Slobodno staračko laprdanje

    0

    Igor Mandić nije toliko star, 75 mu je godina, koliko je duhovno i intelektualno ostario. Bio je ove nedjelje opet u gostima kod Aleksandra Stankovića na HTV-u i zorno demonstrirao duševnu i intelektualnu opustošenost. Muljao je kao priglupi dječak, ispaljivao tinejdžerske floskula u nastojanju da ispadne provokativan i duhovit, momački se zalagao za jednu i jedinu Serbikroaciju, omakla mu se i po koja zrela misao o tragici ljudskog života, a argumentacija mu bješe senilna, aljkava, na trenutke dementna.

    igor i dobrica
    Igor Mandić i Dobrica Ćosić

    Stanković je bio nježan prema izlapjelom doajenu srbohrvatske misli. Njegova pitanja i potpitanja odveć su podsjećala na mekane čmarne ubruščiće i pelene za staračku inkontinenciju da bi se iz njih moglo prepoznati nervoznog i nasrtljivog HTV-a utjerivača jedine dopuštene istine. 

    Svejedno, Mandić se propisno obrukao. Laprdao je o tome kako je u redu što se naslađivao stradanju Vlade Gotovca nakon 71., a branio srpskog pjesnika Gojka Đogu, koji je također bio politički zatvorenik. Nesuvislo je pokušavao dokazati kako su to različite stvari te da je Đogu trebalo braniti, a Gotovca trebalo osuditi. Umjesto da junački prizna ono što misli i osjeća, to jest da je Gotovac zaslužio zatvor jer je Hrvat, a Đogo zaštitu jer je Srbin.

    U nastavku emisije sasvim je otišao na kvasinu. Društvo hrvatskih književnika proglasio je ustaškim, Dobricu Ćosića velikim piscem i nimalo odgovornim zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, dok mu je Mile Budak nikakav književnik i veliki zločinac, Hrvate je proglasio genetski i biološki inferiornim narodom, dok je za sve Srbe o kojima je govorio imao samo riječi pohvale, no svejedno je zaključio da su Hrvati i Srbi genetski-povijesno isti narodi pozivajući se pri tome i na svog ”prezimenjaka i ustašu” Dominika Mandića, slavodobitno je proglasio Hrvatsku neuspjelim i neodrživim projektom, zatim se skromno proglasio patriotom, dok je apatride nazvao nesretnim ljudima, onda se predomislio i zaključio da su i patrioti nesretni ljudi, te je sebe proglasio samo donekle patriotom, Hrvatski tjednik mu je kao i većina toga u Hrvatskoj ustaški itd.

    Nikamo nas ne bi odveo pokušaj da ozbiljnije analiziramo Mandićeve senilije, očito je da je riječ o duboko nesretnom, kivnom i promašenom starom čovjeku koji se suočava s krahom svega što je bio i živio. Pa sve svoje frustracije projicira na Hrvatsku i Hrvate, to jest sredinu iz koje potječe i u kojoj je proveo cijeli svoj život. Sama od sebe nameće mi se jedna usporedba. Mandića nisam osobno upoznao, no naslušao sam ga se i nagledao na televiziji, a s njim sam svojedobno i polemizirao o značenju Mome Kapora za hrvatsku književnost. Ivana Aralicu sam imao čast upoznati i u više navrata s njim voditi zanimljive razgovore. Obojica potječu iz istog, šibenskog kraja, međutim koja razlika! Neću ovdje govoriti o njihovim književnim opusima jer su neusporedivi. Zapravo, Mandićev hibridni žanr teško da se može i svrstati u pravu ili, kako se to nekada govorilo, lijepu književnost. Uspoređivat ću stoga dojam koji ta dvojica ljudi ostavljaju svojim nastupom.

    Aralica je gotovo cijelo desetljeće stariji od Mandića, ali djeluje puno mlađe, o svemu govori razložno, mudro, bez imalo gorčine, no s jednim nepatvorenim optimizmom koji se rijetko sreće i kod puno mlađih ljudi. S druge strane Mandić, barem u javnim nastupima, djeluje čangrizavo, zaboravljivo, nesuvislo, ogorčeno, glupavo ili besramno kada pokušava ispasti duhovit ili provokativan. Jednoga kao da su godine i iskustvo učinile mudrijim, dubljim i boljim čovjekom, drugoga kao da su godine učinile karikaturom nekadašnje prznice. Stoga Mandića ne treba ljutito osuđivati iako iz njega progovara napatvoreni fašizam kada govori o Hrvatima, već ga kao starog i nesretnog čovjeka treba žaliti.

    Pravi je problem naše medijske scene međutim Aleksandar Stanković, odnosno onaj tko mu omogućuje da se iz tjedna u tjedan iživljava nad hrvatskim pukom i njegovim vrijednostima.

    Damir  Pešorda

    facebook komentari