Pratite nas

Kolumne

Slučaj bista – diktatorima nije mjesto u institucijama demokratskih država

Objavljeno

na

Dilema “diktator ili antifašist” koja se ovih dana provlači po medijima je lažna dilema. To što je Tito nesporno bio saveznički borac u Drugom svjetskom ratu, kao što su to uostalom bili i Staljin, Enver Hoxha, Ceaussescu, i brojni drugi krvoloci, ne znači da nije bio diktator.

Jamranje oko izbacivanja biste Josipa Broza s Pantovčaka je zapravo ogledalo onih koji se kunu u demokraciju, a ne mogu prežaliti diktatora. Bio on veseo ili dobroćudan, bio on zaslužan za “visoki standard” (kojeg dobro pamtimo iz vremena odlazaka u Trst po traperice i Graz po kavu, hvala mu), bio on antifašist ili ne – činjenica je da je bio komunistički diktator, koji je 35 godina vladao zemljom bez demokratskih izbora, i da je bio iznad zakona, što povlači da SFRJ nije bila ni pravna ni demokratska zemlja. To je jednostavna istina zapisana u svim relevantnim povijesnim knjigama bilo gdje, i nevezana je na broj visokih gostiju na pogrebu ili kult ličnosti koji i danas živi u zemljama bivše SFRJ.

Tito na vlast nije došao demokratskim putem, niti je demokratskim putem s nje otišao. Zato su bespredmetna lamentiranja, primjerice Predraga Matvejevića, da bi on dobio izbore da ih je kad kojim slučajem dozvolio. Naime, on sasvim sigurno nikad poštene izbore nije održao, niti bi vlast ikad osvojio na slobodnim izborima. Bi li je zadržao je uopće nebitna spekulacija, jer bi i Hitler krajem tridesetih dobio svake izbore u Njemačkoj.

stafetaIsto tako je lažna dilema “heroj ili zločinac”. Josip Broz Tito visoko kotira na svim listima najkrvoločnijih diktatora, koje se kroje prema tome koliko je tko dao pobiti građana vlastite države (zato na tim listama nema američkih predsjednika ili onih koji su vodili kolonijalne ratove, ma kako tko te ratove smatrao nepravičnima. Samo diktatori ubijaju vlastite građane, dok građane drugih država u ratu ubijaju i oni koji nisu nužno diktatori). Tito može za nekog biti i heroj pokreta otpora u Hrvatskoj, iako je to prilično sporno s obzirom da se borio pod Staljinovim šinjelom i za sovjetsku Jugoslaviju, no ni za koga ne može biti demokratski lider niti je s njega moguće skinuti odgovornost za masovna smaknuća u godinama nakon rata, a naročito u godinama nakon raskida sa Staljinom. Tada je staljinističkim metodama udario na navodne “staljiniste”, a isto je uradio nakon Hrvatskog proljeća. Antifašizam u ratu ga ne iskupljuje za masovna smaknuća u miru, koja su trajala najmanje do 1952. Britanski The Daily Mail je lani objavio članak “Od Staljina to Hitlera, najubilačkiji režimi na svijetu”, u kojem pokojni komunistički diktator SFRJ drži visoko 13. mjesto s 570.000 ubijenih političkih opoenenata, ispred svog prijatelja Sukarna (nacionalistička diktatura, 500.000 mrtvih), Mula Omara (islamska diktatura, taliban) s 400.000, Idi Amina (diktator kao takav, 350.000 mrtvih), Mussolinija (fašistička diktatura, 250.000 mrtvih računajući ratove u Etiopiji i Libiji i Židove), ljudoždera Bokasse sa skromnih 90.000 mrtvih, haićanskog vudu-diktatora “Papa doc” Duvalliera, Franca, i drugih zvučnih imena poput Mugabea, Pinocheta, Homeinija… ispred njega su se probili tek zaboravljeni likovi iz prošlosti poput belgijskog kralja Leopolda (kolonijalni pokolji u Kongu), japanca Hideki Tojoa kog terete za 5 milijuna poginulih Japanaca u Drugom svjetskom ratu (doduše ne od njegove ruke), i čuveni mesari poput Saddama, Kim Il Sunga i Pol Pota. Prva tri mjesta, jasno, drže Mao, Staljin, i Hitler.

Često se spominje i da je Tito “spasio Hrvatsku”, odnosno da bismo, da njega nije bilo, završili u Jugoslaviji, pod Srbima. No, manje-više smo tako završili i s njim. Drugi svjetski rat bi, nesporno, završio kako je završio i s Titom i bez njega. Najgore što bi se Hrvatskoj moglo desiti, da nije bilo Tita, je upravo da završi u Jugoslaviji, ali ne komunističkoj već pod kontrolom zapadnih saveznika, što bi zacijelo bila bolja opcija, obzirom da oni kao prvo nisu dozvoljavali reperkusije i masovne pokolje poraženih, i kao drugo, imali bismo demokraciju. U boljoj varijanti alternativne povijesti, ako bismo već išli u spekulacije, Jugoslavija bi bila podijeljena između istoka i zapada. Kako god, realne varijante su bile demokracija u sklopu Jugoslavije, demokracija izvan Jugoslavije, ili diktatura u sklopu Jugoslavije. Obistinila se najgora varijanta za Hrvatsku, diktatura i Jugoslavija, pa je veliko pitanje kakve se zasluge Titu pripisuju. On nije zaslužan ni po kom kriteriju niti za demokraciju u Hrvatskoj, niti za neovisnost Hrvatske. Ne treba pritom zaboraviti da je i rat devedestih naslijeđe njegovog režima, da ga je vodila njegova antifašistička JNA protiv Hrvatske, i da je Milošević nesporno bio naslijeđe Titovog režima, član KPJ.

Spekulacije na stranu, nesporno je također da Tito nije bio niti predsjednik niti diktator Hrvatske, već Jugoslavije, pa slijedom toga Hrvatska nema ništa više razloga slaviti ga nego bana Khuena Hedervaryja. Naime, to nije bila naša država – Hrvatska nije u Jugoslaviji završila svojom voljom, već kao ratni plijen Srbije nakon Prvog svjetskog rata. Više bismo razloga imali imati bistu Marije Terezije na Pantovčaku. Osim što je ona za razliku od Tita bar u početku bila sklona hrvatskoj stvari, Hrvatska je u Austro-ugarskoj bila legitimnom vlastitom odlukom, što s Jugoslavijom nije bio slučaj. Stoga je pogrešno i postavljati dileme “Tito li Tuđman”, jer nisu vodili istu državu.

mesic tito bistaU konačnici, ako je “antifašizam” jedin argument pobornika ostanka Tita na Pantovčaku, nema razloga da njegovu bistu ne zamijenimo Staljinovom, čija je vojska oslobodila velik dio SFRJ i Hrvatske, ili, mnogo bolje, Tuđmana, koji je isto tako bio general antifašističke vojske u Drugom svjetskom ratu. Po kojem je to kriteriju Tuđman, koji je otac moderne Hrvatske države i antifašistički borac u Drugom svjetskom ratu “klerofašist”, a komunistički diktator de facto okupatorske države “zaslužan antifašist”, nije jasno. Mogli bismo staviti i Bobetka ako je stvar u antifašizmu, jer je bio pripadnik prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj. Ili, najbolje, Hebranga, koji je praktički sam podignuo ustanak u Hrvatskoj, a i otac je ZAVNOH-a. Na ZAVNOH se “antifašisti” vole pozivati kao na temelj Hrvatske, samo nikad nisu objasnili zašto su dali ubiti njegovog tvorca! Tito je, u konačnici, bio komična figura, arhetipski karikaturalni diktator koji, okićen tonama ordenja i u admiralskoj uniformi, putuje svijetom sa svitom slugu i u koloni produženih limuzina, žicajući novac za svoju siromašnu državu s bogatim diktatorom. Da su mu kad komunisti došli na vlast, sve bi mu oteli kao i svakom veleposjedniku!

Zato je razumljivo da njegova unuka kaže: “uz sve probleme koji postoje u zemlji najmanje je bitno gdje stoji djedova bista i hoće i se neki trg ili ulica pisati njegovim imenom…..”, čisto zato jer je njegova unuka. Ali nije razumljivo da u Hrvatskoj ne postoje demokratske snage koje bi jednostavno, neopterećene ideologijom, bilo kojom, rekle da diktatoru jednostavno nije mjesto na tablama s imenima ulica i trgova. Na žalost u Hrvatskoj borbu protiv Tita često predvode razne marginalno desne stranke pa se ona povezuje s filoustaštvom. A borbu protiv naslijeđa diktature mora provesti sama ljevica i u Hrvatskoj, i odreći ga se. Dok to ne urade, teško će im biti povjerovati da su stvarno postali demokratska opcija, a ne tek ostaci totalitarnog režima u demokratskom ruhu. No, oni to ne žele uraditi, jer perpetuiranjem mita o Titu zapravo perpetuiraju mit o tome kako je svaka građanska i demokratska opcija u Hrvatskoj klerofašistička i ustašoidna. Ovako, ispada da mi stvarnu demokratsku i građansku lijevu opciju niti nemamo, već tek presvučene totalitariste.

Po Mesiću, uklanjanje Titove biste treba gledati “u kontekstu projekta revizije novije povijesti koji je poguban sa stanovišta građenja budućnosti ne samo jugoistoka Evrope, nego i na cijele Evrope, pa i svijeta”, no revizija povijesti i indoktriniranje mladih generacija je upravo predstavljanje jugoslavenskog diktatora kao šampiona demokracije u Hrvatskoj. Ako u Kremlju više nema Staljinovih kipova, niti u Elizejskoj palači biste Napoleona – a za oboje bi bilo mnogo više razloga nego za držanje Titove biste u predsjedničkoj rezidenciji u Hrvatskoj, jer su navedena dvojica zločinaca ipak radila u ruskom i francuskom interesu, a Tito nije radio u hrvatskom interesu već prije svega vlastitom – onda ni u Zagrebu ne treba biti Titovih. Eventualno u Beogradu, jer tamo mu je bila predsjednička rezidencija, i odande je vladao svojom državom s kojom današnja Hrvatska nema, i ne treba imati, ništa.

[ad id=”40551″]

Marcel Holjevac/ dnevno.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati