Slučaj Boljkovac, Perković i Linić pokazuju kako partijsko-udbaške dinastije upravljaju Hrvatskom

2

Slučaj Boljkovac naš je pandan njemačkom slučaju Perković. Kaznenim progonom su upravljali pripadnici komunističko-udbaške dinastije koju je stvorio sam Boljkovac. Nitko od njih u Njemačkoj ne bi mogao raditi u pravosuđu.

U nedjelju 9. studenoga slobodna Europa se prisjetila 25. obljetnice pada Berlinskog zida. Nije to bio samo događaj koji je otvorio put ujedinjenju Njemačke, već i događaj koji na simboličnoj razini označava urušavanje komunističkih sustava u Europi. Hrvatska vladajuća kasta nerado se sjeća tog datuma. Toliko nerado da je na nedavnom prijamu povodom Dana njemačkog ujedinjenja njemački veleposlanik Hans Peter Annen, govoreći o totalitarnom poretku bivšeg prosovjetskog DDR-a, oprezno izbjegao izrijekom upotrijebiti riječ komunizam da ne povrijedi visokog gosta, hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Ivo Josipović ne samo što ne može izgovoriti riječ komunizam u kontekstu totalitarnih sustava, bivše Jugoslavije, fizičke eliminacije političkih protivnika i gušenja sloboda, on je u stanju izvesti takvu verbalnu bravuru na temu pada Berlinskog zida da bi mu na njoj pozavidio i posljednji šef DDR-a Erich Honecker. Josipović je na istom skupu pad Berlinskog zida opisao, parafrazirano, kao dan kada su se dva različita sustava zagrlila i pružila si ruke izbrisavši međusobne razlike.

Slobodne i “države u kojima su se demokracija i komunizam zagrlili”

berlinskiUpravo iz ta dva različita pogleda na pad Berlinskog zida i danas proizlaze temeljne i drastične razlike između Hrvatske u kojoj su si dva sustava pružila ruke na jednoj strani, te ujedinjene Njemačke i uspješnijih tranzicijskih država poput Poljske, Slovačke ili pribaltičkih zemalja na drugoj strani. U najnovijoj jesenskoj prognozi gospodarskog rasta država članica EU-a, koju redovito radi Europska komisija (EK), Hrvatska se nalazi na uvjerljivo posljednjem mjestu s predvidivim padom BDP-a od 0,7 posto, nakon permanentnog višegodišnjeg pada. U slobodnom prijevodu to bi se moglo zvati – poniranje. Na drugoj strani postkomunističke države, u kojima se dva sustava nisu zagrlila i pružila si ruke, poput pribaltičkih država, bilježe stabilne stope rasta od 1,9 do 2,7 posto, Slovačka 2,4 posto, Poljska čak 3 posto, s permanentnim trendom rasta.
Pravosuđe, mediji i politika su ipak područja u kojima se najjasnije vidi razlika između država u kojima su totalitarni komunistički sustavi zamijenjeni demokratskim sustavom, čije su temeljne vrijednosti sloboda i pravna država i država u kojima su se demokracija i komunizam zagrlili i pružili si ruke. Tu razliku između ujedinjene Njemačke i osamostaljene Hrvatske upravo podcrtava proces protiv bivših šefova komunističke tajne policije Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima se pred Visokim pokrajinskim sudom u Münchenu sudi za sudjelovanje u ubojstvu bivšeg direktora INE Stjepana Đurekovića. Hrvatski novinari i odvjetnici gospođe Gizele Đureković ne skrivaju divljenje za pripremljenost, sustavnost i proceduralnu čvrstoću predsjedavajućeg suca Manfreda Daustera i postupka pred minhenskim sudom. Tek sada, kako kažu, vide koliko je tako kompleksan postupak pred hrvatskim sudovima (zasad) nemoguć, sve da je i došlo do suđenja.

Boljkovca procesuirali “rođaci” – iz Udbe

josip-boljkovac-111Kao primjer suđenja za zločine komunističkog sustava na naš način postoji slučaj Boljkovac. A to izgleda ovako. Državna komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava još 1998. godine je ekshumirala masovnu grobnicu Vidanka-Ćurak kod Duge Rese. Nalazi i iskazi svjedoka ukazivali su na zločin i kaznenu odgovornost poslijeratnog šefa karlovačke Ozne (kasnije Udbe) Josipa Boljkovca. Slučaj preuzimaju istražni sudac Juraj Boljkovac i županijski državni odvjetnik Dragan Novosel, obojica iz jugoslavenskog komunističkog pravosudnog sustava, koji je u Karlovcu bio proizvod upravo Josipa Boljkovca i njegova udbaškog kruga, a istražni sudac Boljkovac je navodno i rođak osumnjičenog. I, dakako, ništa od kaznenog progona. Ali je zato dvije godine kasnije, s dolaskom Račanove vlade, političkom odlukom ukinuta Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.
Policija nastavlja skupljati iskaze svjedoka, domišlja se na sve načine kako bi prikupila sredstva za ekshumacije, slučaj se širi, svjedoci i dokazi još više ukazuju na odgovornost Josipa Boljkovca. Ali Državno odvjetništvo ne nalazi da je potrebno pokrenuti kazneni progon. Bivši Boljkovčev zaštitnik u karlovačkom Državnom odvjetništvu Dragan Novosel je dotad otišao na još utjecajniju poziciju zamjenika glavnog državnog odvjetnika, a staro dinastijsko nasljeđe u Karlovcu čuva i prema izjavama izvora bliskih istrazi kazneni progon zaustavlja županijski državni odvjetnik Zdravko Car, čiji je otac opet, prema pamćenju starih Karlovčana, bio pisar Josipu Boljkovcu za njegova službovanja u Ozni/Udbi.
Postupak je ipak otvoren, prije svega da bi se pokazalo Njemačkoj koja nije odustajala od kaznenih progona za ubojstvo Stjepana Đurekovića – mi to možemo. Pokazali smo i kako to radimo: Boljkovac je optužen, suđen i oslobođen po onoj staroj Titovoj – pojave osuditi, druga spasiti. Branitelj mu je u unaprijed dobivenom procesu, dakako, bio Anto Nobilo. Pritom nije branio samo Josipa Boljkovca, branio je na načelnoj razini i svog oca Ivu Nobila, Boljkovčeva pomoćnika u karlovačkoj Ozni/Udbi. Kako je sam Nobilo ispričao aktualnom komentatoru Slobodne Dalmacije i bivšem glavnom uredniku partijskog glasila Komunist Danku Plevniku, otac Ivo Nobilo je zajedno s još četiri Dalmatinca stigao 1945. godine u Karlovac kao ispomoć Josipu Boljkovcu u Ozni, kasnije Udbi, da spriječe “krvne osvete” na karlovačkom području.

“Dobra škola” u Lumbardi, model zločina i represije

Nobilo-anteOno što Nobilo mlađi, dosljedan komunističkoj ideologiji eliminacije neistomišljenika, “neprijatelja naroda” i danas naziva “sprečavanjem krvnih osveta”, prema podacima policijskih istraga su deseci skrivenih masovnih grobnica i ubijenih protivnika komunističkog režima – razvojačenih vojnika i civila. Ne navodi Nobilo mlađi gdje je otac Ivo stjecao to iskustvo u “sprječavanju krvnih osveta” koje je godinama nakon okončanja rata zajedno s Josipom Boljkovcem kao visoki dužnosnik Ozne/Udbe provodio u Karlovcu. No nije otac morao daleko putovati na to školovanje, njegovo mjesto podrijetla, Lumbarda na otoku Korčuli mogla je biti dobra škola za stjecanje tih vještina: netom po završetku rata pripadnici Ozne su baš u Lumbardi razvrstavali stotine zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske za pogubljenja na Korčuli i susjednim otocima.
Likvidacija Stjepana Đurekovića zbog koje se sada sudi Perkoviću i Mustaču u Münchenu, kao i niz drugih udbaških likvidacija koje se istražuju u Njemačkoj, u Austriji, navodno uskoro u Italiji (obitelj Ševo), možda u Francuskoj (Bruno Bušić) samo su nastavak priče o poslijeratnim komunističkim likvidacijama. Slučaj Perković je samo nastavak partijsko-udbaškog djelovanja iz epohe Boljkovca. Kontinuitet koji povezuje ta dva slučaja je odvjetnik Nobilo koji vuče korijene iz karlovačke epohe Boljkovca, a vrhunci karijere i financijskog uzleta vezani su mu uz komunističku i postkomunističku epohu Perkovića.
Taj model, utemeljen na zločinu i represiji, koji se proširio na sve sfere države i društva, uključujući i gospodarstvo i financije, koji se dinastijski održava do današnjih dana, je ono zbog čega je dopisnik uglednog njemačkog dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) Karl Peter Schwarz ljetos konstatirao kako Hrvatskom danas vladaju postkomunistički oligarhijski karteli, koji su preuzeli sve: politiku, medije, gospodarstvo, osobito pravosuđe. Upravo ta stara oligarhija stavlja Hrvatsku, po FAZ-u, uz bok Rumunjskoj i Bugarskoj, na europsko dno. Sličnu je poruku o obnovi komunizma i sličnosti današnje hrvatske političke scene s onom prije osamostaljenja države, ovih dana poslala i njemačka političarka Doris Pack, koja dobro poznaje stanje.

Vodeći hrvatski mediji, po običaju, blate žrtve

Pred sudom u Münchenu jako dobro se vidi razlika između demokratskog poretka temeljenog na slobodi i pravnoj državi i hrvatskog neokomunizma koji je nastao kad su si, kako reče Predsjednik, dva sustava pružila ruke. Njemačka osjeća nelagodu zbog udbaških ubojstava na njenom tlu, koja je njihova država tolerirala radi “viših” ciljeva hladnoratovske politike. Njima nije jasno kako u hrvatskoj politici, u hrvatskoj javnosti, ne postoji nelagoda i sućut za žrtve. Čak naprotiv, hrvatski najsnažniji mediji poput izdanja EPH provode difamacijsku kampanju protiv Đurekovića, prvog dana suđenja oni blate žrtvu. Povjesničari formirani na tradicijama Partije tumače zašto je Perković nevin, a njemački sud u zabludi. Njemačke televizijske kuće emitiraju dokumentarac o Udbinim ubojstima u Njemačkoj, organiziraju rasprave kako bi senzibilizirale javnost za njihove žrtve. Hrvatska televizija čini sve da to prikrije.

Njemački sudac Manfred Dauster u ovotjednom nastavku suđenja proziva hrvatske vlasti jer ne dostavljaju sudske pozive svjedocima, a svjedoci se “prave da su mrtvi”. U Hrvatskoj je pak nerazumljivo zašto se Dauster toliko trudi kada mu Đureković nije rod ni partijski drug, a ni Perković mu nije neprijatelj. No ključna je razlika njemačkog i hrvatskog pravosuđa u tome što baš nitko od ljudi koji su sudjelovali u hrvatskom sudskom procesu protiv Boljkovca, koji je bio naš pandan procesu Perković, u Njemačkoj ne bi mogao biti ni tužitelj niti sudac. U Njemačkoj bi bio obuhvaćen lustracijom, koja je nakon ujedinjenja dosljedno provedena u pravosuđu, medijima, visokom školstvu, na osjetljivim pozicijama u državnoj upravi. Kad bi se isti kriteriji primijenili u Hrvatskoj ispraznilo bi se Državno odvjetništvo, Vrhovni sud, dobar dio županijskih sudova, ispraznile bi se menadžerske pozicije u državnim tvrtkama, državna televizija i većina pisanih medija ostala bi bez vodećih menadžera, urednika i komentatora, ključne pozicije u državnoj upravi ostale bi bez dužnosnika.

Dovršetak rekomunizacije društva

goran-radman-580x376U Hrvatskoj se dovršava upravo obrnut proces: Goran Radman, posljednji direktor komunističke televizije i bivši sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, tijela koje prema rekonstrukciji njemačkog suda čini strukturu zločinačke organizacije za likvidaciju neistomišljenika, danas je direktor hrvatske javne televizije. Bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji je u postupku izručenja Mustača odbio zastupati njemačku državu, kako bi zaštitio bivšeg šefa Udbe, po ocu baš kao i Nobilo vuče korijene iz dalmatinskog oznaškog miljea, dok je karijerno formiran u splitskom partijskom krugu moćnog admirala JNA Branka Mamule, koji je u poslijeratnom razdoblju bio možda i veći stručnjak za masovna pogubljenja od Josipa Boljkovca. Kao bivši državni tužitelj iz komunističke ere, u Njemačkoj bi Bajić u lustracijskom procesu bio odavno uklonjen iz državnog odvjetništva. U Hrvatskoj je sve do proljetos, punih 12 godina bio nezamjenjivi i nesmjenjivi glavni državni odvjetnik, a danas je najozbiljniji kandidat za suca Ustavnog suda. Profesionalac na naš način. Upravo zbog tog partijskog i dinastijskog kontinuiteta u hrvatskom pravosuđu, u Hrvatskoj odvjetnik Nobilo može upravljati procesom protiv Boljkovca, a pred njemačkim sudom mora braniti Josipa Perkovića. Zato je u Hrvatskoj nezamjenjivi odvjetnik, a u Njemačkoj mu, koliko se može vidjeti, baš i ne ide osobito s jeftinim hrvatskim štosevima.

Pravi razmjeri djelovanja udbaško-partijskih dinastija u hrvatskoj zbilji mogli bi se sagledati tek da se pred neovisnim sudom otvori proces protiv nekog kapitalca koji je osiguravao financije za dinastiju. Slavko Linić, prema kojem ide dio aktualnih istraga, bi svakako bio primjerena razina za tu vrstu suočavanja. Njegov profesionalni životopis koji ga iz studentske klupe gotovo izravno vodi u financije poduzeća koja su djelovala kao financijska logistika partijsko-udbaškoj strukturi, poput riječke INE, kao i njegova postkomunistička karijera u SDP-u, završno sa zakonom o predstečajnim nagodbama, otkriva da je riječ o partijskom specijalcu za financije. No ako Zoran Milanović, pod europskim pritiscima, bude prisiljen dati zeleno svjetlo i za taj postupak, o čemu se posljednjih dana naveliko nagađa, upitno je koliko kvalitetno hrvatske pravosudne ustanove, prije svega nelustrirani DORH, uopće smiju odraditi takav postupak.

Na kvazi-postupku protiv Boljkovca vidjelo se koliko stara partijsko-udbaška dinastija i danas čuva od sudskih presuda svoje ideološke temelje. Na opstrukciji njemačkog suda u postupku protiv Josipa Perkovića može se vidjeti koliko je otpor jak kada se dirne u obavještajne strukture. Još veći se otpori mogu očekivati krene li se tragom partijskog novca i biznisa starih partijsko-udbaških kartela, što bi postupak protiv Linića trebao otvoriti. Bez takve pravosudne operacije nije moguće postaviti hrvatski gospodarski sustav na zdrave temelje. A zajamčeno je daljnje gospodarsko potonuće i posljednje mjesto među članicama EU-a po rastu BDP-a.

I tu se opet vraćamo pred onaj Berlinski zid s početka teksta, ali u njegovoj simboličnoj formi. Tamo gdje je zid uistinu srušen, tamo gdje su umjesto starog sustava partijskog upravljanja počeli graditi institucije pravne države, danas imamo razvoj. U Hrvatskoj je Zid samo prebojen, stari sustav upravljanja zadržan i samo povremeno popunjavan novim ljudima – da izgleda kao višestranačje. I sad smo ponovo dovedeni pred Zid. No još uvijek se ne vidi tko bi ga mogao srušiti. Doduše, i Erik Honecker je početkom 1989. godine prognozirao da je sustav stabilan i da će Zid potrajati barem još 50 do 100 godina.

7Dnevno

facebook komentari