Slučaj bista – diktatorima nije mjesto u institucijama demokratskih država

0

Dilema “diktator ili antifašist” koja se ovih dana provlači po medijima je lažna dilema. To što je Tito nesporno bio saveznički borac u Drugom svjetskom ratu, kao što su to uostalom bili i Staljin, Enver Hoxha, Ceaussescu, i brojni drugi krvoloci, ne znači da nije bio diktator.

Jamranje oko izbacivanja biste Josipa Broza s Pantovčaka je zapravo ogledalo onih koji se kunu u demokraciju, a ne mogu prežaliti diktatora. Bio on veseo ili dobroćudan, bio on zaslužan za “visoki standard” (kojeg dobro pamtimo iz vremena odlazaka u Trst po traperice i Graz po kavu, hvala mu), bio on antifašist ili ne – činjenica je da je bio komunistički diktator, koji je 35 godina vladao zemljom bez demokratskih izbora, i da je bio iznad zakona, što povlači da SFRJ nije bila ni pravna ni demokratska zemlja. To je jednostavna istina zapisana u svim relevantnim povijesnim knjigama bilo gdje, i nevezana je na broj visokih gostiju na pogrebu ili kult ličnosti koji i danas živi u zemljama bivše SFRJ.

Tito na vlast nije došao demokratskim putem, niti je demokratskim putem s nje otišao. Zato su bespredmetna lamentiranja, primjerice Predraga Matvejevića, da bi on dobio izbore da ih je kad kojim slučajem dozvolio. Naime, on sasvim sigurno nikad poštene izbore nije održao, niti bi vlast ikad osvojio na slobodnim izborima. Bi li je zadržao je uopće nebitna spekulacija, jer bi i Hitler krajem tridesetih dobio svake izbore u Njemačkoj.

stafetaIsto tako je lažna dilema “heroj ili zločinac”. Josip Broz Tito visoko kotira na svim listima najkrvoločnijih diktatora, koje se kroje prema tome koliko je tko dao pobiti građana vlastite države (zato na tim listama nema američkih predsjednika ili onih koji su vodili kolonijalne ratove, ma kako tko te ratove smatrao nepravičnima. Samo diktatori ubijaju vlastite građane, dok građane drugih država u ratu ubijaju i oni koji nisu nužno diktatori). Tito može za nekog biti i heroj pokreta otpora u Hrvatskoj, iako je to prilično sporno s obzirom da se borio pod Staljinovim šinjelom i za sovjetsku Jugoslaviju, no ni za koga ne može biti demokratski lider niti je s njega moguće skinuti odgovornost za masovna smaknuća u godinama nakon rata, a naročito u godinama nakon raskida sa Staljinom. Tada je staljinističkim metodama udario na navodne “staljiniste”, a isto je uradio nakon Hrvatskog proljeća. Antifašizam u ratu ga ne iskupljuje za masovna smaknuća u miru, koja su trajala najmanje do 1952. Britanski The Daily Mail je lani objavio članak “Od Staljina to Hitlera, najubilačkiji režimi na svijetu”, u kojem pokojni komunistički diktator SFRJ drži visoko 13. mjesto s 570.000 ubijenih političkih opoenenata, ispred svog prijatelja Sukarna (nacionalistička diktatura, 500.000 mrtvih), Mula Omara (islamska diktatura, taliban) s 400.000, Idi Amina (diktator kao takav, 350.000 mrtvih), Mussolinija (fašistička diktatura, 250.000 mrtvih računajući ratove u Etiopiji i Libiji i Židove), ljudoždera Bokasse sa skromnih 90.000 mrtvih, haićanskog vudu-diktatora “Papa doc” Duvalliera, Franca, i drugih zvučnih imena poput Mugabea, Pinocheta, Homeinija… ispred njega su se probili tek zaboravljeni likovi iz prošlosti poput belgijskog kralja Leopolda (kolonijalni pokolji u Kongu), japanca Hideki Tojoa kog terete za 5 milijuna poginulih Japanaca u Drugom svjetskom ratu (doduše ne od njegove ruke), i čuveni mesari poput Saddama, Kim Il Sunga i Pol Pota. Prva tri mjesta, jasno, drže Mao, Staljin, i Hitler.

Često se spominje i da je Tito “spasio Hrvatsku”, odnosno da bismo, da njega nije bilo, završili u Jugoslaviji, pod Srbima. No, manje-više smo tako završili i s njim. Drugi svjetski rat bi, nesporno, završio kako je završio i s Titom i bez njega. Najgore što bi se Hrvatskoj moglo desiti, da nije bilo Tita, je upravo da završi u Jugoslaviji, ali ne komunističkoj već pod kontrolom zapadnih saveznika, što bi zacijelo bila bolja opcija, obzirom da oni kao prvo nisu dozvoljavali reperkusije i masovne pokolje poraženih, i kao drugo, imali bismo demokraciju. U boljoj varijanti alternativne povijesti, ako bismo već išli u spekulacije, Jugoslavija bi bila podijeljena između istoka i zapada. Kako god, realne varijante su bile demokracija u sklopu Jugoslavije, demokracija izvan Jugoslavije, ili diktatura u sklopu Jugoslavije. Obistinila se najgora varijanta za Hrvatsku, diktatura i Jugoslavija, pa je veliko pitanje kakve se zasluge Titu pripisuju. On nije zaslužan ni po kom kriteriju niti za demokraciju u Hrvatskoj, niti za neovisnost Hrvatske. Ne treba pritom zaboraviti da je i rat devedestih naslijeđe njegovog režima, da ga je vodila njegova antifašistička JNA protiv Hrvatske, i da je Milošević nesporno bio naslijeđe Titovog režima, član KPJ.

Spekulacije na stranu, nesporno je također da Tito nije bio niti predsjednik niti diktator Hrvatske, već Jugoslavije, pa slijedom toga Hrvatska nema ništa više razloga slaviti ga nego bana Khuena Hedervaryja. Naime, to nije bila naša država – Hrvatska nije u Jugoslaviji završila svojom voljom, već kao ratni plijen Srbije nakon Prvog svjetskog rata. Više bismo razloga imali imati bistu Marije Terezije na Pantovčaku. Osim što je ona za razliku od Tita bar u početku bila sklona hrvatskoj stvari, Hrvatska je u Austro-ugarskoj bila legitimnom vlastitom odlukom, što s Jugoslavijom nije bio slučaj. Stoga je pogrešno i postavljati dileme “Tito li Tuđman”, jer nisu vodili istu državu.

mesic tito bistaU konačnici, ako je “antifašizam” jedin argument pobornika ostanka Tita na Pantovčaku, nema razloga da njegovu bistu ne zamijenimo Staljinovom, čija je vojska oslobodila velik dio SFRJ i Hrvatske, ili, mnogo bolje, Tuđmana, koji je isto tako bio general antifašističke vojske u Drugom svjetskom ratu. Po kojem je to kriteriju Tuđman, koji je otac moderne Hrvatske države i antifašistički borac u Drugom svjetskom ratu “klerofašist”, a komunistički diktator de facto okupatorske države “zaslužan antifašist”, nije jasno. Mogli bismo staviti i Bobetka ako je stvar u antifašizmu, jer je bio pripadnik prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj. Ili, najbolje, Hebranga, koji je praktički sam podignuo ustanak u Hrvatskoj, a i otac je ZAVNOH-a. Na ZAVNOH se “antifašisti” vole pozivati kao na temelj Hrvatske, samo nikad nisu objasnili zašto su dali ubiti njegovog tvorca! Tito je, u konačnici, bio komična figura, arhetipski karikaturalni diktator koji, okićen tonama ordenja i u admiralskoj uniformi, putuje svijetom sa svitom slugu i u koloni produženih limuzina, žicajući novac za svoju siromašnu državu s bogatim diktatorom. Da su mu kad komunisti došli na vlast, sve bi mu oteli kao i svakom veleposjedniku!

Zato je razumljivo da njegova unuka kaže: “uz sve probleme koji postoje u zemlji najmanje je bitno gdje stoji djedova bista i hoće i se neki trg ili ulica pisati njegovim imenom…..”, čisto zato jer je njegova unuka. Ali nije razumljivo da u Hrvatskoj ne postoje demokratske snage koje bi jednostavno, neopterećene ideologijom, bilo kojom, rekle da diktatoru jednostavno nije mjesto na tablama s imenima ulica i trgova. Na žalost u Hrvatskoj borbu protiv Tita često predvode razne marginalno desne stranke pa se ona povezuje s filoustaštvom. A borbu protiv naslijeđa diktature mora provesti sama ljevica i u Hrvatskoj, i odreći ga se. Dok to ne urade, teško će im biti povjerovati da su stvarno postali demokratska opcija, a ne tek ostaci totalitarnog režima u demokratskom ruhu. No, oni to ne žele uraditi, jer perpetuiranjem mita o Titu zapravo perpetuiraju mit o tome kako je svaka građanska i demokratska opcija u Hrvatskoj klerofašistička i ustašoidna. Ovako, ispada da mi stvarnu demokratsku i građansku lijevu opciju niti nemamo, već tek presvučene totalitariste.

Po Mesiću, uklanjanje Titove biste treba gledati “u kontekstu projekta revizije novije povijesti koji je poguban sa stanovišta građenja budućnosti ne samo jugoistoka Evrope, nego i na cijele Evrope, pa i svijeta”, no revizija povijesti i indoktriniranje mladih generacija je upravo predstavljanje jugoslavenskog diktatora kao šampiona demokracije u Hrvatskoj. Ako u Kremlju više nema Staljinovih kipova, niti u Elizejskoj palači biste Napoleona – a za oboje bi bilo mnogo više razloga nego za držanje Titove biste u predsjedničkoj rezidenciji u Hrvatskoj, jer su navedena dvojica zločinaca ipak radila u ruskom i francuskom interesu, a Tito nije radio u hrvatskom interesu već prije svega vlastitom – onda ni u Zagrebu ne treba biti Titovih. Eventualno u Beogradu, jer tamo mu je bila predsjednička rezidencija, i odande je vladao svojom državom s kojom današnja Hrvatska nema, i ne treba imati, ništa.

[ad id=”40551″]

Marcel Holjevac/ dnevno.hr 

facebook komentari