izabere događaj koji se zbio ili nije zbio, novinari ga vam prenesu, a onda vi kažete, “e sad vi morate, jer evo imamo informaciju.” Nema informacije časni suče u svjetskoj javnosti o Doljanima, Uzdolu itd. Nema informacije o ofenzivi muslimanskih snaga tri mjeseca na HVO. Nema! A stalno se govori da mi napadamo. Ja kažem, nigdje nismo napali! Mi se branimo! E sad, što se tiče gospodina Galbraitha. Ja ne znam što je on govorio o Franji Tuđmanu, ali ja sam svoju zamjenu zatražio prije Stupnog Dola, s kojim uostalom nemam nikakve veze, to je broj jedan. I broj dva, mislim da je animozitet gospodina Galbraitha prema meni nastao naknadno, jer sam se javno očitovao kad je on držao javni skup, tribinu, na trgu u Slavonskom Brodu, kao da mu je to Amerika i prčija! Ja sam mu rekao, čekajte, nismo mi banana država da nam veleposlanik drži javne govorancije. Tada je on odgovorio “Šta se javlja taj rušitelj Starog mosta.” Opet, bez suda i zakona, dovoljno je da ste Amerikanac, a iza toga ide najveća sila na svijetu, najsnažnija sila na svijetu, mene te sile ne interesiranju. Može on biti ne znam kakova sila, nije točno da se mene dole smijenulo.” (15.6.2009.)

    O gotovim pričama

    “… Gotova je priča. Priče su, časni suče Antonetti, gotove kad vam netko hoće staviti priču. Danas se ratovi oblikuju preko CNN-a. Pa to piše u svakoj komunikacijskoj knjizi, koja se bavi. Ako vam CNN hoće napraviti rat, vi ćete imati rat. Najprije dođu oni, a poslje toga možete samo čekat kad će počet rat. Od Bagdada pa nadalje. Tu je stvar sile i snage…” (15.6.2009.)

    O uvjerenjima

    “Ja sam se uvjerio i u ratu i poslje rata, da je beskrajna količina podmetanja i laži napravljena u tom ratu.” (16.6.2009.)

    O prišivanju dokumenta

    “… U ovu sudnicu su falsificirani mnogi dokumenti, i što se tiče Blaškićevog slučaja i tu su razne službe imale svoje umješane prste. Iz kojih razloga ja ne bih išao dalje. Iz razloga da me dovedu i da me optuže ovdje, evo to su razlozi…” (16.6.2009.)

    O neozbiljnosti jednog djelatnika suda

    Službeni prevoditelj: (Zaboravivši vjerojatno isključiti mikrofon, op.a.): “auuuuuuuuaaaaa (zijevanje), joj ovaj advokat (Praljkov odvjetnik Kovačić, op.a.) je sirota, eee.”

    Praljak (nakon dijela snimke bez tona, op.a.): “..vokat sirota. Vaših komentara je već pun kufer. Vi prevodite i radite svoj posao kako Bog zapovjeda, a ovaj odvjetnik nije sirota. Sram vas bilo.” (18.6.2009.)

    O ponašanju muslimanskih izbjeglica

    “…oni su znali da u Hrvatskoj ne mogu ostati, ali je dolazilo do čitavog niza drugih problema, jer su se oni ponašali kao da nisu izbjeglice. Njihovi su zahtjevi bili, vidjeli ste, treba nam platiti kartu i uvesti trajektnu liniju između otoka koji nikad nije imao trajektnu liniju. Oni su jednostavno mislili da su oni još uvijek građani Jugoslavije i da im netko treba dati što ih je volja. To je broj 1. Broj 2, pjevali su recimo…” (prekid suca)

    “I drugo: Ovi ljudi, vi to ne znate, ali da samo kažem. Kad bi muslimani u 93. godini izvojevali koju vojnu pobjedu, znate što se događalo na Jadranu po hotelima? Muslimanske izbjeglice su pjevale i slavile pobjedu svoje vojske nad Hrvatima u BiH. Desetina puta tako.” (18.6.2009.)

    O dvostrukoj politici

    “… Ne može se voditi dvostruka politika prema nekome koga naoružavate, stalno! Ne može, ne može, ne može i ne može. Ne možete neprijatelja koga hoćete poraziti, izbaciti, naouružati i naouružavati tokom cijelog rata. Pa to je van! (18.6.2009.)

    O tezama i uzrocima

    “Jedan čovjek, jedan glas”. Od Islamske deklaracije pa nadalje, je ono što je uzrokovalo rat između Hrvata i muslimana! I ja bih sutra išao u rat protiv te teze! To je moj teritorij, na kome ja prebivam. To je moja zemlja i nitko me neće etnički okupirati!”

    hrsvijet.net

     

    facebook komentari

    • zbilobrk

      Uvijek me uhvati sram kad vidim ovog hrabrog i ponosnog čovjeka dovedenog u jednu ovako apsurdnu situaciju da mora po ne znam koji put objašnjavat ono šta je samo po sebi razumljivo i šta zapravo svi znaju-Pa dokad će čerečenje trajat?Krivo im šta ih se ne boji..

    • zdenka

      Slobodan Praljak je završio, ne jedan nego tri fakulteta i to u ono mračno doba komunizma.Ma može mu se samo čestitat na volji i ustrajnosti.