SLOJ LJUDI KOJI, UNATOČ DUBOKOJ KRIZI, NEĆE SMANJITI SVOJA PRIMANJA RADI ŠTEDNJE: Populizam ili rastrošnost

    0

    Iako većina ministara i saborskih zastupnika takve mjere štednje, prvo na sebi samima, nije nikada ozbiljno shvatila, pa se rijetko moglo čuti da bi se trebale smanjiti i njihove plaće, vrlo ozbiljno govore cijelo vrijeme da svi mi trebamo štedjeti jer su teška vremena. Ako je licemjerje, zahtijevati da mjere štednje obuhvate sve, što je tek onda rješenje koje oni zastupaju?

    Posljednji slučaj ponašanja koje je obilježilo vrijeme krize, vijećnici su osječke Gradske skupštine. Od kada je kriza dovela društvo na rub propadanja, a recesija traje već šestu godinu u Hrvatskoj, u javnosti se povlači neprestano premišljanje treba li najvišim dužnosnicima vlasti na nacionalnoj i regionalnoj razini smanjiti primanja – kao što su to učinili nizu državnih službenika, uskraćujući im dodatke na plaće.

    Zanimljivo je, kada su u pitanju članovi Vlade, saborski zastupnici, gradonačelnici, načelnici i gradski vijećnici, lako su se u većini slučajeva složili da njihove plaće ne treba nipošto dirati, jer ako ih se smanji, ne mogu raditi dobro i učinkovito. Iako je to jedna od mjera vlasti koja se zalaže za stroge mjere štednje, a u tome se polazi najprije od sebe, proveda u mnogim europskim zemljama, u Hrvatskoj izaziva veliki otpor i malo je dobrih, suprotnih primjera. Najčešći razlog da se ne prihvati posezanje u njihova nemala primanja jest populizam. To bi vjerojatno značilo da je populizam dominantan u većini zemalja članica EU, a i izvan Unije, jer je takav potez bio neupitan.

    Ne žele sebi uskraćivati

    Iako većina ministara i saborskih zastupnika takve mjere štednje, prvo na sebi samima, nije nikada ozbiljno shvatila, pa se rijetko moglo čuti da bi se trebale smanjiti i njihove plaće, vrlo ozbiljno govore cijelo vrijeme da svi mi trebamo štedjeti jer su teška vremena. Ako je licemjerje, zahtijevati da mjere štednje obuhvate sve, što je tek onda rješenje koje oni zastupaju? Početkom godine u Saboru predloženo je smanjenje plaća zastupnika za 25 posto, ali od toga naravno, nije bilo ništa.

    Vijećnici primaju naknadu svaki mjesec, iako u godini odrade šest do sedam jednodnevnih sjednica. Za dobar dio njih, osobito iz vladajuće koalicije, i ne zna se da postoje, jer u vijećnici uglavnom sjede s jednim zadatkom – da podignu ruku za ili protiv, zavisi o tome kako je dogovoreno prije sjednica. Jedan vijećnik, naime, prema sadašnjem stanju godišnje dobije 15.835,32 kune za otprilike 56 sati rada. Neki od njih to dobiju za 56 sati samo sjedenja, a mnogi od njih i ne ostanu do kraja na sjednicama. Da sve bude zanimljivije, gotovo niti u jednom gradu nisu ni pomislili da sebi smanje naknade nakon što je od prošle godine povećan broj vijećnika, a kriza ne posustaje.

    Postoje rijetke iznimke

    Iznimaka je malo, poput gradonačelnika Metkovića Bože Petrova i međimurskog župana Matije Posaveca sa svojim suradnicima… Na državnoj razini – ništa, kao da žive u bajci zvanoj Alisa u zemlji čudesa. Kako možete uopće od građana tražiti, da se odreknu bilo kakvog luksuza ili dijela primanja, ukoliko to niste pokazali osobnim primjerom? Možda bi ipak trebala ozbiljna i sveobuhvatna javna rasprava o tome, zarade li vijećnici doista onoliko koliko rade, odnosno da bi trebalo razmisliti o drukčijem sustavu naknada?

    Ljiljana Jazbišek, Objektiv

    facebook komentari