Složena priča o prodaji Aljaske (Hrvatske?)

0

Godine 1867. Rusija je prodala SAD-u teritorij Aljaske za simboličnih 7,2 milijuna dolara.  Na taj način Amerikanci su dobili zemljište na Aljaski za manje od pet centa po hektaru (po toj cijeni bi površina cijele Republike Hrvatske vrijedila samo 268 000 dolara).

Samo tijekom prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom Amerikanci su s nje zaradili barem sto puta više.

Ruska Aljaska je u 19. stoljeću bila centar međunarodne trgovine. U njenom glavnom gradu Novoarhangelsku (danas grad Sitka) trgovalo se kineskim tkaninama, čajem, pa čak i ledom, koji je bio potreban jugu SAD-a prije pojave frižidera. Na Aljasci su se gradili brodovi i podizale tvornice, a vađen je i ugalj. Već su bila otkrivena i brojna nalazišta zlata.

Ruski trgovci su na Aljasku došli zbog trgovine kljovama morža (koje su nekad bile cijenjene ništa manje od slonovače) i dragocjenim krznom morske vidre, koje su nabavljali trampom od starosjedioca. Time se bavila Ruska američka kompanija (Российско-американская компания – RAK). Nju su osnovali avanturisti, ruski biznismeni iz 18. stoljeća, putnici i spekulanti. Kompanija je bila vlasnik cjelokupne proizvodnje i rudarstva na Aljasci, mogla je samostalno sklapati trgovinske sporazume s drugim zemljama, imala je svoju zastavu i vlastitu valutu – kožne „marke“.

Ove privilegije kompaniji je omogućila carska vlast, koja ne samo što je od nje ubirala ogroman porez, nego je u njoj posjedovala i akcije. Među akcionarima RAK bili su ruski carevi i članovi njihovih porodica.

Glavni upravitelj ruskih naselja u Americi u vrijeme njihovog najvećeg procvata bio je talentirani trgovac Aleksandar Baranov. Gradio je škole i tvornice, učio starosjedioce saditi repu i krumpir. Gradio je utvrđenja i brodogradilišta, širio trgovinu krznom morske vidre. Sebe je nazivao „“ i vezao se za Aljasku ne samo poslovno, nego i srcem. Oženio se, naime, kćerkom aleutskog vođe.

Za vrijeme Baranova Ruska američka kompanija je imala ogromne prihode! Kada je Baranov u dubokoj starosti napustio poslove, na njegovo mjesto je došao kapetan-poručnik Gagermejster, koji je sa sobom doveo nove suradnike i osobe iz vojnih krugova. U to vrijeme su prema statutu kompanijom mogli upravljati samo oficiri Ratne mornarice. Vojne starješine su ovaj profitabilni posao brzo uzele pod svoje, ali upravo njihovi postupci su kompaniju doveli do kraha.

Nove gazde su sebi odredile astronomske plaće. Obični oficiri su dobivali po 1 500 rubalja godišnje (što se može usporediti s primanjima ministara i senatora), a šef kompanije čak 150 000 rubalja, dakle 100 puta više! Dok su u isto vrijeme cijene po kojima su od lokalnog stanovništva otkupljivali krzno prepolovljene. To je dovelo do toga da su tijekom narednih 20 godina Eskimi i Aleuti gotovo sasvim istrijebili morske vidre i Aljaska je izgubila svoj najprofitabilniji posao. Starosjedioci su živjeli u neimaštini i podizali pobune koje su Rusi gušili, gađajući sela na obalama iz vojnih brodova.

Oficiri su pokušali naći nove izvore prihoda. Tad je i počela trgovina ledom i čajem, koju loši biznismeni također nisu uspjeli organizirati kako treba. Pritom im nije padalo na pamet smanjiti svoje plaće. Na kraju je RAK prešao na državno dotiranje od 200 tisuća rubalja godišnje. Ali ni to nije spasilo kompaniju.

Tad je počeo i Krimski rat (1853. – 1856)

Protiv Rusije su bile Engleska, Francuska, Turska, Kraljevina Sardinija.  Postalo je jasno da Rusija nije u stanju ni opskrbljivati, ni štititi Aljasku. Bojali su se da Engleska sasvim ne blokira Aljasku, što bi Rusiju ostavilo bez ikakvih mogućnosti u odnosu na ovaj teritorij.

Odnosi između Moskve i Londona su bili sve napetiji, dok su odnosi s vlastima SAD-a, koji tad nije bio svjetska sila, bili srdačniji nego ikada.  Ideja da se Aljaska proda gotovo se istovremeno pojavila s obje strane.  (Prije su Amerikanci kupili Louisianu od Francuza, otok Manhattan od Indijanaca, a američki ministar vanjskih poslova je također htio kupiti i Aljasku. Ponuda je predana ruskom caru prije građanskog rata 1860.)

I barun Eduard Andrejevič von Stjokl, predstavnik Rusije u Washingtonu, na zahtjev cara je započeo pregovore s državnim tajnikom SAD-a Williamom Sewardom.

Dok su se činovnici dogovarali, javnost s obje strane se izjasnila protiv ove pogodbe. „Kako možemo dati zemlju u čiji razvoj smo uložili toliko snage i vremena, zemlju u kojoj je uspostavljen telegraf i gdje su otkrivena nalazišta zlata?“, pisali su ruski listovi. „Šta će Americi ta ‘škrinja s ledom’ i 50 tisuća divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?“, protestirao je tisak u SAD-u, i ne samo on – protiv kupovine bili su i Senat i Kongres. Pa ipak, 30. ožujka 1867. u Washingtonu je potpisan sporazum o prodaji pola milijuna hektara ruskog teritorija Sjedinjenim Američkim Državama za 7 200 000 dolara, čisto simboličnu sumu. Na taj dan slavi se na Aljasci državni praznik, tzv. Alaska Day.

Nakon toga su Amerikanci započeli rekviziciju zgrada u gradu, koji je dobio novo ime – Sitka.

Nakon kratkog vremena iz „ledene škrinje“ su potekle rijeke zlata. Na Aljasci je počela zlatna groznica, koja je Sjedinjenim Državama donijela basnoslovno bogatstvo.

Koliko je danas važna Aljaska za SAD, i koliko je Rusija izgubila prodajom (da ne spominjemo geostrategiju), govori i činjenica kako je od 1973. do 1977. izgrađen naftovod dužine 1.285 kilometara kroz koji dnevno teče više od dva milijuna barela nafte. Ta sirovina, uz, naravno, zlatne žile, napravila je od Aljaske državu s velikim nacionalnim dohotkom, gdje je po podacima iz 2005. on iznosio skoro 40 milijardi dolara, a po glavi stanovnika više od 60.000 dolara.

Ruski Pizarro“ = Francisco?

  „Uzevši mač, Francisco Pizarro je povukao crtu u pijesku, a zatim se uspravio i obratio svojim ljudima. Prijatelji! Na onoj su strani patnja, glad, golotinja, olujne kiše, zapuštenost i smrt; na ovoj strani bezbrižnost i zadovoljstvo. Tamo leži Peru sa svojim bogatstvima; ovdje je Panama sa svojim siromaštvom. Izaberite, svaki od vas, što najbolje pristoji svakom Kastilijancu. Što se mene tiče, ja idem na jug.“

Rekavši to, zakoračio je preko crte. Toga dana 1526 godine, na otoku Gallo nedaleko obale Ekvadora, trinaest je Španjolaca odabralo ostati sa svojim vođom. Čovjek s kojim je 13 hrabrih vojnika neopozivo izabralo dijeliti sudbinu, bio je već stariji prema mjerilima onog vremena. Francisco Pizarro imao je gotovo pedeset godina. Ali mu je potpuni prezir prema životnoj udobnosti kada bi gotovo s opsjednutom usmjerenošću slijedio tijek nekog događaja, pribavio poštovanje i privrženost mladih i starih. Prije svoje smrti, on će osvojiti, bez pomoći svoji indijanskih saveznika, carstvo koje se prostire više do 4 000 km dužinom južnoameričkog kontineta.( Trujillo-Španjolska, 1478-  Ciudad de los Reyes (danas Lima), 1541.španjolski  pomorac, istraživač, i osvajač carstva Inka)

 Ivan Remeta Johnny

facebook komentari